Grgur Čevapović

Grgur Čevapović (u izvorima i Grgur Ćevapović) (Bertelovci kod Požege, 23. travnja 1786. - Budim, 21. travnja 1830.), jezični reformator i hrvatski pisac iz Mađarske. Pisao je drame i pjesme.

Godine 1802. završio je gimnaziju u rodnom gradu i stupio u franjevački red. Filozofiju je studirao u Baji i na peštanskom sveučilištu gdje je i doktorirao. Svećenik je od 1809. te lektor filozofije u Brodu na Savi i Našicama. Devet je godina predavao povijest i crkveno pravo na teološkim sveučilištima u Brodu i Vukovaru gdje je bio i gvardijan samostana. U dva je navrata bio provincijal te gvardijan u Beču. Predavao je i u požeškoj gimnaziji od 1829. . Prije svega djelovao je kao franjevac koji obnaša dušobrižničke, odgojiteljske i poglavarske dužnosti. Djelovao je u franjevačkoj provinciji sv. Ivana Kapistrana.

Značajnu su njegova pisma iz kojih se očitava postepeno napuštanje jozefinizma te pokušaji obnove franjevačkog života u Slavoniji i Podunavlju. Bio je otvoren prema Kantovoj filozofiji te je raspravljao o temeljnim pitanjima moralnog bogoslovlja.

Skupio je obilje kulturne i književnopovijesne građe, posebice o latinskim ali i hrvatskim djelima franjevačkih književnika. Od suvremenika najviše je cijenio M. P. Katančića izradivši njegovu temeljitu bibliografiju i priredivši za tisak njegov prijevod "Biblije".

Autor je izvorne religiozno-poučne školske drame "Josip, sin Jakoba patriarke " koja je prvi put izvedena 1819. u Vukovaru. Bila je prepletena stihovima a tekst je i notiran te se približila ondašnjem u Europi vrlo popularnom scenskom obliku "Singspiel (spjevoigri) ". Čevapović je bio dosljednji zagovornik ilirizma i zauzimao se za jedinstveni latinični sustav svih hrvatskih pokrajina. Bio je plodan i raznovrstan pisac. Njegova djela sadrže obilje podataka o povijesti, jeziku, etnologiji i kulturi hrvatskog puka u Slavoniji i Podunavlju.

Za povijest hrvatskog preporoda i hrvatske političke misli je iznimno značajan i po tome što je još 1820. (praktično, u pretpreporodno vrijeme) izričito naglasio bačke i ugarske Hrvate kao dijelom Ilira, a pojavljuje se i kao predlagač južnoslavenskog zajedništva. To je napisao u svojoj drami Josip, sin Jakoba patriarke, koju je objavio u Budimu, gdje je u jednu biblijsku priču, naveo da u Ilire spadaju "Dalmatinci (pri čemu valja imati na umu da je to bilo jedno od imena za Hrvate u Ugarskoj), Kranjci, Istrijanci, Crnogorci, glasni Servijanci, k tom Hrvati, Murodravci, Bošnjaci (još jedno od imena za ugarske Hrvate), Bunjci Podunavci, Kotorčani, Srimci i Slavonci" .

Kao filozofsko-teološki pisac modernističkih nagnuća te autor posljednjega hrvatskog baroknog prikazanja i zagovornik jedinstvenog hrvatskog pravopisa uspješno je povezao baroknu enciklopedijsku polihistoriju s hrvatskin preporodom i moderno zasnovanim humanističkim znanostima.

Pisao je, među ostalim, za Danicu Ilirsku.

Smatra ga se dijelom budimskom krugu hrvatskih franjevačkih pisaca, zajedno sa Marijanom Jaićem, Mihovilom Radnićem, Matijom Petrom Katančićem, Lovrom Bračuljevićem, Grgurom Peštalićem, Emerikom Pavićem, Stjepanom Vilovim i ostalima, koji je uvelike pridonio razvitku kulture Hrvata u Ugarskoj u 18. i 19. stoljeću .

Vanjske poveznice

• Oktatási és Kulturális Minisztérium Okvirni program hrv. jezika i književnosti za dvojezične škole - Književnost Hrvata u Mađarskoj

• Gradska knjižnica i čitaonica Požega.

Zavičajna zbirka "Possegana" osnovana je 1985. godine. Ova zbirka kontinuirano čuva i daje na korištenje u okviru Knjižnice građu vezanu uz naš zavičaj. Zbirka ima preko 1000 svezaka knjiga vezanih uz grad Požegu, Požeško-slavonsku županiju, znamenite osobe povezane sa zavičajem, zbirku periodike, tiskovni materijal, elektroničku građu, kartografsku građu, filmsku građu, grafičke mape, slike, glazbenu građu. Najveću vrijednost čine originalni primjerci knjiga Antuna Kanižlića, Miroslava Kraljevića, ostavština Ivše Bošnjaka Dragovačkog, ostavština Zlate Kolarić-Kišur, Knjižnica Julija Kempfa, rukopisi znamenitih Požežana i djela drugih pisaca koji su vezani uz Požegu.