Bunjevačko-šokačka stranka

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Bunjevačko-šokačka stranka ili kraće, B-Š stranka, je bila politička stranka bačkih Hrvata.

Utemeljena je na osnivačkoj skupštini 15. rujna 1920. godine pod imenom Bunjevačko-šokačka stranka, iako su se brojni protivili tom nazivu, jer su htjeli da se stranka zove Vojvođanska hrvatska stranka [1].

Osnovana je radi nastavljanja organizirane političke aktivnosti bačkih Hrvata (Bunjevaca i Šokaca), a koja je imala svoju tradiciju i prije Prvog svjetskog rata. Radi se o tome da su kasniji članovi ove stranke bili aktivnim u javnom društvenom životu u Subotici davno prije nego što je stranka osnovana. Još 1894. su mladi intelektualci iz Subotice dr Stipan Matijević, dr Vranje Sudarević, Beno Sudarević, Marko Stipić, Andrija Stipić i Pajo Vujković osnovali udrugu bunjevačkih Hrvata Kolo mladeži.

Bazu za političko organiziranje bunjevačkih Hrvata u ovu stranku je dala organizacija somborskih bunjevačkih Hrvata Bunjevačko kolo, osnovano 1921..[2]

Prilikom osnivanja političkih stranaka u novoj državi vodeći su predstavnici bačkih Hrvata odlučili nastaviti samostalnu političku borbu osnivanjem vlastite političke stranke, kao regionalne stranke za Bačku i Baranju.

Tako je BŠS se programski zalagala za jedinstvenu državu, ali kao suprotnost tome, i za vojvođansku autonomiju (vidi Vojvođanski pokret), zatim za zadržavanje općinskog i konfesionalnog upravljanja školama, ravnopravnost Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve i za pravednu agrarnu reformu. U početku je isticala bunjevaštvo kao osnovno nacionalno određenje.[2] Vremenom je hrvatsko nacionalno buđenje ulazilo i u ovu stranku te se sve više okretala k hrvatstvu. Relikt te neodređenosti "hrvatstvo ili bunjevaštvo" je zadržala organizacija Bunjevačko kolo, koja je i dalo masu za organiziranje ove stranke; ta politika je dovela do daljnjeg kompromitiranja jer je kolo surađivalo s režimom, a nacionalno osvješteni bunjevački Hrvati iz Sombora su bili sve nezadovoljniji time, tako da su 6. prosinca 1936. utemeljili Hrvatsko kulturno društvo Miroljub.[3]

Na izborima 1920. i 1923. za skupštinu, Bunjevačko-šokačka stranka je polučila dobar uspjeh. Iako u početku nije naglašavala svoj stav o hrvatskom identitetu Bunjevaca i Šokaca radi toga da se ne bi zamjerila novim srbijanskim vlastima, prije svega Radikalnoj stranci, općenito se znalo da se oko Bunjevačko-šokačke stranke okupljaju Bunjevci i Šokci koji ne sakrivaju da su Hrvati, za razliku od onih malobrojnih koji su se okupljali oko prosrpske Zemljodilske stranke. U BŠS-u je bio i manji broj bunjevačkih Hrvata koji se nisu osjećali Hrvatima, ali koji se nisu priklonili prosrpskim strankama. Radilo se o osobama koje su bile vrlo privrženi katoličanstvu te zbog toga protiv srpske politike u državi. Nacionalno svjesni bunjevački Hrvati su tolerirali tu nehrvatsku struju iz jednostavnog razloga što su bili u srodstvu, da je potrebno svoje držati skupa, tim više što su nacionalno probuđeni bunjevački Hrvati bili svjesni da da hrvatski nacionalno-integracijski proces u Bačkoj nije do kraja završio tih godina.[4] Suradnja i bliskost je postojala, pa je indikativan slučaj novinara Miška Prćića, bunjevačkog Hrvata, koji iako se izjašnjavao Jugoslavenom, uređivao je od 1925. do 1929. subotičke Hrvatske novine, dakle novine koji se u nosile hrvatsko ime, a to su u ono vrijeme bile jedine novine u Bačkoj koje su se uopće zvale hrvatskim imenom.[4]

1920. je pobijedila u subotičkom okrugu, gdje je dobila relativno najviše glasova (ispred KPJ, Radikalne stranke, Zemljodilske stranke i Hrv. pučke stranke) je dala troje zastupnika: Blaška Rajića, Vranju Sudarevića i Stipana Vojnića Tunića, a iz somborskog okruga (gdje je bila iza radikala, podjednako sa socijalistima, a ispred Demokratske stranke i KPJ) je dala zastupnika Ivana Evetovića. 1923. je na parlamentarnim izborima dala trojicu zastupnika: Ivana Evetovića, Blaška Rajića i Vranju Sudarevića. Kad je 1923. umro Ivan Evetović, zamijenio ga je na njegovom mjestu u Narodnoj skupštini Antun Bošnjak, a kad je 1924. godine umro Vranje Sudarević, kao njegov zamjenik je za zastupnika došao Miško Prćić.[5] Te 1924. je BŠS poduprijela srpanjsku vladu Demokratske stranke Ljube Davidovića. Sporazumom su bačko-baranjski Hrvati trebali dobiti "gradonačelničke položaj u Subotici i Somboru, kotarska predstojništva u Topoli, Somboru, Apatinu, Odžacima, Batini i Dardi te bilježničke položaje u 33 općine u Bačkoj i Baranji". Budući da je ta vlada brzo pala, sporazum se nikad nije stigao realizirati.[5]

Nakon tih uspjeha, 28. studenog 1924., dolazi kriza u stranci zbog podvojenosti viđenja budućeg organiziranog političkog života bačkih Hrvata, tako da su jedni članovi ostali na "odvojenom", t.zv. "pučkaškom" političkom pravcu, a druga skupina se politički primicala HRSS-u Stjepana Radića (krilo kojem su pripadali Josip Vuković Đido, Mihovil Katanec i Mirko Ivković Ivandekić, Stipan Vojnić Tunić)[5]. U tom razdoblju, Josip Vuković-Đido je bio čelnikom BŠS-a.

Iste godine, jedno od najvećih imena u stranci, Blaško Rajić, napušta ovu stranku i utemeljuje Vojvođansku pučku stranku. Ove dvije stranke su kratko vrijeme svojih usporednih postojanja protratile u međusobnim neprijateljskim odnosima.

Na idućim izborima 1925. se pokazalo da je većina Hrvata iz Bačke ostala uz Bunjevačko-šokačku stranku, stranku koja je pokazivala sve veće približavanje Stjepanu Radiću. No, raskol je učinio svoje, tako da je BŠS dobio tek četvrtinu svojih negdašnjih rezultata u svojoj najjačoj bazi, Subotici, tako da nije dala predstavnika u Parlament.

Naposljetku je cjelokupni sastav ove stranke 1926. godine prišao HSS-u, nakon čega HSS ostaje najvažnijom strankom Hrvata u Baranji i Bačkoj.

19. rujna 1925. je Bunjevačko-šokačka stranka, zajedno sa Pučkom kasinom, organizirala proslavu tisućljeća uspostave hrvatskog kraljevstva. Prigodom iste proslave je bilo organizirano svečano otkrivanje spomen-ploče na Trgu kralja Tomislava. Na spomen-ploči je stajao idući napis: "Spomen-ploča tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva 925.-1925. godine. Postaviše bunjevački Hrvati".

Glasilo stranke je bio Neven, a nakon masovnog prelaska članstva u HSS isti list se definirao u impresumu kao glasilom HSS-a za Srijem i Vojvodinu.

1927. je godine ova stranka izdavala list Vojvodina, koji je izlazio tjedno, no nije izlazio dugo.[6]

Poznati članovi[uredi VE | uredi]

Zastupnik BŠS za somborski okrug je bio Ivan Evetović. Među poznatim članovima, bio je i bački hrvatski kulturni radnik Stipan Vojnić Tunić.

U jednom razdoblju je čelnikom B-Š stranke bio bački hrvatski književnik Josip Đido Vuković.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Petar Pekić: Povijest Hrvata u Vojvodini, Misl, Zagreb, 2009., str. 195.
  2. 2,0 2,1 Hrvatska riječ Antonija Čota: Prisjećanje na osnivanje somborskog ogranka HSS-a - Želja za završetkom nacionalnog preporoda, 10. lipnja 2005., preuzeto 13. ožujka 2011.
  3. Glasnik pučke kasine 1878 br.72/2009. Mario Bara: Apsolutna pobjeda hrvatske narodne misli, str.11, preuzeto 13. ožujka 2011.
  4. 4,0 4,1 Časopis za suvremenu povijest Robert Skenderović: Bunjevačko-šokačka stranka 1920. - 1926., str. 810.
  5. 5,0 5,1 5,2 Časopis za suvremenu povijest God. 38., br. 3., 779.-793. (2006.) Mario Bara: Somborska deklaracija i njezino značenje za bačke Hrvate, str. 780.-781.
  6. Ante Sekulić: Bački Bunjevci i Šokci, Školska knjiga, Zagreb 1989., str. 84, ISBN 86-03-99816-7