Antifašizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Antifašizam je pokret protiv fašizma i nacizma, koji se od sredine 1930-ih pojavio u gotovo svim europskim zemljama, i koji je u različitim oblicima otpora okupljao različite političke stranke (demokrate, liberale, socijaliste, komuniste, demokršćane i dr.). Naziv antifašizam razvio se u današnjem značenju zbog toga što se »fašizam« rabio kao generički pojam koji označuje ideologije, političke pokrete i organizacije te vladavinske poretke koji su po svojoj socijalnoj osnovi i političkoj funkciji te metodama djelovanja srodni talijanskom fašizmu (kao i njemačkom nacizmu). Stoga je i opozicija stavovima i akcijama desnih ekstremističkih stranaka i pokreta nužno dobila i vlastiti pojam. Antifašizam je politički pokret utemeljen na najširim demokratskim osnovama i na negaciji bitnih ideoloških postavki ovih dvaju pokreta. U fašističko-nacističkim agresijama 1930-ih i u vrijeme II. svjetskoga rata antifašizam prerasta u državnu politiku mnogih zemalja radi očuvanja neovisnosti protiv fašističkog presezanja.

Povijest[uredi VE | uredi]

U raznim zemljama antifašizam je poprimio različite organizacijske oblike. Najranija je bila Antifašistička koalicijska akcija, koju je u izbjeglištvu 1927. organizirala talijanska oporba, dvije socijalističke i Republikanska partija. Potom su antifašističke ideje najjasnije bile izražene na strani legalne španjolske vlade i Narodne fronte u španjolskom građanskom ratu 1936.–1939.

Komunisti su se vrlo brzo uključili u antifašistički pokret te su, na osnovi zaključaka [kominterna|[Kominterne]], 1930-ih nastojali ujediniti sve demokratske snage i stranke u borbi protiv fašizma. No, njihove su manje ili više neprikrivene nakane uvijek bile da takvim širokim pokretom dominiraju te da im to bude tek prva stepenica u revolucionarnom preuzimanju vlasti.

Ideje antifašističkog pokreta preuzela je tijekom II. svjetskoga rata Antifašistička koalicija. Međunarodne konferencije tih godina, kao i odluke o utemeljenju UN-a, razrada su ključnih ideja antifašističkoga pokreta.

Antifašistički pokret u Hrvatskoj već je tijekom 1941. postao vrlo jak, da bi snažio praktički bez zastoja prema kraju rata. I u Hrvatskoj, i na razini Jugoslavije, komunisti su uvijek imali ključne funkcije. U svim novoosnovanim organizacijama i državnim tijelima, i u onima koje su imale antifašistički predznak, bili su zastupljeni pojedinci iz različitih političkih stranaka, ali su njima praktički rukovodili komunisti. I nadalje su nastupali s antifašističkim i demokratskim programima i parolama, ali, kako se primicao kraj rata, sve je više postajalo jasno da će učiniti sve kako ni nakon rata ne bi ispustili vlast iz svojih ruku. Zato su se antifašističke parole, odnosno borba protiv Nijemaca, Talijana, ustaša i četnika, stalno i neraskidivo vezivale uz tipično komunističke parole o socijalnoj pravdi i vlasti »radnika i seljaka«.[1]

U poslijeratnoj Europi pojam antifašizam postaje višeznačan, često bitno određen konkretnom političkkom situacijom. U zapadnoeuropskim demokracijama antifašizam postaje ideološki temelj za dosljedno suprotstavljanje svim oblicima rasizma, ksenofobije i antisemitizma. U komunističkom bloku, pak, antifašizam postaje nedodirljivi ideologem, pojam koji pozitivno legitimira svaku ratnu i poratnu djelatnost komunističkih režimâ. Na taj se način antifašizam u tim zemljama povezuje i isprepleće s komunističkom ideologijom i praksom i gubi svoju prvotnu demokratsku poruku.

Pojava u hrvatskim zemljama[uredi VE | uredi]

U Istri se antifašizam pojavio već 1919., istodobno s nastankom prvih fašističkih organizacija i bio je vjerojatno jedan od prvih u Europi. Pokret nije bio jedinstven čak ni kao formalna grupa politički aktivnih građana. Javlja se u trima oblicima: kao građansko-demokratska, kao radničko-socijalistička/komunistička te kao, dosta brojna ali politički neopredijeljena, oporba hrvatskoga ruralnog stanovništva. Marginaliziranost, siromaštvo i osjećaj beznadnosti zaoštren političkim nasiljem utjecali su na izrazitu antifašističko oprjedijeljenost većine istarskoga stanovništva. Politička artikulirana oporba shvaća antifašizam kao borbu za demokraciju i socijalnu pravdu, a mnogobrojno ga hrvatsko seosko stanovništvo shvaća i kao borbu za nacionalno oslobođenje.

Stanovnici Istre koji su pretrpjeli talijansku fašizam represivnu politiku od trenutka okupacije 1918. do ulaska Italije u rat, reagirali su 1940. otvorenim građanskim neposluhom, ali i oružanim otporom. Asimilacijska politika talijanske uprave provodila se otvoreno i nasilno, negirajući nacionalni identitet Hrvata i Slovenaca; mnogobrojni su primjeri premlaćivanja, protjerivanja, prijetnji, čak ubojstava onih koji su joj se pokušali oduprijeti. Represivna politika nije uspjela uništiti antifašistički duh istarskoga hrvatskog, slovenskog i talijanskog puka. Na selu su ugledniji ljudi među pukom, tzv. narodnjaci, kao nositelji nacionalne svijesti bili u oporbi i prema fašistima i prema svim talijanskim strankama, i u toj su se borbi već dokazali i žrtvovali. Fašizmu se protivilo i političko osviješteno radništvo, posebice ono pod utjecajem socijalist. i komun. ideja (sindikati), no oni su organizirali otpor samo u industrijskim zonama ili u gradovima Puli, Vodnjanu, Rovinju, Raši i Labinu.

Antifašistički otpor hrvatskog puka počeo je već u siječnju 1919., neposredno nakon okupacije tal. vojske i odmah po pojavi prvih fašističkih squadri tada upravo nastalog fašističkog pokreta. Članovi socijalističkog a od 1921. i komunističkog pokreta organiziraju obranu protiv fašista. Hrvatski seljaci sukobljavali su se sa fašistima kod Kanfanara, Rakotula, Tinjana, Lovrana, Funtane, Fuškulina i drugdje po Istri, kad god su im bili ugroženi domovi. U siječnju 1920. u Vodnjanu je došlo do oružanoga sukoba između talijanske policije, vojske, fašista i socijalista, u kojemu je poginuo mladić Pietro Benussi, a nekoliko je ljudi ranjeno. Hrvati i Talijani u Istri suprotstavili su se fašističkom nasilju prije parlamentarnih izbora 1921. na Labinštini (Labinska republika) i Proštini (Proštinska buna). Potom su se između crvenih komunnista (arditi rossi del popolo) i fašističkih jurišnika (squadre d’assalto) odnosno crnokošuljaša (camicie nere) vodile prave borbe na ulicama Pule, Vodnjana, Rovinja, Buja, Bala. Od druge polovice 1920-ih osnivaju se tajne antifašističke organizacije: hrvatsko-slovenskog TIGR te talijanske organizacije Italia libera i Giustizia e Libertà, među čije su se antifašiste uključili i neki bivši fašisti, socijalreformisti i demokrati, koji su poslije ubojstva glavnog tajnika talijanske Socijalističke partije Giacoma Matteottija shvatili svoju veliku zabludu.

Talijanski su komunisti sve do početka Drugoga svjetskog rata bili slaba oporba fašističkom režimu, posebice nakon mnogobrojnih policijskih provala. Organizacija TIGR nastala je nakon uvođenja diktature 1926., te u vrijeme zabranjivanja hrvatskih i slovenskih društava 1927. Mnogobrojne su se manje autonomne tajne organizacije Trsta, Gorice i Istre uspjele zbližiti, te organizirati razmjerno dobro razgranatu tajnu antifašičku organizaciju: dok je tršćanska Borba zagovarala terorizam kao metodu antifašističke borbe, slovenski (gorički) TIGR vodio je više politiku okupljanja domoljuba, iako se i on priklonio militantnim istupima. Član TIGR-a Vladimir Gortan osuđen je i strijeljan 1929. poslije oružane akcije, te postao simbol otpora fašizmu.

Na Tinjanštini, gdje je bilo i najveće žarište nezadovoljstva, prosvjedovale su 1931. i žene većinom iz siromašnih obitelji bezemljaša i nadničara što se može okarakterizirati kao pobuna.

Otpor fašizmu Istrani su pokazali i sudjelovanjem pojedinaca u Španjolskom građanskom ratu 1936. – 1939. na strani republikanaca. Od napada sila osovine na Jugoslaviju 1941. sve do kapitulacije Italije antifašističkog pokret otpora u Istri razvijao se u ilegalnosti zbog represije državnoga aparata; među istaknutije antifašističke vođe iz vremena kada se nazirao slom Italije u II. svjetskom ratu ubrajamo primjerice Jožu Šurana i Joakima Rakovca. Nakon kapitulacije Italije 1943. u Istri se pokreće široki antifašistički narodni ustanak, stvaraju se mnogobrojni oružani partizanski odredi i brigade (narodnooslobodilački pokret).

Do kraja rata osnivaju se Antifašistička fronta žena, Ujedinjeni savez antifašističke omladine Hrvatske, a u ljetu 1944. najbrojnija antifašistička organizacija Jedinstvena narodnooslobodilačka fronta Hrvatske (JNOF), koja je okupila stanovništvo i postala pokretačicom procesa široke politizacije naroda. JNOF je kao udruga NOP-a na najširoj osnovi objašnjavala ciljeve i zadatke pokreta i pripremala stanovništvo na korjenite promjene u procesu stvaranja novoga društva. Posebno se nastojalo na tome da ne postane nalik na komunističke partijske komitete, te je u tom smislu trebala okupljati sve domoljube i »... uglednike koji su bili neaktivni ili su se kolebali...«. U gotovo svim istarskim gradovima djelovale su organizacije NOP-a vrlo uspješno, iako u ilegali.

Građanske antifašističke snage nisu imale svoje organizacije, već su neki talijanski građanski političari i članovi odbora Comitato di liberazione nazionale (CLN), osnovanoga 1944., ušli u organizacije NOP-a. Mladi su članovi skupina Gruppi d’azione dei patrioti (GAP) otpor usmjeren protiv fašizma i nacizma ostvarili samostalnim terorističkim akcijama. Nastanak CLN-a u Istri može se tumačiti kao odgovor talijanskog antifašističkoga građanstva na razvoj NOO-a kao organizacija paralelne vlasti NOP-a na određenom području. U tom smislu talijansko građanstvo nije htjelo dopustiti da NOP prodre i u neke gradove zapadne Istre. Prema talijanskim autorima CLN su kao tajnu građansku antifašističku organizaciju u nekim gradovima zapadne Istre osnivali odmah nakon 8. rujna 1943. pripadnici tajnih antifašističkih političkih udruga koje su se vjerojatno počele tek okupljati. Među njima je bilo onih koji su bili spremni za suradnju s NOP-om, ali i onih koji su iz nacionalnih i političkih razloga bili odlučno protiv takve suradnje.

Antifašizam u Republici Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Suvremena Republika Hrvatska temelji svoj državnopravni kontinuitet i na odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnoga oslobođenja Hrvatske, najvišega organa narodne vlasti u Hrvatskoj,[2] osnovanoga od antifašističkoga pokreta[2]. U Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske[3] navodi se: »Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo: ... u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Državne Hr­vatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifa­šis­tič­kog vijeća na­rodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963.-1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izrađenom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.«

Povodom 60. obljetnice pobjede nad fašizmom Hrvatski sabor je 13. travnja 2005. godine donio Deklaraciju o antifašizmu.[4] U tom se dokumentu, između ostalog "potvrđuje antifašističku demokratsku utemeljenost i opredijeljenost Republike Hrvatske", "potvrđuje da su temeljne vrijednosti antifašizma jednoznačno prihvaćene u Republici Hrvatskoj", "poziva na trajnu afirmaciju i njegovanje antifašističkih vrijednosti te zaštitu i očuvanje stečevina antifašizm", te se pozivaju "državna tijela i javne institucije na objektivno, cjelovito i nepristrano sagledavanje povijesnog razdoblja Drugog svjetskog rata i antifašizma u Republici Hrvatskoj, ne izjednačavajući antifašistički pokret s ideologijom komunizma.".

Izvori[uredi VE | uredi]

"Dopušteno je korištenje ili citiranje pojedinih članaka u dijelovima ili u cjelini uz naznaku izvora. Ostala autorska prava zadržava Leksikografski zavod Miroslav Krleža."[5]

  1. http://hebeta.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=3004 Antifašizam, Pristupljeno: 20. rujna 2013.
  2. 2,0 2,1 http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=43764 Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, Pristupljeno: 16. rujna 2013.
  3. http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/232289.html Pristupljeno: 16. rujna 2013.
  4. http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2005_04_51_971.html Pristupljeno: 13. rujna 2013.
  5. http://hebeta.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=3004 Izvorni članak o antifašizmu na LZMK

Literatura[uredi VE | uredi]

  • F. Čulinović, Revolucionarni pokret u Istri 1921., Zagreb 1951.
  • M. Bertoša, Proština 1921., Antifašistički pokret seljaka jugoistočne Istre, Pula 1972.
  • E. Guagnini, L’Antifascismo Sloveno e Croato durante il ventennio, Qualestoria, Trst, 1976., 2.–3.
  • B. Janjatović, Istrani u španjolskom ratu 1936.–1939. godine, Pazinski memorijal, 1979., 9.
  • D. Šepić, Talijanski antifašisti u emigraciji i pitanje Julijske Krajine, ibid.
  • V. Ladavac, Moji zatvori, Pula 1983.
  • S. Zlatić, Odlomci iz sjećanja na tajne organizacije Borba i TIGR, Pazinski memorijal, 1984., 13.
  • D. Vlahov, J. Jelinčić, Pobuna žena na Tinjanštini 1931., ibid., 1987., 15.
  • D. Dukovski, Rat i mir istarski: model povijesne prijelomnice 1943.–1955., Pula 2001.
  • M. Mikolić, Istra (1941.–1947.), Zagreb 2003.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: antifašistički otpor.