Stjepan Babić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Stjepan Babić
Stjepan Babić
Rođenje 29. studenog 1925.
Poznat(a) po hrvatski akademik
Zanimanje jezikoslovac
Portal: Životopis

Stjepan Babić (Oriovac, 29. studenog 1925.), hrvatski jezikoslovac i akademik.

Životopis[uredi VE | uredi]

Stjepan Babić rođen je u Oriovcu u Brodsko-posavskoj županiji, no roditelji su mu Zagorci (majka iz Risvice, otac iz Radrtog kod Tuhlja). Pučku (osnovnu) školu pohađao je u Oriovcu, gimnaziju u Slavonskom Brodu, Osijeku (III.gimnazija) i Zagrebu, gdje je 1947. i maturirao. 1948. zaposlio se u Industrogradnji te je iste godine iz političkih razloga završio u Petrinjskoj (zatvor). Nakon Petrinjske upisao je Filozofski fakultet 1949. i s lakoćom je diplomirao 1955. hrvatski, ruski i njemački. Ostaje na fakultetu kao asistent, doktorat brani 1962., redoviti profesor postaje 1975. Potpredsjednik je Matice hrvatske od 1989. do 1992., zastupnik u Županijskom domu Sabora od 1993. do 1997. godine.

Stručni rad[uredi VE | uredi]

Jedan je od najznačajnijih hrvatskih lingvista druge polovice 20. stoljeća. Školovan slavist, bio je među prvima u Hrvatskoj koji je prekinuo s mladoslovničarskim pristupom jezikoslovlju i zajedno s Daliborom Brozovićem te Radoslavom Katičićem (a pod utjecajem Bulcsúa Lászla ) uveo je lingvistički strukturalizam praške škole (Jakobson, Trubeckoj) kao dominantnu školu suvremene lingvistike. Babićevo je djelovanje došlo do izraza na više područja:

  • Babić je bio višegodišnjim urednikom časopisa Jezik, sa stažem bez premca. Uloga toga časopisa bijaše istaknutom poglavito u doba komunističke represije, najviše u 60im i 70im godinama kada je Babić vodio često "rovovski rat" s ideološkim komesarima koji su pokušavali potisnuti izrazito hrvatske značajke u hrvatskome jeziku - sve u cilju ostvarenja unitarnog jugoslavenstva.
  • kao pisac udžbenika i priručnika (zajedno sa Stjepkom Težakom, Božidarom Finkom i Milanom Mogušem), Stjepan je Babić trajno zadužio mnoge naraštaje i obilježio hrvatsku jezičnu kulturu. Upravo su legendarne zabrane i progoni njegovih školi namijenjenih učevnika:
Hrvatski pravopis iz 1971. zabranjen je i spaljen (komunistički vlastodršci su, metodološki, zaostajali više stoljeća za Inkvizicijom), dok je jedan prokrijumčareni primjerak tiskan u Londonu, pa je poznat pod imenom "Londonac". Poluilegalno u porabi tijekom posljednjega desetljeća i pol raspadajuće Jugoslavije, doživio je i 6. izdanje (trenutačno je 4. izdanje službeni hrvatski pravopis). Proglašavan "ustaškim" i "korijenskim" (time se impliciralo da se radi o morfološkom ili tvorbenom pravopisu s propisima koje su ustanovili Šulek i Veber iz Zagrebačke filološke škole, a kodificirali Klaić i Cipra 1944.), taj je rad doživio dosta izmjena u posljednja tri desetljeća. Esencijalno, radi se o fonološkom ili glasovnom pravopisu na tradicijama Broza i Boranića koji je autorska trojka (a, poslije Finkine smrti, dvojka) strože i sustavnije kodificirala u skladu s prevladavajućom hrvatskom književnom tradicijom. Pravopis je bio zabranjivan najviše zbog riječi "hrvatski" u naslovu. Ni školska gramatika, Pregled gramatike hrvatskoga književnoga jezika, nije bila bolje sreće. Čim je ime od "hrvatskosrpski" promijenjeno u "hrvatski književni"- došla je i zabrana.
  • Babićevi su znanstveni prinosi razbacani u mnogim časopisima, stručnim djelima i zbirkama referata, no najvažnije mu je djelo, bez sumnje, Tvorba riječi u hrvatskome književnom jeziku (prvo izdanje 1986., treće 2003.)-po stručnim prosudbama još uvijek najbolje djelo o tvorbi riječi u jednom slavenskom jeziku. Babićev je glavni znanstveni interes na polju tvorbe riječi, morfologije i pravopisa, te će, vjerojatno, njegov utjecaj tu ostati presudan i u sljedećim desetljećima.
  • No, nije zanemariva i Babićeva uloga jezičnoga savjetodavca i kolumnista (Vjesnik, Večernji list, Fokus), neke vrste jezikoslovnoga popularizatora i borca za čistoću i samobit hrvatskoga jezika. Te su Babićeve rasprave složene u nekoliko knjiga, među kojima su Hrvatski jučer i danas, Hrvatski jezik u političkom vrtlogu i Hrvatska jezikoslovna prenja. Babić-polemičar promijenio je dosta "protivnika" u dugogodišnjim borbama oko jezika: repertoar antagonista dosta je neobičan, i kreće se od unitarističkih, "srpskohrvatskih" kompartijskih ideoloških lingvista, preko "velikohrvatskih" nedoučenih jurišnika (nakon 1990.) koji su poveli pravu hajku na nazovisrbizme i kvazisrbizme (poznata je afera oko naziva "mrki medvjed", koji su novokomponirani jezični čistunci proglasili za srbizam) do pomodarske snobovštine koja se očituje u nekritičkome prihvaćanju anglizama gdje treba i ne treba. Tako je Babiću od serbokroatizma (u međuvremenu skoro propalog) glavnim protivnikom postao anglokrobotizam. Valja još napomenuti i tu bizarnost da je tijekom devedesetih Stjepan Babić, inače dežurni "ustaša" i "ultranacionalist" u doba SFRJ, proglašavan "srpskim agentom" i "vukovcem" jer se odlučno odupro jezičnom mešetarenju raznih samouka koji su na silu htjeli izbaciti iz hrvatskoga jezika sve što i asocijativno nalikuje na srpski (groteskni je primjer "raskršća" koje je stigmatizirano zbog oprječnih oznaka za vjerski simbol u hrvatskom i srpskom: križ-krst. Nasreću, nije se moglo izbaciti i kršćanstvo (a uvesti "križarstvo"), pa su nadobudni puristi odustali).

Vitalan na više polja jezične i ine kulture, stalno u središtu zbivanja, akademik Stjepan Babić je i dalje u vrtlogu jezičnih zbivanja. Kao vjerojatno najvažniji hrvatski pravopisac 20. stoljeća, objavio je, osim Hrvatskoga pravopisa (cjeloviti učevnik srednjoškolske i više razine), u suautorstvu s Milanom Mogušem i Sandom Ham, Hrvatski školski pravopis, godine 2005.

Nagrade i odličja[uredi VE | uredi]

  • Jubilarna plaketa Školske knjige, povodom 20. obljetnice poduzeća Zagreb, 1970.
  • Zlatna značka Školske knjige, Zagreb, 1990.
  • Nagrada Bartola Kašića za značajnu znanstvenu djelatnost oblasti društveno-humanističkih znanosti u području proučavanja hrvatskog književnog jezika, Zagreb, 1991.
  • Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge u znanost, Zagreb, 1995.
  • Spomenica Domovinskog rata za dugi djelatni način, Zagreb, 1995.
  • Spomenica domovinske zahvalnosti za časnu i uzornu službu za razdoblje od pet godina, Zagreb, 1995.
  • Red Ante Starčevića, Zagreb, 1996. [1]

Bibliografija[uredi VE | uredi]

Babić je jedan od najplodnijih hrvatskih jezikoslovaca, s preko 600 radova (knjiga, članaka,...), ovdje navodimo knjige

  • Jezik - školski leksikon, objavljen u 6 izdanja (Panorama, Zagreb 1 l963., 2 l965. (za općeobrazovne škole), 3 l966. (za ekonomske škole), 4 1967. (za općeobrazovne škole), 5 1967. (za medicinske škole), 6 l967. (za škole za obrazovanje radnika)
  • Gramatika hrvatskoga jezika - Priručnik za osnovno jezično obrazovanje, objavljena do sada u 15 izdanja (Pregled gramatike hrvatskosrpskog jezika za osnovne i druge škole, Školska knjiga, Zagreb, 1966., 2 1969., 3 1970., 4 1971., 5 1972.;
    • Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika, Školska knjiga, Zagreb, 6 1973. (u Londonu je 1974. u nakladi Nove Hrvatske izašlo fototipski pretisak, a izišao je i jedan pretisak londonskoga izdanja bez naznake izdavača, godine i mjesta izdanja);
    • Gramatika hrvatskoga jezika – Priručnik za osnovno jezično obrazovanje, Školska knjiga, Zagreb, 7 1992., 8 1992., 9 1994., 10 1995., 11 1996., 12 2000., 13 2003., 14 2004, 15 2005.) u suatorstvu sa Stjepkom Težakom
  • Hrvatski pravopis (London, 1 1972., 2 1984.; ŠK, Zagreb 1 1990., 2 1994., 3 1995., 4 1996., 5 2000., 6 2002., 7 2003., 8 2004.) u suautorstvu s Milanom Mogušem i Božidarom Finkom
  • Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, objavljena u tri izdanja (JAZU - Globus, Zagreb, 1 l986, 2 1991, 3 2002.)
  • Hrvatski jezik u političkom vrtlogu (A. Pelivan, Zagreb, l990.)
  • Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika – poglavlja Zamjenice, Brojevi, Glagoli, Nepromjenljive riječi (HAZU - Globus, Zagreb, 1991.) autori su ostalih dijelova – D. Brozović, M. Moguš, S. Pavešić, S. Težak, I. Škarić.
  • Hrvatska jezikoslovna čitanka (Globus, Zagreb, 1990.)
  • Tisućljetni jezik naš hrvatski (A. Pelivan, Zagreb, 1991.)
  • Hrvatski jučer i danas (Školske novine, Zagreb, 1995.)
  • Sročnost u hrvatskome književnome jeziku (MH, Zagreb 1998.)
  • Hrvatska jezikoslovna prenja (Globus, Zagreb, 2001.)
  • Prijedlog za ukidanje hrvatskoga jezika (MH, Slavonski Brod, 2003.)
  • Hrvanja hrvatskoga (ŠK, Zagreb, 2004.)
  • Hrvatski školski pravopis (ŠK, Zagreb, 2005.), u suautorstvu s Milanom Mogušem i Sandom Ham
  • Temelji hrvatskomu pravopisu (ŠK, Zagreb 2005.).
  • Glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika - poglavlje Moroflogija (Globus, Zagreb, 2007.), u suautorstvu sa Stjepkom Težakom
  • Hrvatski jezik slavonskih pisaca (Udruga građana Baština, Slavonski Brod, 2009.)
  • Hrvatski pravopis (ŠK, Zagreb, 2010.) u suautorstvu s Milanom Mogušem

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjska poveznica[uredi VE | uredi]