El Shatt: razlika između inačica
s podrškom na SZR članka |
m ref. |
||
| Redak 46: | Redak 46: | ||
* [[Gojko Borić]] |
* [[Gojko Borić]] |
||
* [[Tomislav Zuppa]], prebacivao je civile preko Leccea u El Shatt |
* [[Tomislav Zuppa]], prebacivao je civile preko Leccea u El Shatt |
||
* [[Jakša Miličić]] |
* [[Jakša Miličić]] |
||
* [[Rudolf Gerhart Bunk]]<ref>[http://www.culturenet.hr/default.aspx?id=49056 Culturenet.hr]</ref> |
* [[Rudolf Gerhart Bunk]]<ref>[http://www.culturenet.hr/default.aspx?id=49056 Culturenet.hr]</ref> |
||
* [[Ivica Hlevnjak]]<ref>[http://nogomet.lzmk.hr/clanak.aspx?id=895 Nogometni leksikon]</ref> |
* [[Ivica Hlevnjak]]<ref>[http://nogomet.lzmk.hr/clanak.aspx?id=895 Nogometni leksikon]</ref> |
||
Inačica od 3. ožujka 2021. u 03:15
.jpg)
El Shatt je kompleks izbjegličkih logora u pustinji na poluotoku Sinaju u Egiptu,[1] u kojem je od veljače 1944. do ožujka 1946. boravilo evakuirano stanovništvo dalmatinskih otoka, primorja i Zagore.[2]
Zemljopisni položaj
Logori su bili nekoliko kilometara udaljeni jedan od drugog.[3] Ondje je u početku to bila samo željeznička postaja i ostatci pozadinskog logora britanskog feldmaršala Montgomeryja koji Englezima više nije bio bitan nakon što su pobijedili Nijemce kod El Alameina.[3] Čini se da Egipat i nije bio baš slučajno određen.[3] Ondje je bio formalni vladar Jugoslavije kralj Petar II. Karađorđević, dio ministarstava njegove vlade u izbjeglištvu, dijelovi kraljevske vojske.[3] Među tom vojskom bio je bataljun Hrvata i Slovenaca koji je služio u talijanskoj vojsci, pa je dospio u britansko zarobljeništvo.[3] Ti su se Hrvati i Slovenci pobunili malo prije nego što su došle izbjeglice, i nosili su zvijezdu petokraku na svojoj kapi.[3]
Postojali su još neki logori. Tolumbat, nedaleko od Aleksandrije, bio je za žene s malom djecom i u njemu su bili najbolji uvjeti, dok je najgorih uvjeta bio El Khataba koji je bio udaljen nekoliko sati od Tolumbata i El Shatta.[3]
U blizini su bili i logori Grka i Poljaka. Dalmatinci su se s njima mjerili u organizaciji izbjegličkog naselja.[3] Razlika je bila što su Grci i Poljaci za sve tražili arapsku poslugu, dok su Dalmatinci sve sami organizirali.[3]
Povijesni tijek događaja
Bježeći pred njemačkom ofenzivom krajem 1943. i početkom 1944. godine, kada je zauzeta čitava Dalmacija, veliki broj civila, preko 30.000, u strahu se od odmazde sklonio na otok Vis. Kako su na Visu već bili smješteni Glavni štab partizanske vojske i saveznička britanska vojska, nije bilo mogućnosti prihvata i prehrane tolikoga broja ljudi. Stoga je odlučeno da se neboračko stanovništvo otoka i izbjeglice evakuiraju u Južnu Italiju, prvo u Bari, a zatim u Taranto.[2] U zbjegu je bilo najviše Makarana (oko 5800), zatim Korčulana (4500), Bračana i Šoltana (4300), Vodičana (4000), Višana (3800), Hvarana (3000), Trogirana (2000), Šibenčana (2000) kao i tisuće iz drugih mjesta u Dalmaciji.[2] Hrvata je u zbjegu bilo oko 80%, a 7% bili su Srbi, uz nešto Slovenaca, Židova i drugih.[2] Budući da je Italija još uvijek bila poprište teških borbi savezničkih snaga i Nijemaca, odlučeno je da se izbjeglo stanovništvo prebaci u sigurniji Egipat, tada pod upravom Britanaca.
Logor je formiran na površini od 260 km2 u blizini Sueskog kanala, i podijeljen na pet manjih podlogora. Izbjeglice su bile smještene u šatorima, prosječno u svakom jedna do dvije obitelji. Iako daleko od domovine i u lošim uvjetima, pokušali su očuvati privid normalnog života. Tako su osnovane škole, razne radionice, zajedničke praonice, izdavane su novine, a u jednom šatoru je uređena crkva.[2] Ljudi iz Dalmacije su se teško prilagođavali na pustinjske uvjete, posebno djeca koja su oboljevala od crijevnih bolesti, te ih je veliki broj i umro. Britanska uprava je također držala strog režim, dopuštajući izlazak iz kompleksa samo s propusnicama.
Obitelji i naselja u logoru grupirali su se tako da su bili istog rasporeda kao i u starom kraju.[3]
Više od 30.000 ljudi provelo je u izbjegličkom logoru ukupno 18 mjeseci. U logoru se rodilo 481 dijete.[3] Dio djece se rodio u vezama Engleza i Hrvatica, no tek je dio tih veza ozakonjen.[3] Trag boravka Hrvata u El Shattu je i u osobnim imenima. Neka od djece dobila su imena poput Nila, Sinaj, Sinajka, Elšatka, Sueska, Suez, Nilka i sl.[3]
Smirivanjem prilika u Jugoslaviji i učvršćenjem Titove vlasti, u svibnju 1945. počeo je polagan povratak zbjega kući.[2] Povratak je kasnio zbog navodnog manjka brodova,[4] tako da je posljednji konvoj otišao 24. ožujka 1946.[3][2] Na mjestu izbjeglištva ostalo je groblje s oko 800 umrlih.[2]
Izbjegličko groblje je s vremenom bilo devastirano, a onda i uništeno u izraelsko-arapskim ratovima. Groblje je 1985. po prvi put obnovljeno, no do tada je već bio izgubljen trag o većini grobova.[2] Godine 2003. uz potporu hrvatske vlade uređeno je memorijalno područje sa spomen-obilježjem.
Centralni odbor zbjega
Centralni odbor zbjega činili su:[5]
- predsjednik: Ivo Markić (1944., 1945.), Mate Barbić (1944.), don Andro Štambuk (1946.)
- glavni tajnik: Zvonimir Bešker (1944.), Mate Barbić (1944. - 1945.)
- voditelj Prosvjetno-propagandnog odjela: Marin Franičević (1944.), Zoran Palčok i don Andro Štambuk (1944.-1946.)
- voditelj Političko-upravnog odjela: Zvonimir Bešker (1944.), Mate Barbić (1944. - 1945.)
- voditelj Zdravstvenog odsjeka: dr. Milivoj Visković, kasnije i Milan Bijelić
- voditelj Gospodarskog odsjeka: Duško Čurčija
- voditelj Tehničkog odsjeka: Savka Dabčević (1944.), Zvonimir Bešker (1944. - 1945.), kasnije i Ivo Franetović (1944. - 1946.)
- voditelj Kulturno-informativnog odjela: Ivan Jurlina, kasnije i Marija Lujak
Poznati u zbjegu u El Shattu
Osobe koje su bile u zbjegu u El Shattu ili su rođene ondje.
- Ranko Marinković
- Vjekoslav Kaleb
- Savka Dabčević-Kučar
- Josip Hatze
- Estera Paunović
- Roko Dobra
- Gojko Borić
- Tomislav Zuppa, prebacivao je civile preko Leccea u El Shatt
- Jakša Miličić
- Rudolf Gerhart Bunk[6]
- Ivica Hlevnjak[7]
- Miroslav Feldman[8]
- Želimir Pašalić, prof. ekonomije
- Sinaj Juraj Bulimbašić, nagrađivani maslinar[9]
- Živko Kljaković, akad. slikar
- Zvonimir Barišić, svestrani športski radnik[10]
- Šime Mišetić, nogometni djelatnik[11]
- Stjepan Vladimir Letinić, agronom, pjesnik i novinar[12]
Poznate osobe čiji su roditelji bili u zbjegu u El Shattu:
- Izvor Oreb čija je majka izjavila da je bila na Mojsijevom izvoru[13]
- Željko Vukmirica[14]
- Stipe Božić[15]
Vidi
Izvori
- ↑ Karabatić, Marin. Izbjeglički logor El Shatt – Dalmatinski grad na Sinaju (1/7). Hrvatski povijesni portal. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. listopada 2020. Pristupljeno 23. veljače 2021.
- ↑ a b c d e f g h i Neven Bogdanić. 21. ožujka 1995. El Shatt naš nezaboravljeni. Crkva u svijetu : Crkva u svijetu. 30 (1): 53–59. Pristupljeno 23. veljače 2021.
- ↑ a b c d e f g h i j k l m n Perinović, Ferdinand. Dica Kalelarge protiv četiri lažna mita o Zadru. Društvo za zaštitu biciklista u prometu Zadar, 2010.
- ↑ HTV-ov dokumentarni film Pustinjska priča - El Shatt
- ↑ Karabatić, Marin. U Egipat – Izbjeglički logor El Shatt (3/7). Hrvatski povijesni portal. Pristupljeno 23. veljače 2021.
- ↑ Culturenet.hr
- ↑ Nogometni leksikon
- ↑ Grad Virovitica Značajni Virovitičani
- ↑ Oblizeki - internetski magazin o kulturi stola, hrane i prehrane, pića i dobroga druženja, priče oko stola
- ↑ Slobodna Dalmacija Toni Petrić: Sport u Splitu od 1941. do 1945. (7), 15. svibnja 2000.
- ↑ Milorad Bibić Mosor. 28. lipnja 2009. Šime Mišetić: Split je umra. Slobodna Dalmacija. Pristupljeno 19.rujna 2015. Provjerite vrijednost datuma u parametru:
|accessdate=(pomoć) - ↑ (): Preminuo Stjepan Vladimir Letinić, Društvo hrvatskih književnika. 23. travnja 2018. Pristupljeno 28. travnja 2018.
- ↑ Branka hlevnjak: IZVOR OREB
- ↑ Večernji list Tatjana Pacek: Željko Vukmirica tvrdi da je tek kopija svoje nadarene majke, 29. travnja 2012.
- ↑ Hercegovina.info Stipe Božić o svojim vodičima kroz pustinjska prostranstva