Voyager 2

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Voyager 2
Voyager.jpg
Voyager
Glavni ugovarateljiNASA / JPL
Tip misijeheliosfera
DatumJupiter
Datum preleta: 7. srpanj 1979.
Udaljenost: 570.000 km


Saturn
Datum preleta: 25. kolovoz 1981.
Udaljenost: 101.000 km

Uran
Datum preleta: 24. siječanj 1986.
Udaljenost: 81.500 km

Neptun
Datum preleta: 25. kolovoz 1989.
Udaljenost: 4.951 km
Trenutačna destinacijaMeđuzvjezdani prostor
Datum lansiranja20. kolovoz 1977.
Lansiran uz pomoćTitan IIIE
Mjesto lansiranjaCape Canaveral
Trajanje misije40 godina
Planetna misija: 12 godina, 1 mjesec, 12 dana
Međuzvjezdana misija: 27 godina, 10 mjeseci (i dalje traje)
Internet sjedištevoyager.jpl.nasa.gov
Masa825,5 kg
Napajanje420 W

Voyager 2 svemirska sonda je lansirana 1977. Identična je sondi Voyager 1 i obje su bile dio programa Voyager. Razlika je u tome što je Voyager imao drugačiju putanju tijekom susreta sa Saturnom, zaobilazeći bliski susret sa mjesecom Titanom i iskorištavajući gravitacijsku "odskočnu dasku" da dođe do planeta Urana i Neptuna. Tako je postala prva sonda koja je posjetila ta dva planeta i prva sonda koja je napravila "Veliki obilazak" Jupitera, Saturna, Urana i Neptuna. To je moguće samo uz rijetko posloženje tih planeta koje se događa svakih 176 godina. Voyager 2 je s dobrim argumentima sonda koja je dala najviše informacija, posjećujući 4 planeta i njihove mjesece s moćnim kamerama i raznim znanstvenim instrumentima

Planiranje misije i lansiranje[uredi VE | uredi]

Voyager 2 je prvotno trebao biti Mariner 12, dio programa Mariner. Voyager 2 je lansiran 20. kolovoza 1977., s Cape Canaverala, Florida na raketi Titan III-E Centaur.

Posada na Zemlji je bila toliko zauzeta sa lansiranjem da su zaboravili poslati važni aktivacijski kod Voyageru 2. Tako je sonda ugasila svoju glavnu visokofrekventnu antenu. Na sreću, zemaljska posada je uspjela uspostaviti vezu koristeći niskofrekventnu antenu i poslati aktivacijski kod.

Istraživanja[uredi VE | uredi]

Jupiter[uredi VE | uredi]

Najbliži prelet Jupitera dogodio se 9. srpnja 1979. Voyager je otkrio nekoliko prstena oko Jupitera.

Saturn[uredi VE | uredi]

Najbliži prilaz Saturnu dogodio se 25. kolovoza 1981.

Dok je bio iza Saturna (gledano sa Zemlje), Voyager 2 je ispitao Saturnovu gornju atmosferu sa svojim radarom da izmjeri temperaturu i profil gustoće. Voyager 2 je otkrio da na najvišim razinama (7 kPa) Saturnova temperatura je bila 70 kelvina, dok je na najdubljim izmjerenim razinama (120 kPa) temperatura se popela na 143 kelvina. Sjeverni pol je, prema mjerenjima, bio 10 Kelvina hladniji iako to može biti rezultat sezonskih promjena.

Nakon preleta Saturna, platforma s kamerom na Voyageru 2 se zakočila ugrožavajući nastavak misije prema Uranu i Neptunu. Srećom, posada na zemlji je uspjela ispraviti problem i poslala sondu prema Uranu.

Uran[uredi VE | uredi]

Najbliži prilaz Uranu bio je u 24. siječnja 1986.

Voyager 2 je otkrio 10 prije nepoznatih Uranovih mjeseca, proučio planetovu jedinstvenu atmosferu (izazvanu njegovim osnim pomakom od 97.77°) i proučio je Uranove prstenove.

Neptun[uredi VE | uredi]

Voyager 2, slika Neptuna na udaljenosti od 7 milijuna kilometara

Najbliži prilaz Neptunu dogodio se 25. kolovoza 1989. Budući da je ovo bio zadnji veliki planet koji je Voyager mogao posjetiti odlučeno je da će Voyager napraviti bliski prilaz mjeseca Tritona, bez obzira na posljedice za putanju, koje je i Voyager 1 osjetio preletom Saturnovog mjeseca Titana. To je bila mudra odluka jer se pokazalo da Triton ima fascinantnu površinu. Sonda je također otkrila Veliku tamnu točku, koja je od tada nestala prema Hubbleovom teleskopu. Provotno se mislilo da je to veliki oblak, ali je kasnije zaključeno da je to rupa u oblacima.

Izlaz iz sunčevog sustava[uredi VE | uredi]

Budući da mu je planetarna misija gotova, Voayger 2 se sada opisuje kao sonda na međuprostornoj misiji, koju NASA koristi da sazna kakav je Sunčev sustav izvan heliosfere. Voyager 2, nasuprot Voyageru 1 (za kojeg se smatra jer je prošao izlazni šok - "termination shock") do 10. prosinca 2018. još nije bio izašao iz heliosfere.

Prema podacima od 22. svibnja 2008. Voyager 2 bio je na udaljenosti od 85,9 AJ od sunca i kreće se brzinom od 3,3 AJ godišnje (oko 15,5 km/s). 10. prosinca 2018. izašao je iz heliosfere, odnosno ne osjeća djelovanje Sunčeva vjetra kako pokazuju senzori očitanja porasta kozmičkog zračenja i naglog pada čestica heliosfere te senzori magnetnog polja na sondi, i ušao je u uvjete međuzvjedanog prostora. Drugi je predmet koji je djelo ljudske ruke koji je napustio heliosferu i heliopauzu. Time nije napustio Sunčev sustav, jer još uvijek će osjećati Sunčevu gravitaciju. Samo do Oortova oblaka ovom brzinom trebat će mu tristotinjak godina i još tridesetak tisuća godina za prolazak kroz njega.[1]

Od Voyagera 2 se očekuje da će nastaviti slati podatke negdje do 2030-ih.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Bug Znanost: Voyager 2 ušao u međuzvjezdani prostor, Sandro Vrbanus 11. prosinca 2018. (pristupljeno 11. prosinca 2018.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]