Hrvatska seljačka stranka

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Hrvatska seljačka stranka
HSS logo.png
Predsjednik Branko Hrg[1]
Glavni tajnik Ilija Ćorić[2]
Potpredsjednici Krešo Beljak[3]
Marijana Petir[3]
Darko Rukavina[3]
Marina Kolaković[3]
Vlasta Hubicki[3]
Počasni predsjednici Josip Torbar[4]
Neda Prpić Gamiršek[4]
Predsjednik Organizacije mladih Matej Orešković
Osnivač Antun i Stjepan Radić
Osnovana 22. prosinca 1904.
Sjedište Zagreb
Država djelovanja Hrvatska
Sestrinska stranka Hrvatska seljačka stranka Bosne i Hercegovine
Politički položaj centar[5]
Skupina u Europskom parlamentu Europska pučka stranka
Sabor
1 / 151
Europski parlament
1 / 11
Službene boje     
Službena stranica
Disambig.svg "HSS" preusmjerava ovamo. Za druga značenja, pogledajte HSS (razdvojba).

Hrvatska seljačka stranka je konzervativna politička stranka u Hrvatskoj osnovana 1904. pod imenom Hrvatska pučka seljačka stranka. Godine 1920. mijenja ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka, a 1925. u današnje. Osnvala su je braća Stjepan i Antun Radić.

Hrvatska seljačka stranka povijesno spada među najznačajnije hrvatske političke stranke zahvaljujući svom utjecaju među Hrvatima u Austrougarskoj i Kraljevini Jugoslaviji. Zalagala se na opću demokratizaciju hrvatskog društva i rješavanje hrvatskog nacionalnog pitanja. Po svojim načelima bila je konzervativna stranka koja je smatrala hrvatsko seljaštvo, tada ogromnu većinu u hrvatskom društvu, temeljem hrvatskog naroda. Bila je najprihvaćenija politička stranka među Hrvatima u prvoj polovici 20. stoljeća. U Austrougarskoj je prihvatila ideje austroslavizma, zalažući se za federalizaciju Monarhije na četiri federalne jedinice - njemačku, mađarsku, čehoslovačku i hrvatsku, odnosno južnoslavensku.

Raspadom Austrougarske poslije Prvog svjetskog rata prihvaća ideju o ujedinjenju Južnih Slavena u jednu južnoslavensku državu. Međutim, unutar te države zalaže se za njezino uređenje na federalnom načelu, te zbog toga dolazi u sukob s predstavnicima unitarizma, pretežno srpskim političkim snagama. Unatoč kritikama njezinog unutarnjeg uređenja, HSS je prihvatio novu Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca|Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca i postaje vodeća hrvatska politička stranka unutar nje, zalažući se za stvaranje Hrvatske Seljačke Republike, te shodno tome mijenja ime u Hrvatsku republikansku seljačku stranku 1920.

Vremenom pada u sve veći sukob sa unitarističkim snagama u državi, predvođenih Narodnon radikalnom strankom, a vrhunac sukoba dogodio se atentatom u Narodnoj skupštini na čelništvo HSS-a 1928., kada su od strane radikala Puniše Račića ubijeni Đuro Basariček i Pavle Radić, a Stjepan Radić smrtno ranjen, koji je iste godine i umro. Potom je kralj Aleksandar uveo Šestosječanjsku diktaturu 1929., zabranivši sve političke stranke. Aleksandar je ubijen 1934. u atentatu u Marseillesu od strane ustaške emigracije u suradnji s bugarskim nacionalistima iz VMRO-a. Naslijedio ga je regent knez Pavle Karađorđević koji odobrava rad političkih stranaka, nakon čega na čelo HSS-a dolazi Vladko Maček.

Maček je u suradnji s Jugoslavenskom demokratskom strankom konačno riješio hrvatsko pitanje u Jugoslaviji sporazumom između njega i Dragiše Cvetkovića, kojim je stvorena Banovina Hrvatska na području Jugoslavije gdje su Hrvati činili većinu, te je uspostavljena koalicijska vlada koja je vodila državu do ožujskog puča 1941. Povjesničari stvaranje Banovine Hrvatske smatraju pokušajem i tendencijom daljnje federalizacije Jugoslavije. Cvetković je kao predsjednik Vlade u ožujku 1941. potpisao Trojni pakt s nacističkom Njemačkom, no krajem mjeseca koalicijska vlada i knez Pavle oboreni su u vojnom puču kojeg je predvodio general Dušan Simović. Simovićev puč izvele su snage koje su se protivile daljnjoj federalizaciji Jugoslavije, a pod krinkom protivljenja paktu s Njemačkom.

Nacistička Njemačka je sa svojim saveznicima napala Jugoslaviju u travnju 1941., te je ona ubrzo kapitulirala zbog opće neorganiziranosti vojske, a u vrijeme napada uspostavila je, zajedno s fašističkom Italijom Nezavisnu Državu Hrvatsku kojoj je na čelo došao ustaški režim predvođen Antom Pavelićem. Maček je pozvao hrvatski narod da surađuje s novim režimom te je otišao u SAD, odakle vodi HSS u iseljeništvu. Dio HSS-a priklonio se ustaškom pokretu, a dio se priklonio Narodnooslobodilačkom pokretu kojeg je predvodila Komunistička partija na čelu s Josipom Brozom Titom. Treći dio HSS-a nastavio je djelovati u iseljeništvu. Šubašić je uz podršku Ujedinjenog Kraljevstva s Titom potpisao Viški sporazum na Visu u svibnju 1944. u kojem je dogovorena koalicijska vlada tzv. građanskih stranka s komunistima i održavanju slobodnih izbora nakon rata. U suradnji s pobunjenim ustaškim ministrima, Mladenom Lorkovićem i Antom Vokićem i nekoliko domobranskih časnika, HSS je u kolovozu 1944. pokušao oboriti ustaški režim i prikloniti Hrvatsku saveznicima, no urota je završila masovnim uhićenjima.

U Privremenu vladu Demokratske Federalne Jugoslavije u ožujku 1945. ušle su i građanske stranke, među njima i HSS. Međutim, kada su se trebali održati opći i demokratski izbori, komunisti su izbornim prijevarama preuzeli vlast i izbacile građanske stranke iz sudjelovanja u vlasti. Uskoro je zabranjeno djelovanje svih političkih stranaka izuzev Komunističke partije, pa HSS ponovno završava u inozemstvu. Nakn smrti Mačeka, stranku preuzima Juraj Krnjević koji ju je vodio do svoje smrti 1988.

Nakon raspada SFR Jugoslavije i početka demokratizacije u SR Hrvatskoj, HSS je obnovio Drago Stipac 1991., koji je izabran i za predsjednika stranke. Međutim, HSS nije imao snagu koju je imao ranijih godina, a vodeća stranka bila je Hrvatska demokratska zajednica kojoj je na čelu bio Franjo Tuđman. HSS je vrhunac u neovisnoj Hrvatskoj doživio na parlamentarnim izborima 2000., kada je dobio 17 zastupnika od 151, a od 2008. do 2011. sudjelovao je u koalicijskim vladama predvođenih HDZ-om. HSS ima sestrinsku stranku u Bosni i Hercegovini istog naziva, koja ne igra značajnu ulogu u političkom životu hrvatskog naroda u BiH.

Povijest HSS-a[uredi VE | uredi]

Djelovanje stranke u doba Austro-Ugarske (1904.-1918.)[uredi VE | uredi]

Vidi članak Hrvatska pučka seljačka stranka.

Djelovanje u doba Prve Jugoslavije (1918.-1941.)[uredi VE | uredi]

Usprkos snažnom političkom pritisku beogradskog režima, koji u "separatizmu" Hrvatske pučke/republikanske seljačke stranke vidi najveću opasnost za jedinstvo države, stranka je postigla izvrsne rezultate na izborima u razdoblju 1920.1927.

Od 1920. do 1924. vodi politiku opstrukcije. Odbija sudjelovanje u radu Ustavotvorne skupštine, a zatim odbija priznati centralistički Vidovdanski ustav koji je ta skupština donijela 28. lipnja 1921. godine i sudjelovati u daljem radu iste skupštine koja djeluje kao Narodna skupština Kraljevine SHS. To se ponavlja i nakon izbora 1923. godine. Sljedeće godine međutim izabrani zastupnici HRSS (njih 70, od ukupno 312) ulaze u Skupštinu.

U ožujku 1924. godine predsjednik Demokratske stranke Ljubomir Davidović, nastojeći srušiti vladu Nikole Pašića, radi na stvaranju Opozicionog bloka sa Savezom zemljoradnika (koji osvaja znatan dio glasova Srba u Bosni i Hercegovini), Slovenskom ljudskom strankom, Jugoslavenkom muslimanskom organizacijom i HRSS. Taj je plan propao kada je potpredsjednik demokrata Svetozar Pribičević s grupom poslanika istupio iz stranke, osnovao Samostalnu demokratsku stranku i sklopio koaliciju s Pašićevim radikalima.

Nastojeći pridobiti bilo kakvu inozemu pomoć za rješavanje "hrvatskog pitanja", Stjepan Radić je 1924. godine posjetio Moskvu, i učlanio stranku u Seljačku internacionalu pod komunističkim pokroviteljstvom, što tijela stranke prihvaćaju. Nakon toga se pojačavaju pritisci na HSS, dok se hrvatski narod i hrvatska borba etiketira u ono vrijeme vrlo negativnom etiketom "komunista". Krajem godine beogradski režim na HRSS primjenjuje Obznanu i zabranjuje njeno djelovanje. U takvim uvjetima, organizirani su izbori na kojima HSS potvrđuje svoju snagu. Tada međutim Radić, koji je u zatvoru, popušta: izjavljuje da prihvaća monarhiju i odriče se republikanizma. Stranka mijenja ime, izbacujući pridjev "republikanska". Radić iz zatvora odlazi u koalicijsku vladu s radikalima (nazvan RR-vlada, po "radikali" i "Radić").

Sudjelovanje u vladi međutim nije dovelo do onih poboljšanja koje je Radić očekivao, jer radikali i krug oko kralja Aleksandra odbija predložene umjerene reforme. Koalicija se raspada krajem 1926. godine i HSS je ponovno u oporbi. Na izborima 1927. godine stranka doživljava zamjetljiv pad u broju glasova, iako znatno manje u broju osvojenih mandata.

Dok je djelovala i postojala u Bačkoj, uvelike je pridonijela očitovanju Bunjevaca i Šokaca kao Hrvata, u smislu da je učvrstila već postojeće nacionalno ime Hrvata među tamošnjim Hrvatima, njihovo nacionalno osvještavanje i nacionalnu integraciju bačkih Bunjevaca i Šokaca s ostatkom Hrvata, odnosno utjecala je na one koji su se kolebali oko nacionalnog izjašnjavanja da se javno izjasne kao Hrvati.[6] Početci djelovalanja HSS-a u Bačkoj su 1930-ih. Tad je djelovala uglavnom na području kulture, utječući preko kulturnih i prosvjetnih društava da bi se poslije proširila na svaki aspekt društvenog djelovanja (šport, kultura, prosvjeta, umjetnost i t.d.). Tek od 1935. godine uspjeli su nešto konkretno poduzeti. Sve je to bilo plodom djelovanja HSS-ovih organizacija (Seljačka sloga, Gospodarska sloga, Hrvatska športska sloga, Hrvatski radnički savez) ili organizacija koje su angažirale članstvo HSS-a ili ljude bliske HSS-u.[6] U ono doba nejasno definiranih teritorijalnih granica, neki čelnici HSS-a su se zalagali i za pripajanje (dijelova) Bačke matici Hrvatskoj.[6]

Atentat u Narodnoj skupštini[uredi VE | uredi]

Dne 20. lipnja 1928. godine, dvorski agent i zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić u atentatu u Narodnoj skupštini, pucnjima iz revolvera na mjestu usmrćuje zastupnike HSS-a Pavla Radića i Đuru Basaričeka, smrtno ranjava Stjepana Radića te ranjava Ivana Granđu i Ivana Pernara. Ivan Granđa, seljak, zastupnik iz sela Šašinovca, sjedio je u zastupničkoj klupi pored Stjepana Radića i ranjen je u lijevu ruku kada je, u momentu atentata, svojim tijelom zaštitio Stjepana Radića i tako ga spasio od neposredne smrti.[7] Stjepan Radić umro je 8. kolovoza 1928. godine, od posljedica ranjavanja.

Pet dana nakon Radićeve smrti, 13. kolovoza 1928. godine, na sastanku kluba zastupnika HSS-a, izabranih na posljednjim skupštinskim izborima 1927. godine, za novoga predsjednika stranke izabran je dr. Vladko Maček.[8]

Rezultati na parlamentarnim izborima[uredi VE | uredi]

U doba ograničenog parlamentarizma, 1920.-1929., četiri su puta održani izbori za Narodnu skupštinu Kraljevine SHS. Na tim izborima HPSS/HRSS/HSS nastupa samostalno. Nakon razdoblja šestosječanjske diktature, održani su izbori 1935. i 1938. godine, na kojima HSS nastupa u okviru ujedinjene oporbe.

Izbori za ustavotvornu skupštinu 1920.[uredi VE | uredi]

Na izborima za ustavotvornu skupštinu održanim 28. studenoga 1920. godine HPSS je istakla svoje liste samo na području Hrvatske i Slavonije (koja je bila podijeljena na devet izbornih jedinica). Na tim izborima prvi put imaju pravo glasa svi odrasli muškarci, dok je prije Prvoga svjetskog rata to pravo imalo tek njih oko 15 posto. Prije rata marginalna, HPSS gotovo je posve uništila konkurenciju hrvatskih građanskih stranaka. Dobiva 230.590 glasova i osvaja 50 mandata od 93, koliko je ukupno otpadalo na Hrvatsku i Slavoniju. Jugounitaristička Demokratska stranka osvojila je 19 (znatan broj glasova Hrvata), srbijanska Narodna radikalna stranka devet, komunisti sedam (u Zagrebu i drugim većim gradovima), te hrvatske građanske stranke ukupno osam mandata: Hrvatska pučka stranka tri, Hrvatska zajednica tri i Hrvatska stranka prava dva. (Čulinović, str. 310.)

"»Očekivalo se da će se ona snažno afirmirati, ali da će tako reći pregaziti stare hrvatske građanske stranke – to je bilo iznenađenje. Građanske stranke raspolagale su razmjerno velikom štampom, raspolagale su i izvjesnim novčanim sredstvima; sam Radić bio je u zatvoru, u selima nije bilo vidljive agitacije, nisu se održavale nikakve velike skupštine pa ipak – njegova stranka četverostruko tuče hrvatske građanske stranke. (...) Uzroci toga uspjeha jasni su kao na dlanu. U sve vidljivijoj borbi između dviju koncepcija uređenja države stranke pomirljive politike morale su biti ekrazirane. Te koncepcije centralizma i anticentralizma narodne su mase osjećale u dnevnom životu. I one na njih reagiraju, jasno vele što neće. Seljački pokret, nauk braće Radić je pobijedio. On uskrisuje vjeru u pravicu kao lijek protiv svih zala, i narod traži nacionalnu i socijalnu pravicu. Narod prihvaća misao braće Radića da država nije nešto izvan njega, da je država narod, živi narod koji hoće biti gospodarem, koji hoće seljačku demokraciju. Dana 28. XI. 1920. u hrvatskoj politici vidljivo je dovršena velika duhovna revolucija.« (Horvat, II, str. 197.-198.)"

Ubrzo nakon tih izbora, HPSS mijenja ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS), čime još više zaoštrava sukob s vladajućim beogradskim režimom. Širi se i van područja Hrvatske i Slavonije.

Parlamentarni izbori 1923.[uredi VE | uredi]

Na izborima za Narodnu skupštinu Kraljevine SHS 18. ožujka 1923. godine HRSS ističe svoje liste također i u Dalmaciji, BiH i Sloveniji. Doživljava potpuni trijumf. U Hrvatskoj i Slavoniji "pomeli" su konkurenciju: osvojili su 367.847 glasova i 52 od 68 mandata, a osim njih mandate su osvojili samo demokrati (10) i radikali (6). U Dalmaciji je također postala najjača stranka s 27.688 glasova i 7 od 15 mandata (radikali 5, lista Trumbić-Drinković 2 i demokrati 1). U BiH osvaja 68.013 glasova i 9 (od 48) mandata osvojivši veliku većinu hrvatskih glasova (muslimani glasuju za JMO a Srbi za radikale i Savez zemljoradnika), a u Sloveniji osvaja 2 mandata. Tako sa 70 osvojenih mandata (od 312) postaje druga stranka u Narodnoj skupštini. (Čulinović, str. 411.) Rezultat je tim značajniji što su druge stranke, koje se opiru vladajućem režimu uz koji je vezana Narodna radikalna stranka, pod brojnim pritiscima i prevarama doživjele nazadovanje. Plebiscitarno opredjeljenje Hrvata za stranku koja se zalaže za republiku i federaciju izazvalo je uzbunu u Beogradu, pa se prvi put javno pojavljuje ideja amputacije zapadnih dijelova države u kojima postoji jak kulturni i politički otpor velikosrpskom političkom projektu.

Parlamentarni izbori 1925.[uredi VE | uredi]

Sljedeći izbori, 8. veljače 1925. godine, održani su u vrijeme kada je HRSS pod režimom Obznane, i njeni vođe u zatvoru. Usprkos tome HRSS povećava broj glasova u Hrvatskoj na 376.414, ali smanjuje se broj mandata: 45, a Nacionalni blok (radikali i Samostalna demokratska stranka) osvaja 23 mandata. U Dalmaciji je pak HRSS ojačala na 9 (16), Nacionalni blok 6, demokrati 1). U Sloveniji 3 mandata. U BiH 10 mandata. Ukupno 67 mandata. (Čulinović, I, str. 456.-457.).

Ubrzo nakon ovih izbora Stjepan Radić iz zatvora pristaje na sporazum s režimom. Stranka izbacuje pridjev "republikanska" iz svojeg imena i njeni predstavnici ulaze u vladu.

Parlamentarni izbori 1927.[uredi VE | uredi]

Konačno, na izborima 11. rujna 1927. godine HSS nastupa pod imenom "Narodna seljačka stranka", pokušavajući proširiti svoj utjecaj. Međutim doživljava određeni pad u broju glasova, te manje izražen u broju mandata.

Hrvatska i Slavonija 243.389 glasova i 45 mandata (NRS 7, SDS 15, HB 2), Dalmacija 8, BiH 8 mandata. Ukupno 61. U Sloveniji Samostalna kmetijska stranka jedan i u Crnoj Gori Crnogorska federalistička stranka, na listi NSS, dobiva jedan mandat. (Čulinović, I, str. 500)

Za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941. - 1945.)[uredi VE | uredi]

Ubrzo nakon uspostave NDH, totalitarni ustaški režim zabranjuje rad HSS-a, kao i svih drugih stranaka. Među dužnosnicima stranke (a i među običnim članstvom) dolazi do raskola na tri struje: tzv. "'Sredinski dio" propovijeda nedjelovanje i čekanje, desno krilo aktivno surađuje s ustaškim režimom, a lijevo krilo sudjeluje u Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP).

Od 273 "prvaka stranke" (zastupnici, zamjenici zastupnika, kandidati i senatori) njih 159 (58%) pripada "sredinskom dijelu", 66 (24%) je na neki način surađivalo s vlastima NDH, a 48 (18%) s NOP-om. Iako je "sredinski dio" najbrojniji, oni zbog pasivnosti, neodlučnosti i kolebanja, a također i međusobne nesloge, postepeno gube svaki značaj. S vremenom, a osobito tijekom 1943. i 1944., sve je veći broj predratnih glasača, članova i nižih i srednjih dužnosnika stranke, uključujući i mnoge domobranske vojnike i časnike, pristupao NOP-u.

Vidi članak Hrvatska seljačka stranka za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Razdoblje komunističke Jugoslavije (1945. 1989.)[uredi VE | uredi]

Krajem rata, Vladko Maček, kojeg su komunisti optuživali za izdaju, zajedno s dužnosnicima i vojskom NDH odlazi u emigraciju. Uz pomoć Jurja Krnjevića organizira rad stranke u emigraciji i osnivanje ogranaka u raznim zemljama. Takvi ogranci osnivani su u Kanadi, SAD-u, Južnoj Americi, Australiji te također i u nekim europskim zemljama (Belgija, Velika Britanija, Njemačka).[9]

U vladi Narodne fronte Hrvatske koja je pod predsjedanjem komuniste Vladimir Bakarića formirana 14. travnja 1945. u Splitu sudjeluju i predstavnici HSS-a. Istaknuti HSS-ovac Franjo Gaži ostaje potpredsjednikom Vlade Narodne Republike Hrvaske sve do 1953. godine. Međutim već je od 1945. godine jasno da komunisti toleriraju sudjelovanje HSS-ovaca u vlasti samo radi pacificiranja znatnog dijela naroda koji komunistima nikako nije bio sklon - sve ako je narodu bilo očigledno da je uslijed geopolitičkih okolnosti nastalih nakon II. svjetskog rata vlast komunista u Hrvatskoj i Jugoslaviji teško može biti dovedena u pitanje (slijedom dogovora u Jalti između SAD, Velike Britanije i SSSR-a u veljači 1945. god, komunisti su čvrsto zavladali raznim drugim zemljama na potezu od Bugarske do Poljske gdje je popularnost komunista bila slaba). Viđeniji članovi HSS-a bili su izloženi policijskom nadzoru i zastrašivanju, premda su ih komunisti koristili, u nedostatku vlastitih izobraženih kadrova sposobnih za upravljanje državnim ustanovama i gospodarstvom.[10] [11]

Najveću aktivnost u inozemstvu je HSS razvio u Kanadi.[9] Nakon Mačekove smrti, 1964. godine, Krnjević postaje predsjednikom stranke i ostaje na tom položaju do svoje smrti 1988.

Sam predvodnik HSS-ovaca u ZAVNOH-u Božidar Magovac je najprije u istražnom zatvoru, a potom i na robiji od 1947. do 1953. godine; njegov "zločin" je bio što se zalagao za višestranačje i demokraciju.

Približno s 1952. godinom, osjećaju se komunisti dovoljno sigurnima da već marginalizirane HSS-ovce posve isključe iz rukovođenja zemljom.

Da je HSS-ova ideja ostala u narodu prisutnom vidimo iz činjenice da je u razdoblju najčvršće komunističke vladavine 1955. godine na pokop bivšeg bana Banovine Hrvatske Ivana Šubašića došlo oko 10.000 ljudi.

Godine 1980. osnovan je Središnji odbor HSS-a u emigraciji.

Djelovanje u Republici Hrvatskoj (od 1989.)[uredi VE | uredi]

Godine 1989., u okviru snažnog pokreta za pluralizam i demokraciju u Hrvatskoj, javljaju se dvije skupine starih članova HSS-a, koje uz nekoliko mlađih ljudi rade na obnovi stranke u domovini. Jedna skupina organizira 20. studenoga 1989. godine obnoviteljsku/osnivačku skupštinu. Za predsjednika je izabran dr. Nikola Novaković, za prvog potpredsjednika Ivan Zvonimir Čičak, za drugog Tomislav Jugović. Stranka biva legalizirana u veljači 1990. godine, zajedno s drugim novoosnovanim strankama (HSLS, HDZ i dr.).

Između Novakovića i Čička ubrzo dolazi do sukoba. 24. ožujka 1990. godine Skupština HSS-a osuđuje odluku Novakovića o pristupanju Koaliciji narodnog sporazuma, te ga smjenjuje i za predsjednika izabire Čička. Novakovićevi pristaše odriču legitimnost te skupštine, pa se tako na prvim slobodnim izborima u travnju i svibnju 1990. godine pojavljuju dvije skupine koje nose isto ime. Čičkov HSS sudjeluje u koaliciji s HDZ-om; ne osvajaju nijedan mandat, dok Novakovićev HSS osvaja tri mandata.

Javlja se još nekoliko frakcijskih grupa. Osim simboličkog prava na "radićevsku tradiciju" (na koju se, kao jednu od tri sastavnice svojeg programa, poziva i HDZ) i liderskih sukoba, "u igri" je i potencijalno pravo na nasljeđe velike imovine koja je bila u vlasništvu starog HSS-a i konfiscirana prvo za ustaškog, a zatim i za komunističkog režima. Zagovornici ujedinjenja, u suradnji sa Središnjim odborom u Bruxellesu, osnivaju 9. prosinca 1990. godine stranku pod nazivom "HSS braće Radić". Ponajviše zahvaljujući Dragi Stipcu, dolazi do sporazuma i 25. svibnja 1991. održana je ujediniteljska skupština, gdje se sve frakcije (uključujući i vodstvo u emigraciji) ujedinjuju pa je "uz prijenos legitimiteta stranke sa Središnjeg odbora HSS-a iz Bruxellesa, HSS nastavio političko djelovanje kao jedinstvena formacija".[12] Za predsjednika je izabran Drago Stipac.[12]

Obnovljene su organizacije HSS-a Seljačka sloga (1991.) i Gospodarska sloga (1992.). Godine 1999. obnovljen je rad predratnih organizacija Hrvatski radnički savez i organizacije žena Hrvatsko srce, te je osnovan Hrvatski seljački savez.

Krajem 1994. Drago Stipac zbog teške bolesti podnosi ostavku. Za predsjednika je izabran Zlatko Tomčić.

16. listopada 2002. godine HSS je primljen u članstvo Europske pučke stranke sa statusom promatrača.

Nakon neuspjeha na parlamentarnim izborima 2003. godine, predsjednik Zlatko Tomčić uspio je izolirati nezadovoljnike. Kada se međutim trend opadanja nastavio na lokalnim izborima 2005. godine, dolazi do smjenjivanja Tomčića. Novi predsjednik postaje Josip Frišćić. Nakon potpisivanja koalicije s HDZ-om na državnoj razini i ulaska HSS-a u Vladu pojavili su se problemi oko toga dali će HSS-ovo biračko tijelo podržati savez s HDZ-om. Nakon lokalnih izbora 2009. godine HSS je osvojio manji broj župana nego prije pa su se u javnosti pojavili znakovi kako unutar HSS-a raste nezadovoljstvo načinom vođenja politike HSS-a. Kod formiranja nove Vlade na čelu s Jadrankom Kosor određeni broj članova predsjedništva HSS-a usprotivio se stranačkom predsjedniku te su tražili da HSS ne odustane od ministra poljoprivrede. Ti sukobi su rezultirali suspenzijom potpredsjednice stranke i predsjednice Kluba zastupnika HSS-a u Saboru Marijane Petir koja je kasnije i smijenjena s mjesta predsjednice Kluba zastupnika dok se odluka časnog suda još očekuje. Nakon tih otvorenih sukoba počele su ozbiljne rasprave u javnosti i medijskim krugovima o mogućoj promjeni stranačkog vodstva kao i o frakcijama u HSS-u. Nakon povijesno loših izbornih rezultata na Parlamentarnim izborima 2011. godine kada stranka osvaja samo 1 mandat raste nezadovoljstvo položajem i stanjem stranke te predsjedništvo saziva glavnu izbornu skupštinu za 28. siječnja 2012. godine na kojoj će se birati novo stranačko vodstvo. Dne 12. prosinca 2011. godine pokrenut je kandidacijski postupak koji je trajao do 9. siječnja 2012. godine. Dotadašnji predsjednik stranke Josip Friščić je najavio svoje povlačenje s čela stranke kao i dotadašnji dopredsjednik i ministar Božidar Pankretić. Oba ministra u Vladi Jadranke Kosor nisu uspjela prijeći prag od 5% u svojim izbornim jedinicama.

Izborni rezultati[uredi VE | uredi]

Na prvim slobodnim izborima 1990. godine HSS je podijeljen na dvije frakcije.

Jedna, na čelu s Ivanom Zvonimirom Čičkom nastupa u koaliciji s HDZ-om i ne osvaja nijedan mandat. Dogovor je bio da se u prvom krugu ide nezavisno, a u drugom se povlače oni koji dobiju manje glasova i pozivaju birače da glasaju za preostalog. Kandidati HDZ-a svuda su dobili mnogo više glasova. Čička je u izbornoj jedinici u Samoboru "do nogu" potukao kandidat HDZ-a Martin Sagner, glumac poznat po liku Dudeka u TV-seriji Gruntovčani.

Druga frakcija, koju vodi Nikola Novaković, nastupa u okviru Koalicije narodnog sporazuma i osvaja tri mandata (stranke su prije prvog kruga među sobom podijelile izborne jedinice).

Godine 1992. na izborima za Zastupnički dom Sabora HSS osvaja tri mandata.

Na izborima za Zastupnički dom 29. listopada 1995. nastupa u koaliciji nazvanoj "Novi Sabor" s četiri manje stranke: HSLS, IDS, HKDU i SBHS. Koalicijska lista osvaja 18,3 posto glasova (u dijelu izbora po proporcionalnom sustavu) i 18 saborskih mandata, od čega HSS dobiva 10.

Slična koalicija formirana je za izbore 3. siječnja 2000.: HSS, IDS, LS, HNS i ASH. Koalicija osvaja ukupno (u deset izbornih jedinica) 16 posto glasova i 24 mandata, od toga HSS 16.

Ta je koalicija imala dogovor o poslijeizbornoj suradnji s drugom koalicijom koju su činili SDP i HSLS, pa nakon izbornog uspjeha sastavljaju Vladu šest stranaka, na čelu s Ivicom Račanom. Iz HSS-a u Vladi su četvorica: Ante Simonić je potpredsjednik vlade, Božidar Pankretić ministar poljoprivrede i šumarstva, Željko Pecek ministar obrta, malog i srednjeg poduzetništva, te Vladimir Strugar ministar prosvjete i športa. Zlatko Tomčić postaje predsjednik Sabora.

Na lokalnim izborima 2001. godine HSS nastupa samostalno u većini sredina i ostvaruje odlične rezultate te nakon formiranja Vlasti dobiva 8 župana (Zagrebačka, Varaždinska, Krapinsko zagorska, Virovitičko podravska, Bjelovarsko Bilogorska, Vukovarsko srijemska, Brodsko posavska i Koprivničko Križevačka) dok u još velikom broju županija sudjeluje u koalicijkoj Vlasti s SDP-om. Na tim izborima HDZ je izjednačen s HSS-om po broju župana dok SDP dobiva 2 župana i gradonačelnika Zagreba, HSLS 1, IDS 1.

Na izborima 23. studenoga 2003. godine HSS nastupa samostalno. Osvaja 7,3 posto glasova i 10 zastupničkih mandata, što je znatno nazadovanje u odnosu na 1995. i 2000. godine. Na izborima pobjeđuje HDZ i osniva vladu, a HSS prelazi u oporbu.

Na lokalnim izborima 2005. godine HSS potpisuje koalicijski sporazum s SDP-om te osvaja 4 župana (Zagrebačka, Krapinsko zagorska, Bjelovarsko Bilogorska i Koprivničko Križevačka)

Nakon promjene stranačkog vodstva i izbora Josipa Friščića za predsjednika HSS-a, HSS sklapa predizbornu koaliciju s Hrvatskom socijal liberalnom strankom te na parlamentarnim izborima 2007., godine koalicija HSS-HSLS osvaja 8 mandata (od toga HSS 6 zastupnika a HSLS 2 zastupnika)što je dosta lošiji rezultat s obzirom da su u prošlom sazivu te dvije stranke zajedno imale 12 zastupnika. Nakon sklapanja koalicije s HDZ-om HSS dobiva 2 ministra u Vladi Ive Sanadera i dopredsjednika Sabora, ministar poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja postaje Božidar Pankretić, ministar turizma Damir Bajs a dopredsjednik Sabora Josip Friščić, dok koalicijski partner HSLS dobija mjesto dopredsjednika Vlade. Nakon ostavke Ive Sanadera, Vladu formira ponovno HDZ ali s Jadrankom Kosor na čelu te HSS gubi mjesto ministra poljoprivrede ali dobiva mjesto potpredsjednika Vlade koji obavlja i dužnost ministra regionalnog razvoja, i zadržava mjesto ministra turizma.

Stranka je dobila još dva župana, prvog u Dubrovačko neretvanskoj nakon pristupanja Mire Buconjić i Stipe Gabrića te u Varaždinskoj gdje je HSS u koaliciji s HDZ-om i preslagivanjem u skupštini dobio mjesto župana. Stranka je dočekala lokalne izbore 2009. godine s ukupno 5 župana.

Na lokalnim izborima 2009. godine HSS postiže lošije rezultate te osvaja župane u Zagrebačkoj,Koprivničko križevačkoj i Bjelovarskoj županiji što je dotada najlošiji rezultat u broju župana iz redova HSS-a.

Na Parlamentarnim izborima 2011. godine stranka doživljava izborni fijasko i osvaja samo jedno zastupničko mjesto i to u 2. izbornoj jedinici, mandate nisu osvojili dotadašnji ministri Božidar Pankretić i Damir Bajs kao ni dotadašnja zastupnica Marijana Petir, jedino je predsjednik stranke uspio ući u Sabor.

Predstavnički izbori[uredi VE | uredi]

U sljedećoj tablici dat je prikaz svih izbornih rezultata za Hrvatski Sabor. Kolone "Ukupno glasova" i "Postotak" uključuju zbroj glasova koju su osvojeni u koaliciji u kojoj je HSS sudjelovao a "Ukupno članova" uključuje samo broj HSS-ovih zastupnika uključujući i one iz redova nacionalnih manjina.

Izbori U koaliciji s Glasova postotak Zastupničkih mjesta Promjena
(Ukupno koalicija) (samo HSS)
kolovoz 1992. - 111,869 4,25 3 / 138
listopad 1995. HNS-IDSHKDUSBHS 441,390 18.26 10 / 127 +6
siječanj 2000. HNSIDSLSASH 432,527 14.70 17 / 151 +7
studeni 2003. - 177,359 7.20 10 / 151 -7
studeni 2007. HSLS-PGS 161,814 6.50 6 / 153 -4
prosinac 2011. - 71,450 3.00 1 / 151 -5

Predsjednički izbori[uredi VE | uredi]

Sljedeće kandidate podržao je HSS.

  • 2000.Stjepan Mesić (HNS) (pobijedio s 41.11% glasova u prvom krugu, a u drugome s 56.01% glasova)
  • 2005. – Stjepan Mesić (nezavisni) (pobijedio s 48,92% glasova u prvom krugu, a u drugome s 65,93% glasova)
  • 2009.-2010. – nisu imali kandidata, niti su koga podržali

Parlamentarna zastupljenost[uredi VE | uredi]

HSS danas[uredi VE | uredi]

Hrvatski Sabor[uredi VE | uredi]

Hrvatska seljačka stranka parlamentarna je stranka u Hrvatskom saboru s jednim zastupnikom - Branko Hrg.

Regionalna samouprava[uredi VE | uredi]

Na čelu je 2 (od 21) županije:

  1. Zagrebačka županija - Stjepan Kožić
  2. Koprivničko-križevačka županija - Darko Koren

+ 5 zamjenika župana

Na županijskoj razini ima 104/909 vijećničkih mjesta.

Lokalna samouprava[uredi VE | uredi]

Na čelu je 5 (od 127) gradova:

  1. Samobor - Krešo Beljak
  2. Duga Resa - Ivan Barišić
  3. Ilok - Zvonimir Dragun
  4. Križevci - Branko Hrg
  5. Čazma - Dinko Pirak

+ 6 zamjenika gradonačelnika

Na čelu je 33 općine i ima 40 zamjenika načelnika općina.

Na lokalnoj razini ima 1.028/9.564 vijećničkih mjesta.

Predsjednici HSS[uredi VE | uredi]

Ne računajući početno razdoblje obnove rada HSS-a u Hrvatskoj 1989.-1991. godine, HSS je u 102 godine svoje povijesti imao samo šestoricu predsjednika. Od toga su čak trojica vršili svoju dužnost do smrti: Stjepan Radić bio je ubijen, a Vladko Maček i Juraj Krnjević do prirodne smrti.

  1. Stjepan Radić (1904.-1928.)
  2. Vladko Maček (1928.-1964.)
  3. Juraj Krnjević (1964.-1988.)
  4. Drago Stipac (1991.-1994.)
  5. Zlatko Tomčić (1994.-2005.)
  6. Josip Friščić (2005.-2012.)
  7. Branko Hrg (2012.-)

U razdoblju 1989.-1991., kako je gore opisano, naslov predsjednika HSS-a nosili su Nikola Novaković (1989.-1991.) i Ivan Zvonimir Čičak (1990.-1991.), neko vrijeme paralelno u dvije frakcije. Osim toga postojale su grupe koje nisu priznavale nijednoga, i vodstvo HSS-a u emigraciji. Tako oni nisu bili predsjednici HSS-a u pravom smislu.

Glasila[uredi VE | uredi]

HSS-ova glasila i glasila naklonjena HSS-u:

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, knjiga II, August Cesarec, Zagreb, 1989.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Predsjednik.
  2. Glavni tajnik.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Potpredsjednici.
  4. 4,0 4,1 Počasni predsjednici.
  5. HSS: Osnovne odrednice programa HSS-a 2012.–2016., str. 2.:
    "HSS kao tradicionalna hrvatska stranka političkog centra svoju doktrinu ovime prilagođava suvremenom okruženju i činjenici ulaska Republike Hrvatske u punopravno članstvo EU u srpnju 2013.g. kao jednom od najvećih povijesnih izazova ali i najveće razvojne prilike u novijoj hrvatskoj povijesti.", preuzeto 17. travnja 2013.
  6. 6,0 6,1 6,2 Radio Subotica na hrvatskom Marija Matković/Siniša Jurić: Utjecaj HSS pridonio nacionalnoj osviještenosti Hrvata u Bačkoj , 24. kolovoza 2009. (Mario Bara na predavanju pod nazivom «Hrvatska seljačka stranka u Bačkoj – političko, kulturno i gospodarsko djelovanje»)
  7. Zvonimir Kulundžić, Atentat na Stjepana Radića, Stvarnost, Zagreb, 1967., str. 367.
  8. Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., ISBN 953-6308-13-4, str. 260.-261.
  9. 9,0 9,1 Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., ISBN 953-6308-13-4, str. 474.
  10. [1] "Izvješća Oznina/Udbina doušnika Ivančevića o stanju u HSS-u (1945.-1952.)", Zdenko Radelić, Časopis za suvremenu povijest, Vol.39 No.2 Listopad 2007.
  11. [2] "Ivan Šubašić i Juraj Šutej pod paskom Ozne", Zdenko Radelić, Časopis za suvremenu povijest, Vol.40 No.2 Listopad 2008.
  12. 12,0 12,1 Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., ISBN 953-6308-13-4, str. 513.-516.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]