Potoci (Mostar, BiH)

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Potoci
Potoci na karti BiH
Potoci
Potoci
Potoci na zemljovidu Bosne i Hercegovine
Entitet Federacija BiH
Županija Hercegovačko-neretvanska županija
Općina/Grad Mostar
Zemljopisne koordinate 43°25′N 17°53′E / 43.41°N 17.88°E / 43.41; 17.88Koordinate: 43°25′N 17°53′E / 43.41°N 17.88°E / 43.41; 17.88
Stanovništvo (1991.)
 - ukupno 2.921

Potoci su naseljeno mjesto u sastavu općine Mostar, Federacija Bosne i Hercegovine, BiH.

Potoci su središnje mjesto Bjelopoljske kotline, koja se nalazi sjeverno od Mostara stoga se često Potoci u narodu nazivaju Bijelo Polje. Navedena kotlina, osim Potoka, još obuhvaća sljedeća naselja: Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani i Prigrađani.

Povijest[uredi VE | uredi]

Potoci su naseljeni još u prapovijesti. Naseljeni i u starorimsko doba. U Potocima su nađeni ostaci starokršćanske bazilike [1] 5. i 6. stoljeća.

Crkvu u Bijelom Polju kod Mostara, prvotno namijenjenu Studencima kod Čapljine, blagoslovio je don Lazar Lazarević.[2]

Nađeni su ostatci oko 300 stećaka, triju tumula, hanova te spomenika sakralne arhitekture iz 16. stoljeća. Dolaskom civilizacije prestaje doba osmanskog "tamnog vilajeta" i vraća se civilizacija. Godine 1892. u Potocima je fra Paškal Buconjić osnovao katoličku župu Srca Isusova, a prvi župnik bio je don Tadija Božić. Prije gradnje crkve mise su održavane u domu do župne kuće, a na glavici iza sadašnje crkve bila su postavljena zvona na stupovima. 1902./03. proradila je prva pučka osnovna škola i usporedno su krenuli tečajevi za opismenjivanje starijih osoba. 1910. godine u Potoke su došle časne sestre, koje su i prije dolaska i nastanjivanja učile žensku djecu čitati, pisati, računati, u ručnim radovima, kućnim poslovima, povrtlarstvu, šivenju, vezenju i slično. Godine 1912. počela je gradnja katoličke crkve u Potocima. 1913. godine časne sestre otvorile su pučku školu koju su vodile do 1945. godine. Kuća časnih sestara franjevki i danas je u Potocima. Godine 1929. bila je velika za Potoke. Ovdje je tad izgrađen prvi vodovod, vodonatapni sustav, prva zgrada ambulante, narodno kupatilo, prvi armiranobetonski most u Potocima koji ih je povezao s naseljem Vojnim, i iste godine Potoci daju svog prvog studenta, koji je upisao medicinu u Zagrebu. 1930. godine osnovano je prvo Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo Napredak. Sljedeće godine dobili su u Bijelom Polju prvog stalnog liječnika. Između 1958. i 1959. godine asfaltiran je glavna cesta Sarajevo – Mostar kroz Bijelo Polje. Iste godine zasvijetlila je prva električna žarulja u Potocima.[3]

Do izgradnje mosta preko Neretve, rijeku se prelazilo skelom koja je bila niže od današnjeg mosta. Skelom "lađom" gospodarile su obitelji Cigić iz Vojna i Kožulj iz Potoka, posjednici odgovarajućih zemljišta uz Neretvu.[3]

Hrvati Bijelog Polja teško su stradali u bošnjačkoj agresiji na prostore bosanskohercegovačkih Hrvata. Bijelo Polje bilo je mirno premda je rat Bošnjaka i Hrvata već uzeo maha. Marko Maka Radić nije dopustio se se dogode neredi u Bijelom polju. Sve vojnike u svojoj postrojbi HVO isto je tretirao. Armija BiH je 30. lipnja 1993. godine napala Bijelo Polje. Pomoć iznutra bili su bošnjački pripadnici HVO-a koji su izdali svoje suborce i okrenuli oružje na njih. Radića su prevarili i pokušali ubiti. Armija BiH i peta kolona Bošnjaka u HVO ubili su nekoliko desetaka Hrvata, što vojnika, što civila, koje je Armija BiH nespremne uhvatila na spavanju. Da bi preživjeli, Hrvati su se spašavali bježeći preko Neretve prema Vojnom. Preživjele Hrvate koji se nisu uspjeli spasiti zarobili su. Zarobljeno je 215 Hrvata. Otpremili su ih u logore, koje su u Bijelom polju osnovali na nekoliko lokacija, a najveći je bio u mjesnoj školi u Bijelom polju, bivšoj Školi bratstva i jedinstva. Razmjeri zločina bili su vidljivi tek nekoliko mjeseci kasnije. Nitko još nije odgovarao za ova zlodjela nije odgovarao, a zna se da je cijelom akcijom rukovodilo tadašnje zapovjedništvo Armije BiH na čelu sa Seferom Halilovićem. Zločin u Bijelom polju dogodio se nakon što je Armija BiH počinila zločine u hrvatskim selima jablaničke općine. Preživjele jablaničke Hrvate otpremili su u logor Muzej u Jablanici, kroz koji je prošlo 800 Hrvata. Sve su to bošnjački vođe sprovodili plan tvz. zelene transverzale koja se trebala pružati do Neuma,[4] nastavno na djelo autora Islamske deklaracije Alije Izetbegovića iz 1970., u kojoj se eksplicitno zalaže za državu po šerijatskom pravu, a ne za državu koja se temelji na demokratskim načelima zapadne civilizacije. Čekao je kad mu se bude ukazala prva prigoda, sprovesti islamsku džamahiriju u Bosni i Hercegovini, na račun Hrvata, ali i Srba. [5] Tijela mnogih Hrvata iz logora Armije BiH u Mostaru i Jablanici još nisu pronađena. Tek 2012. je pokrenut sudski proces za zločine u Jablanici, a zločini nad Hrvatima u Mostaru pravosudna tijela su izbjegavala procesuirati. Danas Hrvati obilježavaju 30. lipnja kao tužni dan kad je Armija BiH stvorila nekoliko logora za Hrvate i kad je ubijala nedužne hrvatske civile u svojim kućama. U drugom dijelu taj dan obilježavaju kao tobožnji "dan deblokade grada". Danas se gradom propagira bošnjačka neistina. Na nekoliko mjesta gdje je HVO potjerao agresorske srpske snage danas su spomenici na kojima piše da je to učinila Armija BiH. Prava je istina da dok su Hrvati ginuli u akcijama, Bošnjaci su hranili pripadnike Belih orlova. Zbog nemara države kojom upravljaju Bošnjaci a udio Hrvata u vlasti sveden na statističku grešku, udruge proistekle iz Domovinskog rata žele postaviti spomenike na mjestima gdje su Armija BiH i njihove paravojne postrojbe zatočili, mučili, silovali i ubijali Hrvate, jer to je jedini način kako Hrvati mogu pokazati kroz što su prošli u vremenima koje sada neki slave.[6]

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Potoci
godina popisa 1991. 1981. 1971.
Hrvati 1.097 (37,55%) 1.102 (40,87%) 910 (49,59%)
Muslimani 969 (33,17%) 663 (24,59%) 392 (21,36%)
Srbi 752 (25,74%) 725 (26,89%) 510 (27,79%)
Jugoslaveni 47 (1,60%) 185 (6,86%) 17 (0,92%)
ostali i nepoznato 56 (1,91%) 21 (0,77%) 6 (0,32%)
ukupno 2.921 2.696 1.835

Kultura[uredi VE | uredi]

U Potocima djeluje ogranak Hrvatskoga kulturnog društva Napredak. Izdaje od 2011. svoje glasilo Bjelopoljsku zoru.[7]

Izvor[uredi VE | uredi]

  • Knjiga: "Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.", statistički bilten br. 234, Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
  1. Mostarske crkve prije turske okupacije, hercegovina.info, preuzeto 1. siječnja 2014.
  2. Župa Potoci Sjećanja don Joze Zovke (pristupljeno 26. lipnja 2017.)
  3. 3,0 3,1 Hrvatski medijski servis Ilija Kožulj, Hrvatski medijski servis: POTOCI KOD MOSTARA- Nakon stoljeća “tamnog vilajeta”, civilizacija stiže s Austrougarskom 19. ožujka 2017. (pristupljeno 24. kolovoza 2017.)
  4. www.vecernji.ba Marko Karačić Zločin Armije BiH u BIjelom polju ostao nekažnjen. 1. srpnja 2012. (pristupljeno 18. siječnja 2018.)
  5. 034portal Diana Rexhepi Slobodan Praljak srušio dugogodišnju farsu Haaškog tribunala. 14. prosinca 2007. (pristupljeno 18. siječnja 2018.)
  6. www.vecernji.ba Marko Karačić Na mjestima gdje su bili logori za Hrvate će biti spomenici. 2. srpnja 2012. (pristupljeno 18. siječnja 2018.)
  7. Hrvatski medijski servis Bjelopoljska zora 11-12/2016 (pristupljeno 25. kolovoza 2017.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Potoci (Mostar, BiH).


Flag of Bosnia and Herzegovina.svg Nedovršeni članak Potoci (Mostar, BiH) koji govori o naselju u Bosni i Hercegovini treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.