Londonac
Londonac je popularni naziv za Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša objavljen 1971. godine, koji je politički zabranjen, ali u fototipskom izdanju pojavljuje se u Londonu.
[uredi] Povijest
Suvremena pravopisna praksa, koja se primjenjuje i poučava u osnovnim i srednjim školama u Republici Hrvatskoj, utemeljena je na pravilima Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša iz 1996. godine. Riječ je o 4. izdanju toga priručnika, koji je pod istim naslovom tiskan 1971. godine. Do njegova objavljivanja prijelomne 1971. godine vrijedila su pravopisna pravila tzv. "novosadskog" Pravopisa hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom iz 1960. godine. U Predgovoru Hrvatskomu pravopisu, od 10. rujna 1971.,[1] autori tumače kako dotadašnji pravopis "... nije mogao zadovoljiti ni svojim pravopisnim odredbama, ... a još manje svojim rječnikom". Stoga je, da bi se otklonio nesklad između pravopisne norme i pravopisne i jezične prakse, Matica hrvatska među članovima svoje Jezične komisije izabrala Pravopisnu komisiju. U njoj su bili Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Željko Bujas, Božidar Finka, Ivo Frangeš, Ljudevit Jonke, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Milan Moguš, Slavko Pavešić i Josip Silić.
Potom su Babić, Finka i Moguš izabrani za autore i povjerena im je izrada načela (općih i pojedinačnih) novoga pravopisa. Načela su zatim poslana Društvu književnika Hrvatske, Institutu za jezik JAZU, Katedri za suvremeni hrvatski književni jezik Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Komisiji za udžbenike Zavoda za osnovno obrazovanje SRH i Komisiji za udžbenike Zavoda za stručno obrazovanje SRH. Sve su ustanove prihvatile načela, a autori su izradili rukopis.
Osnovom za izradu rukopisa poslužilo je deveto izdanje Boranićeva Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika iz 1947. godine. Zaključno, autori pišu: "Nadamo se da je ovim pravopisom postavljena čvrsta osnovica hrvatske pravopisne norme, koja se u bitnome više neće mijenjati, što će svima nama kojima je hrvatski materinski jezik ili ga prihvaćamo kao svoj književni jezik omogućiti da odsad imamo ustaljen pravopis".
Premda je tekst tiskan u rujnu 1971. godine, zbog političkih je razloga cijela naklada završila u tvornici papira, a samo je 600 primjeraka uvezano - bez Predgovora, Uvoda, Kratica i Kazala - te označeno sintagmom "samo za internu upotrebu". U cijelosti Hrvatski pravopis je tiskan tek u kolovozu 1990. godine, premda je u Londonu Nova Hrvatska izdala taj pravopis 1972. i 1984. godine, no sa svojom Uvodnom riječi. Otuda potječe i njegov popularni naziv Londonac. Pretisak je 1990. imao nakladu od 10.000 primjeraka.[2]
[uredi] Izvori
- ↑ Stjepan Babić, Božidar Finka, Milan Moguš, Hrvatski pravopis, Pretisak, »Školska knjiga«, Zagreb, kolovoza 1990., ISBN 86-03-00121-9, str. VI.
- ↑ Napomena: Prema knjižničnomu katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
Napomena:Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Vidi dopusnicu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
