Razlika između inačica stranice »Zemlje Krune sv. Stjepana«

Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
== Povijest ==
{{Glavni|Austro-Ugarska nagodba|Austro-Ugarska}}
Nagodba iz 1867., koja je stvorila Dvojnu Monarhiju, dala je mađarskoj vladi više kontrole nad unutarnjim poslovima nego što je imala još od bitke na Mohačkom polju 1526. Međutim, nova vlada suočavala se s teškim privrednim problemima i nemirima etničkih manjina.
 
===Ustavni i pravni okvir===
{{Glavni|Hrvatsko-ugarska nagodba|Kraljevina Hrvatska i Slavonija|Kraljevina Ugarska}}
Austro-ugarska nagodba iz 1867., koja je stvorila Dvojnu Monarhiju, dala je mađarskoj vladi više kontrole nad unutarnjim poslovima nego što je imala još od [[bitka na Mohačkom polju|bitke na Mohačkom polju]] 1526. Međutim, nova vlada suočavala se s teškim privrednim problemima i nemirima etničkih manjina. Habsburg je ponovno postao mađarski kralj, ali je Nagodba strogo ograničila njegove ovlasti nad unutarnjim poslovima te je ugarska vlada preuzela stvarnu kontrolu nad Ugarskom. Vlada se sastojala od premijera i njegovog kabineta koje je imenovao kralj. Vlada i premijer bili su odgovorni dvodomnom parlamentu izabranom ograničenim biračkim pravom. Zajednički austro-ugarski poslovi bili su u okviru triju zajedničkih ministarstava: vanjskih poslova, obrane i financija. Tri zajednička ministra odgovarala su izaslanstvima koja su predstavljala [[Cislajtanija|austrijsku]] i ugarsko-hrvatsku polovicu Monarhije. Premda je zajedničko ministarstvo obrane upravljalo vojskom, car je vršio dužnost vrhovnog zapovjednika te je njemački bio službeni u postrojbama [[Austro-ugarska vojska|zajedničke vojske]] dugo vremena. Ugarsko-hrvatska vlada kontrolirala je vlastito [[Kraljevsko ugarsko domobranstvo|ugarsko-hrvatsko domobranstvo]], u sklopu kojega je postojalo i [[hrvatsko-slavonsko domobranstvo]] kao oznaka hrvatske posebnosti. Nagodbom su trgovina i monetarna politika, carine, željeznica i neizravno oporezivanje priznati kao zajednički poslovi o kojima će se raspravljati svakih deset godina. U sklopu austro-ugarske nagodbe [[Transilvanija]] (''[[Erdelj]] sa [[Sedmogradska|Sedmogradskom]]'') vraćena je Kraljevini Ugarskoj, a [[Vojna krajina]] i tzv. [[Kraljevina Slavonija]] priznati su kao sastavni dijelovi Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
 
Uz pomoć [[Franjo Josip I.|Franje Josipa I.]], 1868. Ugarska i Hrvatska sklopile su sličnu nagodbu kojojm su riješile državno-pravna pitanja u svojoj polovici Monarhije. Ta polovica definirana je kao "neraskidiva i jedinstvena državna zajednica Kraljevine Ugarske i Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije." Nagodbom je Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji priznat status "političkog naroda s posebnim teritorijem" te je priznata hrvatska samobitnost te pravo Hrvatske na autonomiju u pravosuđu, školstvu, upravi, vjerskim pitanjima i unutarnjim poslovima. Usprkos tome, u praksi je hrvatska autonomija često bila ograničena, a stvarna vlast i kontrola (pogotovo gospodarska i financijska) prešla je u ruke BudimpešeBudimpešte.<ref>''Croatia-Slavonia placed under the rule of Hungary...<br>
''Under an 1868 agreement between Croatia and Hungary, known as the Nagodba, Croatian statehood was formally recognized, but Croatia was in fact stripped of all real control over its affairs<br>[http://www.britannica.com/EBchecked/topic/143561/Croatia/223953/History#ref=ref476634 History of Croatia Britannica Encyclopedia 2009]</ref> Hrvatskog bana, primjerice, birao je ugarski ministar-predsjednik a imenovao kralj. Zajednički hrvatsko-ugarski poslovi uključivali su valutna pitanja, trgovinsku politiku, poštu i željeznicu. [[Hrvatski]] je postao isključivi službeni jezik na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije, a hrvatski je jezik priznat i kao službeni u zajedničkom saboru i upravi.
[http://www.britannica.com/EBchecked/topic/143561/Croatia/223953/History#ref=ref476634 History of Croatia Britannica Encyclopedia 2009]</ref> Hrvatskog bana, primjerice, birao je ugarski ministar-predsjednik a imenovao kralj. Zajednički hrvatsko-ugarski poslovi uključivali su valutna pitanja, trgovinsku politiku, poštu i željeznicu. Hrvatski je postao isključivi službeni jezik na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije, a hrvatski je jezik priznat i kao službeni u zajedničkom saboru i upravi.
 
S druge strane Drave, Zakon o nacionalnostima definirao je Kraljevinu Ugarsku kao "jedinstvenu mađarsku naciju"<ref>[http://www.britannica.com/EBchecked/topic/276730/Hungary/34805/The-Dual-Monarchy-1867-1918#toc34805 Britannica 2009 Dual Monarchy]</ref> koja se sastoji od različitih etničkih zajednica s jednakim pravima, osim u jezičnim pitanjima. Iako su se drugi jezici osim mađarskog mogli koristiti u crkvama, školama i lokalnoj upravi, mađarski je postao isključivi jezik vlade, uprave i sveučilišta, a prava manjina na jezik su se sustavno kršila agresivnom mađarizacijom. Mnogi Mađari smatrali su manjinska prava prevelikodušnima. Slovaci u sjevernoj Ugarskoj, Rumunji u Erdelju i Srbi u Vojvodini tražili su više autonomije nakon donošenja zakona. No, vlada je odbila sve zahtjeve te je time nezadovoljstvo manjina poraslo.

Navigacijski izbornik