Ali-paša Rizvanbegović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ali-paša Rizvanbegović
Ali-paša Rizvanbegović
hercegovački paša
trajanje službe
1832. – 1851.
Prethodnik ured osnovan
Nasljednik ured ukinut
kapetan Stolačke kapetanije
trajanje službe
1813. – 1833.
Rođenje
Zanimanje vojni zapovjednik

Ali-paša Rizvanbegović-Stočević (turski: Ali Rıdvanoğlu Paşa; 1783. - 1851.) bio je osmanlijski hercegovački paša i stolački kapetan. Kao zaslugu za podršku reformskom sultanu dobio je na upravu Hercegovinu ali je kasnije činio sve da reforme (tanzimat) ne uspiju.[1] Vladao je despotski, često uvodio radnu obvezu i na krvi i znoju najsiromašnijih (kršćana) izgrađivao svoje bogatstvo. Privredno i ekološki je potpuno devastirao Hercegovinu, od nekada široko rasprostranjenih visokih hrastovih šuma koje su prekrivale Hercegovinu nakon rasprodaje i masovne sječe ostala je pustoš.[2]

Stolački kapetan[uredi VE | uredi]

Ali-paša Rizvanbegović rođen je u Stocu oko 1783. U Stolcu je Rizvanbegović proveo djetinstvo i mladost. Kako je njegov otac imovinu podijelio između dvoje najstarijih sinova, Ali-paša, tada aga, rano odlazi od kuće, a vratio tek nakon očeve smrti. Nakon sukoba s braćom preuzeo je Stolačku kapetaniju 1813., a njegov polubrat Hadži-beg, upravljao je Hutovskom kapetanijom koja je osnovana 1803.

Hercegovački paša[uredi VE | uredi]

Sultan Mahmud II. želio je modernizirati Osmansko Carstvo provođenjem reformi u lokalnoj upravi. Brana reformama bili su ajani, odnosno kapetani koji su na tim dužnostima ostvarivali prilike za vlastito bogaćenje. Kako bi sačuvali svoje privilegije, bosanski kapetani se sastaju u Tuzli 1831. i za svog vođu biraju Huseina-kapetana Gradaščevića. Bolje upoznati sa međunarodnim prilikama hercegovački kapetani, pod vodstvom Ali-age Rizvanbegovića svrstavaju se na stranu sultana. Rizvanbegović je za svog pomoćnika imenovao gatačko-pivskog kapetana Smail-agu Čengića.[3]

Ali-aga i Smail-aga organiziraju obranu Hercegovine protiv ajanskih pobunjenika, a u Stocu je pod zaštitom Ali-aga držao i valiju Namik-pašu. U vrijeme ofenzive sultanovih snaga na snage Huseina-kapetana, Ali-aga je u bitci kod Sarajeva odlučio njezin ishod i tako je novom veziru pomogao da uspostavi vlast Porte u Bosanskom vilajetu. Nakon što su poraženi bosanski kapetani, Ali-aga je krenuo u borbu protiv Muhameda Alija, čiji je sin Ibrahim, bio pred uzećem Anadolije. Iako je poražen u bitci kod Konye, Ali-aga je, dok je prolazio kroz Istanbul, nagrađen činom i dobiva upravu nad Hercegovačkim mutesariflukom. Njegov pratitelj, Smail-aga, imenovan je kapiddžibašom (nadkomornikom).[4]

Nitko od sada ne treba ići k caru u Stambol – evo vam Stambol – Mostar, evo vam cara u Mostaru!
— Ali-paša Rizvanbegović

Ali-paša Rizvanbegović se ubrzo od oslonca sultanove reformske vlasti pretvorio u potajnog poticatelja pobune i bio je u dosluhu sa sultanovim oponentom Mehmed-Alijem. Vladao je despotski, bio je častohlepan i nije trpio da mu se netko suprotstavlja. Svi su ga se bojali, onima poznatijim koji bi mu se na bilo kakav način suprostavili sijekao bi glave i stavljao ih na kolce koji su stršili iz bedema njegovog dvora, do 1848. je bilo četrdeset i devet glava. Njegov glavni povjerenik Kvazibaša se često hvalio kako je ubio preko sedamsto ljudi i to dokazivo svojom okrutnošću.[2]

Zaostajanje i slabljenje Osmanskog Carstva natjeralo ja sultana Abdul Medžida na reforme (tanzimat) kako bi uredio carstvo po uzoru na europske zemlje pa uvodi reforme u vojsku, poreze i gospodarstvo što pogoduje i oživljavanju tada gotovo mrtvog hercegovačkog gospodarstva. Jedan od najvećih saveznika Osmanskog Carstva postaje Austro-Ugarska čime dolazi do povećanja gospodarskih i trgovačkih veza što se odražava na Hercegovinu i Dalmaciju. Sultanovo ukidanje sustava timara je i u Hercegovni potaklo stanovništvo na obrađivanje zemlje i uvođenje novih kultura u poljoprivredu. Intezivirana ja sadnja kukuruza, krumpira, duhana i uzgoj južnog voća, u stočarstvo su uvedene nove pasmine. Ali-paša je 1833. doveo stručnjake za uzgoj riže te je kasnije iz Hercegovine u Dalmaciju izvoženo oko 150 tovara (oko 20 tona) riže. Ali-paša je isušio polje oko Trebižata i dao ga naseliti. Osim izgradnje putova, Ali-paša je dozvolio izgradnju prve pilane kod izvora Bune 1845. Time je počela domaća i strana devastacija hercegovačkih šuma i krajolika. Po Hercegovini su se rasprostirale velike i visoke hrastove šume dok Ali-paša Rizvanbegović nije došao na ideju da ih unovči i proda u bescjenje dalmatinskim, francuskim i engleskim trgovcima koji su stostruko vratili uloženo. Hercegovina je ovime ostala potpuno devastirana, pretvorena u pustinju, kiše su odnijele zemlju i u brdima je ostao samo kamen in ništa drugo. Od ove ekološke katastrofe se Hercegovina i do danas nije upotpunosti opravila.[2]

Osobno je Ali-paša posjedovao brojne maslinike i vinograde. Vješto koristio i vlastiti položaj za pribavljanje mita, odnosno "peškaša". Tako je primjerice od austrijskog trgovca Leona Klucka 1845. za koncesiju za sječu šume primio 2 500 forinta, dok su Kluckovi ukupni troškovi bili 3 500 forinta (71% troškova iznosio je mito za Ali-pašu).

Zahvaljući sultanovim reformama i savezništvu sa Austro-Ugarskom dolazi do promjene politike prema kršćanima, posebice prema katolicima koji su prije bili u najgorem položaju. Od brojnih crkava i samostana iz predosmanskog vremena do Abdul Medžida nije bilo ni jedne crkve i samostana u Hercegovini. Sultan počinje izdavati prve dozvole za gradnju crkava i samostana na što Ali-paša naplaćuje veliki harač iako su sulatanovim fermanom bile oslobođenje poreza.[2] [5]

U ožujku 1851. uhićen je Ali-paša Rizvanbegovića po nalogu Omer-paše, koji je doznao daje Ali-paša na nekom tajnom sastanku u Sarajevu vodio glavnu riječ protiv Omer-paše i reformi. Ali-pašu je u veljači 1851. na Dobrinju kraj Banje Luke ubio stražar koji ga je sprovodio, ili se on sam ubio.[1] Koliko je to bilo teško za turske pobunjenike, barbare u Hercegovini, toliko je prestanak tiranije bio hvaljen ne samo od kršćana, nego i od umjerenih muslimana.[2]



Također pogledajte[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Bilješke
  1. 1,0 1,1 [1] Pederin, Ivan: Oblici otpora balkanskih muslimana reformama iz Carigrada (prema spisima zadarske pismohrane), Zadar 1995.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 [2] Petar Bakula: Mučeništva u franjevačkoj opservantskoj misiji u Hercegovini; Poglavlje VII. O vjerskim i političkim stremljenjima u Hercegovini od 1844. godine do danas, (Rim 1862.), Mostar 2014.
  3. Sućeska, 1985., str. 81.
  4. Tepić, 1998., str. 190. - 191.
  5. Jolić, 2005., str. 54. - 55.
Knjige
  • Jolić, Robert (2005.). Sto godina nove crkve na Širokom Brijegu, Franjevački samostan Široki Brijeg. ISBN 9958917041
  • Sućeska, Avdo (1985.). Istorija države i prava naroda SFRJ (na srpskom), Sarajevo: Svjetlost.
  • Tepić, Ibrahim (1998.). Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata (na na bošnjačkom), Bosanski kulturni centar. ISBN 995870000X