Razgovor:Ivo Andrić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku Ivo Andrić.
Rad na člancima


Nacionalnost[uredi]

-

Slika njegove osobne iskaznice 1951.

- Nije problem što je Andrić,ako se tako želi i srpski pisac,već je problem što se laže da je Srbin. Zašto se ne laže da su Pršo,Dedić i Komazec -Hrvati? (24.06.2006 / 23:36)


IVO ANDRIC je pisao na Srpskom Jeziku Ekavicom, Cirilicnim Pismom

Zivio je i umro u Srbiji a potkraj ziota se izjasnjavao kao srbin

i stoga je Srpski Pisac

i nevidim sta je tu ruzno

I dado prso je srbin ali je hrvatski fudbaler

i Arsen Dedic je po rodjenu srbina ali je hrvatski pjevac

i Arijan Komazec je srbin ali je hrvatski kosarkas

I zasto je onda porblem ako je andric SRPSKI PISAC????


Uneseni su dokazi da je Ivo Andrić pod narodnost napisao Hrvat. Tomy108 23:45, 12.lipanj 2006.


Mir Havene, činjenica je da je Ivo Andrić godinama bio diplomata i da je više puta bio ambasador Kraljevine Jugoslavije. S obzirom da je doktorirao istoriju, on je prije diplomata nego književnik. Naravno nama danas je poznat samo kroz književnost, ali činjenica je da je bio diplomata. Citiraću tvoj komentar na tvoju zadnju promjenu diplomat...što je sljedeće ? Švaler, biciklist, tuberan...Vraćeno na staro.) --Милант 01:50, 31 Mar 2005 (CEST)

Ne vidim smisao ove primjedbe. Svrha nekog članka nije nabrajanje svih zanimanja i funkcija koje je dotičnik obnašao. Mir Harven 10:24, 31 Mar 2005 (CEST)

Иво Андрић је рођен у српској породици. Кад су му оба родитеља умрла усвојила га је породица из Вишеграда. У Вишеграду ће касније похађати католичку. Међутим он се увјек изјашњавао да је Србин, тако да је он Србин, јер се националност одређује само према личном изјашњавању, у супротном кршите међународна људска права. --Милант 03:11, 31 Mar 2005 (CEST)

Ivo Andruć je rođen u hrvatskoj obitelji koja sa srpstvom nije imala veze. On je nacionalni renegat, što se toga tiče. No, to opet nema veze s pripadnosšću književnosti, jer je Bogoslav Šulek hrvatski, i samo hrvatski jezikoslovac, iako je rođeni Slovak koji je u Hrvatsku došao prvi puta tek poslije svoje 20 (i neke) godine, dok je Vojislav Kuzmanović, Srbin rođen u Srpskoj Crnji u Vojvodini, hrvatski i samo hrvatski pisac jer tu spada po svom izboru i značajkama djela. Andrićevo sudjelovanje u antologiji "Mlada hrvatska lirika", njegovi rani hrvatski tekstovi (Ex Ponto, Nemiri), te ranije i srednje pripovijetke daju razloga da ga se stavi i u hrvatsku književnost. Njegove osobne dileme ("ja sam mladi hrvatski grudobolnik") su bile njegova privatna, a ne književna stvar. Mir Harven 10:24, 31 Mar 2005 (CEST)

Е Миланте, ај се бре смири кеве ти! Покрајац


Oko 80 % članka je posvećeno sljedećim epohalnim pitanjima:

  • Je li Andrić bio Hrvat ili Srbin?
  • Koliko je pisao na hrvatskom, a koliko na srpskom?
  • Komu ili čemu je bio politički sklon?
  • Kako politički kotira ili je kotirao u raznim sredinama?

O književnosti svega nekoliko rečenica. Uostalom, što: čovjek je samo dobio Nobelovu nagradu... 213.202.84.240 23:57, 5 May 2005 (CEST)

O Andriću kao piscu je rečeno praktički sve- od stila, tematike, pripadnosti umjetničkim kretanjima, likovima, glavnim djelima, te recepciji kod čitateljstva. Gorenavedee značajke su obrađene zbog sam auktorove ličnosti, ili, po narodski-Andrić ima staturu velikog pisca jedino zbog političkoga agitpropa. Nobela su dobili mnogi osrednji i jalovi pisci (Martinson, Heidenstam, Dario Fo, Beckett, Morrison,..), dok ga istinski veliki uglavnom nisu (Tolstoj, Strindberg, Conrad, Proust, Joyce, Musil, ..). IMO, tsranica o Andriću je korektna i veoma dobra, te možda zahtijeva nekoliko ispravi- ali ne bitnu reviziju napisanoga. Mir Harven 10:12, 6 May 2005 (CEST)

Ja mislim da ste svi bolesni. Ivo Andric je prije svega bio covjek koji je zivio za vrijeme Jugoslavije, nije vazno koje i on je jugoslovenski pisac. je li on iz hrvatske ili srpske obitelji/porodice, mislim da je to potpuno nevazna stvar. Osim toga za ono o cemu je on pisao i po cemu je on poznat u svijetu je Bosna i nacin zivota u njoj, "Na Drini cuprija" tj. "Travnicka hronika". Covjek se rodio u Docu, pored Travnika, osnovnu skolu ucio u Visegradu, gimnaziju u Sarajevu, studirao u Zagrebu, Prvi sv. rat docekao u Splitu, bio u zatvorima u Splitu, Sibeniku i Mariboru, kao diplomata radio u Vatikanu, Gracu, Madridu, Parizu i Bruxellesu. Politicki je vjerovatno bio "prosrpski" ili projugoslovenski" orjentiran, ali je radio i kao pomocnik ministra inozemnih poslova kraljevine Jugoslavije i bio jedan od sudionika potpisivanja Trojnog pakta, bio ambasador/veleposlanik u Berlinu, tijekom rata bio u Beogradu, a poslije rata kao poslanik Skupstine BiH u Narodnoj skupstini Jugoslavije. Bio je clan SANU ali i predsjednik Saveya knjizevnika Jugoslavije. Umro je u Beogradu.

Tako, sad imamo sve. A sdad mi recite ciji je on? Prestanimo se otimati i svojatati nesto sto nam ne pripada. Donedavno su se i Hrvati i Srbi i Bosnjaci stidjeli cak i spomenuti ime Ive Andrica a sad ga svojataju svi. Ovo je enciklopedija i tako je treba i shvatati. je li se ne moze reci da je on bio jugoslovenski pisac, zivio je, pisao je, radio je i umro je u vrijeme Jugoslavije. htjeli vi priznati ili ne ta drzava je - ipak postojala. Pozdrav

Aha, još jedan ucviljeni Jugoslaven. Šteta bitova. Mir Harven 15:51, 6 May 2005 (CEST)
Aha Mir Haven, prestani biti stereotipan, danas je najlakse prozvati nekog "Jugosloven". Danas svatko kome ne odgovara kritika, povlaci kartu i proziva nekoga Jugosloven. Samo sam mislio treba iznijeti cinjenice i ne politizirati wikipediu kao sto vi neki radite. Wikipedia nije mjesto za kojekakva politicka razglabanja. Wikipedia je enciklopedija i cinjenice treba reci onakve kakve su bile ili jesu. I jos jednom, ostavite se tih gluposti.

Istina je da su Nobela dobili mnogi osrednji pisci. Istina je da mnogo toga o njemu rečeno; problem je što to nije rečeno ovdje, u enciklopediji. Istina je da je stranica o Andriću u izvjesnom smislu korektna, ali je izrazito politikantska, i na to se odnosi moja izvorna primjedba. Ne kažem da su političke kontroverze sasvim nebitne ili nezanimljive, ali mislim da njegova književnost ipak zaslužuje bolje. 213.202.86.172 00:12, 7 May 2005 (CEST)

Nema problema. Prevest ću na hrvatski i ubaciti i ono što sam napisao o drugorazrednosti njegova spisateljstva na bs wiki. Mir Harven 10:26, 7 May 2005 (CEST)
OK. Osobno bih radije u Andrićevom članku čitao o tome da je drugorazredni pisac (premda mi se to čini prije logikom "kiselog grožđa" nego objektivnom procjenom), nego još jedan nastavak hrvatsko-srpske sapunice. (Usput: BS verzija članka je bolja od HR verzije...) 213.202.86.189 21:51, 8 May 2005 (CEST)

"mislilac, diplomat...što je sljedeće ? Švaler, biciklist, tuberan...Vraćeno na staro"

Tako komentirati zvuči na prvi pogled šarmantno,no nije u svezi s temeljnim činjenicama o velikom Ivi Andriću. Nenamjerno ili namjerno zaboravili ste pridjev "hrvatski mislilac ...".Zašto je to važno?Zbog istine!Zato što bez zamagljivanja govori o njegovom hrvatskom narodnosnom podrijetlu i osjećaju o njegovoj užoj i široj zavičajnosti i duhovnosti iz koje je i nastalo tako veliko književno djelo. O svom hrvatskom podrijetlu izjasnio se više puta vlastoručno npr.u upisnom listu za 4.semestar Sveučilišta u Krakovu 1914 g.("Rani Andrić",Autor:Miroslav Karaulac;Izdavač:Prosveta,Beograd 1980,str.56-57-kopija dokumenta).E,sad nesto o onome ".. mislilac ".Zar o tome ne svjedoče više od svega "Znakovi pored puta" ili možda još i više Andrićeva "osobna sugestija Ljubi Jandriću" o načinima iščitavanja poruka njegova književnog djela.Tu se Andrić-mislilac "služi" Andrićem-književnikom u slanju nekih dubljih poruka o budućnosti ljudi i naroda njegovog zavičaja. Zašto nije završio roman "Omer-paša Latas"? Što je to Andrić slutio kad je rekao Ljubi Jandrić-u "Doći će bardi drugi.." i opjevati ono što osjeća njegova "duša" u svezi završetka tog romana("Sa Ivom Andrićem",Autor:Ljubo Jandrić;Izdavač:Veselin Masleša,Sarajevo 1982,str.412). I,dali je uopće više riječ o romanu? Naravno da nije!


Tek sam sada ovo vidio. Dakle, ne ulazeći u detalje:

  • ocjena književne vrijednosti djela Ive Andrića, kako je iznesena u članku, nije isisana iz prsta nego je, više-manje, prikaz njegova statusa kao pisca koji je, bar u RH, prevladavajući
  • glede njegova tobožnjega hrvatstva (govorim o svjesnoj nacionalnoj identifikaciji)-od toga nema puno. Tekst/članak je uglavnom strukturiran tako da se prikaže ono što je najvažnije, a to je njegovo književno djelo. Kao što nismo tupili o komunističkim ideološkim zabludama Krleže-nego više o njegovu djelu- tako je ovdje Andrićeva diplomatska karijera samo spomenuta jer te stvari za piščevu «književnu besmrtnost» nemaju većega utjecaja
  • no, ako se već želi nešto reći o tom- nema problema.

a) Ivo Andrić je od svršetka 1. svj. rata bio uglavnom protagonistom jugounitarističke, a, kako je vrijeme odmicalo, i velikosrpske ideologije.

b) Ivo Andrić je u pismima javno priželjkivao ubojstvo Stjepan Radića- prije no što se zbilja i dogodilo 1928. Nakon toga je trijumfalistički blebetao u prepisci s istomišljenicima

c) godina 1934., na 20 obljetnicu izdanja «Hrvatske mlade lirike» (1914.), kojoj je, post festum, uz Ujevića bio najpoznatijim dionikom- demonstrativno je odbio da bude uvršten u antologiju «Moderna hrvatska lirika» (1934.). Tu su A.B.Šimić, Krleža, Ujević,..- ali ne i Andrić, koji se jasno i javno distancirao od toga da bi bio pripadnikom nečeg «hrvatskoga»

d) poslije 2. svjetskoga rata, njegovo spisateljstvo je, otprilike, na crti jugounitarizma i literarnoga srbizma. Vrlo je «štedio» na hrvatskom imenu (npr., pri spomenu Ivan Gundulića u 50-ima ili 60-ima rekao je da je to «jugoslovenski pesnik». Ta, i još neke reference jasno pokazuju da je do konca života prihvaćao karadžićevsku pansrpsku dijalektološku diobu: štokavski i čakavsko-štokavski pisci starijega doba iz Bosne, Dalmacije i Dubrovnika za njega su «Jugosloveni» (i nikad Hrvati)- dok je hrvatsko ime upotrijebio svega 2-3 puta, i to za čakavske renesansne pisce kao Marulić- klasika vukovskoga dijalekatskoga pansrbizma.

e) od Krleže je, preko srpskog pisca Milana Bogdanovića, tražio da enciklopedijska natuknica o njemu (za koju ovaj nije ni znao), bude preuređena tako da tekst koji je glasio «Ivo Andrić, hrvatskoga porijekla...» ostane bez «..hrvatskoga porijekla». To je bilo prije 1950. Želji mu je udovoljeno, uz Krležin pozdrav i poruku: «Brisat ću da je hrvatskoga porijekla- jebem mu mater hrvatsku !»

f) što se Andrićeva opusa tiče, već je rečeno: njegovi tekstovi do 20-ih godina pripadaju hrvatskoj književnosti – jezik, stil, ozračje, utjecaji,...Njegovi kasniji tekstovi (svi romani i veći dio pripovijedaka, te svi eseji i posthuma)- ne.Mir Harven 16:13, 24 May 2005 (CEST)


Nije riječ o "tobožnjem hrvatstvu" već o "Andrićevom hrvatstvu".... ,

ali to zaista nije hrvatstvo u kojem se "njemu jebe mater hrvatsku" kako navodno reče Krleža. Ako je zaista tako i bilo onda i znameniti Krleža ima pravo na ljudsku slabost. Andrić nije dopustio da ga se "vrijeđa" enciklopedijskim natuknicama o "hrvatskom porijeklu..".Zašto Krleža nije u natuknici o sebi dopustio napisati da je "hrvatskog porijekla"? Valjda nije mjera hrvatstva udaljenost stana od "banova repa". Na sreću, nitko i nikada nemože zatrti istinu o Andrićevu hrvatskom narodnosnom podrijetlu i veličini njegovog djela.Ono će ostati vječno svjedočanstvo hrvatske duhovne izvrsnosti bez obzira na kojim se jezicima bude čitalo, gledalo i slušalo. I jezici se razvijaju, mijenjaju, standardiziraju,tako je i s našim hrvatskim.Stoga,predlažem da se Andrićevo djelo "standardizira" na suvremeni hrvatski jezik! Na radost novih generacija čitalaca, gledalaca i slušalaca. I tko je ono spominjao Andrića i različite jugo-izvedenice? Ma dajte, Hrvati, malo se uozbiljite i pripazite na važnije detalje!


"Standardizira na suvremeni hrvatski jezik"? Gluposti. Ako Andrić nije pisao na hrvatskom, onda to nije "standardizacija" već prijevod. Ako je pak pisao na hrvatskom, onda zašto ne "standardizirati" Balade Petrice Kerempuha, recimo? 213.202.87.245 16:48, 29 May 2005 (CEST)

Što je loše u tome da se Balade Petrice Kerempuha "standardiziraju"na suvremeni hrvatski jezik?Više bi se čitale!!


Andrić je bio ono što je htio biti i ono sto je rekao da jest - onima koji su ga štovali kao pisca i čovjeka[uredi]

Introduction by William H. McNeil, p 3

Ivo Andric was born in Travnik, Bosnia, in 1892, but he spent his first two years in Sarajevo, where his father worked as a silversmith. This was a traditional art, preserving artisan skills dating back to Ottoman times; but taste had changed and the market for the sort of silverwork Ivo's father produced was severely depressed. The family therefore lived poorly; and when the future writer was still an infant, his father died, leaving his peniless young widow to look after an only child. They went to live with her parents in Visegrad on the banks of the Drina, where the young Ivo grew up in an artisan family (his grandfather was a carpenter) playing on the bridge he was later to make so famous, and listening to tales about its origin and history which he used so skillfully to define the character of early Ottoman presence in that remote Bosnian town. The family was Orthodox Christian, i.e. Serb; ...

Translator's Foreword by Lovett F. Edwards, p 7

Dr Ivo Andric is himself a Serb and a Bosnian

from: Ivo Andric The Bridge on the Drina

The University of Chicago Press, 1977

http://nobelprize.org/literature/laureates/1961/press.html

As a young Serbian student, he joined the national revolutionary movement, suffered persecution, and was imprisoned in 1914 when the war broke out

Evo, naletio sam i na ovu stranicu na kojoj se nalazi skeniran dio matične knjige rođenih katoličke Crkve sv. Ivana Krstitelja iz Travnika, gdje je 9. listopada 1892. ubilježeno rođenje i krštenje Ivana Andrića, od oca Antuna i majke Katarine, rođ. Pejić, oboje rimokatolici. Dakle, već sad možemo zaključiti: mama Katarina (inače, otac joj se zvao također Antun) pomagala je u katoličkoj Crkvi sv. Ante na Bistriku, služila u župnom dvoru u Ovčarevu i Zenici, imala je rodbinu u Grahoviku, dijelu mjesta Dolac kraj Travnika (još 1991. nastanjenog 82% Hrvatima, zna li tko jesu li u Grahoviku možda živjeli pravoslavci, malo vjerojatno? [1]) i 1892. (u dobi od 22 godine) je bila definitivno rimokatolkinja. Mislim da je ovo dovoljno za opovrgavanje teze o majci Srpkinji. --Elephantus (razgovor) 22:39, 29. rujna 2005. (CEST)
Vjerojatno je normalno da tričarije o konfesionalnoj pripadnosti dođu na enciklopedije ovoga profila. No, ipak je neobično što tako banalna stvar kao Andrićeva konfesija, koja s pravoslavljem i islamom nema veze, niti je itko zdrave pameti igdje pokušao postaviti bilo kakvu drugačiju tvrdnju-dolazi upakirana iz nekakvih kretenskih izvora za koje je Neanderthal svijetla budućnost. Možda bi bilo dobro postaviti popis svih protuhrvatskih klišeja, idiotarija, imbecilizama, lagarija i agitpropovskoga smeća. Jednostavno, kao referencu, da se ne gubi vrijeme. Mir Harven 23:29, 29. rujna 2005. (CEST)

Najjadniji dio - nacionalna pipadnost[uredi]

Skoro je nemoguce ne povezati ovo piskaranje sa onim sto jest Hrvatska danas. U totalnom civilizacijskom i kulturnom potonucu nalaze se ljudi koji pljuju na covjeka koji nije htio dijeliti ovu danasnju primitivnu ideju hrvatstva i od koje se je ne tako malo puta javno distancirao.

Ova naklapanja su nebulozna. Tko to govori o "potonuću", i to iz kojeg rakursa ? Jel' "vajnog diplomate" koji je spremao iseljenje Albanaca, piskarao o Njegošu kao "tragičnom junaku kosovske misli", ljigavio kod Goeringa i Hitlera, ispao četnik u literaturi- piše o stradanjima Srba u doba pokolja Muslimana u Višegradu (za što je dobro znao) ? Smeta to Hrvatstvu ? Nema tu ni Vidovdana, ni Kočića, ni Kosova, ni Vuka s brčinama ("ja sam od Vuka naučio da pišem"), ni balkanske kasabe kao grada na gori, ni...Mir Harven 16:32, 7. listopada 2005. (CEST)
   Gospodine Mirsad Harvenoglu - procitajte samo naslove u danasnjem hrvatskome tisku kako 
   biste znali u kome vremenu i kojoj i kakvoj drzavi zivite.
   

Bilo kako bilo, Andric je u svijetu prihvacen i kao veliki pisac i kao povijesnicar:

Andrić je pisac, a ne povjesničar. On s historiografijom nema veze (hrvatski povjesničari BH su Pavao Ritter, Vjekoslav Klaić, Dominik Mandić, Franjo Rački, Krunoslav Draganović, Leo Petrović, Pavo Živković, Anto Babić, Milko Brković, Pejo Ćošković, Mladen Ančić,..) Mir Harven 16:32, 7. listopada 2005. (CEST)
 Yeah, Andric nikada nije ni imao ideju dijeliti ista sa tvojim povijestnicarima a posebice sa 
  Draganovicem koji je bio obican kriminalac. Kao sto Vam je znano - gospodine Harvenoglu,
  Andric je - po sopstvenim rijecima - srpski pisac i srpski povijestnicar.

University of Missoury, Kansas City

Dr Carla Klausner:

http://cas.umkc.edu/history/Schedule-Syllabi/2003/HIST445%20545%20Fall%2003.pdf

Ovo je neki pdf of Turcima, koji nema veze s temom. Mir Harven 16:32, 7. listopada 2005. (CEST)
  Zalim - uzmite ocale gospon Mirsad i procitajte samo prvi paragraf ovoga dokumenta. Ili ako
  ne vladate dobro engleskim - potrazite neciju pomoc pri citanju


Ivo Andrić i nacionalna pripadnost[uredi]

Budući da se ovdje dosta često potezalo to pitanje, odlučio sam staviti skenirani dio iz sljedeće knjige: Ivo Andrić: «Travnička hronika», Mosta, Zagreb, 2003. Tekst je veći dio pogovora (ne cijeli) što ga je napisao Dubravko Horvatić (cijeli pogovor je od 542. do 551. stranice), a naslov mu je «Odnos Ive Andrića prema hrvatskom jeziku i hrvatskoj književnosti». Slijedi veći dio teksta koji, mislim, reflektira dio shvaćanja o Andrićevu opusu (po kojem je samo dio njegova djela dio hrvatske književnosti-po drugima je to sav piščev opus). Navedeni podatci su, po svemu sudeći, neosporivi i govore sami za sebe.


Ivo Andrić, izdanak hrvatske obitelji iz Travnika, narodnošću je nedvosmisleno Hrvat-to je i sam napisao u dokumentima prigodom upisa na Zagrebačko sveučilište, a Hrvatom se izjašnjava i u svojim mladenačkim člancima. Tako, primjerice, u prikazu romana «Posljednji Nenadić» Andre Kovačevića (Vihor, god. I., br. 5, Zagreb, 1914.) kazuje sljedeće: «Ako ikom, a ono su nama Hrvatima...» itd............................................................ ................................................................. U pismima Zdenki Marković možemo vidjeti i Andrićeva politička uvjerenja, koja su nedvojbeno utjecala i na njegov odnos prema hrvatskom narodu i, shodno tome, hrvatskom jeziku. Iz Beograda 25. IX. 1919., kao tajnik Ministarstva vjera, taj Hrvat, zagrebački i krakowski sveučilištarac, dotičući se poljske kulture, najednom veli: »Katolicizam je prokletstvo za države i narode«. Zbog takvih stavova bio je nagrađen premještenjem u Ministarstvo vanjskih poslova, gdje je stalno napredovao i zbog nazora, kao što je ovaj iz pisma Zdenki Marković od 26. IV. 1923. iz Graza: »Jugoslavenska kriza je blizu vrhunca; sve što je zla i nevaljala diglo se i uzavrelo. Pokatkad ne mogu da izdržim; banuću jednom u sav taj haos i baciti se svom težinom kao 1912. Ujedinjenje valja provesti ponovno, ono prvo je, bar za Zagreb, bilo prejevtino, a platićemo ga ili mi ili taj Radić i fukara koja je oko njega kao rulja seoskih pasa oko slepca«. To jugosrpsko stajalište, izrečeno srpsko-hrvatskom leksičkom i pravopisnom mješavinom, ima zadah ne samo nacionalne izdaje, nego i poziva na genocid nad vlastitim narodom. Do elaborata, u kojemu je Andrić, kao pomoćnik ministra vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije, sustavno razradio program pogroma i genocida nad kosovskim Albancima bio je samo korak, jer je od svoga odlaska u Beograd 1920. pa nadalje samo bio instrument u službi velikosrpske politike, pa i jezične. Tome nije pridonosio samo njegov jugosrpski, orjunaški svjetonazor, koji se iskazuje i u romanu »Na Drini ćuprija« (1945.), nego i njegova tašta težnja da »stiče(m) novac i slavu«, kako piše Zdenki Marković iz Rima 16. IX. 1921.

O hrvatskom jeziku i hrvatskoj književnosti pisao je Ivo Andrić uglavnom u svom zagrebačkom razdoblju, prije, pod kraj i neposredno poslije Prvoga svjetskog rata. To su kritike i članci o ljubavnoj lirici Petra Preradovića, o Matošu, o knjigama Andre Kovačevića, Cara Emina, Tome Kumičića, Domjanića, Kosora, Donadinia, Petravića. Uglavnom vrlo malo, pa i priličito nesuvislo. Analitički pristup zamjećuje se samo u članku o Preradoviću, ostali su tekstovi ili impresionistički ili polemički. Možda je najzanimljiviji i najpoetskiji nekrolog Matošu, iako Andrić velikoga AGM-a nedostatno poznaje, te njegov opus svodi na feljton i polemiku. Proze Cara Emina i Kosora su mu samo »interesantne«, o Petravićevim »Trećim studijama i portretima« donosi neizoštrenu, mlaku prosudbu, a feljtone i kritike u knjizi »Kamena s ramena« Ulderika Donadinia podcjenjuje, pa i vrijeđa, vrijeđajući, usporedbom s njima, i tada već pokojnoga Matoša kao senzacionalista, književnoga harlekina i si. Pišući o Domjanićevu kajkavskom pjesništvu, koje ocjenjuje vrlo pozitivno, Andrić se usput dotiče problematike dijalektalne poezije: iako načelno podržava to pjesništvo, on ga ipak smatra niževrijednim, doličnim samo za lokalne teme, pa mu je zazorno što Domjanić kajkavštinom pjesnički zbori o lotosu na rijeci Godivari ili što donosi kajkavski prijevod Puškinove »Španjolske romance«. (Analogno tome, moglo bi se upitati kako je moguće na ruskom pisati o španjolskoj temi ili pak kako je moguće prevoditi, recimo, na hindi Andrićeve novele, u kojima su likovi bosanski fratri ili turski janjičari). Sve spomenute pisce, o kojima Andrić u svojim književnim početcima piše, on sam izravno ili neizravno smješta u hrvatsku književnost, što je samo po sebi razumljivo, no kada poslije tridesetak, četrdesetak godina spominje hrvatske književnike, oni redovito imaju regionalnu oznaku (»dalmatinski političar i pisac M. Pavlinović« u eseju o Petru Kočiću 1961.) ili pak posve anakroničnu jugoslavensku odrednicu (»Ivan Gundulić, najveći pesnik starije jugoslovenske književnosti« u govoru na Jagelonskom sveučilištu u Krakowu, 1964.), a ne hrvatsku.

Kada se početkom 20-ih godina Andrić potpuno opredjeljuje za srpski književni jezik i za srpsku književnost, i zbog jugoslavenskoga svjetonazora i zbog karijerističkih razloga. kako već rekosmo, on se sve više nastoji osloboditi hrvatskoga leksika, kloni ga se, dapače, čisti svoj jezik od kroatizama, koji mu se ipak potkradaju, pa i u esejima o Vuku Karadžiću, Petru Kočiću i dr. (na primjer, Andrić piše unutarnji, a ne unutrašnji; prisutnost, a ne prisustvo; pothvat, a ne poduhvat; zemljovlasnik, a ne zemljosopstvenik, itd.). O samom hrvatskom jeziku kao posebnom, samostalnom jeziku Andrić nikada nije pisao, ali se njegov odnos prema njemu jasno razabire u već spomenutim esejima o Karadžiću, Kočiću i inim srpskim piscima. Eseje i kritike o srpskim piscima ili o onima, koje on smatra srpskim piscima, kao što je Njegoš, Andrić počinje objavljivati u drugoj polovici 40-ih godina. Znakovito je da Andrića u kritici ponajvećma zanimaju oni srpski pisci, koji su rođeni izvan Srbije i djelovali uglavnom izvan nje, kao Kočić i Matavulj, što se može objasniti njegovim vlastitim podrijetlom, kao što se u Andrićevoj pripovjedačkoj prozi može njegovim vlastitim podrijetlom objasniti iznimno zanimanje za lik i usud renegata Omer-paše Latasa, alias Mihaila Latasa s Korduna. Upravo u tim esejima, kao i u onima o Karadžiću, Andrić iskazuje svoje poglede na jezik.

Pišući u razdoblju od 1946. do 1964. nekoliko eseja i članaka o Vuku Stefanoviću Karadžiću, Andrić se ponajviše divi njegovu »Srpskom rječniku« (što ustrajno piše »Rečnik«), njegovoj reformi i njegovoj promidžbenoj djelatnosti u inozemstvu. Međutim, pišući o njegovu leksikografskom radu, Andriću uopće ne pada na um ni spomenuti, da je Karadžić unio u svoj rječnik i golemo mnoštvo riječi, koje je skupio izvan Srbije, uglavnom u hrvatskim zemljama, dakle, koje uopće nisu riječi koje pripadaju srpskom jeziku, a koje Srbi do tada uopće nisu ni poznavali, nego su poslije ušle u srpski književni jezik, zahvaljujući upravo Karadžićevoj prijevari, odnosno krađi. Naravno je da se Andrić na to ne osvrće, jer drži da su hrvatski i srpski isti, jedan jezik, te, govoreći na Jagelonskom sveučilištu u Krakowu 1964., veli da je Karadžić »udario temelje današnjem književnom jeziku Srba i Hrvata«, što je, naravno, posve netočno. To stajalište zastupa i kada piše o Karadžićevoj reformi srpskoga književnoga jezika; ne lučeći hrvatski jezik od srpskoga, Andrić ne ističe da se ta reforma odnosila samo na srpski književni jezik, do tada crkvenoslavenski. Međutim, u hrvatskom jeziku takva se reforma postupno, evolutivno zbila već tijekom XIV. i XV. stoljeća, kada je u hrvatskoj književnosti, umjesto crkvenoslavenskoga (a bez ikakve vukovske »revolucije« u XIX. st., kako ju točno Andrić naziva) prevladao narodni hrvatski jezik umjesto crkvenoslavenskoga. Glede pak Karadžićeve promidžbene djelatnosti, Andrić nijednom jedinom riječju ne spominje da se ona vodila pod imperijalističkim geslom »Srbi svi i svuda«, svojatajući i hrvatski jezik i hrvatske narodne pjesme, a proglašavajući ih srpskima, te proglašavajući Srbima -katolicima i sve Hrvate, osim kajkavaca i čakavaca, svojatajući time i hrvatske zemlje, odnosno, polažući pravo na njih, otprilike baš do zloglasne linije Virovitica-Kariovac-Kariobag. O tome da Ivo Andrić velikim dijelom zastupa isto stanovište, svjedoči ne samo njegov odnos prema jeziku, nego i njegov pristup hrvatskim piscima i intelektualcima u esejima o srpskim književnicima i u spominjanom već govoru u Kra-kowu; u potonjemu je Gundulić, kako rekosmo, »najveći pesnik starije jugoslovenske književnosti«, Toma Budislavić je »poznati dubrovački lekar (svetskog glasa)«, a jedino je Matija Vlačić »Hrvat iz Istre«. (Da je, na priliku, riječ o Hrvatu iz Bačke, Baranje, Srijema, Slavonije, Bosne, Like, Dalmacije, Rame, Hercegovine, Boke, zasigurno to Andrić, u skladu sa svojim stajalištima prema spominjanju hrvatstva, iskazanima i u pripovjedaštvu i u esejistici, ne bi naglasio).

Andrićev odnos prema hrvatskomu jeziku ponajvećma se iskazuje u njegovu eseju »Zemlja, ljudi i jezik kod Petra Kočića«, tiskanom prvi put u knjizi »Izabrane stranice Petra Kočića« (46. knjiga biblioteke »Srpska književnost u 100 knjiga«, Matica srpska - Srpska književna zadruga, Novi Sad -Beograd, 1961.). Petar Kočić bio je, ako je to uopće moguće, veći šovinist i od samoga Vuka Stefanovića Karadžića. (Nije se bezrazložno jedan četnički bataljun Bosanske Krajine u vrijeme Drugoga svjetskog rata, pod vodstvom Uroša Drenovića, zvao »Petar Kočić«). Većina Kočićevih pripovijesti zbiva se »u Bosni, u srcu i snazi serbskog otečestva«, kako Kočić veli, u vrijeme kad je ta zemlja zaposjednuta »od prokletog zapada i od otpadnog Rima«, prema riječima Kočićeva lika Simeuna Đaka. U brojnim svojim novelama Kočić stalno uzdiže srpstvo, često i kult Kosova, zapravo povijesnu krivotvorinu, koja je savezničku kršćansku vojsku pretvorila u srpsku, a iz poraza te vojske stvorila mit o srpskom porazu, koji treba osvetiti, mit o padu srpstva koje treba ponovno uskrsnuti. (Zanimljivo je da to govore Kočićevi seljaci u Bosanskoj Krajini, »u srcu i snazi serbskog otečestva«, u kraju, dakle, gdje se u vrijeme Kosovske bitke, pod kraj XIV. st., uopće nije ni znalo za Srbe). Uzdižući srpstvo, Kočić se obara na okupacijsku austrougarsku vlast, koja je, uzgred rečeno, stvorila Bosnu i Hercegovinu u današnjem obliku i pod tim nazivom, kao posebnu državno-pravnu jedinicu unutar habsburškoga carstva. Nedvojbeno je da se austrougarskoj upravi moglo mnogo toga zamjeriti, no očito je da ju Kočić napada prvenstveno zato jer je Berlinski kongres njoj, a ne Srbiji, prepustio Bosnu i Hercegovinu. Kočić najviše napada i izruguje austrougarski pravosudni sustav, jer kao tipični izdanak hajdučkoga anarhizma, odgojen na tradiciji krivotvorina, bezvlađa i bezakonja, nikako ne može pojmiti ikakvu legitimnost. Austrougarska uprava uvela je u bosansko-hercegovačko pravosuđe hrvatsko pravno nazivlje, jer se do 1878. na području današnje Bosne i Hercegovine, pod turskom vladavinom, primjenjivalo samo šerijatsko pravo, čije nazivlje, naravno, nije odgovaralo tadašnjim europskim pravosudnim standardima; srpskoga pravnoga nazivlja nije pak ni bilo. Hrvatsko pravno nazivlje i hrvatski jezik u pravosuđu predmet su zato Kočićeva beskrajnoga izrugivanja i karikiranja, osobito u pripovijesti »Sudanija«, što Ivo Andrić gotovo oduševljeno podržava i odobrava. Dok je sam Petar Kočić jednom prilikom pred sudom izjavio da optužnicu ne razumije u cijelosti, »jer je pisana u nekakvom jeziku nalik srpskom«, što je nedvojbeno točno, pa i pošteno, Andrić taj hrvatski jezik naziva »ubogi i niži rod govora... govor bez korena, duha i soka, bez lepote i stila, bez veze sa tradicijom i izvorima širokog narodnog jezika...«. On ga smatra »kvarenjem jezika«, te podržavajući Kočićeve stavove, kaže da »taj je jezik, jezik neprijatelja«.

Ivo Andrić se, kako je već rečeno, za volju svoga jugoslavenstva ili, točnije rečeno, orjunaštva, koje mu je osiguravalo prosperitet i u kraljevskoj i u komunističkoj Jugoslaviji, te za volju svojih ambicija da bude uvijek pri državnom vrhu (pa radilo se o potpisivanju pristupa Kraljevine Jugoslavije silama Osovine, tj. Trojnom paktu, ili o podržavanju Titova režima u svakoj prilici) već početkom 20-ih godina odrekao hrvatskoga jezika i hrvatske književnosti. Kada su se drugi hrvatski pisci, koji su prihvatili srpski književni jezik, odnosno srpsku ekavicu u svrhu idealnoga jugoslavenskoga jedinstva, nakon ubojstva Stjepana Radića 1928. odrekli idiomatskoga srpstva (ili »pretjeranoga srbeža«, kako bi rekao Starčević) i vratili se materinskom hrvatskom jeziku. Andrić je i nadalje, zbog već spomenutih razloga, ustrajao na srpskom jeziku, štoviše, sve više niječući hrvatsku jezičnu posebnost ili je pak napadajući, kao u eseju o Kočiću. Unatoč njegovu neprijateljskom odnosu prema hrvatskom narodu iz kojega je potekao, to nije razlog da se odreknemo onoga dijela njegova opusa, koji do početka 20-ih godina nedvosmisleno pripada hrvatskoj književnosti i ostaje njezinom trajnom vrijednošću.

Komentar Horvatićevoga pogovora[uredi]

Kod Horvatića su, uz neke dobre stvari, nabacane i takve gluposti da se čovjeku smuči vlastiti život. Čudno je kako se ti mali spisatelji naslađuju izmišljotinama e, da bi pokazali kako su dobri čitači i proročnici tuđega djela i sudbine. Ivo Andrić je bio Hrvat i to je ostao do kraja svoga života. To je sam potvrdio na zvaničnim dokumentima prilikom upisa na studije, te prilikom unosa podataka o nacionalnosti kod imenovanja veleposlanikom u Berlinu 1939. I tu je napisao da je bosanski Hrvat, određujući bliže područje gdje je rođen. Samo zlonamjerni ljudi mogu mu pripisivati srpstvo. Ekavicom se piše u Srbiji gdje je Andrić proveo veći dio svoga života. Posve je normalno da se i on služio tim pismom. Ekavicom se i danas koriste umjetnici Hrvati koji žive u Srbiji i nitko im zbog toga nema pravo prigovarati. Ni Srbi nemaju pravo prigovarati domicilnom Miloradu Pupovcu ili doseljenim Srbima u Hrvatsku koji se služe ijekavicom. Normalno je da čovjek komunicira u određenoj sredini jezikom te sredine, kao što je jednako normalno da, ako to hoće, u komukaciji koristi i neki drugi jezik ili pismo. U to se ne treba miješati jer je to individualno pravo, ma koliko se to nekome ne sviđalo. Ivo Andrić je veliki pisac i to je svijet priznao dodjelom mu Nobelove nagrade. Samo ograničeni i neupućeni ljudi mogu mu to osporavati. A takvih kod nas ima na svakom koraku. Raspoređeni su u lepezi od polupismenjaka pa sve do pojedinih akademika. No, neka to njima služi na čast. Oni Andriću ne mogu odbiti pero od širokoga književnoga krila. Nobelovac je bio ateist i o religiji je malo govorio. A zar bi netko mogao očekivati da se, nakon svega što se u povijesti događalo i događa u vezi s pojedinim vjerskim zajednicama o njima ateisti izjašnjavaju u pozitivnim konotacijama? Ja takvo što ne očekujem, premda o religiji imam drugačije mišljenje. Ivo je bio skroman, povučen i gotovo samozatajan čovjek. Poznavao sam ga pa o tome mogu suditi iz vlastitoga iskustva. Volio je svoju Bosnu i Hercegovinu. O njoj je napisao preko 80 posto svoga književnog djela. Poeziju je pisao i objavio u Hrvatskoj. Vrlo malo je pisao o Srbiji i to što je napisao, nije baš pozitivno niti afirmativno. Koga to zanima neka analizira Andrićevo djelo. Nisi Srbi na njega ostavili snažan dojam kao cjelina, premda je među njima bilo i uvijek će biti jako dobrih ljudi. Kao i među ostalim narodima. Negdje više, negdje manje. A gdje tako nije? O napadima nekih ostrašćenih bošnjačkih intelektualaca i nacionalista na Ivu Andrića, ne treba trošiti puno prostora niti vremena. Njihov glas se čuo u vrijeme bujanja nacionalizma i šovinizma i danas je splasnuo kao ispuhani balon. Nitko od njih u dugoj povijesti Bosne nije dao toliki doprinos razvoju b-h kulture i društva koliko je dao jedan Ivo Andrić. Novčani iznos Nobelove nagrade za književnost Andrić je poklonio za razvoj bosansko-hercegovačkog bibliotekarstva. O dijelu b-h povijesti napisao je najobimnije i najkvalitetnije književno djelo. To mu je priznao i sam Meša Selimović, drugi najveći b-h pisac. Kao što mu je književni doprinos priznao Krleža, nakon što je Andriću dodijeljena Nobelova nagrada. A sam Krleža je više puta bio kandidatom za dodjelu te nagrade. Veliki pisci uvažavaju veće od sebe. A mali, mislim mali u duši, oni ne uvažavaju nikoga iznad sebe, a gaze sve za koje misle da su niži od njih. To je činjenica koja se ne može lako pobiti. Iza Ive Andrića ostalo je djelo koje je u svijetu priznato više od bilo kojega djela pisca s našega područja. Svi koji o njemu pišu negativno, nisu mu ni mrtvome niti do koljena. Tim svojim literarnim splačinama samo potvrđuju koliko su jadni i nikakvi. Ali što i najviše zla i koja će, sve dokle postoji, raditi gadosti. Sve do propasti svijeta. Drukčije to, izgleda, ne može. U narodu se kaže kako je čovjek čovjeku - vuk. A ja bih dometnuo i to kako je čovjek čovjeku vrlo često i - smrt. Čak i onda kada je netko odavno već mrtav. A o mrtvima bi, barem, trebalo govoriti sve najbolje. O Andriću i ovoj bolnoj temi našega dekadentnoga društva za sada - toliko. Hvala na razumijevanju, ali i na njegovoj negaciji. Jer, uvijek ima i onih koji drugačije misle. Takvi uvijek misle da su najpamentniji. Ivo A.


Ja sam komentirao pogovor Dubravka Horvatica - kako ga je pretipkao Harven (ili netko drugi?)iz
zagrebacke edicije "Travnicke hronike". Mislio sam kako je diskusija povodom ovoga pogovora 
potpuno slobodna i ne podlijeze nikakvoj cenzuri. Izgleda kako to ipak nije tako. Bilo kako 
bilo, stavljam svoj komentar van okvira bilo kakvih prethodnih "suradnickih" priloga, pa se 
nadam kako ce ostati onakav kakvog sam ja postirao ovdje. Naravski, komentari na moje komentare
su a priori prihvatljivi. 

Ivo Andrić, izdanak hrvatske obitelji iz Travnika, narodnošću je nedvosmisleno Hrvat-to je i sam napisao u dokumentima prigodom upisa na Zagrebačko sveučilište, a Hrvatom se izjašnjava i u svojim mladenačkim člancima. Tako, primjerice, u prikazu romana «Posljednji Nenadić» Andre Kovačevića (Vihor, god. I., br. 5, Zagreb, 1914.) kazuje sljedeće: «Ako ikom, a ono su nama Hrvatima...» itd............................................................ ................................................................. U pismima Zdenki Marković možemo vidjeti i Andrićeva politička uvjerenja, koja su nedvojbeno utjecala i na njegov odnos prema hrvatskom narodu i, shodno tome, hrvatskom jeziku. Iz Beograda 25. IX. 1919., kao tajnik Ministarstva vjera, taj Hrvat, zagrebački i krakowski sveučilištarac, dotičući se poljske kulture, najednom veli: »Katolicizam je prokletstvo za države i narode«.

 I sto onda? Kinezi su zahtijevali od svojih rimokatolickih nadbiskupa prekid svih veza sa 
Vaticanom zbog instrukcija koje je Vatican poslao rimokatolicima za vrijeme japanske okupacije 
Kine (ne opirati se okupaciji). Tri su nadbiskupa taj zahtjev prihvatila i tako odvojila 
kinesku katolicku crkvu od Vaticana, tako da danas Vatican ima jednoga nadbiskupa u Kini koji 
nema pravo javnoga rada u Kini. Japanci su marginalizirali upliv rimokatolicanstva izdizuci 
nacionalnu kulturu iznad one koju je nudilo rimokatolicanstvo. Tako je danas manje od 1% 
rimokatolika u Japanu. Vijetnamci su zabranili aktivnost rimokatolicke crkve zbog njezine 
podrske francuskome i americkome kolonijalizmu u Indokini.
 Danas u Americi je rimokatolicka crkva zbog pedofilije i homoseksualizma njenih svecenika vrlo
malo cijenjena i gubi upliv i  prisustvo u americkome duhovnome zivotu. Mnoge su dioceze i zupe
bankrotirale, vjernici napustili crkvu.
 Dakle, Andric je bio vidovitiji tada od mnogih Hrvata danas. A ovo o nagradi dolje je samo 
spekulacija. Ne treba zaboraviti kako je Andric bio clanom srpske revolucionarne organizacije 
"Mlada Bosna" a nadasve obrazovan covjek i intelektualac - sto je ocigledno nesto sto mu je 
vise vrijedilo u diplomatskoj karijeri nego ova laprdanja Horvaticeva.

Zbog takvih stavova bio je nagrađen premještenjem u Ministarstvo vanjskih poslova, gdje je stalno napredovao i zbog nazora, kao što je ovaj iz pisma Zdenki Marković od 26. IV. 1923. iz Graza: »Jugoslavenska kriza je blizu vrhunca; sve što je zla i nevaljala diglo se i uzavrelo. Pokatkad ne mogu da izdržim; banuću jednom u sav taj haos i baciti se svom težinom kao 1912. Ujedinjenje valja provesti ponovno, ono prvo je, bar za Zagreb, bilo prejevtino, a platićemo ga ili mi ili taj Radić i fukara koja je oko njega kao rulja seoskih pasa oko slepca«. To jugosrpsko stajalište, izrečeno srpsko-hrvatskom leksičkom i pravopisnom mješavinom, ima zadah ne samo nacionalne izdaje, nego i poziva na genocid nad vlastitim narodom. Do elaborata, u kojemu je Andrić, kao pomoćnik ministra vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije, sustavno razradio program pogroma i genocida nad kosovskim Albancima bio je samo korak, jer je od svoga

Ha, ha, ha! Pogrom?! Od 150 000 Albanaca u 1945 do 2.3 milijuna danas!!! Neki cudan pogrom i 
genocid!

odlaska u Beograd 1920. pa nadalje samo bio instrument u službi velikosrpske politike, pa i jezične. Tome nije pridonosio samo njegov jugosrpski, orjunaški svjetonazor, koji se iskazuje i u romanu »Na Drini ćuprija« (1945.), nego i njegova tašta težnja da »stiče(m) novac i slavu«, kako piše Zdenki Marković iz Rima 16. IX. 1921.

O hrvatskom jeziku i hrvatskoj književnosti pisao je Ivo Andrić uglavnom u svom zagrebačkom razdoblju, prije, pod kraj i neposredno poslije Prvoga svjetskog rata. To su kritike i članci o ljubavnoj lirici Petra Preradovića, o Matošu, o knjigama Andre Kovačevića, Cara Emina, Tome Kumičića, Domjanića, Kosora, Donadinia, Petravića. Uglavnom vrlo malo, pa i priličito nesuvislo. Analitički pristup zamjećuje se samo u članku o Preradoviću, ostali su tekstovi ili impresionistički ili polemički. Možda je najzanimljiviji i najpoetskiji nekrolog Matošu, iako Andrić velikoga AGM-a nedostatno poznaje, te njegov opus svodi na feljton i polemiku. Proze Cara

Mali Andric, veliki Matos?!?! Ha, ha, ha!

Emina i Kosora su mu samo »interesantne«, o Petravićevim »Trećim studijama i portretima« donosi neizoštrenu, mlaku prosudbu, a feljtone i kritike u knjizi »Kamena s ramena« Ulderika Donadinia podcjenjuje, pa i vrijeđa, vrijeđajući, usporedbom s njima, i tada već pokojnoga Matoša kao senzacionalista, književnoga harlekina i si. Pišući o Domjanićevu kajkavskom pjesništvu, koje ocjenjuje vrlo pozitivno, Andrić se usput dotiče problematike dijalektalne poezije: iako načelno podržava to pjesništvo, on ga ipak smatra niževrijednim, doličnim samo za lokalne teme, pa mu je zazorno što Domjanić kajkavštinom pjesnički zbori o lotosu na rijeci Godivari ili što donosi kajkavski prijevod Puškinove »Španjolske romance«. (Analogno tome, moglo bi se upitati kako je moguće na ruskom pisati o španjolskoj temi ili pak kako je moguće prevoditi, recimo, na hindi Andrićeve novele, u kojima su likovi bosanski fratri ili turski janjičari). Sve spomenute pisce, o kojima Andrić u svojim književnim početcima piše, on sam izravno ili neizravno smješta u hrvatsku književnost, što je samo po sebi razumljivo, no kada poslije tridesetak, četrdesetak godina spominje hrvatske književnike, oni redovito imaju regionalnu oznaku (»dalmatinski političar i pisac M. Pavlinović« u eseju o Petru Kočiću 1961.) ili pak posve anakroničnu jugoslavensku odrednicu (»Ivan Gundulić, najveći pesnik starije jugoslovenske književnosti« u govoru na Jagelonskom sveučilištu u Krakowu, 1964.), a ne hrvatsku.

 Pa Dubrovcani se nikada nisu izjasnjavali Hrvatima u cijeloj njihovoj povijesti. Kako ih je 
Ivo mogao svrstati tamo gdje se oni nikada nisu vidjeli?

Kada se početkom 20-ih godina Andrić potpuno opredjeljuje za srpski književni jezik i za srpsku književnost, i zbog jugoslavenskoga svjetonazora i zbog karijerističkih razloga. kako već rekosmo, on se sve više nastoji osloboditi hrvatskoga leksika, kloni ga se, dapače, čisti svoj jezik od kroatizama, koji mu se ipak potkradaju, pa i u esejima o Vuku Karadžiću, Petru Kočiću i dr. (na primjer, Andrić piše unutarnji, a ne unutrašnji; prisutnost, a ne prisustvo; pothvat, a ne poduhvat; zemljovlasnik, a ne zemljosopstvenik, itd.). O samom hrvatskom jeziku kao posebnom, samostalnom jeziku Andrić nikada nije pisao, ali se njegov odnos prema njemu jasno razabire u već spomenutim esejima o Karadžiću, Kočiću i inim srpskim piscima. Eseje i kritike o srpskim piscima ili o onima, koje on smatra srpskim piscima, kao što je Njegoš,

Jos jedna budalastina Horvatica! Pa sam je Njegos sebe smatrao Srbinom!

Andrić počinje objavljivati u drugoj polovici 40-ih godina. Znakovito je da Andrića u kritici ponajvećma zanimaju oni srpski pisci, koji su rođeni izvan Srbije i djelovali uglavnom izvan nje, kao Kočić i Matavulj, što se može objasniti njegovim vlastitim podrijetlom, kao što se u Andrićevoj pripovjedačkoj prozi može njegovim vlastitim podrijetlom objasniti iznimno zanimanje za lik i usud renegata Omer-paše Latasa, alias Mihaila Latasa s Korduna. Upravo u tim esejima, kao i u onima o Karadžiću, Andrić iskazuje svoje poglede na jezik.

Pišući u razdoblju od 1946. do 1964. nekoliko eseja i članaka o Vuku Stefanoviću Karadžiću, Andrić se ponajviše divi njegovu »Srpskom rječniku« (što ustrajno piše »Rečnik«), njegovoj reformi i njegovoj promidžbenoj djelatnosti u inozemstvu. Međutim, pišući o njegovu leksikografskom radu, Andriću uopće ne pada na um ni spomenuti, da je Karadžić unio u svoj rječnik i golemo mnoštvo riječi, koje je skupio izvan Srbije, uglavnom u hrvatskim zemljama, dakle, koje uopće nisu riječi koje pripadaju srpskom jeziku, a koje Srbi do tada uopće nisu ni poznavali, nego su poslije ušle u srpski književni jezik, zahvaljujući upravo Karadžićevoj prijevari, odnosno krađi. Naravno je da se Andrić na to ne osvrće, jer drži da su hrvatski i srpski isti, jedan jezik, te, govoreći na Jagelonskom sveučilištu u Krakowu 1964., veli da je Karadžić »udario temelje današnjem književnom jeziku Srba i Hrvata«, što je, naravno, posve netočno. To stajalište zastupa i kada piše o Karadžićevoj reformi srpskoga književnoga jezika; ne lučeći hrvatski jezik od srpskoga, Andrić ne ističe da se ta reforma odnosila samo na srpski

 Pa ni jedno ozbiljno sveuciliste u svijetu gdje se uci i predaje slavistika ne luci srpski od 
hrvatskoga. Balkanske more ovoga jadnoga Horvatica idu u pogovor knjige? Interesira me kakva je
budala (nakladnik) mogla dozvoliti ovakvo pisanije o velikome Andricu? Jeli nakladnik racunao 
na marketibilnost ove knjige uopce? Sem ako to nije dio Tudjmanovoga agitpropa. Americki 
nakladnik University of Chicago Press angazira povijestnicara svjetskoga ugleda (W. H. McNeil) 
napisati predgovor Andricevoj knjizi "Na Drini cuprija" sa jasnim ciljem - naci covjeka 
Andricevoga renomea i ugleda koji ce napisati predgovor.

Još jednom,za razumijevanje Andrića,ključni je odgovor na pitanje: Zašto nije završio roman "Omer-paša Latas"?

Zato što mu je pošlo za rukom da umre prije dovršetka Mir Harven 21:14, 30. listopada 2005. (CET)

Što je to Andrić slutio kad je rekao Ljubi Jandrić-u "Doći će bardi drugi.." i opjevati ono što osjeća njegova "duša" u svezi završetka tog romana("Sa Ivom Andrićem",Autor:Ljubo Jandrić;Izdavač:Veselin Masleša,Sarajevo 1982,str.412). I,dali je uopće više riječ o romanu? Naravno da nije!

Jest, o konvencionalnome realističkom romanu. Mir Harven 21:14, 30. listopada 2005. (CET)

Po meni, Andrić je sadržajem,strukturom i nezavršetkom tog romana odaslao vjerojatno zadnju poruku ili slutnju u svezi budućnosti Bosne i Hercegovine.Osobito je 90-etih godina XX stoljeća u toj zemlji "bilo mnogo Latasa". Na neki način,roman svojim nezavršetkom kao paradigma mentaliteta nastavlja živjeti i u sadašnjosti.

Svašta. Čovjek umro i gotovo. Nedovršenih djela zbog smrti pisaca ima koliko hoćeš (Kafka "Zamak", Šenoa "Kletva", Flaubert "Bouvard i Pecuchet",..).Mir Harven 21:14, 30. listopada 2005. (CET)

A budućnost? Možda ga Hrvati proglase svojim najvećim piscem svih vremena i podignu mu velebni spomenik u Zagrebu... (30.10.2005)

Jedino ako do kraja izgube estetske kriterije. Mir Harven 21:14, 30. listopada 2005. (CET)

Vec su ih izgubili. Kako bi inace bilo moguce promovirati provincijalno piskaralo, lupeza i bandita (Budak) u nacionalnu velicinu?
Tipično protuhrvatsko lupetanje koje na zaslužuje osvrt. Mir Harven 15:50, 1. studenog 2005. (CET)

g/g-đo Mir Harven, molim Vas da zbog korektnosti dijaloga ne intervenirate u originalni tekst, jer na taj način mijenjate smisao. Stoga , moram još jednom citirati moj prilog od 30.10.2005.


«Još jednom,za razumijevanje Andrića, ključni je odgovor na pitanje: Zašto nije završio roman "Omer-paša Latas"? Što je to Andrić slutio kad je rekao Ljubi Jandrić-u "Doći će bardi drugi.." i opjevati ono što osjeća njegova "duša" u svezi završetka tog romana ("Sa Ivom Andrićem", Autor: Ljubo Jandrić; Izdavač:Veselin Masleša,Sarajevo 1982,str.412). I, dali je uopće više riječ o romanu? Naravno da nije! Po meni, Andrić je sadržajem,strukturom i nezavršetkom tog romana odaslao vjerojatno zadnju poruku ili slutnju u svezi budućnosti Bosne i Hercegovine. Osobito je 90-etih godina XX stoljeća u toj zemlji "bilo mnogo Latasa". Na neki način, roman svojim nezavršetkom kao paradigma mentaliteta nastavlja živjeti i u sadašnjosti. A budućnost? Možda ga Hrvati proglase svojim najvećim piscem svih vremena i podignu mu velebni spomenik u Zagrebu... (30.10.2005)»


I još nešto, Vaše "upadice" su šarmantne ali za naivne! (01.11.2005)


Uvijek su me fascinirali oni koji su iz dvije rečenice uspjeli iščitati materijala za dvije odeblje knjige, i s vremenom sam naučio, neki studiraju autora i čitaju u njegovom opusu i ono što piše i ono što je autor želio reći, a neki samo lutaju u magli i projiciraju svoje ideje i iluzije koje se raspršuju same od sebe kad sunce grane. Ne bih tumačio svoje riječi, da me se krivo ne shvati! SpeedyGonsales 21:34, 1. studenog 2005. (CET)
Taj Ivo Andrić je, izgleda, vječna tema zbog dva razloga: a) dobio čovjek Nobela b) kao renegat postao Srbin. Kombinacija tih faktora učinila ga je "temom". Da je bilo samo jedno, sigurno se ne bi oko njega preganjalo. Hrpa je nobelovaca za književnost koji su vidljiva boza (Pearl Buck, Heidenstam, Jellinekova, Pinter, Lewis, Spitteler,..), a ima i renegata koji su otišli u Srbe (Ivo Cippico, Gvido Tartaglia, Lujo Bakotić,..). No, ovaj je "dobitna kombinacija" jer je jedno i drugo. Da je nobelovac "pravi" Srbin-o njemu sigurno ne bi bilo toliko naklapanja. Dobar pisac kao što jest (ali ne velik), isto ne bi bio vječnom temom da nije dobio Nobela. I tako se priča nastavlja...Mir Harven 01:04, 2. studenog 2005. (CET)


Odluka o nezavršetku romana "Omer-paša Latas" je Andrićeva. Zato se i to mora "studirati", analizirati. To je provjerljiva činjenica čiji sam izvor već citirao. (01.11.2005 / 23:43)


-Veliki mislilac, vidoviti profeta, legendarni pisac, vješti diplomata, nobelovac....Ma sve bi to prošlo,ali Hrvat je. Kako je ta kombinacija bila moguća? Neoprostivo i neutješivo....(02.11.2005 / 22:15)

O daleko značajnijim ličnostim na raznim poljima (Marulić, Getaldić, Bošković, Mohorovičić, Krleža, Broz, Prelog,..) nema nikakve posebne diskusije jer se nije radilo o ostentativnim nacionalnim renegatima koji su dobili međunarodno proznanje. Mir Harven 10:02, 3. studenog 2005. (CET)


-Ivo Andrić je središnja osoba hrvatske duhovnosti uopće,ličnost koja je originalnošću svog genija postao naša i općeljudska vrijednost,"dobitna kombinacija". Eto,zato se o njemu vode diskusije i ne samo na ovim meridijanima i paralelama... (03.11.2005 / 23:30)

Andrić nije ni središnja, ni hrvatska, ni duhovna, a, bogami-ni osoba. O njemu se razglaba jedino zbog ubijanja dnevnopolitičkoga vremena. Kao pisca, ne šljive ga čak ni jugonostalgičari (http://www.newcriterion.com/archive/18/may00/schwartz.htm), a kamoli književni profesionalci. Mir Harven

- "Andrić kao da i nije književnik; on je jedan gospodin koji piše" ("Sa Ivom Andrićem", Autor: Ljubo Jandrić; Izdavač:Veselin Masleša,Sarajevo 1982,str.413) O Andrićevim motrištima i vidicima je riječ...ostavimo stereotipe! (05.11.2005 / 20:10)


I na kraju ove duge debate, ne moze covjek a da ne primijeti da je Andriceva proza, rodjena i natopljena bosanskom kulturom, povijescu i duhom, bas kao i Bosna sama, konstantan predmet hrvatsko-srpskog otimanja. Da li je uopce bitno da li se Andric rodio u katolickoj ili pravoslavnoj obitelji, ako je kompletan njegov opus posvecen i natopljen Bosnom kao (u Andrica barem), autohtonim kulturnim bicem? U ovom kontekstu, katolicanstvo i Hrvatsvo su jedno te isto samo u glavama ljudi koji ne razumiju elementarne odlike kulture i kulturnog identiteta.


- Andrićeva proza je njegova, Andrićeva. Nije bitno u kojoj je obitelji rođen, ali kad se već spominje, bitna je istina i o tome. Ipak, sve bi to bilo lakše da nije Hrvat..., Hrvat iz Bosne i Hercegovine, pa onda hrvatska kultura..., hrvatska kultura u Bosni i Hercegovini. I, gdje je tu kraj? (09.11.2005 / 22:30)


- O,popravljamo se, sad je Andrić rođen u "hrvatskoj,katoličkoj obitelji",bit ce nešto od nas Hrvata,dugo nam je trebalo da to hrabro "priznamo". (04.02.2006 / 22:38)


- "Ivo Andrić (Dolac kod Travnika, 9. listopada 1892. - 13. ožujka 1975., Beograd) hrvatski prozaik i pjesnik iz Bosne i Hercegovine"!!! A, dalje...? (21.02.2006 / 22:09)


Ivo andric je pisao - Ekavicom na Srpskom jeziku i Cirilicom

i svejedno je sta je bio po nacionalnosti ali iz gore navedenih razloga je SRBIN

A najžešći su mi ti Srbi koji se zovu Ivo. I Andrić i Vojnović su teški Srbi. Čovječe, kad čujem da se netko zove Ivo pa znam da je moj, a ne vanjski. Goran


I još jednom,za razumijevanje Andrića, ključni je odgovor na pitanje: Zašto nije završio roman "Omer-paša Latas"? Što je to Andrić slutio kad je rekao Ljubi Jandrić-u "Doći će bardi drugi.." i opjevati ono što osjeća njegova "duša" u svezi završetka tog romana ("Sa Ivom Andrićem", Autor: Ljubo Jandrić; Izdavač:Veselin Masleša,Sarajevo 1982,str.412). I, dali je uopće više riječ o romanu? Naravno da nije! Po meni, Andrić je sadržajem, strukturom i nezavršetkom tog romana odaslao vjerojatno zadnju poruku ili slutnju u svezi budućnosti Bosne i Hercegovine. Osobito je 90-etih godina XX stoljeća u toj zemlji "bilo mnogo Latasa". Na neki način, roman svojim nezavršetkom kao paradigma mentaliteta nastavlja živjeti i u sadašnjosti. A budućnost? Možda ga Hrvati proglase svojim najvećim piscem svih vremena i podignu mu velebni spomenik u Zagrebu... (29.03.2007.) — Prethodni nepotpisani komentar napisao je 193.198.176.127 (razgovordoprinosi)

Nebuloze[uredi]

E kakvih se ovde covek nebuloza nece nacitati.. strasno. Dajte ljudi dal je bio Hrvat ili Srbin sve je jedno. Bitno je na kom je on jeziku pisao. Pa i Roza Auslender je rodjena u Ukrajni, pa je pisala na Nemackom i stoga se jedna spada u Nemacku Literaturu. --Steva 18:14, 21. listopad 2007. (CEST)


--Bitna je istina- ------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Ivo Andrić je hrvatskog narodnog porijekla i osjećaja i to je bitno. Kojim jezikom ili jezicima je tijekom života govorio i pisao je pitanje tehničke,izvedbene razine. Važniji je sadržaj i poruka njegovog djela. Zaista je moguće da ga Hrvati proglase svojim najvećim piscem svih vremena i podignu mu velebni spomenik u Zagrebu... (30.10.2007.)


Stvarno ne kužim kako itko ovog covjeka može smatrati Hrvatom kad se izjašnjavao suprotno. To su čiste gluposti koje pišu ovdje, ako se čovjek izjasnio Srbino onda je Srbin i što je tu je. Ne vidim zašto ga pokušavate označit kao Hrvata kad to nije.Crabath (razgovor) 11:38, 27. rujan 2008. (CEST)


Ivo Andrić se cijelog života osjećao i izjašnjavao Hrvatom,možda najsnažnije nezavršenim romanom "Omer paša Latas".. (08.10.2008)


Andrić je kozmopolit[uredi]

Ivo Andrić je bio kozmopolit. Nije bio opterećen nacionalnim kategorijama. On je jednako i bošnjački i srpski i hrvatski pisac. I svi bismo trebali biti ponosni na njega. -- Άριστος Πρώτος 16:25, 13. ožujak 2009. (CET)



-- Andrić je Andrić --

Nije dobro biti opterećen nacionalnim kategorijama koje negiraju Andrićevo hrvatsko porijeklo i osjećaj.Vjerujem da su Hrvati i svi južnoslavenski narodi ponosni na njega, (13.03.2009)



"Hrvatski pisac", a clan SANU?!?[uredi]

Pa gde to ima :D

SANU je jedna čista srpska nacionalistička organizacija koja je čak i Ivana Gundulića uvrstila u popis 100 najznamenitijih Srba. Toliko o SANU.--Pauci.jpg Braco (razgovor) 13:19, 19. studenog 2009. (CET)

Slažem se s procjenom da se u članku više posvećuje mjesta tome da li je on srpski ili hrvatski pisac, a premalo mjesta tome da je andrić bio čovjek, diplomat i pisac. Mislim da bi andriću bilo važnije da ga se pamti i piše o njemu kao piscu nego kao srbinu il hrvatu. Po političkom uvjerenju je bio jugoslaven kao i mnogi pripadnici južnoslavenskih naroda u ono vrijeme. Mislim da je ispravna kategorizacija koja je trenutačno, tj. da je i bosanskohercegovački i srpski i hrvatski pisac. Sva tri u članku spomenuta naroda još su uvijek zatrovana nacionalizmom i mržnjom. Tijekom 1990-etih ni hrvati ni srbi ni bošnjaci nisu se baš otimali za njega (iz hrvatskog školstva u to vrijeme je bio gotovo potpuno izgnan) jer nije bio čisti niti hrvat niti srbin niti bošnjak pa im nije pasao. Pravi Hrvat je bio samo onaj koji govori čistim hrvatskim bez ijednog srbizma, koji mrzi srbe i td. Isto tako je pravi srbin bio samo onaj koji govori čistom ekavicom, piše ćirilicom, mrzi Hrvate. Kako se tu Andrić nigdje nije uklapao nitko ga nije ni htio u svoj krug. Sad se pak svi bore ukazat kako je Andrić bio baš hrvatski ili baš srpski pisac. Andrić je bio sve od toga, al ponajprije čovjek, pisac i diplomat. --Bzmarko (razgovor) 12:25, 17. ožujka 2010. (CET)

SANU je državna, a ne narodna institucija. Postoji kategorija za članove koja se zove "inozemni članovi", za one koji nisu u Srbiji. --212.200.193.160 14:22, 17. ožujka 2010. (CET)

Dokaz[uredi]

Imali neke dokaze za sledeće tvrdnje:

Ipak na kraju Hrvati ga smatraju slabijim piscem od Miroslava Krleže, Slobodana Novaka ili Marinkovića, a Srbi važnijima smatraju Miloša Crnjanskog, Kiša ili Pavića. Sami Bošnjaci ga smatraju slabijim od Meše Selimovića, tako da na kraju ovaj nobelovac postaje svačiji i ničiji pisac.

Degutantno je, da se u enciklopediji navede tako neozbiljna i subjektivna tvrdnja. --87.154.92.150 17:56, 25. travnja 2010. (CEST)

Slavist[uredi]

Pošto sam slavist po struci, htio bih samo kratko komentirati... Ivo Andrić je hrvatsko-srpski pisac u pravom smislu riječi. Istovremeno je hrvatski i srpski pisac, ili kako ja volim reći (mada je i to samo djelomično točno): hrvatski pjesnik, a srpski pripovjedač. Možda bi najkorektnije bilo reći da Ivo Andrić nije ni hrvatski ni srpski, nego svoj. Problem ovdje nije u Andriću, nego u književnim nacionalistima kojima je teško prihvatiti da postoje ljudi, a tako, naravno, i pisci koji se ne daju uokviriti u ideološke konstrukte ovog ili onog nacionalizma. Da, ovaj književnik je istovremeno svačiji i ničiji, i upravo je to jedan od glavnih elemenata koji ga čine velikim.

FB.82.214.101.69 20:47, 19. rujna 2010. (CEST)

rodna kuća- staviti ovu sliku u članak

"Sami Bošnjaci ga smatraju slabijim od Meše Selimovića, tako da na kraju ovaj nobelovac postaje svačiji i ničiji pisac." - Bilo bi lijepo da se u Wikipediju ne pišu nagađanja poput ovog. Ko može tvrditi šta Bošnjaci smatraju, a naročito reći "slabijim" što je nonsens u stručnom i intelektualnom izražavanju. Čak i književni kritičari trebaju izbjegavati da govore ko je slabiji od koga, a kamoli obični ljudi. I pripisati takav jedan stav bilo kom narodu bez urađene ankete je neozbiljno i nepošteno. Nadam se da ćete to izbaciti

Pozdrav, Mya_6Mya 6 (razgovor) 12:22, 20. veljače 2011. (CET)

Andrić kao političar[uredi]

Wikicitati „Promotrit ćemo zato problem Albanije u kontekstu Velike Srbije onako kako ga je Ivo Andrić kao lojalni činovnik u Ministarstvu unutrašnjih dela predočio u svome elaboratu o Albaniji 1939. godine. Elaborat se sastoji od dva dijela: od referata i racionalnog i znalačkog političkog (zapravo geopolitičkog) priloga, koji ne osvjetljava ponajljepšim svjetlom Andrićev politički profil.36
(Pavić, 1991., 172.)

36 Tekst Andrićevog elaborata donio je B. Krizman: »Elaborat dra Ive Andrića o Albaniji 1939. godine« (»Časopis za suvremenu povijest«, Zagreb, II, 1977., str. 77. – 89.).

Podatci iz djela: Radovan Pavić, Velika Srbija od 1844. do 1990/91. godine.. U knjizi: Bože Čović (prir.), Izvori velikosrpske agresije, "August Cesarec", Školska knjiga, Zagreb, 1991., ISBN 86-393-0255-3, str. 151. – 201. (dio Ponovni problem sjeverne i srednje Albanije — elaborat Ive Andrića iz 1939. godine, str. 171. – 177.).

Iz tih razloga Andriću nije mjesto u infookviru u članku Hrvati Bosne i Hercegovine. Još je zanimljivije što piše na str. 177. iseljavanje muslimanskih Albanaca u Tursku, a na str. 173. pacifikacija sjeverne Albanije. -- Bugoslav (razgovor) 19:03, 19. srpnja 2011. (CEST)

Vrlo značajan doprinos albanologiji dao je i povjesničar Bogdan Krizman. Zaslužan je što je 1977. godine objelodanio elaborat o Albaniji iz 1939. godine što ga je izradio dr. Ivo Andrić, poznatiji kao književnik, a manje poznat i kao pomoćnik ministra za vanjske poslove.
Na traženje tadašnjeg predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova Milana Stojadinovića izradio je Andrić taj elaborat u kojem je predložio podjelu Albanije između Italije i Jugoslavije. Jedna rečenica iz tog elaborata dovoljna je da otkrije kako je Andrić gledao na Albance i albansku državu: "Podelom Albanije nestalo bi privlačnog centra za arbanešku manjinu na Kosovu koja bi se u novoj situaciji lakše asimilovala ... Pitanje iseljenja Arbanasa muslimana u Tursku također bi se izvelo pod novim okolnostima, jer ne bi bilo nikakve jače akcije da to sprečava."38
Taj dotada nepoznati Andrićev spis izazvao je silno ogorčenje Albanaca, kako onih na Kosovu tako i onih u Albaniji, jer ono što je Andrić predlagao savršeno se uklapalo u rasističke teorije koje su u to vrijeme bile u modi u nekim zemljama Europe, posebice u Hitlerovoj Njemačkoj, čiji je poklonik, inače, Andrić bio.
Izvor: Aleksandar Stipčević, Albanologija u Hrvatskoj : prilog njezinu povijesnom razvoju, Historijski zbornik, br. 45., god. 1992., str. 219. – 236., podatci sa str. 230. Citirao: -- Bugoslav (razg.) 26. veljače 2012., 7. asfanda 1390., 01:48 (CET)

Tko je bio Ivo Andrić[uredi]

Pa do do nove Jugoslavije bio jw Hrvat, a onda se počeo prodavat za Srbina. Što onda takav čovjek može bit, kad se prodaje sad za jedno, sad za drugo. --Zeljko (razgovor) 12:38, 27. studenog 2011. (CET)

Novi pogledi na Andrićeva djela[uredi]

Suradnik:MaGa mi je skrenuo pažnju da je potrebno obrazložiti postavljanje predloška Nedostaje izvor u članak, pa to sada i činim. Naime, prema Wikipedija:Literatura#Smjernice:

  1. Članci trebaju sadržavati samo provjerljive informacije iz vjerodostojnih izvora.
  2. Podaci ili citati koji su sporni ili teško provjerljivi moraju biti potvrđeni navođenjem izvora.
  3. Obveza navođenja izvora je na onome koji podatke postavlja, ne na onome tko ih dovodi u pitanje. Suradnici mogu kod spornih slučajeva novi doprinos obrisati ili vratiti na potkrijepljenu inačicu.

Obzirom da tvrdnje u sekciji "Novi pogledi na Andrićeva djela" nisu potvrđene navođenjem izvora, a radi se o spornim ili teško provjerljivim tvrdnjama (koje kritikuju i ugledni mediji), smatram da je nužno da se navede izvor tamo gdje sam označio da je potreban.--В и к и в и н др е ц и 18:57, 11. listopada 2012. (CEST)

Na hrvatskom nitko ne kritikuje, nego kritizira.
Drugo, upitno je što netko smatra za "ugledne medije". Nepotpisani tekstovi [2] nisu ništa drukčiji od grafita i navijačkih prepucavačina kakvima internet obiluje.
I onda Vi tvrdite da je nešto "sporno ili teško provjerljivo", a onda nam citirate neke nepotpisane tekstove koji su zapravo na razini grafita po zidovima sadržaja vrste "tko je mokrio, mokrio je".
Treće, ne nasjedajte na medijske podvale. Kao da je jednom bilo (ne samo na hr.wiki) da su novinari uvalili nekakav tekst na Wikipediju, a onda gle čuda, istu ga sekundu uočili i u sekundu sročili članak kojim su kritizirali taj isti tekst (i Wikipediju) koji su oni sami napisali. Kao vatrogasci piromani: podmetnu požar pa ga uvijek prvi vide.
Što se tiče Andrićeva značaja, bilo je mnogo pisaca koji su bili isti kakvoćom ili bolji od njega, ali nije postojao politički interes da dobije prestižnu Nobelovu nagradu.
Pa tako recimo papa Ivan Pavao II. nije dobio nagradu za mir, a vidite tko je sve dobio tu nagradu; nagrada za književnost poznaje još veće "rupe". Andrić je bio politički podoban u onoj Jugoslaviji. Jugoslavija je kao takva bila od interesa Zapadu pa su ju promicali i izdizali na razne načine, spašavajući ju od propasti "injekcijama", dopuštajući joj i omogućujući ono što druge države sličnog profila nisu mogle ni sanjati. Inače bi to bila samo jedna nebitna bezvezna zaostala balkanska prćvarnica koja je kao mlinski kamen ovješena oko vrata dvama narodima (Hrvatima i Slovencima) koji su spadali u tu državnu zajednicu kao vjenčanica u staju. Kubura (razgovor) 05:20, 15. listopada 2012. (CEST)

Enes Čengić, Post mortem II.[uredi]

Glede ove izmjene.

Nepreciznu referenciju...

  • <ref>''Krleža post mortem od Enesa Čengića'', I-III. Svjetlost, Sarajevo, 1990. 2. dio, str. 171-172. - Andrić se protivi da bude na popisu Hrvata</ref><!-- Treba itekako pogledati čije to riječi prenosi Čengić, daje li svoje ili stvarno Krležine izjave -->

Preoblikovao sam bez uklanjanja te referencije u ovaj oblik:

  • Prema navodima [[Enes Čengić|Enesa Čengića]], [[Miroslav Krleža]] je primio pismo [[Milan Bogdanović|Milana Bogdanovića]] u kome se navodi da je Ivo Andrić tražio od Milana Bogdanovića neka se iz enciklopedijskoga članka koji je 1952. godine napisao Milan Bogdanović briše dio uvoda u kome je naglašeno Andrićevo hrvatsko podrijetlo. Krleža je oštro odgovorio Bogdanoviću, te odredio brisanje podrijetla iz [[enciklopedijski članak|enciklopedijskoga članka]].<ref name="Enes">Enes Čengić, priredila Silvana Čengić Voljevica, ''S Krležom iz dana u dan'', 6. knj., ''Post mortem II'' : (1989. – 1990.), Svjetlost, Sarajevo, 1990., ukupno 333 str., ISBN 86-01-01942-0 (6. knj.), ISBN 86-01-01930-7 (cjelina), ISBN 86-01-019444-7 (upisan u 6. knj.), {{COBISS.BH|id=20467968}}, str. 172.; Andrić se spominje na str. 49., 50., 92., 144., 169., 171., 172., 179., 182., 187., 229., 291.</ref><!-- Treba itekako pogledati čije to riječi prenosi Čengić, daje li svoje ili stvarno Krležine izjave --><!-- Čengić izgleda prenosi iz treće ruke ono što je Milan Bogdanović napisao Krleži glede enciklopedijskoga članka koji je Milan Bogdanović napisao o Andriću za prvo izdanje Enciklopedije (vjerojatno EJ), 1952. godine. Teško je sažeti što je napisano od str. 169. do str. 172. o tom "slučaju". Više će biti napisano na stranici za razgovor ovoga članka. Potpuno je jasno kako ono što se navodi u knjizi koju je priredila Silvana Čengić Voljevica ne odgovara navodu "Andrić se protivi da bude na popisu Hrvata", jer se Andrić (navodno preko Milana Bogdanovića) obraća Krleži molbom da iz enciklopedijskoga članka koji obrađuje Andrića briše hrvatsko podrijetlo. To je velika razlika, između molbe kojom se traži brisanje hrvatskoga podrijetla i navodnog zahtjeva za neuvrštavanjem u popis hrvatskih književnika. -->

Razlog preoblikovanja:

Opaska koja je dana uz izvor, Andrić se protivi da bude na popisu Hrvata ne odgovara činjeničnom stanju u citiranom izvoru.

Iz izvora Enes Čengić, priredila Silvana Čengić Voljevica, S Krležom iz dana u dan, 6. knj., Post mortem II : (1989. – 1990.), Svjetlost, Sarajevo, 1990., ukupno 333 str., ISBN 86-01-01942-0 (6. knj.), ISBN 86-01-01930-7 (cjelina), ISBN 86-01-019444-7 (upisan u 6. knj.), (COBISS.BH), str. 172.; Andrić se spominje na str. 49., 50., 92., 144., 169., 171., 172., 179., 182., 187., 229., 291. nekoliko odlomaka:

Sa str. 171., zadnja rečenica prelazi na str. 172.

        Prvo tvrdim da u Enciklopediji možete s pet redaka reći više nego s dvjesta i četrdeset, a da li je kvantum od dvjesta i četrdeset dovoljan i adekvatan za Ivu Andrića ili Njegoša ili ne znam koga, to je sad drugo pitanje. Međutim, s tekstom o Andriću za staru Enciklopediju stvari su tekle ovako: Tekst je napisao Milan Bogdanović i poslao ga meni na imprimatur, kao biva, da li ga primam ili ne. Kao ni mnoge druge tekstove, vjerovali vi sad meni ili ne (a Vuk Krnjević piše ovih dana o Milanu Bogdanoviću i o utjecaju koji sam ja mogao da izvršim na njega, što je sasvim besmisleno, iako je Milan bio moj dobar prijatelj i bezbroj smo puta sjedili u društvu zajedno i surađivali napokon) ja tekst o Andriću nisam čitao. Mislio sam: Neka piše što hoće, tako ćemo to i objaviti. Ionako je bilo iznad moje moći da tu išta diram ili ispravljam.

Sa str. 172.

Mjesec ili ne znam koliko nakon što mi je poslao tekst, primim od Milana pismo u kojem mi kaže da je kopiju teksta dao Ivi Andriću na uvid te da on moli da budem ljubazan i da nešto u tekstu izmijenim, a to je:

        Ivo Andrić, rođen u Travniku 10. X 1892. godine, hrvatskog porijekla, završio škole itd... Moli me da brišem da je hrvatskog porijekla.

        Na to odgovaram Bogdanoviću (oprostite što citiram):
        Dragi moj Milane,
        pozdravi Ivu Andrića u moje ime, veoma srdačno, i poruči mu, ako možeš, da mu ja jebem hrvatsku majku, brisat ću da je hrvatskog porijekla.
        Zamislite kako je iz mene tada − kaže Krleža − progovorila zelena zmijska zavist spram njega kao, onda još ne nobelovca, ali Ive Andrića. Ma zamislite samo, on od mene traži da brišem njegovo hrvatsko porijeklo jer se stidi da je Hrvat.
        − Znate, Krleža, u Bosni se veoma drži do toga što vi mislite i govorite. S odlučnošću se trudimo da mnoge vaše stavove i opredjeljenja ugradimo u našu politiku i kulturu i zbog toga nam je posebno važno što vi mislite o ovim ili onim stvarima. Važno je jer izgrađujemo našu fizionomiju, naročito u posljednje vrijeme, poslije jednog stanja u Bosni koje je trajalo više stotina godina, otkako smo zaboravili na izvorni identitet o kojem ste upravo vi progovorili (bogumili i naši stećci). Kad ne bismo davali težinu onome što radimo, mislim da bismo pogriješili.

Sa str. 169.

        Napada me zbog Andrića i kaže da se protivim da tekst o Andriću iz 1952. uđe u Enciklopediju. Zaista smo o Andriću razgovarali u užem krugu, gdje su bili i Alojz Benac, Babić i drugi, i konstatirali da Andrićevo djelo izravno i duboko zadire u historijsku, kulturnu, moralnu i političku strukturu i profil Bosne i Hercegovine, te smo maksimalno zainteresirani da se Andrić ocijeni iz naše perspektive, na što je odmah uslijedila reakcija iz Beograda. Nisu se saglasili da mi pišemo o Andriću za Enciklopediju, a cijeli niz činjenica govori u prilog tome da bi ga baš mi trebali pisati. Angažirali su i Rodoljuba Čolakovića te je i on zahtijevao da se pojavi Bogdanovićev tekst iz ranije Enciklopedije, pisan 1952. Rodoljubu smo odgovorili da je tekst pisan davno, da je Andrić u međuvremenu stvorio nova djela, te da je vrijeme da se Andrićevo djelo sveukupno, iz svih aspekata, sagleda. I nakon toga je, vidite, uslijedila ova Matvejevićeva akcija koja ide na blamažu mene kao urednika. Dakle, na primjeru Andrića, a i zbog drugih naših stavova, hoće mene da kompromitiraju i otklone kao urednika. - Stvar je suviše ozbiljna i mnogo šira da bi mogla biti predmetom jednog razgovora ovako ad hoc, predmetom jedne improvizacije. No kad već razgovaramo o vrlo komplikovanoj temi koja se razgranala u čitavom nizu odnosa, ja ću samo principijelno, ovako napreskok govoriti o tome: Sve te stvari promatram danas iz svoje osamdesetpetogodišnje perspektive, nakon (...)

Možda nije potrebno ni spominjati što Milan Bogdanović prenosi, jer nema dokaza da mu je Ivo Andrić rekao piši Bogdanoviću Krleži i sl. Nažalost ovakvo što valja na ovakav način dokumentirati. -- Nesmir Kudilovič (razgovor) 17:15, 11. listopada 2013. (CEST)

Großkreuz[uredi]

Kako ne bi bilo zabune Zeitschrift für Balkanologie, 21 (1985.), S. 45
Andrić je dobio Großkreuz of the German Eagle. Samo što je teško citirati Zeitschrift für Balkanologie. -- Nesmir Kudilovič (razgovor) 22:56, 11. listopada 2013. (CEST)

Vjerojatno i ovdje ima dosta o tom Großkreuzu: Želimir Bob Juričić, »Ivo Andrić and Nova Evropa« // South Slav perspectives : liber amicorum in honour of E. D. Goy, 1989., str. 119. – 128. (COBISS.SR) -- Nesmir Kudilovič (razgovor) 23:01, 11. listopada 2013. (CEST)
Ok, stavit ću i to <ref>Juričić, Želimir B. »Andrić's last Days in Diplomacy and his Role in the 1941 Evacuation of the Royal Yugoslav Consular and Diplomatic Personnel from Germany« // Zeitschrift für Balkanologie, Vol. XXI, No. 1. (1985.), str. 41. – 61., cit. sa str. 45.</ref>
To je Jahrgang XXI/1 -- Nesmir Kudilovič (razgovor) 00:41, 12. listopada 2013. (CEST) (Popravljeno posebno:razl/4394994 -- Nesmir Kudilovič (razgovor) 14.03, 24. lukovščaka (listopada) 2014. (SEV))

Državljanstvo[uredi]

Wikicitati Ivo Andrić je bio vijećnikom Trećega zasjedanja Zavnobiha. Tijekom godine 1946. živi u Beogradu i Sarajevu, a 22. ožujka 1948. postaje redovitim članom Srpske akademije nauka (SAN), odjeljenja za književnost i jezike, te odjeljenja likovnih i glazbenih umjetnosti. Te godine, među ostalim, objavljuje pripovijetke Zlostavljanje i Pismo iz 1920. godine. Sljedeće godine postaje članom Predsjedništva Narodne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine i objavljuje Priču o vezirovom slonu, nekoliko radova o Vuku Stefanoviću Karadžiću i Petru II. Petroviću Njegošu.
()

Trebalo bi, ako ima netko u Sarajevu, provjeriti je li Ivo Andrić bio upisan u knjigu državljana Narodne Republike Bosne i Hercegovine.

Naime, u tu knjigu se upisivalo vjerojatno 1947. kao i u Narodnoj Republici Hrvatskoj. Knjiga je nosila naziv Knjiga državljana Narodne Republike Bosne i Hercegovine, bez obzira na činjenicu kako je prvi Zakon o državljanstvu Narodne Republike Bosne i Hercegovine donesen 30. I. 1950. (Službeni list NRBiH, br. 5/50.), republičko (republikansko) državljanstvo stjecalo se upisom u knjigu državljana narodne republike. Prvotno se republičko državljanstvo nazivalo zemaljskim državljanstvom. Knjige državljana po narodnim republikama započete su 1947., vjerojatno je tako bilo i u NR Bosni i Hercegovini.

Činjenica jest kako je Ivo Andrić bio vijećnikom Trećega zasjedanja Zavnobiha (1945.), živio je u Beogradu i u Sarajevu 1946., te je 1949. postao članom Predsjedništva Narodne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine.

Komentar Zakonom o državljanstvu Demokratske Federativne Jugoslavije, donesenom 23. kolovoza 1945., a utemeljeno na Odluci Predsjedništva AVNOJ-a od 21. studenoga 1944., te na Zakonu o biračkim spiskovima (10. kolovoza 1945.), nedržavljani Jugoslavije gube sva građanska prava, ali i pravo na sva moguća potraživanja prisilno oduzete imovine; isti Zakon o državljanstvu Demokratske Federativne Jugoslavije stupio je na snagu 28. kolovoza 1945. i u njemu je bilo određeno dvojstvo, savezno državljanstvo, te zemaljsko državljanstvo. Čim su nastale knjige državljana u njih se upisivalo i temeljem saveznoga prava.

Postoje slučaji kad osoba nije upisana u knjigu državljana narodne republike, u ovom slučaju postoji mogućnost da Ivo Andrić nije bio upisan ni u knjigu državljana Narodne Republike Bosne i Hercegovine, ni u knjigu državljana Narodne Republike Srbije, tada, po striktnom tumačenju nije upisan ni kao državljanin FNRJ/SFRJ, iako je nedvojbeno imao to savezno državljanstvo. Bilo kako bilo, najvjerojatnije je upisan u knjigu državljana Narodne Republike Bosne i Hercegovine, te bi za stjecanje republičkoga državljanstva Narodne Republike Srbije morao biti ispisan iz republičkoga državljanstva NRBiH, ili u drugoj mogućnosti, dobiti počasno državljanstvo NR Srbije. U počasno državljanstvo NR Srbije mogao je biti upisan tek od 6. II. 1950. (Zakon o državljanstvu NR Srbije, Službeni list NRS, br. 5/50.). -- Nesmir Kudilovič (razgovor) 13.58, 24. lukovščaka (listopada) 2014. (SEV)

Ivo Andrić bio je Hrvat[uredi]

Evo šta kaže jedna njegova živa rođakinja: Povijest Ive Adrića je lažirana. Lažirala je crkva zato što je bio sin svećenika i te Katarine koja je radila kao sluškinja na župnom dvoru u Travniku. Kući u Grabovicu vratila se trudna a kad je rodila otišla je natrag u Travnik gdje su je, kako bi prikrili skandal, udali za tog podvornika i krstili dijete kao njegovo. Znači da je Hrvat. Ako nekoga zanima, neka pita link --Zeljko (razgovor) 14:40, 28. siječnja 2015. (CET)

Datum[uredi]

Imam jedno glupo pitanje - slučajno sam obratila pažnju šta piše u dokumentima čije fotografije stoje u članku - u oba piše da je rođen 10.10., a u članku da je rođen 9.10. O čemu se radi? --geologicharka P geology.png piši mi 22:32, 12. listopada 2015. (CEST)

Mjesto rođenja[uredi]

Gdje je rođen Ivo Andrić? Njegova rodna kuća se nalazi u Travniku, u Docu na koji vodi poveznica iz članka najvjerojatnije - nije. U dokumentima koji se nalaze u članku piše Travnik, i enciklopedija LZMK navodi Travnik kao mjesto rođenja. --Man_Usk recider 00:17, 28. prosinca 2017. (CET)

Pictogram reply.svg Lako moguće da je od djetinjstva tako mislio o svom mjestu rođenja, da je rođen gdje i Tugomir Alaupović i Ante Alaupović (r. 12. ožujka 1878.). Tako je izjavio da je rođen u Docu kod Travnika za potrebe Ko je ko u Jugoslaviji: biografski podaci o jugoslovenskim savremenicima, (»Sedma sila« – novinsko-izdavačko preduzeće Udruženja novinara Srbije, Beograd, 1957.). Zanimljive detalje donosi

Citat: Točno je rekao kolega Mihanović, a i kolega Sančević prije njega, da oko Andrićeva rođenja postoji mnoštvo kontroverzi. Ja sam te kontroverze pokušao donekle istjerati na čistac upravo za vrijeme te moje dvije travničke godine, od 1958. do 1960., a potaklo me je na to i jedno pismo koje sam tada primio od profesora Emila Štampara, tadašnjega šefa katedre za hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Ljubljani, koji me molio da mu fotografiram Andrićevu rodnu kuću u Docu. On je polazio od najraširenijega podatka, da je Andrić rođen u Docu kod Travnika. Njemu je to trebalo za knjigu koju je pripremao, pa me molio da mu to učinim i što prije pošaljem fotografiju. Naravno, pomislio sam: ništa lakše nego to! Uzeo sam fotoaparat preko leđa, suprugu ispod ruke i jednoga dana odšetali smo do Doca, koji je od Travnika udaljen oko dva i po ili tri kilometra, kroz jedan jako lijepi kraj, putem koji se malo diže pa malo spušta; pred nama je cijeli Travnik bio u beharu i ta slika bila mi je doživljaj koji se tako intenzivno može proživjeti možda samo jedanput. Ali kad smo stigli u Dolac i kad sam htio snimiti tu kuću, konstatirao sam u čudu, da o toj kući i uopće o Andriću u Docu nitko pojma nema. Nitko u Docu nije znao ni da je tu uopće rođen Ivo Andrić, a još manje, koja bi to bila kuća. To mi je bio prvi šok, ali i znak da stojim pred zagonetkom koju će trebati razriješiti. Ne ću vam sad pričati sve pojedinosti, uglavnom, konstatirao sam u Matičnoj knjizi rođenih, pa sam te podatke i prepisao vlastitom rukom, da je Andrić rođen u Travniku, 9. listopada 1892., daje rođen u ulici Zenjak, kućni broj 13 (ja sam i tu kuću vidio), ali kad sam kasnije kopkao dalje, došao sam do adrese jednoga starog franjevca, koji se zvao Miroslav Džaja, a živio je tada u poznatom franjevačkom samostanu Gorica nedaleko od Livna, kao umirovljenik, u poodmaklim godinama. Posredstvom jednoga svog prijatelja, u neku ruku i rođaka, kojega je taj isti fra Miroslav Džaja i krstio, poslao sam mu pismo i zamolio ga za neke informacije, jer su mi rekli da on to sigurno zna budući da je svojedobno i on, kao travnički župnik, pisao svoju »travničku kroniku«. I on je vrlo brzo odgovorio. A iz njegova pisma potječe i i onaj podatak kojega je kolega Mihanović spomenuo, da je Andrić onaj podatak kojega je kolega Mihanović spomenuo, da je Andrić rođen u vlaku. Citirat ću taj odlomak: »Imao sam sreću i čast da jedanput osobno govorim s gospodinom Andrićem. Ne bih točno znao, je li to bilo 1936. ili sljedeće godine. Bio ja starješinom tobožnjim« — tu sad stari fratar blago ironizira sama sebe — »našega franjevačkog kolegija u Visokom i ekonom cijele provincije Bosne srebrne. Kao takav morao sam često putovati, a posebno sam u Sarajevu bio kao domaći. Kad sam tako jednom pošao u Sarajevo, zamoliše me neki od naših profesora visočke gimnazije, koji su čuli da je Andrić došao u Sarajevo, da ga posjetim u hotelu 'Europi' i da ga zamolim da nas posjeti u Visokom, jer je kako znaš u svojim pripovijestima uvijek posebno lijepo pisao o bosanskim franjevcima. To sam učinio i našao gospodina Andrića, kome je to bilo vrlo ugodno. Odveo me je u svoju sobu i duže vremena smo se razgovarali. Tad mi je, iz vlastite inicijative, pričao da je rođen u vlaku, kad mu je majka pošla u Travnik. Dakle rođen je na putu za Travnik i u Travniku je kršten. Kako je on rođen 9. listopada 1892, to znači da je rođen prije stanice Lašva, jer tada nije bilo još željeznice Lašva-Travnik, koja je pruga puštena u promet 28. listopada 1893, tj. godinu dana iza Andrićeva rođenja«. Tako [piše u odgovoru] fra Miroslav Đaja. Prvo pitanje što nam se sada postavlja glasilo bi: Dobro, ali zašto je njegova majka išla u Travnik? Odgovor na to pitanje može se izvesti iz Matične knjige rođenih, gdje piše: da je njegov otac bio Antun Andrić, podvornik, njegova majka Katarina rod. Pejić, a kao mjesto rođenja naznačen je, kao što smo već čuli, Travnik, ulica Zenjak br. 13. Kumovao je Tadija Antunović, podvornik, a krštenje obavio župnik travnički Juraj Pušek. U Matici je zabilježeno, da su roditelji nadležni u Sarajevu. Kopkajući dalje, otkrio sam da je Tadija Antunović, Andrićev krsni kum, imao brata koji se zvao Ivan; a kako tada još, kako smo čuli, nije bilo one uskotračne željezničke pruge od Lašve preko Travnika do Jajca, Ivan Antunović držao je fijakere i njima prevozio putnike iz Travnika na željezničku postaju Lašva, i obratno. A Tadija Antunović, podvornik, bio je nekada u travničkom sudu kolega Andrićevu ocu Antunu Andriću, koji je tu također bio podvornik prije preseljenja u Sarajevo. I nije kumovao samo Andrićevom sinu Ivi nego i njemu, svome kolegi Antunu Andriću na vjenčanju. I sad nije ništa prirodnije nego to, da je Andrićeva majka išla u posjet svojim kumovima, valjda se malo prebacila u računu pa je (...)

Negdje u vlaku prije stanice Lašva? Barem se tako navodi u radu Dubravka Jelčića, a o tome ima u Večernjem listu Andrićevo rođenje u vlaku?, 27. prosinca 2004. u 18:48. Pristupljeno 13. siječnja 2018.

Izvor: Dubravko Jelčić, »Andrićeve hrvatske teme i Andrić kao hrvatska tema«, Forum: [mjesečnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti], Godište XXXVIII., Knjiga LXXI., Br. 1-3., siječanj-ožujak 1999., str. 15. – 33. (moj je dodatak [tako piše u odgovoru], jer mi se tako čini da ima smisla napomenuti).

Na jednom drugom mjestu: „Očito, Andrić nije želio da se to zna, a ostat će tajna, zašto je on to fra Miroslavu uopće ispričao; bit će da je to bilo u nekom trenutku kad ga je, kako bi to rekao jedan junak iz Šegedinove proze, »spopala istina«.”

Kako god bilo, ne bih stavljao te podatke jer su prepričani. Imamo službene podatke onog vremena. Vojni bjegunci često nisu poslije I. svjetskog rata navodili svoje točne podatke, možda ih i nisu znali. Veća je vjerojatnost da su kod izdavanja osobnih dokumenata izjavljivali ono što su znali ili što su mislili da treba izjaviti kako bi bilo otežano utvrditi identitet bivšeg vojnika u bivšim austro-ugarskim postrojbama. Meni ima smisla. Postoje podatci da je rođendan slavio baš 10. listopada, a ne po datumu rođenja. — Nesmir Kudilovič (razgovor) 7,00; 17. siječnja 2018. (SEV)