Prijeđi na sadržaj

Tambura samica

Izvor: Wikipedija

Tambura samica je hrvatsko tradicijsko žičano narodno glazbalo.

Slavonska tambura samica in E
Slavonska tambura samica in E
Klasifikacija
Raspon tonova
Srodna glazbala
bağlama (Turska)
buzuk (Albanija, Libanon)
buzuki (Grčka)
ćiftelia(Albanija)
saz (Azerbajdžan, Iran, Turska)
setar (Iran)
šargija (Albanija, BiH)
tar (Azerbajdžan, Iran)
Lička dangubica
Lička dangubica
Klasifikacija
Raspon tonova
Srodna glazbala
bağlama (Turska)
buzuk (Albanija, Libanon)
buzuki (Grčka)
ćiftelia (Albanija, Turska)
saz (Azerbajdžan, Iran, Turska)
setar (Iran)
šargija (Albanija, BiH, Srbija)
tar (Azerbajdžan, Iran)

Kratka povijest

[uredi | uredi kôd]

Tamburu samicu su u hrvatske krajeve s istoka donijeli Turci u doba svojih osvajanja. Kasnije su je proširili nomadi, a najviše se zadržala u predjelima Slavonije i Baranje. Samica je u prošlosti bila prisutna u raznim prigodama: čobani su njome kratili vrijeme dok su čuvali stoku na ispaši, svirala se na čijalu i sijelu, po prelima i komušalištima, uz nju se pjevalo i veselilo prilikom završetka poljskih radova... U vremenu prije Paje Kolarića i razvoja tambure i tamburaške glazbe samica je bila čest pratilac lirske narodne pjesme i plesa.[1]

Različiti lokalni nazivi

[uredi | uredi kôd]

Tamburu samicu u hrvatskom narodu zovu još i samica, danguba, dangubica, kuterevka, kozarica, potpalac, razbibriga, tikvara ili jednostavno tamburica. U Slavoniji se najčešće za tamburu samicu govorilo – samica.[2] Lička varijanta tambure samice – danguba, dangubica ili kuterevka – nešto je duža, odnosno veća od slavonske ili baranjske, a zbog dublje je ugodbe i tamnije boje tona. Osim u Slavoniji, Baranji i Lici, samicu i njoj sličnu vrstu tambura danas možemo naći i u sjevernoj Hrvatskoj oko Bjelovara, Kordunu, Gorskom kotaru i Dalmaciji oko Sinja.[3] Hrvati u Bosanskoj Posavini svoju šargiju i danas katkada nazivaju tamburom samicom.

Dijelovi i način ugodbe tambure samice

[uredi | uredi kôd]

Isto kao i u ostalih vrsta tambura, osnovni dijelovi tambure samice su glava, vrat i tijelo (trup, korpus). Sva tri osnovna dijela tambure samice najčešće su izrađeni u jednom komadu i najčešće od lipova, javorova, šljivina, trešnjina, kruškina, brijestova ili jasenova drva. Na glavi se nalaze četiri drvene čivije na koje se namataju žice. U novije vrijeme mnogi graditelji starinske čivije zamjenjuju metalnim mehanizmom koji, iako odudara od tradicije, olakšava ugodbu samice. Između glave i vrata nalazi se kobilica od kosti ili tvrdoga drveta: na njoj su četiri utora uz pomoć kojih se preko polja hvataljke (gornje strane vrata) i konjića na glasnjači napinju žice do zapinjače pri dnu tijela tambure samice. Kobilica i konjić drže žice na istom razmaku. Izdubljeno tijelo samice pokriva glasnjača, daska koju najčešće izrađuju od smrekovine ili jelovine i na kojoj ima jedan veći ili više manjih otvora.

Ugodba slavonske tambure samice in E

Svaka tambura samica ima četiri žice, točnije dva para žica. Parovi žica jednake debljine ugađaju se unisono (na istu tonsku visinu) u intervalu čiste kvarte. To u praksi znači da ako prvi par žica ugodimo na ton e2, drugi par žica treba ugoditi na h1. Svirači – samičari – su često sami, prema vlastitim (vokalnim) mogućnostima i potrebama, izrađivali svoja glazbala pa je tako i visina ugodbe ovisila o veličini samice i debljini žica.[4] Nekoć su se rabile samice štimane od a1 pa do g2, a danas su najčešće u uporabi one in D (d2) i in E (e2).[5]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. S. Leopold: Tambura u Hrvata, str. 63.
  2. Z. Ćosić: Tambura samica, str. 25.
  3. S. Leopold: Tambura u Hrvata, str. 65.
  4. S. Leopold: Tambura u Hrvata, str. 64.
  5. Z. Ćosić: Tambura samica, str. 31.

Literatura

[uredi | uredi kôd]
  1. Andrić, Josip: »TAMBURA«, u: Kovačević, K. (ur.), Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1977., sv. 3, str. 542-543.
  2. Ćosić, Zlatko: Tambura samica, Cerna: V. Baličević, 1996. ISMN M-9005210-0-2
  3. Leopold, Siniša: Tambura u Hrvata, Zagreb: Golden Marketing, 1995. ISBN 953-6168-05-7
  4. Bogdanović, Zoran B. 2010. Vojvođanska samica. Đorđe. Bašič, Studio Ranković). Z.B. Bogdanović. Novi Sad. ISBN 978-86-913981-0-1. OCLC 821104229

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]