El Shatt: razlika između inačica

Koordinate: 30°02′10″N 32°36′50″E / 30.036°N 32.614°E / 30.036; 32.614
Izvor: Wikipedija
Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
m predložak:coord
s podrškom na SZR članka
Redak 24: Redak 24:
Izbjegličko groblje je s vremenom bilo devastirano, a onda i uništeno u izraelsko-arapskim ratovima. Groblje je 1985. po prvi put obnovljeno, no do tada je već bio izgubljen trag o većini grobova.<ref name=":0" /> Godine 2003. uz potporu hrvatske vlade uređeno je memorijalno područje sa spomen-obilježjem.
Izbjegličko groblje je s vremenom bilo devastirano, a onda i uništeno u izraelsko-arapskim ratovima. Groblje je 1985. po prvi put obnovljeno, no do tada je već bio izgubljen trag o većini grobova.<ref name=":0" /> Godine 2003. uz potporu hrvatske vlade uređeno je memorijalno područje sa spomen-obilježjem.


==Kontroverzija o povezivanju El Shatta s Jasenovcem==

U članku u Slobodnoj Dalmaciji 16. veljače 2011. autor [[Slaven Letica]] napisao je da se na mrežnim stranicama "Jasenovac Research Institute" u New Yorku može pronaći ime njegovog malog brata i svih Dalmatinaca stradalih u El Shattu.<ref name="Letica">{{cite web |url=http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/129565/Default.aspx |publisher=Slobodna Dalmacija |title=Slaven Letica: Moj brat, koji je umro u El Shattu, pretvoren je u žrtvu Jasenovca |author=Slaven Letica |date=16. veljače 2011. |accessdate=19. rujna 2015}}</ref> Slaven Letica navodi da se možda radi i o britanskom ratnom zločinu<ref name="Letica"/>, s obzirom da je više stotina Hrvata koji su umrli ondje "jugokomunistička i velikosrpska propaganda cijelo vrijeme Jugoslavije, pa i poslije vodila kao žrtve ustaškoga sabirnog logora Jasenovca". Letica dalje navodi da je novinarka [[Smiljana Šunde]] zabilježila kako su tako napravili s Podgoranima umrlima na Sinaju.<ref name="Letica"/> te kako se i do veljače 2011. imena umrlih Hrvata na Sinaju na mrežnim stranicama Jasenovac Research Institutea navode kao jasenovačke žrtve, nekima i uz krivotvorene podatke rođenja<ref>[https://vh1.nethosting.com/~lituchy/victim_search.php?field=lastname&searchtype=contains&data=Letica&submit=Go Jasenovac Research Institute] Victim Search - Last Name Contains Letica</ref>).<ref name="Letica"/>

Međutim kao što piše [https://vh1.nethosting.com/~lituchy/victimlist_disview.html na mrežnoj stranici] tog instituta, oni ne navode samo žrtve Jasenovca, već navode 600.000 imena s popisa žrtava rata iz cijele Jugoslavije. Hrvatski demograf [[Vladimir Žerjavić]] također spominje [http://www.hic.hr/books/manipulations/ taj isti popis oko 600.000 žrtava 2. svjetskog rata], napravljen 1966. godine. Žerjavić piše da je ta lista uvijek bila predstavljena kao popis žrtava rata u cijeloj Jugoslaviji, a ne kao lista samo jasenovačkih žrtava. [http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284 Na službenoj stranici Spomen područja Jasenovac] u Hrvatskoj, koja sadrži preko 83.000 imena, isključivo jasenovačkih žrtava, nema imena brata Slavena Letice, niti ostalih spomenutih žrtava iz Podgore i Dalmacije, koji su stradali u El Shattu.


== Centralni odbor zbjega ==
== Centralni odbor zbjega ==

Inačica od 3. ožujka 2021. u 03:07

Majka Dalmatinka (Ante Kostović) i groblje u El Shattu, 1969.

El Shatt je kompleks izbjegličkih logora u pustinji na poluotoku Sinaju u Egiptu,[1] u kojem je od veljače 1944. do ožujka 1946. boravilo evakuirano stanovništvo dalmatinskih otoka, primorja i Zagore.[2]

Zemljopisni položaj

Logori su bili nekoliko kilometara udaljeni jedan od drugog.[3] Ondje je u početku to bila samo željeznička postaja i ostatci pozadinskog logora britanskog feldmaršala Montgomeryja koji Englezima više nije bio bitan nakon što su pobijedili Nijemce kod El Alameina.[3] Čini se da Egipat i nije bio baš slučajno određen.[3] Ondje je bio formalni vladar Jugoslavije kralj Petar II. Karađorđević, dio ministarstava njegove vlade u izbjeglištvu, dijelovi kraljevske vojske.[3] Među tom vojskom bio je bataljun Hrvata i Slovenaca koji je služio u talijanskoj vojsci, pa je dospio u britansko zarobljeništvo.[3] Ti su se Hrvati i Slovenci pobunili malo prije nego što su došle izbjeglice, i nosili su zvijezdu petokraku na svojoj kapi.[3]

Postojali su još neki logori. Tolumbat, nedaleko od Aleksandrije, bio je za žene s malom djecom i u njemu su bili najbolji uvjeti, dok je najgorih uvjeta bio El Khataba koji je bio udaljen nekoliko sati od Tolumbata i El Shatta.[3]

U blizini su bili i logori Grka i Poljaka. Dalmatinci su se s njima mjerili u organizaciji izbjegličkog naselja.[3] Razlika je bila što su Grci i Poljaci za sve tražili arapsku poslugu, dok su Dalmatinci sve sami organizirali.[3]

Povijesni tijek događaja

Bježeći pred njemačkom ofenzivom krajem 1943. i početkom 1944. godine, kada je zauzeta čitava Dalmacija, veliki broj civila, preko 30.000, u strahu se od odmazde sklonio na otok Vis. Kako su na Visu već bili smješteni Glavni štab partizanske vojske i saveznička britanska vojska, nije bilo mogućnosti prihvata i prehrane tolikoga broja ljudi. Stoga je odlučeno da se neboračko stanovništvo otoka i izbjeglice evakuiraju u Južnu Italiju, prvo u Bari, a zatim u Taranto.[2] U zbjegu je bilo najviše Makarana (oko 5800), zatim Korčulana (4500), Bračana i Šoltana (4300), Vodičana (4000), Višana (3800), Hvarana (3000), Trogirana (2000), Šibenčana (2000) kao i tisuće iz drugih mjesta u Dalmaciji.[2] Hrvata je u zbjegu bilo oko 80%, a 7% bili su Srbi, uz nešto Slovenaca, Židova i drugih.[2] Budući da je Italija još uvijek bila poprište teških borbi savezničkih snaga i Nijemaca, odlučeno je da se izbjeglo stanovništvo prebaci u sigurniji Egipat, tada pod upravom Britanaca.

Logor je formiran na površini od 260 km2 u blizini Sueskog kanala, i podijeljen na pet manjih podlogora. Izbjeglice su bile smještene u šatorima, prosječno u svakom jedna do dvije obitelji. Iako daleko od domovine i u lošim uvjetima, pokušali su očuvati privid normalnog života. Tako su osnovane škole, razne radionice, zajedničke praonice, izdavane su novine, a u jednom šatoru je uređena crkva.[2] Ljudi iz Dalmacije su se teško prilagođavali na pustinjske uvjete, posebno djeca koja su oboljevala od crijevnih bolesti, te ih je veliki broj i umro. Britanska uprava je također držala strog režim, dopuštajući izlazak iz kompleksa samo s propusnicama.

Obitelji i naselja u logoru grupirali su se tako da su bili istog rasporeda kao i u starom kraju.[3]

Više od 30.000 ljudi provelo je u izbjegličkom logoru ukupno 18 mjeseci. U logoru se rodilo 481 dijete.[3] Dio djece se rodio u vezama Engleza i Hrvatica, no tek je dio tih veza ozakonjen.[3] Trag boravka Hrvata u El Shattu je i u osobnim imenima. Neka od djece dobila su imena poput Nila, Sinaj, Sinajka, Elšatka, Sueska, Suez, Nilka i sl.[3]

Smirivanjem prilika u Jugoslaviji i učvršćenjem Titove vlasti, u svibnju 1945. počeo je polagan povratak zbjega kući.[2] Povratak je kasnio zbog navodnog manjka brodova,[4] tako da je posljednji konvoj otišao 24. ožujka 1946.[3][2] Na mjestu izbjeglištva ostalo je groblje s oko 800 umrlih.[2]

Izbjegličko groblje je s vremenom bilo devastirano, a onda i uništeno u izraelsko-arapskim ratovima. Groblje je 1985. po prvi put obnovljeno, no do tada je već bio izgubljen trag o većini grobova.[2] Godine 2003. uz potporu hrvatske vlade uređeno je memorijalno područje sa spomen-obilježjem.


Centralni odbor zbjega

Centralni odbor zbjega činili su:[5]

Poznati u zbjegu u El Shattu

Osobe koje su bile u zbjegu u El Shattu ili su rođene ondje.

Poznate osobe čiji su roditelji bili u zbjegu u El Shattu:

Vidi

Izvori

  1. ↑ Karabatić, Marin. Izbjeglički logor El Shatt – Dalmatinski grad na Sinaju (1/7). Hrvatski povijesni portal. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. listopada 2020. Pristupljeno 23. veljače 2021.
  2. ↑ a b c d e f g h i Neven Bogdanić. 21. ožujka 1995. El Shatt naš nezaboravljeni. Crkva u svijetu : Crkva u svijetu. 30 (1): 53–59. Pristupljeno 23. veljače 2021.
  3. ↑ a b c d e f g h i j k l m n Perinović, Ferdinand. Dica Kalelarge protiv četiri lažna mita o Zadru. Društvo za zaštitu biciklista u prometu Zadar, 2010.
  4. ↑ HTV-ov dokumentarni film Pustinjska priča - El Shatt
  5. ↑ Karabatić, Marin. U Egipat – Izbjeglički logor El Shatt (3/7). Hrvatski povijesni portal. Pristupljeno 23. veljače 2021.
  6. ↑ Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor Letica
  7. ↑ Culturenet.hr
  8. ↑ Nogometni leksikon
  9. ↑ Grad Virovitica Značajni Virovitičani
  10. ↑ Oblizeki - internetski magazin o kulturi stola, hrane i prehrane, pića i dobroga druženja, priče oko stola
  11. ↑ Slobodna Dalmacija Toni Petrić: Sport u Splitu od 1941. do 1945. (7), 15. svibnja 2000.
  12. ↑ Milorad Bibić Mosor. 28. lipnja 2009. Šime Mišetić: Split je umra. Slobodna Dalmacija. Pristupljeno 19.rujna 2015. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |accessdate= (pomoć)
  13. ↑ (): Preminuo Stjepan Vladimir Letinić, Društvo hrvatskih književnika. 23. travnja 2018. Pristupljeno 28. travnja 2018.
  14. ↑ Branka hlevnjak: IZVOR OREB
  15. ↑ Večernji list Tatjana Pacek: Željko Vukmirica tvrdi da je tek kopija svoje nadarene majke, 29. travnja 2012.
  16. ↑ Hercegovina.info Stipe Božić o svojim vodičima kroz pustinjska prostranstva


Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=El_Shatt&oldid=5767321"