Zamjenice

Izvor: Wikipedija

Zamjenice su u gramatikama mnogih jezika vrsta riječi koje zamjenjuju druge riječi (osobito imenice), i riječi izvedene iz njih.

Ovo nije stroga definicija: zamjenice su skupina u koju su ugurane "gramatičke imenice i pridjevi", a naslijeđena je iz latinske gramatike. U gramatikama različitih jezika se različite riječi svrstavaju u zamjenice. Tako npr. neke hrvatske riječi gramatike hrvatskog jezika svrstavaju u zamjenice, a odgovarajuće francuske riječi gramatike francuskog ne svrstavaju u zamjenice.

Zamjenice imaju bitnu gramatičku funkciju i zato u nekim jezicima (pa i u hrvatskom) postoje dvostruki oblici (kraći i duži, slobodni i vezani...) nekih zamjenica koji se različito koriste (n.pr. u hrvatskom genitiv mene ima i skraćeni enklitički (nenaglašeni) oblik me koja mora stajati na drugom mjestu u rečenici). Pored gramatičke funkcije, zamjenice imaju bitnu ulogu u ostvarivanju kohezije teksta.[1]

U hrvatskom jeziku[uredi | uredi kôd]

U hrvatskom su zamjenice promjenjiva vrsta riječi kojima se zamjenjuju druge imenske riječi (imenice i pridjevi). Njima se označava, ali ne upućuje.

To je heterogena skupina riječi različitih gramatičkih oblika i služba.[1] Tradicijski se dijele prema značenju, funkciji i oblicima. Podjela koja slijedi odnosi se na tradicijski opis standardnog hrvatskog jezika.

Terminologija nekih vrsta zamjenica je bila predmet diskusije (lične ili osobne). Tradicijski se rabi termin lične, a u novije vrijeme neki su predlagali da se koristi osobne. Razlika je isključivo terminološka; argument za oblik lične je da se te zamjenice odnose i na glagolska lica, a ne samo na osobe.[2]

Podjela zamjenica prema značenju[uredi | uredi kôd]

Podjela zamjenica prema funkciji[uredi | uredi kôd]

  • pridjevske (koje zamjenjuju pridjeve) sve su preostale.

Podjela zamjenica prema oblicima[uredi | uredi kôd]

  • lične zamjenice
  • posvojne zamjenice 3. l. jd.
  • ostale zamjenice i zamjenički pridjevi sav i sam (značenja: osobno, glavom)
  • zamjenički pridjevi

Gore je izložena podjela i definicija tradicijska. O statusu zamjenica vode se rasprave. Npr. u izrazu Ivanov pas riječ Ivanov možemo zamijeniti posvojnom zamjenicom njegov:

Ivanov pasnjegov pas

Uvijek se možemo vratiti i na punu formu. Međutim, u izrazu ovaj pas ne postoji pridjev kojeg smo zamijenili pokaznom zamjenicom:

? → ovaj pas

Slično se može pokazati i za npr. zamjenicu ja: ona je jedina riječ koja označava osobu u 1. licu jednine, pa se ne može zamijeniti, već samo izostaviti.

Posvojne zamjenice se često pogrešno upotrebljavaju umjesto povratno-posvojne zamjenice "svoj": umjesto uzmi tvoju olovku treba uzmi svoju olovku.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b Kordić, Snježana. 1996. Zamjenice u izgradnji kohezije teksta (PDF). Radovi Zavoda za slavensku filologiju. Zagreb. 30–31: 55–100. ISSN 0514-5090. (CROSBI). (NSK). (KGZ). Pristupljeno 15. kolovoza 2022.
  2. Tafra, Branka: Lice i osoba, Jezik, god., 47., br. 3., 2000., str. 95.-105.