Prijeđi na sadržaj

Važni Valonski rudnici

Koordinate: 50°26′07″N 3°50′18″E / 50.435278°N 3.838333°E / 50.435278; 3.838333 (WD)
Izvor: Wikipedija
Važni valonski rudnici
Svjetska baštinaUNESCO
}}
Država Belgija
Godina uvrštenja2012. (36. zasjedanje)
VrstaKulturno dobro
Mjeriloii, iv
Ugroženost
PoveznicaUNESCO:1344
Koordinate50°26′07″N 3°50′18″E / 50.435278°N 3.838333°E / 50.435278; 3.838333 (WD)
Grand Hornu na zemljovidu Belgije
Grand Hornu
Grand Hornu
Grand Hornu u Belgiji

Veća rudarska mjesta Valonije (franc. sites miniers majeurs de Wallonie, nizoz. belangrijkste mijnsites van Wallonië), skupina od 4 rudnika u Valoniji, u južnoj Belgiji, koji su najočuvaniji rudnici ugljena iz 19. i 20. stoljeća u zemlji. Kako predstavljaju utopijsku arhitekturu rane industrijske ere Europe s krajnje integriranim industrijskim i urbanim kompleksima, 2014. godine upisani su na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi.[1] To posebice predstavljaju ugljenokop i radnički grad rudnika Grand-Hornu, koje je dizajnirao Bruno Renard u prvoj polovici 19. stoljeća, dok Bois-du-Luc, uglavnom izgrađen od 1838. do 1909., sadrži i jedan od najstarijih ugljenokopa u Europi iz 17. st.

U Valoniji je nekada bilo na stotine ugljenokopa, ali su oni uglavnom izgubili svoju infrastrukturu, osim četiri zaštićena lokaliteta koji čine 170 km dug i 3-15 km širok pojas koji presjeca Belgiju od zapada k istoku:

Lokacije svjetske baštine važnih valonskih rudnika u Belgiji: GH – Grand-Hornu, L – La Louvière, M – Marcinelle, B – Blegny.
Unutrašnjost ugljenokopa Blegny
Slika Rudnik Općina (Pokrajina) Koordinate
Grand-Hornu Boussu (Hainaut) 50°16′01″N 3°30′08″E / 50.267°N 3.5022°E / 50.267; 3.5022 Grand-Hornu je izgradio Henri De Gorge od 1810. – 1830. god. i ima jedinstven funkcionalni plan rudarskog grada. U njegovom krugu nalaze se radionice, uredi i rezidencija "Dvorac ždrijela" u neoklasičnom stilu s lukovima, trijemovima i polukružnim prozorima. god. 2010. naselje je proslavilo svoju 200. obljetnicu.[2]
Bois-du-Luc La Louvière (Hainaut) 50°16′53″N 4°05′24″E / 50.2814°N 4.0900°E / 50.2814; 4.0900 Izgrađen od 1838. – 1853., rudnik je o+bio u upotrebi sve do 1973. god., ali je radničko naselje potpuno sačuvano i još uvijek je naseljeno, dok je ugljenokop pretvoren u muzej 1983. god. Oko rudnika Saint-Emmanuel se nalaze još uvijek netaknuto selo Bois-du-Luc površine od 2 ha, šljake gomile, željeznička pruga, radionice, uredi, dvorac ravnatelja, te vile inženjera i 166 rudarskih kuća, kafić i dvorana, Crkva Sv. Barbare, škole i bolnice.[3]
Bois du Cazier Marcinelle (Hainaut) 50°13′30″N 4°15′48″E / 50.2251°N 4.2634°E / 50.2251; 4.2634 Ugljenokop iz 19. st. je postao slavan po najstrašnijoj rudarskoj nesreći u povijesti Belgije koja se dogodila 8. kolovoza 1956. god. kada je stradalo 262 rudara na 975 m dubine u jami Saint-Charles. Uzroci nesreće su uglavnom bili zastarjela oprema i slabo obučeno osoblje, što je dovelo do postrožnjavanja sigurnosnih propisa za sve rudnike u Belgiji. Rudnik je zatvoren 1967. god. i sada je spomendom i rudarski muzej s ulazom u rudnik ugljena.[4]
Blegny-Mine Blegny (Liège) 50°24′40″N 5°25′55″E / 50.4112°N 5.4319°E / 50.4112; 5.4319 Rudnik je imao dvije osovine za ventilaciju od vanjske galerije visine do 8 katova, s najdubljom točkom od 530 m pored rudnika TERRIL Blegny. Vađenje ugljena je prekinuto 1980., a potom je rudnik otvoren za javnost kao turistička atrakcija. Obilazak rudnika moguć je s istraživanjem galerijaa do 30 i 60 metara dubine.[5]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Važni Valonski rudnici
  1. Major Mining Sites of Wallonia ma službenim stranicama UNESCO-a (engl.) Posjećeno 1. srpnja 2014.
  2. Službene stranice rudnika (fr.) Posjećeno 2. srpnja 2014.
  3. Službene stranice rudnikaArhivirana inačica izvorne stranice od 25. rujna 2014. (Wayback Machine) (fr.) Posjećeno 2. srpnja 2014.
  4. Službene stranice rudnikaArhivirana inačica izvorne stranice od 4. ožujka 2016. (Wayback Machine) (fr.) Posjećeno 2. srpnja 2014.
  5. Službene stranice rudnika (fr.) Posjećeno 2. srpnja 2014.