Prijeđi na sadržaj

Viktor Ivančić

Izvor: Wikipedija

Viktor Ivančić (Sarajevo, 8. listopada 1960.) hrvatski je novinar, humorist i pisac, najpoznatiji kao osnivač i urednik satiričnog tjednika Feral Tribune.[1][2] Živi i radi u Splitu. Kao student elektrotehnike objavljuje zapažene radove u studentskom listu Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, no 1984. godine napušta studij i počinje se baviti profesionalnim novinarstvom — isprva u Nedjeljnoj Dalmaciji, a potom i u Slobodnoj Dalmaciji.[3] Tajkunskom privatizacijom ratne 1993. Slobodna Dalmacija značajno mijenja uređivačku politiku; Ivančić s Predragom Lucićem i Borisom Dežulovićem osniva Studio Viva Ludež i s posuđenim novcem, dovoljnim za tiskanje jednog i pol izdanja, objavljuje Feral Tribune, list s neobičnom kombinacijom satire, upečatljivih ilustracija i fotomontaža te ozbiljnih tekstova „s druge strane satire“.[3] Prvi broj rasprodaju u trideset tisuća primjeraka. Bilježnica Robija K. Ivančićeva je tjedna kolumna u kojoj daje satirične osvrte na važna društvena događanja kroz pogled splitskoga osnovnoškolca iz razreda 3a.[4] Zbog britkih kritika kako jugoslavenske socijalističke, tako i nove hrvatske vlasti, Ivančić je stalna meta napada režima i režimu odanih medija. Hrvatske vlasti nameću listu kontroverzni porez na pornografiju te se pokreće niz tužbi za klevetu s ciljem njegova financijskog uništavanja. Ubrzo nakon što je primio javnu prijetnju smrću Ivančića, kao jedinog urednika novina u Hrvatskoj, 31. prosinca 1993. mobiliziraju u Hrvatsku vojsku, gdje služi u 4. gardijskoj brigadi.[3] Iz vojske je pušten nakon niza međunarodnih prosvjeda.

Od prestanku izlaženja Feral Tribunea 2008. godine piše kolumne za nekoliko časopisa. Izdaje zbirke svojih novinskih i satiričnih tekstova te romane. Za svoj rad primio je brojna domaća i međunarodna priznanja. Potpisnik je Deklaracije o zajedničkom jeziku, u kojoj se tvrdi da se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori govore nacionalne standardne varijante zajedničkog policentričnog standardnog jezika,[5][6] i o kojoj je govorio na 10. Subversivnom festivalu u Zagrebu[7] i u medijima.[8][9]

Djela

[uredi | uredi kôd]
  • Bilježnica Robija K., priče, Feral Tribune (četiri izdanja od 1995.)
  • Točka na U – slučaj Šakić: anatomija jednog skandala, Feral Tribune (1998., 2000.)
  • Lomača za protuhrvatski blud: ogledi o tuđmanizmu, Feral Tribune (2003.)
  • Šamaranje vjetra – ogledi o posttuđmanizmu, Feral Tribune (2003.)
  • Vita activa, roman, Feral Tribune, Fabrika knjiga, Dani (tri izdanja od 2005.)
  • Robi K., priče u dva toma, Fabrika knjiga (2006.)
  • Animal Croatica: ogledi o domoljublju, Fabrika knjiga (2007.)
  • Planinski zrak, roman, Fabrika knjiga (2009.)
  • Zašto ne pišem i drugi eseji, Fabrika knjiga (2010.)
  • Robi K. – Treći juriš, priče, Fabrika knjiga (2011.)
  • Jugoslavija živi vječno – dokumentarne basne, Fabrika knjiga (2011.)
  • Radnici i seljaci, Fabrika knjiga (2014.)
  • Sviranje srednjem kursu: o bijedi hrvatske socijaldemokracije, Fabrika knjiga (2015.)

Nagrade

[uredi | uredi kôd]
  • Nagrada Sedam sekretara SKOJ-a 1984.
  • Nagrada Veselko Tenžera 1992. (zajedno s Borisom Dežulovićem i Predragom Lucićem)
  • Nagrada Međunarodne federacije novinara 1996.
  • Međunarodna nagrada za slobodu tiska 1997. (dodijelio Committee to Protect Journalists, New York)
  • Nagrada Olof Palme 1998. (dodijelila Zaklada Olof Palme, Stockholm)
  • Nagrada Joško Kulušić 1999. (dodijelio Hrvatski helsinški odbor)
  • Nagrada Zlatna golubica za mir 2007. (dodijelio Archivio Disarmo iz Rima)
  • Nagrada Duško Kondor za promicanje građanske hrabrosti 2011. (dodijelila organizacija GARIWO, Sarajevo)
  • Nagrada Otokar Keršovani za životno djelo u novinarstvu 2023 (dodijelilo Hrvatsko novinarsko društvo, Zagreb)[10][11]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Viktor Ivančić. hrvatskodrustvopisaca.hr. Hrvatsko društvo pisaca. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. prosinca 2020. Pristupljeno 15. prosinca 2020.
  2. Viktor Ivančić. knjizara.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. kolovoza 2020. Pristupljeno 15. prosinca 2020.
  3. a b c Kronologija. Feral Tribune. 29. svibnja 2003. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. veljače 2014. Pristupljeno 15. prosinca 2020.
  4. Viktor Ivančić. 24. listopada 2009. Posjet zoološkom, iz Bilježnice Robija K. web.archive.org. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. listopada 2009. Pristupljeno 15. prosinca 2020.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  5. Derk, Denis. 28. ožujka 2017. Deklaracija o zajedničkom jeziku iz Zagreba. Večernji list. Zagreb. str. 6–7. ISSN 0350-5006. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. rujna 2017. Pristupljeno 30. ožujka 2024. Alt URL.
  6. Deklaracija o zajedničkom jeziku. Jezici i nacionalizmi. Pristupljeno 30. ožujka 2024.
  7. Okrugli stol: Jezik i nacionalizam. Subversive Festival. Zagreb. 19. svibnja 2017. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. svibnja 2017. Pristupljeno 19. ožujka 2021.
  8. Ivančić, Viktor. 8. travnja 2017. Novi Novi list. Novosti. Zagreb. ISSN 1845-8955. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. lipnja 2017. Pristupljeno 14. ožujka 2022.
  9. Ivančić, Viktor. 17. travnja 2017. Kako ne biti Jugoslaven?. Proletter. Podgorica. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. svibnja 2017. Pristupljeno 18. studenoga 2020.
  10. Buljan, Ivica. 5. svibnja 2024. Dodijeljene nagrade HND-a za 2023. - Dora Kršul je novinarka godine, a nagrada za životno djelo pripala je Viktoru Ivančiću. Hrvatsko novinarsko društvo. Zagreb. Pristupljeno 12. svibnja 2024.
  11. Viktor Ivančić dobio nagradu za životno djelo HND-a. Radio Gornji grad. Zagreb. 5. svibnja 2024. Pristupljeno 12. svibnja 2024.