Hrvatsko proljeće

Ovaj članak dio je niza o povijesti Hrvatske Rana povijest Hrvatska prije Hrvata Podrijetlo Hrvata Bijela Hrvatska Srednji vijek Hrvatsko Kraljevstvo Primorska Hrvatska Panonska Hrvatska Crvena Hrvatska Zahumlje • Travunija • Paganija Istarska marka Hrvatsko-Ugarska Kraljevina Kraljevina Bosna Dubrovačka Republika Poljička Republika Habsburška Monarhija Hrvatska pod Habsburzima Kraljevina Slavonija Kraljevina Dalmacija Mletačka vlast Osmanska vlast Ilirske pokrajine Trojedna Kraljevina Prvi svjetski rat Hrvatska u Prvom svjetskom ratu Država SHS Versajska Jugoslavija Hrvatska u prvoj Jugoslaviji Banovina Hrvatska Drugi svjetski rat Nezavisna Država Hrvatska Narodnooslobodilački pokret Socijalističko razdoblje Hrvatska u drugoj Jugoslaviji Hrvatsko proljeće Neovisna Hrvatska Domovinski rat Povijest neovisne Hrvatske

Hrvatsko proljeće je bio kulturno-politički pokret koji ranih 1970-ih tražio veća prava Hrvatske u okviru Jugoslavije. Politički protivnici nazivali su ga i masovni pokret, odnosno MASPOK.

Razvoj

Objavljivanjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. pokrenuta je javna rasprava o položaju Hrvatskog naroda u Drugoj Jugoslaviji. Hrvatsko proljeće je bio pokret koji je bio prihvaćen od naroda; i mnoge studentske skupine podržavale su ovaj pokret. Jedan od glavnih ciljeva pokreta bila su vraćanje civilnih prava Hrvatima, tj. vraćanje ponosa pripadnosti hrvatskom narodu oduzetog nakon rata sustavnom negativnom propagandom jugoslavenskog režima usmjerenom protiv cijelog hrvatskog naroda pod izlikom grijeha neizabranog ratnog režima iz NDH. Ovo sustavno podržano i organizirano te kontinuirano provođeno potiskivanje nacionalne pripadnosti Hrvata i zatiranje hrvatske kulture režim je opravdavao i maskirao potrebom očuvanja mira među dvama najbrojnijim narodima u Jugoslaviji: Hrvatima i Srbima, no te mjere su išle iznad očuvanja "delikatnog mira". U to vrijeme u Jugoslaviji ekonomija Hrvatske bila je grubo izrabljivana od strane federalne vlade u korist drugih republika, poglavito Srbije: 50% deviza ulazilo je preko Hrvatske dok je Hrvatska zadržavala samo 7%, isto tako od federalne vlade SR Hrvatska je dobivala samo 16,5% proračuna dok je SR Srbija dobivala oko 46,6% (1965 do 1970). Mnogo puta SR Hrvatska se nametnuto "odricala" svoje alokacije u korist "nerazvijenih krajeva".

Do razdoblja kada je tijekom 1971. godine došlo do događaja vezanih uz Hrvatsko proljeće, Matica hrvatska se jasno isprofilirala kao jedna od najvažnijih kulturnih, pa i znanstvenih ustanova u Hrvatskoj, koja je svojim programom, aktivnostima, izdavačkom djelatnošću privukla velik broj uglednih intelektualaca, studenata i radnika. Matica hrvatska je u zbivanjima vezanim uz Hrvatsko proljeće odigrala jednu od najvažnijih uloga iznimno aktivno zastupajući kulturne, gospodarske, ali i političke interese SR Hrvatske i hrvatskoga naroda. Upravo zbog te činjenice tu su ustanovu najviši hrvatski politički krugovi tijekom tog razdoblja promatrali s osobitim interesom, osjećajući da ona odražava stajališta cijelog hrvatskog naroda. Na koncu, zbog takve svoje uloge Matica hrvatska kao ustanova, a osobito pojedini njezini najistaknutiji članovi, nakon sloma Hrvatskog proljeća doživjeli su teške trenutke: otpuštanja, progoni, dugogodišnje zatvorske kazne.

Godine 1969. Hrvati su činili u saveznoj upravi države 8,6% osoblja, iako je njihov udio u SFRJ bio 22 %. Srba je u administraciji bilo 73,6% iako je njihov udio u stanovništvu iznosio 39,6 %.U upravnim strukturama savezne države je bilo 7,2 % Crnogoraca, dakle gotovo kao Hrvata. U JNA je u časničkoj strukturi bilo 62,5% Srba a 10,4 Hrvata. . Te su se diskriminatorske nejednakosti doživljavale kao nepovjerenje zbog nacionalne pripadnosti. Hrvatima se što prikriveno što otvoreno nametalo jugoslavenstvo za napredovanje u državnim i civilnim službama i vojsci.

Hrvatsko proljeće po republikama i pokrajinama SFRJ

Hrv. proljeće u užoj Srbiji

Hrv. proljeće u Vojvodini

U razdoblju od 1968.-1972. u području kulture, tamošnji Hrvati su uspjeli ostaviti traga. Objavili su oko 20 knjiga i antologija hrv. pisaca, od kojih su neke djela kapitalne vrijednosti, obnovili javnu proslavu žetvenog običaja bačkih Hrvata, Dužijance koja se nakon 1945. održavala samo kao crkvena. Obnovilo se manifestaciju Veliko prelo, kalendar Subotičku Danicu, književni časopis Rukovet je dobio hrvatski karakter, a Narodno kazalište postavlja djela hrv. autora . Štaviše, kultura je bilo jedino čime su se vojvođanski hrvatski proljećari bavili. Vrlo su dobro znali što sve nedostaje u očuvanju identiteta Hrvata u Bačkoj, Srijemu i Banatu, kao što su "škole na hrvatskom jeziku, radio emisije, novine", jer toga doslovno nije bilo. Budući da nisu bili politički organizirani, niti su imali ikakvi forum na kojem bi mogli o tome govoriti, jedino područje gdje su djelovali je bilo kulturno.
S druge strane, bački Hrvati nisu imali nikakvih političkih akcija, niti su istupali s političkih pozicija. Unatoč svemu tome, konzervativni komunistički krugovi (Općinski komitet SK, SUP) koji su bili nastrojeni protiv ikakvog podizanja hrvatske samosvijesti su bačke proljećare etiketirali, optuživali teškim optužbama, saslušavali na brojnim "informativnim razgovorima". Čak i benigna prijateljska sastajanja su bila okarakterizirana kao "urotnička" i "neprijateljsko djelovanje", a unatoč isključivoj kulturnoj orijentiranosti pokreta, ti su krugovi proljećare vidjeli kao nešto "negativno, društveno opasno i rušilačko" .
Slomom proljeća se situacija još više pogoršala, posebice u Subotici. Uslijedile su progoni, hajke i prozivanja svih Hrvata koji su bili istaknutije osobe prigodom organiziranja "proljećarskih" priredaba i djelatnosti, a u njihovim domovima i na njihovim radnim mjestima su rađene premetačine, a suci Hrvati su izgubili radna mjesta sudaca na Okružnim sudovima, kao što je bio slučaj sa Nacom Zelićem, Balintom Vujkovim, Ivanom Stantićem i inima. .
" Bila je to sudbina i Marka Horvackog, Ivana Tikvickog, Ivana Vukovića, Ivana Tikvickog Pudara, Jakova Kujundžića i Zvonimira Budimira". Na udaru su bili i Hrvati u drugim strukama. Konzervativne komunističke snage su u antihrvatskoj histeriji proganjali i poznate liječnike, kao što je bio prim. dr. Vinko Perčić, dr. sc. Stjepan Skenderović, dr. Krešimir Glavina i dr. Zvonimir Kiš. Onemogućili su rad novinarima Lazaru Merkoviću i Milivoju Prćiću, a u Gradskoj knjižnici Beli Gabriću, Milivoju Prćiću, Amaliji Kulešević, Gezi Antunoviću, Josipu Prćiću i drugima. I u inim službama se proganjalo (prosvjetne radnike, članove pokrajinskog vodstva), pa je preko stotinu ljudi bilo šikanirano i izbacivano iz svih mogućih udruga i radnih mjesta, a oni koji su bili u SKJ, izbacili su ih iz članstva. Pojedine se kazneno progonilo, kao primjerice Matiju Poljakovića i Grgu Bačliju, a neke kulturne djelatnike se uhitilo i sprovelo u zatvore kao najokorjelije kriminalce, sa lisičinama na rukama, kao Antu Sekulića, Belu Gabrića i Jurja Lončarevića.

Prava težina ove državne represije i antihrvatske histerije konzervativnih komunista je bila u tome što je kod vojvođanskih Hrvata izazvala veliki strah i pomutnju, "jer tada reći da si Hrvat odmah je značilo i upletenost u te događaje.".
Ta represija je proizvela takve ostracističke učinke na progonjene, jer se obični puk povlačio u sebe, a kada bi obilježene hrvatske proljećare primjećivali na ulici, izbjegavali su susret prelaskom na drugu stranu, jer u suprotnom bi već ljedećeg dana zbog susreta sa njima "imali velike šanse biti privedeni na saslušanje i biti optuženi da su i oni "društveno opasni"."

Hajka je polako popuštala, ali nije prestala sve do 1990-ih .

22. ožujka 1969. godine mjesni su Hrvati dogovorili osnivačku skupštinu ogranka Matice hrvatske. Članovi tog Inicijativnog odbora za osnivanje ogranka i održavanje osnivačke skupštine su bili suci Okružnog suda u Subotici Balint Vujkov, Ivan Stantić, Ivan Tikvicki, Naco Zelić i prof. Bela Gabrić. Taj je taj pokušaj bio osujećen . Govor Josipa Broza Tita u Titogradu, u kojem je »osudio« čin osnivanja ogranka u Subotici, koji je zapravo bio zapovijed, učinio je to da su Matica hrvatska i političko vodstvo SR Hrvatske odustali od potpore osnivanja ogranka pa su mjesni proljećari, umjesto ogranka, godinu kasnije, [18. siječnja]] 1970. osnovali HKUD "Bunjevačko kolo" .

Najslikovitije stvari oslikava Titova izjava, dana iz političkih razloga Tito u jednom govoru na Kosovu: "A što se ovi Bunjevci na sjeveru Bačke bune?". Proturječna situacija se rasplela na štetu bačkih Hrvata: subotički stranački odbor (partijski komitet) SKJ je čak sugerirao utemeljenje hrvatsko kulturno-umjetničkog društva, koje je i osnovano početkom '70-ih. Onda stvari kreću naopako po hrv. zajednicu, jer je popis utemeljitelja ogranka Matice hrvatske stigao u ruke antihrvatskih histerika. Sve skupa je rezultiralo žestokim udarom na subotičku hrvatsku inteligenciju: brojni su ostali bez posla, proglašeni nepoželjnima za izdavanje njihovih radova, brojni su iselili u SR Hrvatsku itd. Ta kretanja su dovela do toga da je Subotica izgubila jedan duhovno-kulturni i politički kontinuitet^{[nedostaje izvor]}.

Slikovit opis udara je dao Vojislav Sekelj u razgovoru sa Ivanom Zvonimirom Čičkom: "Zagreb je manje stradao u tom kontekstu od Subotice, jer je za Suboticu odlazak stotinu intelektualaca teško nadoknadiv gubitak, a opet oni koji su ostali, bili su ušutkani."

Ondašnji predsjednik Saveza komunista u Subotici, Antun Milodanović-Dela, istaknuti komunist Hrvat, nije se poveo za "sječom" i progonom bačkih Hrvata uglednika (koja je poprimala oblik i razmjere srednjovjekovnih "progona vještica"), nego ih je štoviše štitio. Ipak, antihrvatski nastrojenim komunističkim moćnicima takvi postupci nisu mogli proći nezapaženo, pa je Milodanović uskoro smijenjen.

Od poznatijih imena tadašnjih hrvatskih kulturnih preporoditelja iz Vojvodine, valja navesti Ivu Škrabala, Balinta Vujkova, Matiju Poljakovića, Petra Šarčevića, Antu Sekulića i dr..

Poznati proljećari

Savka Dabčević-Kučar Dragutin Haramija Srećko Bijelić Pero Pirker Franjo Tuđman Vlatko Pavletić Bruno Bušić Miko Tripalo Ivan Zvonimir-Čičak Ante Paradžik Dražen Budiša Petar Kriste Marko Veselica

Šime Đodan Hrvoje Šošić Vice Vukov Većeslav Holjevac Marko Koprtla Jozo Ivičević Vlado Gotovac Zlatko Tomičić Tomislav Šagi Bunić Vlado Pavlinić Viktor Bubanj Vlado Mutak Zvonimir Komarica

Ante Bačić

Utjecaj

Hrvatsko proljeće nakon svoga gašenja imalo je veliki utjecaj na Tita. Jugoslavenski ustav bio promjenjen 1974. na taj način da je ispunio pojedine uvjete Hrvatskog proljeća: dozvoljena je secesija, svaka republika imala je svoju autonomnost. Ovim promjenama u ustavu, te kasnijim egzilom mnogih disidenata i aktivista Hrvatskog projeća udarilo je klicu novog hrvatskog pokreta za samostalnost. Demokratskim promjenama u Jugoslaviji i Istočnoj Europi, padom Berlinskog zida, mnogi proljećari se aktiviraju i vraćaju iz inozemstva, te stvaraju nove hrvatski orijentirane stranke. Godine 1990. ostvaren je cilj Hrvatskog proljeća, osamostaljenje Hrvatske, koja je kasnije bila prisiljena braniti svoje pravo na slobodu na bojištima u Domovinskom ratu.

Vanjske poveznice

• Vjesnik Totalitarni besmisao (*.pdf datoteka, prikaz knjige o progonu Matice hrvatske)
• Vijenac br.372/2008. Boris Domagoj Biletić: Darko Dukovski - Istra i Rijeka u Hrvatskome proljeću - Sustavno protiv zaborava i mistifikacija

Nedovršeni članak Hrvatsko proljeće koji govori o povijesti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Napomena:Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s internetskih stranica Matice hrvatske. Vidi dopusnicu Matice hrvatske.