Portal:Kemija/Prijašnji izabrani kemičari/2009.
Travanj
Zahvaljujući profesoru Ivanu Kuriji, tijekom svojeg srednjoškolskog obrazovanja se počinje zanimati za kemiju. Pod njegovim je mentorstvom već u 15-oj godini objavio svoj prvi znanstveni rad iz kemije, koji je objavljen u "Chemicer Zeitungu". Nakon što je 1924. maturirao u Zagrebu, odlazi na studij kemije u Prag. Tamo diplomira 1928., a doktorira 1929. pod vodstvom Emila Votočeka. Istovremeno surađuje s kemičarem Rudolfom Lukešom.
Područje njegovih istraživanja su uglavnom heterociklički spojevi, alkaloidi, antibiotici. Središno zanimanje bila mu je stereokemija molekula, zaokuplja ga problem prostorne građe molekula.
Dobitnik je Nobelove nagrade za kemiju 1975. za radove na području organskih prirodnih spojeva i stereokemije.
Počasni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Svibanj
Pierre Curie (Pariz, 15. svibnja 1859. - Pariz, 19. travnja 1906.), francuski kemičar i fizičar.
Bio je pionir na polju fizike i kemije, a poznata su njegova proučavanja na području kristalografije, magnetizma, piezoelektriciteta i radioaktivnosti.
Zajedno sa suprugom Marijom Skłodowskom-Curie i Antoineom Henrijem Becquerelom dobio je 1903. godine Nobelovu nagradu za fiziku.
Pierre Curie umro je tragičnom smrću u 47. godini života, u nesreći kočije u Parizu. No, već tada je bio teško bolestan, najvjerojatnije od posljedica pretjeranog izlaganja radijaciji.
Posmrtni ostaci Pierrea i njegove supruge preneseni su 1995. u pariški Panteon.
Lipanj
Bavio se analitičkom kemijom, fizikalnom kemijom, termodinamikom, kemijom poljoprivrednih proizvoda te poluindustrijskim i industrijskim procesima. Bio je vrlo aktivan u prevođenju stranih udžbenika i pisanju knjiga. Najveći njegov doprinos je idejno, a zatim i stvarno utemeljenje studija kemijskog inženjerstva i kemijske tehnologije u Hrvatskoj. Odigrao je i bitnu ulogu u dovođenju prof. Vladimira Preloga na mjesto profesora organske kemije na tadašnjoj Visokoj tehničkoj školi, a također ostvario je i znatan doprinos u razvoju industrije u Hrvatskoj između dva rata.
Utemeljio je 23. siječnja 1926. prvo strukovno društvo kemičara na području Hrvatske pod nazivom Jugoslavensko hemijsko društvo, kojemu je bio i prvi predsjednik do 1934. Godinu dana poslije 1927. utemeljio je časopis "Arhiv za hemiju i farmaciju", preteču najjačeg hrvatskog znanstvenog časopisa "Croatica chemica acta", kojemu je bio i prvi urednik do 1934.
Umro je 25. lipnja 1971. u Zagrebu. Na matičnom fakultetu nalazi se stalni postav u čast utemeljiteljima studija, među kojima istaknuto mjesto zauzima i prof. Njegovan.
Srpanj
--Prijašnji izabrani kemičari--
Kolovoz
--Prijašnji izabrani kemičari--
Rujan
Henry Louis Le Chatelier (Pariz, 8. listopada 1850. - Miribel-les-Èchelles, 17. rujna 1936.), francuski kemičar kasnog 19. i ranog 20. stoljeća. Najpoznatiji je po otkrivanju kemijskog načela zvanog Le Chatelierovo načelo dinamičkog ekvilibrija, Le Chatelierov princip ili princip najmanjeg nasilja.
Iako je studirao inženjering i usprkos velikom zanimanju za industrijske probleme, Le Chatelier se ipak odlučio za predavanje kemije. 1887. dobio je posao kao predstojnik Zavoda za opću kemiju Ěcole des Mines u Parizu. Naslijedio je Schützenbergera na Collegé de France. Predavao je i na Sorbonni.
Objasnio je jedno od najvažnijih načela opće kemije (Le Chateliereov princip), bavio se topljivosti soli u vodi, a bavio se i industrijskim pitanjima. Bio je jedan od suosnivača jednog časopisa o metalurgiji.
Listopad
Carl Ferdinand Cori (Prag, 5. prosinca, 1896. - Cambridge, Massachusetts, 20. listopada, 1984.), američki biokemičar.
Rođen u Pragu (tada Austro-Ugarska, danas Češka) a zajedno s suprugom, Gerty Theresa Cori i argentinskim fiziologom Bernardo Alberto Houssayom, primio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu, 1947. godine, za njihovo otkriće kako je glikogen - derivat glukoze - razgrađen i ponovno sastavljen (resintetiziran) u tijelu, za korištenje kao pohrana i izvor energije.
Carl Cori je mladost proveo u Trstu gdje je radio njegov otac. Godine 1914. s obitelji vraća se u Prag gdje studira medicinu. Na studiju upoznao je Gerty Theresa Radnitz, svoju buduću suprugu.
Carl dobiva poziv da dođe raditi u SAD, Buffalo, New York (engl. State Institute for the Study of Malignant Diseases) i obitelj se seli. Na institutu Cori proučava metabolizam ugljikohidrata, što dovodi do definiranja Cori-ciklusa 1929., za što je i dobio Nobelovu nagradu.
Studeni
Rođen u Zagrebu, sin je dr. Velimira Deželića starijeg, pisca, leksikografa i bibliotekara, osnivača Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja".
U Zagrebu je završio Klasičnu gimnaziju 1919. i studij kemije na Filozofskom fakultetu 1923. Za vrijeme studija apsolvirao tečaj organske kemije u kemijskom laboratoriju R. Freseniusa u Wiesbadenu 1922. Doktorirao na istom fakultetu s tezom Ravnoteža u organskim binarnim sistemima pod vodstvom Nikolaja Antunoviča Pušina 1928. Specijalizirao organsku kemiju u nobelovca Hansa Fischera u Münchenu od 1932., u čijem institutu je radio do početka II. svjetskog rata.
U svojem znanstvenom radu bavio se organskom sintezom i istraživanjem prirodnih spojeva. Istraživao je kemiju pirola, porfirina i hemina, proučavao nikotin i njegove derivate, kumarinske derivate i njihovo antikoagulacijsko djelovanje, te glikozidne spojeve. Bavio se i problemom stabilizacije vitamina C u otopini. U području fizičke kemije bavio se termokemijom, polarografijom i spektrofotometrijom. Rad na proučavanju ravnoteže smjese teške vode D2O i obične vode H2O dao je rezultate koji se i danas navode u priručnicima s tablicama fizikalnih i kemijskih podataka o teškoj vodi.
Radio je na konzerviranju Bašćanske ploče koju je 1935. spasio od propadanja izazvanog vlagom i morskom soli, i koja se danas čuva u zgradi HAZU u Zagrebu.
Bio je član Družbe «Braća Hrvatskoga Zmaja» od 1929., a izabran je za njena Velikog meštra 1943. i tu dužnost obnašao do zabrane njena rada 1946.
Bibliografija znanstvenih radova dr. Mladena Deželića obuhvaća 99 znanstvenih radova u časopisima i znanstvenim zbornicima, 2 knjige, 6 radova iz povijesti znanosti i kulture, 2 nastavna teksta, 2 patenta, 24 stručna i enciklopedijska članka te biografija, te 13 popularnih članaka. Kad je prvi hrvatski nobelovac Lavoslav (Leopold) Ružička dobio tu nagradu 1939., napisao je prvi hrvatski prikaz Ružičkina života i rada.
Prosinac
François Auguste Victor Grignard (Cherbourg, 6. svibnja 1871. - Lyon, 13. prosinca 1935.) bio je francuski kemičar te dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1912. godine.
Grignard je bio sin graditelja brodova. Nakon studija matematike na Université de Lyon, prešao je na kemiju te 1910. godine postao profesor na Nancy-Université. Tijekom Prvog svjetskog rata, prešao je na novo područje kemijskog ratovanja, istraživajući proizvodnju fosgena te otkrivanje iperita. Na njemačkoj se strani tim poslom bavio Fritz Haber, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1918. godine.
Grignard je najpoznatiji po otkriću nove metode za stvaranje veza ugljik-ugljik (C-C) koristeći magnezij za udvostučenje ketona i alkilnih halida. Grignardova reakcija ima veliku važnost u stvaranju organskih tvari iz prethodnih malih molekula. Za ovo je otkriće, 1910. godine, Grignardu bila dodijeljena Nobelova nagrada za kemiju koju je podijelio sa francuskim kemičarem Paulom Sabatierom.