Ljevičarski fašizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Ljevičarski fašizam ili crveni fašizam je izraz iz područja političkog nadmetanja koji vrednuje realsocijalističke sustave i političku ljevicu kao jedan od oblika fašizma, a ponekad fašističke državne sustave i desničarski antikapitalizam kao "ljevicu".

Prijegled[uredi VE | uredi]

Talijanski demokrati 1926. su godine prvi put nazvali sovjetski komunizam „ljevičarskim fašizmom“ , da bi ga usporedili s talijanskim fascismom kako bi obje struje kritizirali kao nedemokratske političke opcije.

Od 1929. godine njemački socijaldemokrati nazivaju komunističke sljedbenike "crveni fašisti". Isto tako su komunisti kategorizirali socijaldemokrate kao „socijalne fašiste“.

Taj pojam je su suprotnosti samorazumijevanju mnogih ljevičarskih skupina koji se definiraju po „antifašizmu“ a, i okreće protiv njih jer općenito poistovjetuje fašizam s emancipacijskim teorijama socijalizma.

Pakt Hitler-Staljin je bio ugovor između komunističkog i nacionalsocijalističkog režima.

1960-ih godina njemački filozof i sociolog Jürgen Habermas uporabio je izraz "lijevi fašizam" (Linksfaschismus) za okarakterizirati izvanparlamentarne ljevičarske militantne i terorističke skupine. [1]

Izraz se 2010-ih upotrijebio i u Hrvatskoj, da bi se opisalo agresivne skupine koje sebe pripisuju lijevoj strani političkog spektra.[2][3]

Teorija totalitarizma[uredi VE | uredi]

Benito Mussolini je godinama prije prelaska u fašističku stranku bio istaknuti socijalistički političar. Nakon izborne pobjede Benita Mussolinija u Italiji, liberalni političar Giovanni Amendola je bio prvi, koji je 1925. godine talijanske fašiste, i sovjetske komuniste nazvao „totalitarističkim“ (totalitario): fašizam i komunizam je nazvao kao "totalitarni odgovor na liberalizam i demokraciju".

Nacionalni socijalizam[uredi VE | uredi]

Sukladno fašističkom samo-razumijevanju neki su povjesničari etiketirali antikapitalističke elemente unutar fašizma u Europi kao „ljevičarski fašizam". Ernst-Otto Schüddekopf je to tako nazivao i u knjizi, Bis alles in Scherben fällt – Die Geschichte des Faschismus („Dok sve padne u ruševine - povijest fašizma“)

Francuski fašisti Marcel Deat, Eugene Deloncle, Valois i Jacques Doriot prešli su iz socijalizma na fašizam i pokušavali su ostvariti socijalizam na nacionalnoj razini. U fašizmu Oswalda Mosleya socijalističke komponente su također bile vrlo istaknute.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Marito Mihovil Letica: O tome da samosvjesni i aktivni katolici u današnjoj Hrvatskoj bivaju sve više izloženi klevetanju, omalovažavanju i napadima, te o uporabi sintagme »lijevi fašizam« – pripremio i govori Marito Mihovil Letica., Radio Vatikan na hrvatskom, 1. listopada 2014.
  2. Tihomir Dujmović: Hoćemo li ubrzo imati autobuse i tramvaje na kojima će stajati : 'Samo za ljevičare'? , dnevno.hr, 26. rujna 2014.
    "..., a i šutnja lijeve elite na ovaj događaj ohrabrujuće djeluje za razvoj lijevog fašizma u zemlji. Medijska i politička šutnja na brutalni fizički obračun sa neistomišljenikom na Cvjetnom trgu ... " (govoreći o fizičkom napadu na Ružicu Ćavar)
  3. Marito Mihovil Letica: O tome da samosvjesni i aktivni katolici u današnjoj Hrvatskoj bivaju sve više izloženi klevetanju, omalovažavanju i napadima, te o uporabi sintagme »lijevi fašizam« – pripremio i govori Marito Mihovil Letica., Radio Vatikan na hrvatskom, 1. listopada 2014.
    "...Marko Perković Thompson stao u obranu šibenskoga biskupa Ante Ivasa kojega su lijevo-liberalni mediji optuživali za klerofašizam samo zato što javno je progovorio protiv cjelonoćne buke iz kafićâ u neposrednoj blizini katedrale sv. Jakova, te da je Thompson tada izjavio: »Napadaju nas lijevi fašisti!« (događaj iz ljeta 2014.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]