Suradnik:Andrejagreen2/1992 Obaranje helikoptera Europske Nadzorne Komisije

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

1992. Obaranje helikoptera Europske Nadzorne Komisije je incidenta koji se dogodio 7. siječnja 1992., za vrijeme Domovinskog rata, u kojem je helikopter Europske Nadzorne Komisije (ENK) Mikoyan-Gurevich MiG-21 sa pet promatrača Europske zajednice (EZ) oboren od strane Jugoslavenske Narodne Armije (JNA) , u zračnom prostoru iznad sela Podrute, u blizini Novog Marofa, Hrvatska . Ubijeni su jedan talijanski i francuski časnik i tri talijanska podoficira. Još jedan helikopter ENK koji je letio u formaciji s napadnutim helikopterom izvršio je prinudno slijetanje. Drugi helikopter prevozio je posadu i gostujućeg diplomata, koji su svi preživjeli. Incident je osudilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda i EK. Uslijed incidenta jugoslavenske su vlasti suspendirale zapovjednika zračnih snaga, a jugoslavenski ministar obrane general Veljko Kadijević dao je ostavku na tu dužnost. Događaji su uslijedili nakon završetka prve faze rata u Hrvatskoj i usko su prethodili međunarodnom priznanju zemlje.

Pilot MiG-21, poručnik Emir Šišić, nestao je nakon incidenta. Njemu i njegovim pretpostavljenima je bilo suđeno u odsustvu pred Hrvatskim sudom, gde su <i id="mwHA">u odsutnosti osuđeni na</i> zatvorsku kaznu. Šišić je nakon toga 2001. uhićen u Mađarskoj i izručen Italiji, gdje mu je suđeno i gde je pravosnažno osuđen na 15 godina zatvora. 2006. godine predan je Srbiji radi odsluženja preostalog dijela kazne, ali pušten je 2008. godine. Dvojici drugih jugoslavenskih časnika suđeno je u odsutnosti u Italiji i presudom su okrivljeni 2013. godine, dok je Srbiji naloženo da isplati novčanu odštetu obiteljima žrtava. Žrtve su posthumno odlikovane od strane Italije, odnosno Francuske.

1990. godine, nakon izbornog poraza vlade Socijalističke Republike Hrvatske, došlo je do rasta etničke napetosti. Jugoslavenska narodna armija (JNA) zaplijenila je oružje Hrvatskoj teritorijalnoj obrani ( Teritorijalna obrana - TO) kako bi umanjila potencijalni otpor.[1] Dana 17. kolovoza, tenzije su eskalirale u otvoreni revolt hrvatskih Srba,[2] usredotočeni na pretežno srpska područja u dalmatinskom zaleđu oko Knina,[3] dijelove Like, Korduna, Banovine i istočne Hrvatske.[4]

Nakon sukoba u Pakracu između srpskih pobunjenika i hrvatske specijalne policije u ožujku 1991. godine,[5] sukob je prerastao u Rat za neovisnost Hrvatske.[6] JNA se umješala, sve više podržavajući pobunjenike.[7] Početkom travnja čelnici pobune hrvatskih Srba su objavili izjavu o namjeri integriranja područja pod njihovom kontrolom, zvanog SAO Krajina, sa Srbijom.[8] U svibnju je hrvatska vlada odgovorila formiranjem Hrvatske narodne garde ( Zbor narodne garde - ZNG),[9] ali njezin je razvoj ometao embargo na oružje Ujedinjenih naroda (UN) uveden u rujnu.[10] Sporazumom na Brionima uspostavljena je promatračka misija koja je na kraju nazvana Monitoring misija Europske zajednice (ECMM). Zadaća misije bila je da nadgleda prekid sukoba u Desetodnevnom ratu u susjednoj Sloveniji[11] i povlačenje JNA iz Slovenije.[12] Međutim, 16. kolovoza helikopter ENK-a je pogođen pucnjavom hrvatskih Srba u zapadnoj Slavoniji, ozlijedivši jednog od pilota.[13] Zbog toga je opseg rada ENK-a službeno proširen na teritorij Hrvatske 1. rujna.[14]

Hrvatska je 8. listopada proglasila neovisnost od Jugoslavije,[15] a mjesec dana kasnije ZNG je preimenovan u Hrvatska vojska ( Hrvatska vojska - HV).[9] Najoštrije ratne borbe dogodile su se u to doba, i tada je Jugoslavenska kampanja 1991. godine u Hrvatskoj kulminirala opsadom Dubrovnika,[16] i bitkom za Vukovar.[17] U studenom su se Hrvatska, Srbija i JNA dogovorile o Vensovom planu koji je podrazumijevao primirje, zaštitu civila na određenim područjima koja su proglašena zaštićenim područjima Ujedinjenih naroda i prisutnost mirovnih snaga UN-a u Hrvatskoj.[18] Prekid vatre stupio je na snagu 3. siječnja 1992.[19] U prosincu 1991. Europska zajednica (EZ) objavila je odluku o dodjeli formalnog diplomatskog priznanja Hrvatskoj od 15. siječnja 1992.[20]

Radarske skice incidenta Austrijskih oružanih snaga

Dana 7. siječnja 1992. dva helikoptera talijanske vojske tipa Agusta-Bell AB-206 L LongRanger kojim su upravljali promatrači ENK-a ušao je u hrvatski zračni prostor iz Mađarske.[21] Helikopteri su bili bijelo obojeni i nenaoružani.[22] Letjeli su iz jugoslavenske prijestolnice Beograda u Zagreb preko Kaposvara, Mađarska.[23] Vlasti u Beogradu tvrde da su helikopteri ovlašteni za let u Mađarsku, ali da su piloti upozoreni da im nije dopušteno letjeti u Zagreb jer nisu dozvoljeni letovi u hrvatskom zračnom prostoru. EK je odbacila te tvrdnje, rekavši da su let unaprijed odobrili jugoslavenski kontrolori zraka. Odobrenje je proslijeđeno operativnom centru Ratnog zrakoplovstva Jugoslavije, ali naredba nikada nije proslijeđena Petom zrakoplovnom korpusu u Bihaću, Bosna i Hercegovina.[21]

Helikopter Talijanske vojske Agusta-Bell AB-206 sličan onom koji je bio uključen u incident

Nakon što su dva helikoptera primijećena na radaru Jugoslovenskog ratnog zrakoplovstva u blizini Bihaća, dva aviona tipa MiG-21, koji su bili u pripravnosti u zrakoplovnoj bazi Željava kod Bihaća, naređeno je da uzlete i presretnu zrakoplov.[24] MiG-ovima koji su dodijeljeni 125. eskadrili 117. borbene zrakoplovne pukovnije,[25] pilotirali su poručnik Emir Šišić i kapetan Danijel Borović.[26] Međutim, Borović je izjavio da njegov zrakoplov ima problem s motorom, pa je Šišić poletio sam. Šišić je navodjen prema helikopterima na nadmorskoj razini od 3,000 metara a zatim mu je naredjeno da napravi puni krug. Dok je obavljao manevar okretanja, opazio je helikoptere koji lete ispod njegove ravnine, na nadmorskoj razini od 600 metara. Šišić je zatražio dodatne naredbe i rečeno mu je da gadja helikoptere.[24] Naredbu je izdao dežurni u zrakoplovnoj bazi Željava, potpukovnik Dobrivoje Opačić.[27]

Šišić je slijedio helikoptere, pucavši iz mitraljeza, ali njegov zrakoplov nije bio naoružan tragačkim municijom i piloti helikoptera nisu mogli primijetiti kako je na njih pucano. Leteći brzinom od 1,000 km/h, uključio je automatsko navođenje raketa vazduh-vazduh i naciljao je mete.[24] Šišić je ispalio dvije infracrvenom svijetlošću navođene rakete R-60.[21] Jedna raketa je proletjela između dva helikoptera, dok je druga pogodila motor helikoptera koji je bio na čelu.[24] Helikopter je oboren u blizini sela Podrute, koje se nalazi na području kojim upravlja grad Novi Marof, sjeverno od Zagreba.[27] Drugi helikopter morao je namerno izvršiti manevar rušenja kako bi izbjegao napad.[23]

U napadu je ubijeno pet promatrača ENK-a, uključujući četvoricu Talijana i jednog Francuza.[23] Žrtve su bili potpukovnik Enzo Venturini, pilot helikoptera, stožerni narednik Marco Matta, kopilot, narednik bojnik Fiorenzo Ramacci, narednik bojnik Silvano Natale i potpukovnik Jean-Loup Eychenne.[28] Talijansko osoblje je došlo iz 5. zrakoplovnog puka "Rigel" . Drugi helikopter prevozio je diplomatu i tri talijanska promatrača ENK-a od kojih nitko nije ozlijeđen.[27] Mjesto nesreće su obišli policija, osoblje ENK-a, novinari,[29] a predstavnici EK su posjetili Beograd kako bi dobili zvanično izvješće o incidentu od jugoslavenskih vlasti. Akciju Jugoslavenskog Ratnog Vazduhoplovstva osudili su učesnici Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi,[24] Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda[30] i Vijeće ministara EK . Talijanski veleposlanika u Jugoslaviji pozvan je u Rim na konzultacije. Nakon toga, Italija je otkazala ugovor o zračnom prometu s Jugoslavijom, zbog čega je Jat Airways otkazao letove Beograd-Rim.[31] Pored toga, operacije ENK-a su obustavljene na nekoliko dana.[32]

Jugoslavensko ministarstvo obrane priopćilo je da započet istražni postupak protiv odgovornog časnika, zajedno sa još četiri druga časnika, te da im preti vojni disciplinski postupak.[23] Zapovjednik zrakoplovstva Jugoslavije general pukovnik Zvonko Jurjević je suspendiran.[33] Republički ministar obrane, general Veljko Kadijević službeno se ispričao zbog incidenta i dao otkaz.[34] Šišiću je 1992. godine bilo suđeno pred vojnim sudom u Beogradu, a oslobođen je optužbi na temelju tvrdnji da je pucao u helikopter ZNG koji je ilegalno pratio dva helikoptera ENK-a.[21] U intervju-u iz 2008. godine, Šišić je tvrdio da se helikopter ENK-a srušio nakon što je pogođen vatrenom kuglom prouzrokovanom eksplodiranjem trećeg helikoptera.[35] Njegova izjava je u suprotnosti sa izjavama očevidaca događaja nesreće[29] kao i sa radarskim podacima iz zračne baze Željava, koji pokazuju da su ka Zagrebu letjela samo dva zrakoplova.[24]

Šišiću i Opačiću suđeno je <i id="mw7A">u odsutnosti</i> u Hrvatskoj, a obojica su pravosnažno osuđeni na 20 godina zatvora. Borović, koji je mjesec dana nakon napada prebegao u Hrvatsku, svjedočio je protiv Šišića.[21] Šišića je uhitila mađarska policija na graničnom prijelazu Horgoš - Röszke 9. svibnja 2001.[35] Izručenje su zatražile i Hrvatska i Italija. Konačno je izručen Italiji u lipnju 2002., gdje mu je kasnije suđeno, i pravosnažno je osuđen na 15 godina zatvora o pet točaka ubistva i izazivanja zrakoplovne katastrofe. 2006. godine premješten je u Srbiju na odsluženje ostatka zatvorske kazne.[21] Vlasti Srbije su ga pustile na slobodu 2008. godine.

Žalbeni sud u Rimu 2013. godine je o napadu sudio u odsutnosti Opačiću, generalu Ljubomiru Bajiću, zapovjedniku 5. zrakoplovnog korpusa i pukovniku Božidaru Martinoviću, voditelju Operativnog centra zračne obrane Jugoslavije u Beogradu. Opačić i Bajić okrivljeni i pravosnažno osuđeni na po 28 godina zatvora, dok je Martinović oslobođen. Sud je također naložio Srbiji da isplati odštetu obiteljima ubijenih u napadu, u iznosu od 950.000 eura.[27] U intervju-u iz 2008. godine, Šišić je rekao kako žali zbog smrti posade, ali nije osjećao kajanje zbog svojih postupaka.[35]

Dana 25. svibnja 1993. Italija je posthumno odlikovala četvoricu talijanskih promatrača ENK-a ubijenim u napadu Zlatnom medaljom vojne hrabrosti, a preživjela tri Talijana na drugom helikopteru Srebrnom medaljom vojne hrabrosti.[36] Eychenne je posthumno promaknut u potpukovnika, 7. siječnja 1992., a Mort pour la France mu je pripisan 14. travnja iste godine. Odlikovan je kao Vitez Počasne legije.[37] Incident se svake godine obilježava u Podrutama, a komemoracijama koje se tamo održavaju redovito prisustvuju predstavnici Hrvatske Vlade i Vojske, predstavnici oružanih snaga Italije i Francuske, zajedno s diplomatima Europske unije, Francuske i Italije.[38]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Hoare, Marko Attila. Central and Southeast European Politics Since 1989. Cambridge University Press. Cambridge. str. 111–136. ISBN 978-0-511-80318-5
  2. Hoare, Marko Attila. Central and Southeast European Politics Since 1989. Cambridge University Press. Cambridge. str. 111–136. ISBN 978-0-511-80318-5
  3. CBS News/New York Times Monthly Poll, August 1990. 3. svibnja 1991. Pristupljeno 19. ožujka 2020. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  4. Pocar Fausto. Siječanj 2007. International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia (ICTY). Max Planck Encyclopedia of Public International Law. Pristupljeno 19. ožujka 2020.
  5. Ramet, Sabrina P., 1949-. 2006. The three Yugoslavias : state-building and legitimation, 1918-2005. Woodrow Wilson Center Press. Washington, D.C.. ISBN 0-253-34656-8CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  6. CBS News/New York Times Monthly Poll, March-April 1990. 3. svibnja 1991. Pristupljeno 19. ožujka 2020. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  7. Hoare, Marko Attila. Central and Southeast European Politics Since 1989. Cambridge University Press. Cambridge. str. 111–136. ISBN 978-0-511-80318-5
  8. CBS News/New York Times Monthly Poll, March-April 1990. 3. svibnja 1991. Pristupljeno 19. ožujka 2020. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  9. a b Eastern Europe and the Commonwealth of Independent States, 1992 1st ed izdanje. Europa Publications. London. 1992. ISBN 0-946653-77-1 |edition= sadrži dodatni tekst (pomoć)
  10. Ronald F. Bellamy. Rujan 1992. The medical effects of conventional weapons. World Journal of Surgery. 16 (5): 888–892. 10.1007/bf02066987. Pristupljeno 19. ožujka 2020.
  11. Ahrens, Geert-Hinrich,. Diplomacy on the edge : containment of ethnic conflict and the minorities working group of the conferences on Yugoslavia. Washington, D.C. ISBN 978-0-8018-8557-0CS1 održavanje: dodatna interpunkcija (link) CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  12. O'Shea, Brendan. 2005. The modern Yugoslav conflict 1991-1995 : perception, deception and dishonesty. Frank Cass. London. ISBN 0-415-35705-5
  13. Mesic, Stipe. 2004. Demise of Yugoslavia : a Political Memoir. Central European University Press. New York. ISBN 978-963-9241-71-8
  14. Zoran Janjetović. 29. svibnja 2017. Istria in the Belgrade Press 1991 – 1995. Journal of Contemporary History. 49 (1): 7–28. 10.22586/csp.v49i1.14. Pristupljeno 19. ožujka 2020.
  15. Luka Burazin. 13. svibnja 2019. Prikaz knjige: Nikola Gavella, Privatno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2019., 448 str. Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu. 69 (2): 311–314. 10.3935/zpfz.69.2.06. Pristupljeno 19. ožujka 2020.
  16. Confronting the Yugoslav controversies : a scholars' initiative. United States Institute of Peace Press. Washington, D.C.. 2009. ISBN 978-1-55753-533-7
  17. CBS News/New York Times/Turner Broadcasting System Japan Poll, November 18-21, 1991. 14. veljače 1993. Pristupljeno 19. ožujka 2020. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  18. Armatta, Judith. 2010. Twilight of impunity : the war crimes trial of Slobodan Milosevic. Duke University Press. Durham, NC. ISBN 978-0-8223-4746-0
  19. Davor Marijan. 9. listopada 2018. Between Desire and Reality: An Ustasha in Military Uniform. JOURNAL OF CONTEMPORARY HISTORY. 50 (2): 121–146. 10.22586/csp.v50i2.93. Pristupljeno 19. ožujka 2020.
  20. CBS News/New York Times Abortion Poll, July 1989. 3. svibnja 1991. Pristupljeno 19. ožujka 2020. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  21. a b c d e f F C Holtz. 11. veljače 1963. PILOT EVALUATION OF VANADIUM ALLOYS. Bimonthly Report No. 8, November 18, 1962-January 17, 1963. Pristupljeno 19. ožujka 2020. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  22. Ripley, Tim. 2013. Conflict in the Balkans 1991-2000. Osprey Publishing Ltd. Oxford. ISBN 978-1-4728-0383-2
  23. a b c d CBS News/LOS ANGELES TIMES California Primary Day Survey, 1978. 8. svibnja 1984. Pristupljeno 19. ožujka 2020. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  24. a b c d e f Milan Pašanski. 2016. TRANZICIJA BEZBEDNOSTI: OD DRŽAVNOG KA NACIONALNOM KONCEPTU. Politika nacionalne bezbednosti (2): 13–26. 10.22182/pnb.22016.1. Pristupljeno 19. ožujka 2020.
  25. Advertisement - MiG. IEEE Microwave Magazine. 8 (1): 21–21. 2007. 10.1109/mmw.2007.316294. Pristupljeno 19. ožujka 2020.
  26. K. S. C. Bradley. 1. siječnja 1992. European Administrative Law by Jurgen Schwarze. Sweet and Maxwell/Office of Official Publications of the European Communities, London/Luxembourg, 1992, cv + 1547, including preface, contents, lists of cases before the European Court of Justice and national courts, Community regulations. Yearbook of European Law. 12 (1): 746–748. 10.1093/yel/12.1.746. Pristupljeno 19. ožujka 2020.
  27. a b c d Mirko Kukolj. 1991. Pištolj ili revolver za starješine JNA. Vojnotehnicki glasnik. 39 (2): 24–34. 10.5937/vojtehg9101024k. Pristupljeno 19. ožujka 2020.
  28. Annemieke Goris. 1992. The European Community Slipping: The Monitor Mission in Yugoslavia. Helsinki Monitor. 3 (1): 36–42. 10.1163/157181492x00408. Pristupljeno 19. ožujka 2020.
  29. a b John D. H. Downing. 5. lipnja 2008. Radio Free Europe/Radio Liberty. The International Encyclopedia of Communication. Pristupljeno 19. ožujka 2020.
  30. The 'Yugoslav' crisis in international law : general issues. Cambridge University Press. Cambridge [England]. 1997-. ISBN 0-521-46304-1 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  31. International public opinion and the Bosnia crisis. Lexington Books. Lanham, Md.. 2003. ISBN 0-7391-0479-9
  32. From Indifference to Entrapment. Amsterdam University Press. Amsterdam. 31. prosinca 2000. str. 15–24. ISBN 978-90-485-0501-2
  33. The 'Yugoslav' crisis in international law : general issues. Cambridge University Press. Cambridge [England]. 1997-. ISBN 0-521-46304-1 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  34. Glaurdić, Josip, 1979-. 2011. The hour of Europe : Western powers and the breakup of Yugoslavia. Yale University Press. New Haven. ISBN 978-0-300-16645-3CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  35. a b c Šišić, Ferdo. Pristupljeno 19. ožujka 2020. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  36. John Catanzariti, ur. 31. prosinca 1993. The Papers of Thomas Jefferson, Volume 25. Princeton University Press. Princeton. str. 306–476. ISBN 978-0-691-18530-9
  37. Jean Baptiste. University of Toronto Press. Toronto. 31. prosinca 1973. str. 35–44. ISBN 978-1-4875-8296-8
  38. L.E. Holloway, T.A. O`Halloran. 1. svibnja 1992. Research on elementary particle physics. Annual progress report, January 1, 1992--October 31, 1992. Pristupljeno 19. ožujka 2020. journal zahtijeva |journal= (pomoć)

[[Kategorija:Francuska vojna povijest]] [[Kategorija:Talijanska vojna povijest]] [[Kategorija:Domovinski rat]] [[Kategorija:Stranice s nepregledanim prijevodima]]