Prijeđi na sadržaj

Bošnjačko-hrvatski sukob: Mostar i dolina Neretve

Dodaj poveznice
Stranicu mogu uređivati samo prijavljeni suradnici (istječe: neograničeno); Stranicu mogu premjestiti samo prijavljeni suradnici (istječe: neograničeno)
Izvor: Wikipedija
Mostar i dolina Neretve u bošnjačko-hrvatskom sukobu
Dio bošnjačko-hrvatskoga sukoba
rata u Bosni i Hercegovini

Crte bojišnice između HVO-a, ARBiH i VRS-a u hercegovačkom bojištu krajem 1993.
Vrijeme lipanj 1992. – 18. ožujka 1994.
Lokacija Mostar, Jablanica, Konjic, Stolac, Čapljina i dolina Neretve, Bosna i Hercegovina
Ishod promjenjiv taktički ishod
Casus belli raspad hrvatsko-bošnjačkoga savezništva nakon zajedničkih operacija protiv JNA i VRS-a, borba za nadzor nad Mostarom, komunikacijama uz Neretvu i prilazima prema srednjoj Bosni i južnoj Hercegovini
Teritorijalne promjene grad Mostar podijeljen je na zapadni dio pod nadzorom HVO-a i istočni dio pod nadzorom ARBiH

HVO je zadržao zapadni Mostar te veći dio južnih pravaca prema Čapljini i donjoj Hercegovini ARBiH učvrstila je položaje u istočnom Mostaru te na dijelu bojišta prema Jablanici i Konjicu

Sukobljeni
Republika Bosna i Hercegovina Hrvatska Republika Herceg-Bosna
Postrojbe
Armija Republike Bosne i Hercegovine Hrvatsko vijeće obrane

Mostar i dolina Neretve u bošnjačko-hrvatskom sukobu obuhvaćaju razvoj oružanoga sukoba između HVO-a i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) na području Mostara, Konjica, Jablanice i južne Hercegovine tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Nakon zajedničke obrane Mostara i doline Neretve od JNA 1992. godine, politički i vojni odnosi hrvatskih i bošnjačkih struktura postupno su se raspali. Mostar je od svibnja 1993. postao glavno urbano bojište u Hercegovini, grad je podijeljen na zapadni i istočni dio, a istočni je Mostar bio izložen dugotrajnoj blokadi, prekidima opskrbe i stalnom topničko-snajperskom pritisku. Borbe su bile popraćene protjerivanjima, zatočenjima, razaranjem civilnih objekata i napadima na kulturnu baštinu, među kojima se ističe rušenje Staroga mosta.[1][2][3][4]

U presudama ICTY-a utvrđeno je da su tijekom sukoba zločine počinile obje strane, ali i da su se razmjeri, zapovjedna odgovornost i pravne kvalifikacije razlikovali od predmeta do predmeta. U predmetu Prlić i drugi sud je zaključio da su vodstvo Herceg-Bosne i HVO-a provodili kampanju progona i prisilnog premještanja bošnjačkog stanovništva, dok je u predmetu Halilović utvrđeno da su pripadnici ARBiH počinili zločine u Grabovici i Uzdolu, iako optuženi nije osuđen zbog nedostatka dokaza o zapovjednoj odgovornosti.[5][6][7][8]

Pozadina

U proljeće 1992. hrvatske i bošnjačke političke strukture u Bosni i Hercegovini još su zajednički djelovale protiv srpskih snaga, a na području Mostara, Jablanice i Konjica nastajale su prve koordinirane obrambene crte. U isto vrijeme postojale su i zasebne vojne i političke organizacije, pa je suradnja počivala više na operativnoj nuždi nego na čvrstom političkom dogovoru. Tijekom ljeta 1992. Mostar je oslobođen od JNA u operacijama koje su sudjelovale hrvatske postrojbe i lokalne bošnjačke snage, a grad je privremeno ostao u okviru hrvatsko-bošnjačke suradnje.[9][10]

U vojno-operativnom prikazu Balkan Battlegrounds Mostar je tijekom 1992. prikazan kao središnja točka operacije protiv JNA: borbe su se vodile za vojarne, uzvisine iznad grada, prijelaze preko Neretve i komunikacijski pravac prema Čapljini hrvatskoj granici. U toj je fazi cilj bio istodobno potisnuti JNA iz urbanog središta, osigurati mostove i otvoriti prometnicu prema moru, zbog čega je Mostar imao važnost daleko veću od lokalne.[9]

Operacija Lipanjske zore

Glavni napad HVO-a i HV-a počeo je 7. lipnja 1992., uz istodobno napredovanje iz smjera Čapljine, Bune i Blagaja. Do 17. lipnja snage su se spojile na području Mostar-Soko, a do 21. lipnja VRS je uglavnom potisnut iz Mostara.[11]

U drugoj polovici 1992. odnosi su se počeli pogoršavati. Razlozi su bili višestruki: neslaganja oko budućega ustroja Bosne i Hercegovine, kontrola nad naoružanjem, zapovjedne strukture, položaj izbjeglica te nadzor nad komunikacijama prema Jablanici, Konjicu, Čapljini i središnjoj Bosni. U vojno-povijesnoj literaturi Mostar i dolina Neretve opisuju se kao područje na kojem se raspad dotadašnjega savezništva HVO-a i ARBiH osobito brzo pretvorio u otvoreni sukob.[12][7]

ICTY je u predmetima Kordić i Čerkez i Prlić i drugi utvrdio da je hrvatsko političko i vojno vodstvo podržavalo stvaranje zasebne hrvatske teritorijalne jedinice u Bosni i Hercegovini, a u dijelu razdoblja i sudjelovanje Hrvatske vojske u sukobu u Hercegovini. Istodobno su lokalne bošnjačke postrojbe jačale vlastite strukture, osobito u istočnom Mostaru i na prilazima gradu.[12][6]

Ljeto i jesen 1992.

Mostar je zbog svoga položaja na Neretvi bio ključna prometna i vojna točka. Nadzor nad gradom utjecao je na veze prema istočnoj Hercegovini, Konjicu, Jablanici, Čapljini i srednjoj Bosni, pa su se u njemu isprepletali lokalni, regionalni i širi strateški interesi. U ljeto i jesen 1992. HVO je imao glavnu ulogu u zapadnom Mostaru, dok je u dijelu grada na istočnoj obali Neretve djelovala i bošnjačka obrana.[12]

U tom su razdoblju u gradu još postojale zajedničke ili isprepletene postrojbe, uključujući bošnjačke pripadnike unutar HVO-a i hrvatske pripadnike u lokalnim sigurnosnim strukturama. Međutim, takvo je stanje bilo privremeno i ovisilo je o terenskoj ravnoteži, a ne o stabilnom političkom sporazumu. Do kraja godine napetosti oko zapovijedanja, kontrole nad objektima i kretanja civila postale su sve izraženije.[9][13]

U širem hercegovačkom prostoru istodobno su se oblikovale zasebne bojišne linije prema VRS-u na sjeveru i prema međusobnim bošnjačko-hrvatskim prijeporima u gradu. Mostar je tako postupno prešao iz faze zajedničke obrane u fazu konkurentskih vojnih i političkih projekata.[12]

1993.

Svibanj 1993.

Otvoreni sukob u Mostaru izbio je u svibnju 1993., nakon čega je grad brzo podijeljen na zapadni dio pod nadzorom HVO-a i istočni dio pod nadzorom ARBiH. Borbe su se vodile oko Vranice, Sjevernoga logora, zgrade MUP-a, ključnih mostova i prilaza gradu. Crta bojišta postupno se učvrstila duž Bulevar narodne revolucije i uz Neretvu.[14][3]

Lipanj i srpanj 1993.

Mostarska kampanja za 1993. opisuje kao niz međusobno povezanih napada na gradske četvrti i dominantne kote: prvotno je cilj bio osigurati zapadni i istočni rub grada, a potom proširiti nadzor prema sjeveru, na pravce Bijelo Polje, Potoci i Vrapčići, te prema jugu, uz cestu prema Blagaju i dolini Neretve. Takav raspored borbi pretvorio je Mostar u dugotrajnu urbanu bojišnicu, na kojoj je svako napredovanje bilo vezano uz kontrolu cesta, zgrada i mostova.[5]

U svibnju i lipnju 1993. obje su strane pokušavale uspostaviti nadzor nad ključnim točkama u gradu. Borbe su uključivale topničko i snajpersko djelovanje, osvajanje zgrada po zgrada, pritvaranja i ograničavanje kretanja stanovništva. U izvješćima UN-a zabilježeno je da je istočna obala Mostara bila izložena dugotrajnom prekidu humanitarne pomoći i teškoj nestašici osnovnih potrepština.[5][15]

U drugoj polovici godine borbe su se proširile prema sjevernim i južnim prilazima gradu. ARBiH je krajem lipnja i početkom srpnja preuzela niz položaja na lijevoj obali Neretve, uključujući područja prema Bijelom Polju, Potocima, Vrapčićima i Salakovcu, dok je HVO zadržao zapadni dio Mostara i južne prilaze gradu. Takav raspored crta bojišta ostao je na snazi do kraja godine.[5]

Operativno, to je značilo da su obje strane nastojale spojiti gradski sukob s okolnim bojištima. HVO je branio zapadni Mostar i južne veze prema Čapljini i moru, dok je ARBiH pokušavala učvrstiti istočni Mostar i otvoriti komunikaciju prema Konjicu i Jablanici. Balkan Battlegrounds posebno naglašava da su uzvisine i prometnice bile jednako važne kao i same gradske četvrti, jer je nadzor nad njima određivao opskrbu i mogućnost daljnjih napada.[5]

Šire hercegovačko bojište

Mostar nije bio izdvojeno bojište nego središte šireg hercegovačkog sukoba. Borbe su se prelijevale prema Konjicu, Jablanici, Blagaju, Stocu i Čapljini, a nadzor nad cestama i prijevojima bio je jednako važan kao i nadzor nad samim gradom. Ta je mreža pravaca utjecala na opskrbu i kretanje stanovništva te je povezivala mostarsko bojište sa središnjom Bosnom.[16][7]

Rujan 1993. i operacija Neretva '93

Opsada istočnog Mostara nastavila se kroz ljeto i ranu jesen 1993., uz stalno granatiranje, snajpersku vatru i prekide opskrbe. U takvim je okolnostima ARBiH 14. rujna 1993. pokrenula operaciju Neretva '93 kao pokušaj rasterećenja i deblokade mostarskog bojišta. U operaciji su koordinirani napadi išli duž linije od Uskoplja preko Prozora i Jablanice prema Vrdima, Mostaru i Buni, a jedan od operativnih ciljeva bilo je i olakšavanje pritiska na istočni Mostar.[17]

U toj su se fazi borbe uz Mostar nastavile i na okolnim uzvisinama, ali bez odlučujućega proboja koji bi promijenio cjelokupnu ravnotežu snaga. Do jeseni su obje strane i dalje držale čvrste položaje na ključnim komunikacijama, a operacija Neretva '93 ostala je važna zato što je pokazala koliko je hercegovačko bojište bilo povezano s bojištem prema Prozoru i Jablanici.[18]

Na području Stoca i Čapljine HVO je uspostavio nadzor nad gradskim i prigradskim prostorom, a bošnjačko stanovništvo bilo je izloženo uhićenjima, deportacijama i pritvaranjima. ICTY je u predmetu Prlić i drugi Stolac i okolna mjesta obuhvatio širim obrascem progona bošnjačkoga stanovništva u Hercegovini.[16][3]

Na sjevernom dijelu hercegovačke bojišnice, u području Konjica i Jablanice, rat je imao drukčiju dinamiku: borbe su se vodile oko sela, prijevoja i komunikacija, a ne samo oko gradskih četvrti. Upravo ondje su se zbivali i teški zločini nad hrvatskim civilima u Grabovici, Uzdolu i Dolanima.[16][8]

Studeni 1993. i Stari most

Jedan od najsnažnijih simbola rata u Mostaru bilo je rušenje Staroga mosta 9. studenoga 1993. godine, nakon višednevnog granatiranja. ICTY je u predmetu Prlić i drugi utvrdio da je most predstavljao vojni cilj, ali i da je njegovo uništenje imalo dubok učinak na civilno stanovništvo i na izgled grada u cjelini. UNESCO je poslije obnovljeni kompleks Staroga mosta i stare gradske jezgre upisao na Popis svjetske baštine.[2][4][3]

Rušenje mosta u historiografiji se najčešće promatra i kao vojni i kao kulturni događaj. Osim neposrednih posljedica na komunikacije preko Neretve, ono je postalo trajni simbol ratnoga razaranja urbanoga nasljeđa u Bosni i Hercegovini.[2]

Ratni zločini

Zločini nad Bošnjacima

U Mostaru i okolici HVO je uspostavio više zatočeničkih objekata za bošnjačke civile i ratne zarobljenike, među kojima su se najčešće spominjali Heliodrom, Dretelj, Gabela i drugi objekti pod vojnom kontrolom. ICTY je u predmetu Prlić i drugi utvrdio da su zatočenja, prisilni rad, zlostavljanja i deportacije bili dio šire kampanje progona bošnjačkoga stanovništva.[3]

Posebno su pogođena bošnjačka naselja u zapadnom Mostaru i uz Neretvu, gdje su civili bili izloženi protjerivanju, granatiranju i ograničenom pristupu hrani, vodi i medicinskoj pomoći. UN-ova izvješća iz 1993. opisuju humanitarnu situaciju kao vrlo tešku, osobito na istočnoj strani grada.[5][15]

Zločini nad Hrvatima

Na području Konjica i Jablanice pripadnici ARBiH počinili su zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenicima. ICTY je u predmetu Halilović potvrdio ubojstva civila u Grabovici i Uzdolu, a domaći sudovi obradili su i druge predmete povezane s progonom hrvatskoga stanovništva u širem području doline Neretve.[16][8]

Humanitarne prilike i posredovanje

UNPROFOR, UNHCR i drugi međunarodni akteri pokušavali su održati humanitarne koridore kroz Mostar i dolinu Neretve, ali su konvoji često kasnili ili bili blokirani. Posebno je teško bilo stanje na istočnoj obali Mostara, gdje je dostava pomoći bila dugotrajno prekinuta. Međunarodni su promatrači pritom bilježili da su lokalni pregovori i primirja često prekidani već nakon nekoliko dana.[5][15]

U kasnijoj fazi sukoba međunarodno posredovanje postalo je odlučujuće za prekid bošnjačko-hrvatskih neprijateljstava. Washingtonskim sporazumom od 18. ožujka 1994. sukob je formalno okončan i otvoren je put obnovi zajedničkih institucija u okviru Federacije Bosne i Hercegovine.[19]

Posljedice

Sukob je ostavio duboke demografske i političke posljedice. Mostar je ostao dugotrajno podijeljen grad, a povratak raseljenih stanovnika bio je spor i neujednačen. U dolini Neretve rat je preoblikovao odnos između hrvatskih i bošnjačkih zajednica, utjecao na kretanje stanovništva i oštetio brojne sakralne, kulturne i infrastrukturne objekte.[6][20]

Sudski epilog također je ostao važan dio povijesnoga razumijevanja sukoba. ICTY je osudio više dužnosnika Herceg-Bosne i HVO-a, među njima Darija Kordića, Mladena Naletilića, Vinka Martinovića i šestoricu dužnosnika u predmetu Prlić i drugi. S druge strane, pred ICTY-em i Sudom Bosne i Hercegovine osuđen je niz pripadnika i zapovjednika ARBiH za pojedine zločine nad Hrvatima i Srbima, dok su neki optuženici oslobođeni zbog nedostatka dokaza o zapovjednoj odgovornosti.[3][8]

Galerija

Vidi također

Izvori

  1. ↑ Central Intelligence Agency 2002, str. 264–267, 286–287, 331–333.
  2. 1 2 3 Walasek 2015, str. 275–281.
  3. 1 2 3 4 5 6 Prlić et al. (IT-04-74) Appeal Judgement, Vol. 1, Part 1 (PDF). ICTY. Pristupljeno 27. ožujka 2026.
  4. 1 2 Old Bridge Area of the Old City of Mostar. UNESCO. Pristupljeno 27. ožujka 2026.
  5. 1 2 3 4 5 6 7 Central Intelligence Agency 2002, str. 286–287, 331–333.
  6. 1 2 3 Ramet 2006.
  7. 1 2 3 Christia 2012.
  8. 1 2 3 4 Judgement in the Case: The Prosecutor v. Sefer Halilović. ICTY. Pristupljeno 27. ožujka 2026.
  9. 1 2 3 Central Intelligence Agency 2002, str. 264–267.
  10. ↑ Shrader 2003, str. 60–66.
  11. ↑ Central Intelligence Agency 2002, str. 155–157.
  12. 1 2 3 4 Central Intelligence Agency 2002, str. 264–267, 286–287.
  13. ↑ Shrader 2003, str. 66–68.
  14. ↑ Central Intelligence Agency 2002, str. 286–287.
  15. 1 2 3 Situation of human rights in the territory of the former Yugoslavia: Report on the situation of human rights in Bosnia and Herzegovina submitted by Mr. Tadeusz Mazowiecki, Special Rapporteur of the Commission on Human Rights, pursuant to Commission resolution 1993/7 (PDF). United Nations Commission on Human Rights. 6. rujna 1993. Pristupljeno 27. ožujka 2026.
  16. 1 2 3 4 Central Intelligence Agency 2002, str. 331–333.
  17. ↑ Central Intelligence Agency 2002, str. 202, 286–287, 331–333.
  18. ↑ Central Intelligence Agency 2002, str. 202.
  19. ↑ Framework Agreement for the Federation (Washington Agreement). UN Peacemaker. Pristupljeno 27. ožujka 2026.
  20. ↑ Walasek 2015.

Literatura

  • Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. Central Intelligence Agency. Washington, D.C.. ISBN 978-0-16-066472-4
  • Christia, Fotini. 2012. Alliance Formation in Civil Wars. Cambridge University Press. Cambridge. ISBN 978-1-13985-175-6CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)
  • Ramet, Sabrina P. 2006. The Three Yugoslavias: State-Building and Legitimation, 1918–2005. Indiana University Press. Bloomington. ISBN 978-0-253-34656-8CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)
  • Shrader, Charles R. 2003. The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia: A Military History, 1992–1994. Texas A&M University Press. College Station, Texas. ISBN 978-1-58544-261-4CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)
  • Walasek, Helen. 2015. Bosnia and the Destruction of Cultural Heritage. Ashgate Publishing. Dorchester. ISBN 978-1-4094-3704-8CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)

Vanjske poveznice

Bošnjačko-hrvatski sukob
Sukob po bojištima Sukobljeni Vojne snage Vođe


Hrvatska Republika Herceg-Bosna


Republika Bosna i Hercegovina


HVO ~50.000 vojnika


Armija RBiH ~80.000 vojnika

Mate Boban (Predsjednik HR Herceg-Bosne)
Bruno Stojić (Ministar obrane HR Herceg-Bosne)
Glavni stožer Hrvatskog vijeća obrane
(Zapovjednici: Milivoj Petković i Slobodan Praljak)
Valentin Ćorić (Zapovjednik vojne policije HVO-a)


Alija Izetbegović (Predsjednik Republike Bosne i Hercegovine)
Sefer Halilović (Zapovjednik Armije RBiH 1992. – 1993.)
Rasim Delić (Zapovjednik Armije RBiH 1993. – 1995.)
Arif Pašalić (Zapovjednik 4. korpusa Armije RBiH)

Ratni zločini tijekom bošnjačko-hrvatskoga sukoba

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Bošnjačko-hrvatski_sukob:_Mostar_i_dolina_Neretve&oldid=7413548"