Mirko Filipović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Mirko Filipović
MirkoFilipovic.png
Osobni podatci
Pravo ime i prezime Mirko Filipović
Nadimak Cro Cop
Težinska kategorija teška
Državljanstvo hrvatsko
Stil ljevoruki
Visina 185 cm
Boksačke statistike
Amaterske
Ukupno borba 45
Pobjeda 40
Pobjeda prekidom 31
Poraza 5
Nagrade i dostignuća
Osvojene medalje
Muški boks
Natjecatelj za Flag of Croatia.svg Hrvatsku
Mediteranske igre
bronca Bari 1997. teška

Mirko "Cro Cop" Filipović (Vinkovci, 10. rujna 1974.[1]), hrvatski boksač, kickboksač, K-1 borac, te borac mješovitih borilačkih vještina (engl. Mixed Martial Arts, MMA). Visok 188 cm i težak 103 kg. Trenutačno (15. veljače 2011.), Mirko ima 27 pobjeda (20 nokauta, 4 predaje, 3 sudačke odluke), 9 poraza (4 nokauta, 2 predaje, 3 sudačke odluke), 2 neodlučene borbe i 1 NC (no contest).

30. listopada 2011. je prekinuo svoju MMA karijeru i vraća se u K-1.

Popularni Mirko "Cro Cop" jedan je od najpoznatijih majstora borilačkih vještina na svijetu. Također i jedan od rijetkih s podjednako velikim uspjesima u K-1 i PRIDE-ovim turnirima.

Najpoznatiji je po sjajnoj borbi nogama, te svom lijevom high-kicku kojim često nokautira suparnike. Također se bavi i nogometom, igrajući (vrlo rijetko) za hrvatskog nogometnog prvoligaša Cibaliju iz Vinkovaca. Živi sa ženom i sinom u Zagrebu.

Svoju kickboxing karijeru započeo je 1996., nasljeđujući Branka Cikatića. U to vrijeme radio je u hrvatskoj specijalnoj policiji, i to u elitnoj anti-terorističkoj jedinici Lučko (ATJ Lučko). Mirko je dao otkaz u policiji 2003.g., sada je rezervist MUP-a, no kako kaže, srce ga vuče u specijalnu policiju i jednoga će se dana, kada mu završi saborski mandat vratiti u policiju. Otuda mu i nadimak Cro Cop (hrv. policajac). Prije tog naziva borio se par puta i pod imenom "Tigar".

Filipović duguje svoj ​​uspjeh u MMA-u u kombinaciji elitne razine kickboxinga i gotovo savršenu obranu od rušenja, što ga čini jednim od najopasnijih udarača u MMA povijesti i prototip je za moderne borce sličnog stila. Mirkov trademark potez bio je njegov munjevito brz udarac lijevom nogom glavu (highkick), nakon što je slavno opisao svoje udarce kao "Desna noga, bolnica;. Lijeva noga, groblje". Njegova ostavština ostaje kao istinska legenda u mješovitim borilačkim vještinama, i jedan od najvećih teškaša u povijesti mješovitih borilačkih vještina i kickboxinga.

Životopis[uredi VE | uredi]

Mirko Filipović rodio se 10. rujna 1974. godine u Vinkovcima. Osnovnu školu završio je 1989. godine u Privlaci. Gimnaziju u Vinkovcima upisuje iste godine, a za vrijeme Domovinskog rata treći razred završava u Varaždinu. Četvrti razred završava u svojoj matičnoj gimnaziji u Vinkovcima, gdje je 1993. godine maturirao s vrlo dobrim uspjehom[1]. Nakon završene gimnazije odlazi u Zagreb gdje upisuje Policijsku akademiju. U to vrijeme trenira razne borilačke sportove i sudjeluje na brojnim natjecanjima u zemlji i Europi.

Nakon završene akademije postaje člana anti-terorističke jedinice Lučko (ATJ Lučko)[2]. Kako se sve više okretao sportu gdje je postizao sve bolje rezultate, početkom 2000. godine sporazumnim ugovorom odlazi iz Ministarstva unutarnjih poslova RH. Nakon toga prelazi u profesionalne borce ultimate fighta i započinje svoju uspješnu karijeru.

Borilačka karijera[uredi VE | uredi]

Karate[uredi VE | uredi]

Malo je poznato da je Mirko za svog kratkotrajnog boravka u Varaždinu, trenirao karate, kod trenera Gorana Cerovečkog, no nakon toga ubrzo prelazi na boks[nedostaje izvor].

Boks[uredi VE | uredi]

Mnogima nije poznat podatak da se Mirko Filipović prvotno uspješno borio u amaterskom boksu, ostvarivši izvrstan omjer pobjeda i poraza(izuzev boks meča sa Jasminom Sejdinovićem). Od tog razdoblja ostala mu je vrhunska boksačka vještina, kojom je kasnije odskakao od ostalih boraca u kick-boksu i u K-1, odnosno na koncu i u mješovitim borilačkim vještinama.

1997. je godine sudjelovao kao hrvatski reprezentativac u superteškoj kategoriji na svjetskom prvenstvu u amaterskom boksu u Budimpešti. Izgubio je u šesnaestini završnice od Rusa Alekseja Lezina (onda još branitelja naslova svjetskog prvaka iz 1995., kad je u završnici pobijedio Vitalija Klička[3]) na bodove 12:4.[4] Kuriozitet je da su na tom prvenstvu u nižim kategorijama nastupili kasniji profesionalni svjetski prvaci Stjepan Božić (do 75 kg), Stipe Drviš (do 81 kg) te bivši i kasniji legendarni superteškaši, svjetski prvaci Ruslan Čagajev i Felix Savon u teškoj i Sergej Ljahovič u superteškoj.[4]

K-1[uredi VE | uredi]

1996., 21-godišnji Mirko Filipović nastupio je na K-1 Grand Prix turniru. Prvo je pobijedio prošlogodišnjeg finalista, Jerome Le Bannera, no, zatim biva poražen od poznatog Ernesta Hoosta. Ponovno se vratio za 3 godine porazivši Britanca Ricky "Tank" Nicholsona, no onda je izgubio od Švicarca Xhavit Bajramija. Poslije toga dobio je pozivnicu za međunarodni turnir gdje je iznenadio cijeli svijet porazivši K-1 borca Mikea Bernarda u jednoj od ponajboljih K-1 borbi dotad. Nakon Bernarda, Mirko je porazio i japansku zvijezdu Musashija te australskog karate borca Sam Greca, dok ga iste večeri nije opet porazio Ernesto Hoost. Jedan od uzroka tog poraza je slomljeno rebro iz prijašnjih borbi.

Nakon toga je nastavio sa pobjedama na K-1 turnirima. Pobjeđivao je poznate borce kao što su Peter Aerts, Mark Hunt i Remy Bonjasky. Postao je prvi borac koji je nokautom ( nakon 86 sekundi ) pobijedio gorostasnog Bob Sappa zvanog "Zvijer". 2000. je pobijedio karate borca Glaube Feitosu i boksača Hiromi Amadu kako bi se plasirao u finale Nagoya Grand Prix turnira. Tamo mu se osvetio Mike Bernardo, a Mirko je opet u tu borbu ušao ozlijeđen; šepajući je ušao u ring. Bernardo je, naravno, ciljao upravo tu nogu. Zbog tog poteza postao je obožavan u Japanu. Kao finalist je odmah nastupio među najboljih 8 na Grand Prix turniru 2000., no opet ga je pobijedio Hoost. 2001. iznenađujuće ga je nokautirao Kanađanin Michael McDonald već u prvoj rundi. Nakon toga krenuo je u PRIDE turnire.

PRIDE FC[uredi VE | uredi]

2001. Cro Cop je prešao u PRIDE, nezadovoljan svojom plaćom kao K-1 borac. Godinu kasnije je napustio posao policajca u Alphi kako bi se koncentrirao na PRIDE turnire. Od tada bilježi sjajne pobjede nad Markom Huntom, ožujka 2002. jednoglasnom odlukom sudaca, Remyem Bonjaskym srpnja iste godine, te nad Bob Sappom travnja 2003. nokautom u prvoj rundi (sve po pravilima K-1).

Silne te pobjede dovele su ga do šanse da se za naslov prvaka obračuna sa poznatim "Minotaurom" studenog 2003. U toj borbi prvu rundu bio je na nogama i time, jasno, bio bolji protivnik. Ipak, protivnik ga je pobijedio u drugoj rundi nakon poluge na ruci. Nakon te borbe je priznao da je bio previše samouvjeren u sebe protiv Minotaura.

2004. Mirko je angažirao Fabricija Werduma ( bivšeg svjetskog prvaka u Jiu-Jitsu ) kao trenera, nebi li se unaprijedio u ležećoj borbi. Na PRIDEovom turniru 2004. iznenađujuće ga je nokautirao Kevin Randleman. Uzvrat je bio krajem te godine.

Cro Cop je u međuvremenu uporno tražio od PRIDEa da mu dopuste borbu sa prvakom Fedorom Emelijanenkom. Nakon Randelmana je ostvario 6 pobjeda za redom, uključujući nokaut nad Aleksandrom Emelijanenkom, bratom prvaka Fedora, te je dobio priliku suprotstaviti se ruskom borcu. Protiv Fedora se borio 28. kolovoza 2005. Nakon 3 runde Mirko je ipak izgubio jednoglasnom odlukom sudaca. Po mnogima, najbolji borac na svijetu ikad, Fedor Emejlijanenko, kazao je kako mu je Filipović bio dosad najteži protivnik. Filipović je za poraz okrivio vremensku razliku i probleme sa spavanjem.

Već 23. listopada 2005. Mirko je bio u ringu. Ovaj put sa Joshom Barnettom. Nakon 3 runde, pobijedio je jednoglasnom odlukom sudaca.

Filipović je 31. prosinca 2005. poražen je od Marka Hunta odlukom sudaca, koji su samoanskog borca smatrali agresivnijim. Ovaj meč obilježilo je i Mirkovo nošenje tenisica, što je bio presedan, budući da se on uvijek bori bos. Dovelo je to do vjerovanja da je zadobio ozljedu stopala prije borbe. Mirko takvo što nije nikad priznao. Također je bilo priče o njegovom umoru, te mu je savjetovano da se odmori prije sljedećih borbi.

5. svibnja 2006. Mirko je opet nastupio na PRIDE turnirima. Prva borba bila je sa Ikuhisa Minowom, profesionalnim hrvačem i majstorom mnogih borilačkih vještina. Mirko ga je, ipak, porazio nakon minutu i 10 sekundi. 1. srpnja 2006. porazio je osvjača zlatne medalje u judu na olimpijskim igrama 1992., Hidehiko Yoshidu. Hrvatski borac porazio ga je snažnim udarcima nogom od kojih japanac više nije mogao stajati na nogama.

10. rujna 2006. Mirko je osvojio Grand Prix turnir brutalno nokautirajući Wanderleija Silvu, najomraženijeg mu suparnika, s kojim je već dugo na ratnoj nozi, te u finalu i Josha Barnetta.

UFC[uredi VE | uredi]

Nakon nekog vremena počele su kružiti priče o njegovom prelasku iz PRIDEa u američki UFC, tj. Ultimate Fighting Championship. Pretposljednjeg dana 2006. potvrdio je te priče te ubrzo potpisao ugovor koji ga obvezuje na 6 borbi. U prvoj borbi, 3. veljače u Las Vegasu, tehničkim nokautom je nakon 4 minute pobijedio Eddieja Sancheza.

Njegova druga borba pod okriljem američkog UFC-a se održala 21. travnja 2007. godine u Manchesteru, Ujedinjeno Kraljevstvo. Mirku se suprotstavio Gabriel "Napao" Gonzaga, čiji se stil borbe bazira na brazilskom jiu jitsuu, iz kojeg posjeduje i crni pojas. Filipović je u svoj team uključio Marcia Corletta, koji je majstor brazilskog jiu jitsua, te Cartera Williamsa kako bi se adekvatno pripremio za nadolazeću borbu.

Tu borbu je izgubio. Nakon dugog početnog odmjeravanja bez akcije, Gonzaga ruši Mirka na pod i skoro cijelu rundu Mirko provodi na podu u podređenom položaju, primivši mnoštvo udaraca laktom u glavu za koje nije imao pripremljenu obranu. Nakon što je sudac podigao borce na noge zbog "usporenosti" borbe, očekivao se skori kraj runde. Međutim, Gonzaga je hineći middle kick odvratio Mirkov blok prema trupu i izveo snažan desni high kick u sljepoočnicu. Borba je završila teškim nokautom u 4. minuti i 51. sekundi 1. runde.

Nakon te borbe Mirkova slijedeća borba pod UFC-om, održala se 8. rujna 2007 na UFC-u 75 protiv francuskog kickboksača Chieck Konga. Mirko je i tu borbu izgubio jednoglasnom odlukom sudaca. Nakon borbe Mirko je izjavio da je tokom borbe slomio rebra te primio 3 zabranjena udarca u genitalije, što ga je naposlijetku koštalo snage za povratak u borbu. Mirko se za tu boru pripremao sa bivšim K-1 suparnikom, Remy Bonjaskyem, i Gilbert Yvelom te Abu Dhabi Combat Club grapling prvakom Dean Listerom. Za tu borbu glavni Mirkov trener bio Ivan "Hydro" Hippolyte. Kojeg je nakon te borbe zamijenio Marijanom Žižanovićem kojeg je kasnije opet zamijenio Hippolyte.

DREAM FC[uredi VE | uredi]

Porazi od Gonzage i Konga bila su prva 2 uzastopna poraza u Mirkovoj karijeri. Nakon neuspiješnog prvotnog ishoda u UFC-u Mirko se opet vratio novoj japanskoj organizaciji nastaloj na krhotinama bivšeg Pridea, DREAM FC. Mirko je prijelaz u DREAM najavio preko svoga bloga 12. veljače 2008. godine. Već 11. ožujka 2008. godine organizatori su objavili da će Mirkov protivnik biti Tatsuya Mizuno, 15. ožujka 2008. godine na DREAMU 1. Mirko je pobijedio Mizuna tehničkim nokautom u samo 0:56 sekundi borbe.

Na pitanje hrvatskom borcu o trenutnom stanju Mirkovog ugovora s UFC-om i da li će ometati njegovo sudjelovanje u 'Dream' događajima, Dream producent i frontman Keiichi Sasahara, rekao je, "iako ne mogu dijeliti određene detalje o njegovom ugovoru, neće biti nikakvih predvidivih problema koji it tog proizlaze ".

Filipović je dao nejasan odgovor na pitanje vezano uz svoju karijeru, objašnjavajući i spominjući svoju namjeru da se vraća u UFC negdje u skoroj budućnosti.

"Pa, kao što svi znate, imao sam loše razdoblje u karijeri i moje zadnje dvije borbe u UFC-u sam izgubio", rekao je Filipović. "Ne želim da itko misli da sam pobjegao iz UFC-a, ali ja sam puno razmišljao o tome kako nastaviti svoju karijeru, i mislim da u ovom trenutku, mislim da je DREAM pravo mjesto za mene. "

"A i nikada se nisam volio boriti u kavezu. Uvijek sam volio boriti se u ringu. Druga stvar je da sam volio borbe u Japanu. Japan je kao moj drugi dom, osjećam kao da sam doma u Japanu. Svi ti razlozi su me doveli ovdje, a ja sam vrlo sretan što ću se boriti ovdje u Japanu. ali, naravno, jedan dan, ne znam kada, ali svakako ću se vratiti u UFC pokazati da je to samo loše razdoblje za mene. Sada sam potpuno sam se oporavio, fizički i psihički, mentalno najvažnije ".

Povratak u K-1[uredi VE | uredi]

Početkom 2012. godine, Mirko je najavio da bi se nakon ispunjenja obaveza iz ugovora s UFC-om želio vratiti svojim početcima, točnije u K-1 svijet. Nakon poraza od Roya Nelsona Mirko je to i napravio te se povukao iz MMA svijeta i vratio se u K-1 na priredbi Cro Cop Final Fight u ožujku 2012., gdje je upisao pobjedu protiv Raya Sefa jednoglasnom odlukom sudaca. U svibnju 2012. godine, Mirko sudjeluje na priredbi K-1 održanoj u Madridu gdje je tehnički nokautirao Lorena Javiera Jorgea. 14. listopada 2012. pobijedio je u kvalifikacijama za završni turnir K-1 Amerikanca Randyja Blakea.

Na završnom je turniru K-1 za 2012. godinu, koji se održao 15. ožujka 2013., pobijedio je Amerikanca Jarrella Millera, dotad neporaženog u kickboksu, Ukrajinca Pavla Žuravljova (Павло Журавльов) i u završnoj borbi Surinamca Ismaela Londta, odradivši sve runde u svim borbama. Tako je postao drugi Hrvat koji je osvojio K-1, 20 godina nakon što je to uspjelo Branku Cikatiću. U njegovom je kutu te večeri bio i Stipe Drviš.

Borbe po pravilima mješovitih borilačkih vještina[uredi VE | uredi]

33 pobjeda (21 nokauta, 4 predaje, 6 sudačke odluke), 6 poraza (3 nokauta, 1 predaje, 2 sudačke odluke), 2 neodlučene borbe i 1 NC (no contest).
Nadnevak Rezultat Protivnik Manifestacija Ishod Runda Vrijeme
9. ožujka 2014. poraz Flag of the Netherlands.svgRemy Bonjasky GLORY 14 sudačka odluka (jednoglasna) 3 5:00
9. studenoga 2013. poraz Zastava Ruske Federacije.svgAleksej Oleynik LEGEND 2 prekid (gušenje) 1 4:41
31. prosinca 2012. pobjeda Flag of Japan.svg Shinichi Suzukawa IGF - Inoki Bom-Ba-Ye 2012 prekid (poluga na ruci) 1 1:18
29. listopada 2011. pobjeda Flag of the United States.svg Roy Nelson UFC 137 tehnički nokaut 3 1:30
19. ožujka 2011. poraz Flag of the United States.svg Brendan Schaub UFC 128 prekid (udarac u glavu) 3 3:44
25. rujna 2010. poraz Flag of the United States.svg Frank Mir UFC 119 prekid (udarac koljenom u glavu) 3 4:02
13. lipnja 2010. pobjeda Flag of the United States.svg Pat Barry UFC 115 predaja (gušenje) 3 4:30
13. lipnja 2009. pobjeda Flag of the United Kingdom.svg Mostapha Al-turk UFC 99 : The Comeback prekid (udarci u glavu) 1 3:06
31. prosinca 2008. pobjeda Flag of South Korea.svg Hong Man Choi Dynamite!! 2008 prekid (udarci u nogu) 1 6:32
23. rujna 2008. bez borbe Flag of the Netherlands.svg Alistair Overeem DREAM 6 prekid (udarci u prepone) 1 6:09
15. ožujka 2008. pobjeda Flag of Japan.svg Tatsuya Mizuno DREAM 1 tehnički nokaut (udarci rukama) 1 0:56
08. rujna 2007. poraz Flag of France.svg Cheick Kongo UFC 75 sudačka odluka (jednoglasna) 3 5:00
21. travnja 2007. poraz Flag of Brazil.svg Gabriel Gonzaga UFC 70 nokaut (udarac nogom u glavu) 1 4:51
3. veljače 2007. pobjeda Flag of the United States.svg Eddie Sanchez UFC 67: All or Nothing tehnički nokaut (udarci rukama) 1 4:33
10. rujna 2006. pobjeda Flag of the United States.svg Josh Barnett PRIDE Final Conflict Absolute predaja (ozljeda) 1 7:32
10. rujna 2006. pobjeda Flag of Brazil.svg Wanderlei Silva PRIDE Final Conflict Absolute nokaut (udarac nogom u glavu) 1 5:26
1. srpnja 2006. pobjeda Flag of Japan.svg Hidehiko Yoshida PRIDE Critical Countdown Absolute predaja (udarci nogom u nogu) 1 7:38
5. svibnja 2006. pobjeda Flag of Japan.svg Ikuhisa Minowa PRIDE Total Elimination Absolute tehnički nokaut (udarci) 1 1:10
31. prosinca 2005. poraz Flag of New Zealand.svg Mark Hunt PRIDE Shockwave 2005 sudačka odluka (podijeljena) (prije borbe Cro Cop je bio ozljeden - ozljeda koljena) 3 5:00
23. listopada 2005. pobjeda Flag of the United States.svg Josh Barnett PRIDE 30 sudačka odluka (jednoglasna) 3 5:00
28. kolovoza 2005. poraz Zastava Ruske Federacije.svg Fedor Emelianenko PRIDE Final Conflict 2005 sudačka odluka (jednoglasna) 3 5:00
26. lipnja 2005. pobjeda Zastava Ruske Federacije.svg Ibragim Magomedov PRIDE Critical Countdown 2005 nokaut (udarac nogom u tijelo) 1 3:53
20. veljače 2005. pobjeda Flag of the United States.svg Mark Coleman PRIDE 29 nokaut (udarci rukama) 1 3:40
31. prosinca 2004. pobjeda Flag of the United States.svg Kevin Randleman PRIDE Shockwave 2004 predaja (giljotina) 1 0:41
31. listopada 2004. pobjeda Flag of the United States.svg Josh Barnett PRIDE 28 predaja (ozljeda ramena) 1 0:46
15. kolovoza 2004. pobjeda Zastava Ruske Federacije.svg Aleksandr Emelijanenko PRIDE Final Conflict 2004 nokaut (udarac nogom u glavu i udarci rukama) 1 2:09
19. srpnja 2004. pobjeda Flag of Japan.svg Shungo Oyama PRIDE Bushido 4 tehnički nokaut (udarci) 1 1:00
23. svibnja 2004. pobjeda Flag of Japan.svg Hiromitsu Kanehara PRIDE Bushido 3 sudačka odluka (jednoglasna) 2 5:00
25. travnja 2004. poraz Flag of the United States.svg Kevin Randleman PRIDE Total Elimination 2004 nokaut (udarci rukama) 1 1:57
15. veljače 2004. pobjeda Flag of Japan.svg Yoshihisa Yamamoto PRIDE Bushido 2 tehnički nokaut (udarci) 1 2:12
1. veljače 2004. pobjeda Flag of the United States.svg Ron Waterman PRIDE 27 tehnički nokaut (udarci) 1 1:37
9. studenoga 2003. poraz Flag of Brazil.svg Antônio Rodrigo Nogueira PRIDE Final Conflict 2003 predaja (Poluga na ruci) 2 1:45
5. listopada 2003. pobjeda Flag of Mexico.svg Dos Caras Jr. PRIDE Bushido 1 nokaut (udarac nogom u glavu) 1 0:46
10. kolovoza 2003. pobjeda Flag of Ukraine.svg Igor Vovčančin PRIDE Total Elimination 2003 nokaut (udarac nogom u glavu) 1 1:29
8. lipnja 2003. pobjeda Flag of the United States.svg Heath Herring PRIDE 26 tehnički nokaut (udarci) 1 3:17
31. prosinca 2002. pobjeda Flag of Japan.svg Kazuyuki Fujita Inoki Bom-Ba-Ye 2002-K-1 vs. Inoki sudačka odluka (jednoglasna) 3 5:00
28. kolovoza 2002. pobjeda Flag of Japan.svg Kazushi Sakuraba PRIDE Shockwave 2002 tehnički nokaut (slomljena ključna kost) 1 3:17
28. travnja 2002. neodlučeno Flag of Brazil.svg Wanderlei Silva PRIDE 20 Posebna pravila nalagala su automatski ishod borbe izjednačeno ako borba dođe do isteka vremena 5 3:00
31. prosinca 2001. pobjeda Flag of Japan.svg Yuji Nagata Inoki Bom-Ba-Ye 2001-K-1 vs. Inoki tehnički nokaut (udarci rukama) 1 0:21
3. studenoga 2001. neodlučeno Flag of Japan.svg Nobuhiko Takada PRIDE 17 posebna pravila nalagala su automatski ishod borbe izjednačeno ako borba dođe do isteka vremena 5 3:00
19. kolovoza 2001. pobjeda Flag of Japan.svg Kazuyuki Fujita K-1-Andy Hug Memorial tehnički nokaut (porezotina) 1 0:39

Politička karijera[uredi VE | uredi]

Mjeseca studenog 2003. Filipović se kandidirao za Sabor na listi SDP-a (no nije član), u čemu je i uspio. Borio se za veće financiranje policije, no, uskoro je istupio iz politike. Kasnije je tvrdio kako nije imao dovoljno veza unutar političkih krugova, te je njegov trud time bio uzaludan.

Zanimljivosti[uredi VE | uredi]

  • Prije svake borbe prilikom ulaska u ring prati ga pjesma "The Wild Boys" od Duran Durana
  • U prvom nastupu u UFC prilikom ulaska u ring umjesto tradicionalne "The Wild Boys" pratila ga je službena PRIDE-ova himna.
  • Snimio je film imena Ultimate Force.
  • Filipović je zaigrao za HNK Cibaliju iz Vinkovaca 5. studenog 2004. na utakmici protiv Vukovara ´91.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Povijest.net - Mirko Filipović (Cro Cop) - Autor Josip Šarčević, prof., 24. rujna 2007.g.
  2. Mup.hr - Ministra dodijelio prigodne nagrade - Pripadnik Specijalne policije - ATJ Lučko Mirko Filipović, u svijetu borilačkih vještina poznat kao CRO COP nagrađen je pojedinačnom nagradom: - za izuzetne međunarodne sportske uspjehe kroz koje je promicao i Hrvatsku i Ministarstvo unutarnjih poslova, svugdje ističući svoju pripadnost specijalnoj policiji MUP-a, kako na mečevima tako i na press-konferencijama noseći hrvatsku policijsku odoru.
  3. Svjetsko prvenstvo u boksu 1995.
  4. 4,0 4,1 Svjetsko prvenstvo u boksu 1997.

Vanjske poveznice i izvori[uredi VE | uredi]