Ivan Milas

Izvor: Wikipedija
Ivan Milas
Ivan Milas
Čuvar državnog pečata Republike Hrvatske
trajanje službe
6. lipnja 1995. – 1. veljače 2000.
Prethodnik položaj osnovan
Nasljednik nije određen (više)
Rođenje 18. listopada 1939., Zmijavci
Smrt 29. srpnja 2011., Zmijavci
Politička stranka Hrvatska demokratska zajednica
Zanimanje pravnik

Ivan Milas (Zmijavci, 18. listopada 1939.Zmijavci, 29. srpnja 2011.), pravnik i hrvatski političar.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Bio je predsjednik Saveza pravnika u privredi Hrvatske 1970. i direktor kadrovskih poslova u mesnom koncernu Sljeme. Bio je blizak Marku Veselici i podržavao je hrvatski politički pokret poznat kao Hrvatsko proljeće. Godine 1972. optužen za "protudržavne djelatnosti", iste godine je uhićen i proveo šest mjeseci u istražnom zatvoru. Pušten da se brani sa slobode, prebjegao prije početka suđenja u Austriju, gdje je dobio status izbjeglice u skladu s Ženevskom konvencijom. Jugoslavenski režim tražio izručenje, koji je austrijski Sud odbio. U odsutnosti je osuđen na 2,5 godine strogog zatvora. Živio je u Beču kao politički emigrant do veljače 1990. kada ponovno dobiva putovnicu povodom održavanja Prvog općeg sabora HDZ-a.

Politička karijera[uredi | uredi kôd]

Godine 1988. u Beču upoznaje povjesničara i disidenta Franju Tuđmana, te u kolovozu 1989. pristupa Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Na Prvom općem saboru HDZ-a 1990. izabran za člana Središnjeg odbora. Kao prvi politički emigrant biva izabran za zastupnika u prvom sazivu Hrvatskoga sabora 1990. Od tada je bio zastupnik HDZ-a u prva četiri saziva do 2003.

Kao jedan od najbližih suradnika predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana obnašao je nekoliko dužnosti u izvršnoj vlasti. U prvoj fazi Domovinskog rata (ljeto 1991. do proljeće 1992.) obnaša dužnost zamjenika ministra obrane, te ministra pravosuđa. Nakon parlamentarnih izbora 1992. imenovan je za potpredsjednika Vlade. Vodio pregovorio s UNPROFOR-om. Zalagao se za uvođenje reda u poreznom sustavu, tražeći uvođenje markice na duhanske proizvode i trošarine na gorivo. U tome je dobio utjecajne protivnike u duhanskom i naftnom lobiju koji su se protivili uvođenju tih posebnih poreza na promet.

Od travnja 1993. sve do 1998. obnaša dužnost predsjednika klubova zastupnika HDZ-a u oba doma Hrvatskog sabora. Predsjednik Tuđman, imenovao ga je 1995. Čuvarom državnog pečata.

Od 1996. do 2000. bio je član Savjeta Hrvatske narodne banke. Protivio se privatizaciji ključnih državnih poduzeća i banaka, a posebno prodaje Hrvatskih telekomunikacija Deutsche Telekomu i Privredne Banke Zagreb talijanskoj grupaciji Intesa Sanpaolo. U Saboru 1996. uz Antuna Vrdoljaka i Jurja Buzolića jedini glasao protiv usvajanja Ustavnog zakona o suradnji RH s Međunarodnim kaznenim sudom za područje bivše Jugoslavije.[1]

Godine 2003. odlazi u mirovinu. Oženjen i otac troje djece. Umro je u 72. godini u Zmijavcima.[2]

Odlikovanja[uredi | uredi kôd]

Uoči pete godišnjice Dana državnosti odlikovan je 1995. Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom za izniman doprinos neovisnosti i cjelovitosti Republike Hrvatske, te izgradnji i napretku hrvatske države.[3]

Izjave[uredi | uredi kôd]

Ivan Milas je bio posebno poznat po izjavama koje su u raznim periodima privlačile pažnju javnosti. Uvjerljivo najpoznatiju je izrekao u Saboru u studenom 1995. godine:

Gospodo draga, ovdje su puna usta Europe, svi se u ovom domu utrkujemo kako ćemo pohvaliti Europsku zajednicu i kako čim prije moramo postati članica tog društva. Za razliku od mnogih ovdje, ja sam živio i radio u Europi. I mnogi misle kako ulazak u Europu odmah osigurava bogatstvo i bolji život. U Austriji teleći mozak košta dvije marke, a tek ćemo vidjeti koliko vrijedi naš ... [4]

Milas je u kontekstu rasprave o ulasku Hrvatske u Europsku zajednicu saborskim zastupnicima kritično skrenuo pozornost na olako shvaćanje kako je život u Europi jednostavan. Kontekst o kojem je izgovorena misao o mozgu za dvije marke sugerira da mnogi zagovornici Europe, koji su karijeru izgradili na eurofilstvu, u toj i takvoj Europi ne bi zaradili ni za sendvič.[5]

Izvori[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]