Veliki bosanski ustanak

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Sultan Mahmud II.

Veliki bosanski ustanak je ustanak bosanskih feudalaca (ajana, aga i begova) na čelu sa Huseinom-kapetanom Gradaščevićem (Zmaj od Bosne) protiv reformi u Osmanskom Carstvu koje je provodio sultan Mahmud II.. [1] Reforme su obuhvaćale ukidanje janjičara, odnosno dokidanje oduzimanja i otimanja kršćanske djece koja se islamiziraju i odgajaju za janjičare, ukidanje ajanluka i uvođenje redovne vojske (nizam) kontrolirane iz Istanbula. To je za muslimane iz ajanluka značilo da ostaju bez specijalnog statusa, privilegija i poticaja iz Carigrada koje su dobivali za čuvanje granice te uvođenje poreza i za njih.

Nova politika Visoke Porte značila je uspostavu drastičnih reformi koje su pogađale visoko plemstvo i dužnosnike u Bosni i Hercegovini. Svim bosanskohercegovačkim muslimanskim prvacima to nije bilo u prilog, ni agama, begovima ni kapetanima. Kapetani zabrinuti za svoje koristi održali su 1830. sastanak u konacima Husein-kapetana Gradaščevića te 5. veljače 1831. godine i u Tuzli, u konaku konaku kod tuzlanskog kapetana Mahmud-paše Tuzlića, djeda Bakir-bega Tuzlića. Oduprijeti se reformama pobunom bio je zaključak, a izabrani vođa otpora bio je Husein-kapetan Gradaščević. Urotnici su bili isprve uspješni, ali vođu su im uhvatili na prijevaru.[1]

Hercegovački veleposjednici na čelu sa Ali-paša Rizvanbegovićem bili su za reforme koje je provodio sultan i imali su presudnu ulogu u suzbijanju ustanka u Bosni, zbog zasluga je Ali-paša Rizvanbegović dobio na upravu Hercegovački sandžak koji je 1833. odvojen od Bosne i uzdignut na razinu Pašaluka. Ustanak je počeo 29. ožujka 1831., završio djelomičnim vojnim, ali ne i političkim uspjehom. "Zmaj od Bosne" je s muslimanima došao do Kosova i doline rijeke Vardara, odakle se vratio nakon što mu je sultan dao obećanje da će dati autonomiju Bosni i vratiti teritorije Bosne koje je dao Srbiji. Na kraju sultanova obećanja nisu ispunjena.

Reforme koje su se odnosile na ajanske feude je konačno surovo i učinkovito proveo Omer-paša Latas 1850. godine[1] kada je pobio sve ranije ajane. Samo u prvim borbama izginulo je oko 2500 ustanika. Gospodar Podrinja i Posavine Mahmud-paša Tuzlić sklonio se preko granice u Hrvatsku, u Vinkovce, ali ga je Latas namamio lažnim obećanjem neka dođe u Tuzlu. Kad je Tuzlić došao, Latas je prekršio danu „časnu vojničku riječ“, zarobio Tuzlića, prisvojio ogromno Tuzličevo blago i u ponižavajućoj koloni sproveo ga u Sarajevo.[1] Tuzlića je poslije prognao na Rodos, kamo je završio i Šemsi-beg Tuzlić.

Poslije uhićenja te skupine, Omer-paša poša je niz Bosnu borio se kod Vranduka s tuzlanskim i među tuzlanskim Turcima. Glavni vođa bio je Tosun-beg Zaimović koji se ondje ranio i došao kući. Ozdravivši, zaputio se ka Kladnju na Ibrahim-pašu, koji je iz Sarajeva došao preko Kladnja i zapalio cijeli Kladanj i pošao ka Tuzli. Zadržao ga je kod Doboja s Tuzlacima. Na Brlošcima blizu današnjih Stupara ušao u boj s hadži-Tosun-begom. U žestokoj bitci hadži Tosun-beg blokirao ga je i zadržao toliko zadržao dok nije došao Omer-paša. Latas je išavši niz rijeku Bosnu preko Modriče na Doboru i prešao na Bosni u ovaj okrug, a odatle, preko Bijele, i uz rijeku Tinju, ispod Srebrenika sve do sela Dragunje i otamo preko Turske Obodnice došao u Tuzlu pred akšam gdje se utaborio na brdu Kozlovcu Kicelj. Odmah je krenuo ka Kladnju te oslobodio Ibrahim-pašu.[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Facebook - Tuzla grad i ljudi B. Habul: : Stare tuzlanske porodice. „Memoari“ Ž.Crnogorčević IV. Omer-paša Latas u Bosni i Tuzli. Objavljeno 3. prosinca 2015. (pristupljeno 9. listopada 2017.)