Brazil

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ovo je članak o državi u Južnoj Americi. Za druga značenja pogledajte Brazil (razdvojba)
Brazil
Savezna Republika Brazil
República Federativa do Brasil
Zastava Grb
Zastava Grb
Geslo
Ordem e progresso (portugalski, "Red i napredak")
Himna
Hino Nacional Brasileiro (portugalski) Brazilska nacionalna himna)
LocationBrazil.png
Brazil (orthographic projection).svg
Glavni grad Brasilia
[1]) 15,45°′, 47,57°′
Najveći grad São Paulo
grad
Službeni jezik portugalski (govorni jezik je narječje portugalskog - brazilski portugalski)
Državni vrh
 - predsjednica Dilma Rousseff (PT)
 - potpredsjednik Michel Temer (PMDB)
 - predsjednik zastupničkog doma Marco Maia (PT)
 - predsjednik senata José Sarney (PMDB)
 - predsjednik vrhovnog suda Cezar Peluso
Neovisnost od Portugala
7. rujna 1822.
Površina 5. po veličini
 - ukupno 8 514 877 km2
 - % vode 0,65 %
Stanovništvo
 - ukupno (2010.) 190 732 694[1]
 - gustoća 22/km2
BDP (PKM) procjena procjena 2010.
 - ukupno 2181 trilijuna USD[2] (7UNIQf2f88956fdccf977-nowiki-00000102-QINU2UNIQf2f88956fdccf977-nowiki-00000103-QINU)
 - po stanovniku 11 289 $[2] (71UNIQf2f88956fdccf977-nowiki-00000108-QINU2UNIQf2f88956fdccf977-nowiki-00000109-QINU)
Valuta Real (R$) (BRL) (Centavo)
Pozivni broj +55
Vremenska zona UTC BRT[3]
(UTC-2 - -4)[3]
ljetnje BRST (UTC-2 - -4)
Internetski nastavak .br

Brazil (port. Brasil IPA [bɾaˈziw]), službeno Savezna Republika Brazil[4][5] (port. República Federativa do Brasil), najveća je država u Južnoj Americi. Prema površini i broju stanovnika od preko 190 milijuna, peta je najveća zemlja na svijetu.[6][7] Jedina je država portugalskog govornog područja u Americi i najveća luzofonska zemlja na svijetu.[6]

Graniči sa svim južnoameričkim zemljama osim Ekvadorom i Čileom. Na sjeveru s Venezuelom, Gvajanom, Surinamom i francuskim prekomorskim departmanom Francuskom Gvajanom, na sjeverozapadu s Kolumbijom, na zapadu s Bolivijom i Peruom, na jugozapadu s Argentinom i Paragvajom i na jugu s Urugvajom. Morska obala Brazila, s Atlantskim oceanom na istoku, dugačka je preko 7491 km.[6] Veliki dio Brazila pripada slivu rijeke Amazone i prekriven je kišnim šumama. Brazilski teritorij čine i brojni arhipelazi kao Fernando de Noronha, atol Rocas, São Pedro e São Paulo i Trindade i Martim Vaz.[6]

Brazil je bio portugalska kolonija od iskrcavanja Pedra Álvaresa Cabrala godine 1500. do 1815., kada je uzdignut na ujedinjenu kraljevinu s Portugalom i Algarveom. Kolonijalna povezanost bila je u stvari prekinuta već 1808. kada je nakon Napoleonovog upada u Portugal prijestolnica portugalskog kraljevstva preseljena iz Lisabona u Rio de Janeiro.[8] Nezavisnost od Portugala ostvarena je 1822. Isprva nezavisan kao Brazilsko carstvo, Brazil je od 1889. republika, premda dvodomni parlament, danas zvan kongres, datira iz 1824. kada je usvojen prvi ustav.[8] Današnji ustav, Brazil definira kao saveznu republiku[9] federalnog distrikta, 26 država i 5564 gradova.[9][10]

Prema BDP-u, brazilska je ekonomija osma najveća na svijetu,[11] dok je prema paritetu kupovne moći sedma najveća.[12] Brazil je jedna od najbrže rastućih velikih svjetskih ekonomija i novih svjetskih gospodarskih sila.[13] Brazil je jedan od osnivača Ujedinjenih naroda i organizacija G-20, CPLP, Latinske Unije, Organizazije Ibero-američkih država, Mercosula, Unije južnoameričkih država i također jedna od zemalja BRIC-a. Brazil je također dom raznovrsnim divljim životinjama, prirodnim okolišima i velikim prirodnim resursima u raznim zaštićenim područjima.[6]

Etimologija[uredi VE | uredi]

Etimologija naziva "Brazil" je nejasna. Tradicionalno, riječ "Brazil" potječe od brazila, drva kojim su iz brazilskih regija u Europu tijekom 16. stoljeća trgovali mnogi pomorci.[14] Na portugalskom, drvo brazil naziva se pau-brasil, te se riječi brasil obično pripisuje značenje "crven poput žeravice", nastalo iz latinskog brasa ("žeravica") i sufiksa -il (od-iculum ili -ilium).[15][16][17] Ova teorija uči se kao službena u školama Brazila i Portugala. Ipak, brazilski učenjak José Adelino da Silva Azevedo pretpostavlja da je riječ mnogo starija, keltskog ili feničkoga porijekla. Feničani su trgovali crvenom bojom dobivenom iz minerala u keltskim zemljama, od Iberijskog poluotoka do Irske.[18] U irskoj mitologiji postoji zapadna zemlja zvana Hy-Brazil, te neki u tome prepoznaju, uključujući Tolkiena,[19] jedan od najvjerovatnijih etimoloških izvora naziva "Brazil". Istu teoriju također su predložili znanstvenici iz 16. stoljeća.[14] Na jeziku Guarani, službenom jeziku Paragvaja, Brazil se zove "Pindorama", indijanski naziv za regiju koji znači "zemlja palmi".

Povijest[uredi VE | uredi]

Glavni članak: Povijest Brazila

Portugalska kolonizacija[uredi VE | uredi]

Glavni članak: Kolonijalni Brazil

Među povjesničarima vlada mišljenje da su područje današnjeg Brazila polunomadski narodi naselili 10 000 godina prije prvog iskrcavanja portugalskih istraživača 22. travnja 1500. godine, predvođenog Pedrom Álvaresom Cabralom.[20] Portugalci su naišli na domoroce na razini kamenog doba podijeljene na nekoliko plemena i u međusobnim sukobima, od kojih je većina bila iz iste jezične grupe Tupí-Guaraní.[21]

Premda je prvo naselje osnovano 1532., stvarna je kolonizacija započela 1534. kada je kralj Ivan III. teritorij podijelio na 12 nasljednih kapetanija,[22][23] ali takav se aranžman pokazao problematičnim te je 1549. upravi cijele kolonije dodijelio generalnog guvernera.[23][24] Portugalci su asimilirali neka od domorodačkih plemena[25] dok su druga bila podjarmljena, porobljena ili istrijebljena tijekom dugih ratova ili europskim bolestima na koje nisu imala imunitet.[26][27] Kolonizatori su iskorištavali prirodna dobra, u početku većinom drvo pernambuco (drvo brazil ili Pau-Brasil), dok je do sredine 16. stoljeća šećer je postao najznačajniji brazilski izvozni proizvod[21][28] te su Portugalci radi povećane međunarodne potražnje[26][29] uvozili afričke robove.[30][31]

Prva kršćanska misa u Brazilu, (1500.) A Primeira Missa no Brasil. Victor Meirelles, 1860.

Ratovima protiv Francuza, Portugalci su postepeno širili svoj teritorij na jugoistok, zauzevši Rio de Janeiro 1567., i na sjeverozapad, osvojivši São Luís 1615.[32] Poslali su također i vojne ekspedicije u prašumu Amazone i osvojili britanska i nizozemska uporišta,[33] i u tom području od 1669. osnivali naselja i utvrde.[34] Godine 1680. dosegli su daleki jug i osnovali Sacramento na obali Ría de la Plate u regiji Banda Oriental (u današnjem Urugvaju).[35]

Krajem 17. stoljeća, izvoz šećera počeo je opadati[36] ali počevši od 1690-ih, otkriće zlata od strane istraživača u regiji koja će kasnije biti nazvana Minas Gerais (opći rudnici) u današnjim Mato Grossu i Goiásu, spasilo je koloniju od propasti.[37] Rudnici su iz cijelog Brazila, ali i iz Portugala, privukli mnoštva imigranata.[38] Španjolci su pokušali spriječiti portugalsku ekspanziju u teritorij koji im je pripadao prema sporazumu iz Tordesillasa iz 1494., i uspjeli osvojiti Bandu Oriental 1777. Ipak, to je bilo uzalud jer je ugovor u San Ildefonsu, potpisan iste godine, potvrdio portugalski suverenitet na cjelokupnom teritoriju kolonijalne ekspanzije, utvrđujući većinu aktualnih brazilskih granica.[39]

Godine 1808., kraljica Marija I. i njezin sin i regent, budući kralj Ivan VI., bježeći pred Napoleonovom vojskom, zajedno sa kraljevskom obitelji plemstvom i vladom preselili su se u Rio de Janeiro. To je jedini zabilježeni prekokontinentalni premještaj jedne kraljevske obitelji. Rio de Janeiro postao je sjedištem cijelog Portugalskog kolonijalnog carstva.[40] Godine 1815. Ivan VI., tada regent u ime svoje majke, uzdigao je Brazil od kolonije na suvereno kraljevstvo ujedinjeno s Portugalom.[40] Godine 1809. Portugalci su upali u Francusku Gvajanu (koja je Francuskoj vraćena 1817.)[41] i 1816. u Bandu Oriental, kasnije preimenovanu kao Cisplatina[42] (ali nakon rata 1828. postala je nezavisna država poznata kao Urugvaj).[43]

Nezavisnost i carstvo[uredi VE | uredi]

Glavni članak: Brazilsko carstvo

Kralj Ivan VI. vratio se u Europu 26. travnja 1821., ostavivši svog starijeg sina, princa Pedra de Alcântaru kao regenta Brazila.[44] Portugalska je vlada pokušala Brazilu vratiti status kolonije, lišavajući ga svih postignuća ostvarenih od 1808. nadalje.[45] Brazilci se tome nisu htjeli pokoriti te ih je princ Pedro u tome podržao proglasivši nezavisnost od Portugala 7. rujna 1822., čime je osnovao Brazilsko Carstvo.[46] 12. listopada iste godine Pedro je proglašen prvim carem Brazila i 1. prosinca okrunjen kao Petar I.[47]

Proglašenje brazilske nezavisnosti 7. rujna 1822. Pedro Américo, 1888.

U to doba, većina je Brazilaca bila za monarhiju te je republikanizam imao vrlo malu podršku.[48][49] Prateći brazilski rat za nezavisnost proširio se skoro cijelim teritorijem zemlje, s bitkama u sjevernim, sjeveroistočnim i južnim regijama.[50] Posljednji portugalski vojnici predali su se 8. ožujka 1824.[51] te je Portugal nezavisnost Brazila priznao 29. kolovoza 1825.[52]

Nakon što je prihvaćen u gradskim savjetima diljem zemlje, prvi brazilski ustav proglašen je 25. ožujka 1824.[53][54][55][56] Petar I. abdicirao je 7. travnja 1831. i otišao u Europu vratiti svoju kćer na vlast, ostavivši svog petogodišnjeg sina i nasljednika koji će postati car Petar II.[57] Kako novi car nije mogao vršiti svoje ustavne ovlasti dok nije dostigao punoljetnost, uspostavljeno je regentstvo.[58] Sporovi između političkih frakcija doveli su do pobuna i do nestabilnog, skoro anarhičnog, regentstva.[59] Buntovne frakcije nisu se bunile protiv monarhije,[60][61] iako su neke proglasile otcjepljenje provincija kao nezavisnih republika, ali samo dok je Petar II. bio maloljetan.[62] Radi toga, Petar II. je prije vremena proglašen punoljetnim te je "Brazil uživao gotovo pola stoljeća unutarnjeg mira i brzog materijalnog napretka."[63]

Brazilske snage (u plavoj uniformi) i paragvajska vosjka (većinom u crvenoj uniformi) u bitci kod Avaía, tijekom rata trojnog saveza. Batalha do Avaí, Pedro Américo, 1877.

Brazil je tijekom 58-godišnje vladavine Petra II. pobijedio u tri međunarodna rata (rat la Plate, urugvajski rat i rat trojnog saveza)[64] i radi uspješnih izbora i neograničene slobode govora učvrstio predstavničku demokraciju.[65] Najbitnije, ropstvo je ukinuto nakon sporog, ali stalnog procesa koji je započeo krajem međunarodne trgovine robljem 1850.[66] i dovršen potpunim ukidanjem ropstva 1888., "Zlatnim zakonom" kojeg je stvorila princeza Izabela.[67] Robovsko je stanovništvo bilo u opadanju od brazilske nezavisnosti nadalje, 1823., 29% brazilske populacije bili su robovi ali do 1887. taj je postotak pao na 5%.[68]

Kada je 15. studenoga 1889. zbačena monarhija,[69] u Brazilu nije bilo mnogo podrške promjeni političkog uređenja[70] te je Petar II. bio na vrhuncu popularnosti.[71][72] Ipak, "snosio je glavnu, i vjerojatno jedinu odgovornost za svoje vlastito uklanjanje."[73] Nakon smrti svoja dva sina, Petar je vjerovao "da je carskom režimu bilo suđeno da završi s njime."[74] Nije se mnogo brinuo za sudbinu režima[75][76] te nije učinio ništa, niti je dozvolio da se išta učini radi spriječavanja vojnog udara, podržanog od strane bivših robovlasnika koji su se protivili ukidanju ropstva.[77][78][79] Time je stvorena federalna republika, službenog naziva Republika Sjedinjenih Brazilskih Država, koju je proglasio feldmaršal Deodoro da Fonseca, 15. studenoga 1889.

Počeci republike[uredi VE | uredi]

Državni udar 1930. doveo je Getúlia Vargasa na vlast (u sredini). Ostati će na vlasti 15 godina.

"Rana republikanska vlada bila je manje-više vojna diktatura".[69] Iako su nastojanja vlade da nastavi vanjsku politiku carstva[80] bila relativno uspješna, posebno za vrijeme Barona Rio Branca,[81] dosegavši ravnotežu koja je bila poremećena samo tijekom početne faze pripajanja Acrea i prvim svjetskim ratom,[82][83][84] na unutrašnjem planu, od mornaričke pobune rujna 1893. otvoren je dugotrajni začarani krug[80] koji je do 1920-ih Brazil izmučio s nekoliko civilnih[85][86][87] i vojnih[88][89][90] pobuna koje su postepeno do te mjere potkopale režim da je 1930. poraženom predsjedničkom kandidatu Getúliu Vargasu bilo moguće državnim udarom preuzeti vlast.[91]

Vargas, koji je u svjetlu tada nedavnog vojnog pokreta mladih oficira vlast trebao preuzeti samo privremeno radi provođenja demokratskih reformi, raspustio je kongres, ukinuo ustav, te je vladao izvanrednim ovlastima, dok je guvernere država zamijenio svojim pristašama.[92][93] Radi neispunjenih obećanja o promjenama, 1932. oligarhija São Paula pokušala se vratiti na vlast[94] dok su se 1935. pobunili Komunisti,[95] ali obije su pobune bile poražene. Ipak, komunistička prijetnja poslužila je Vargasu kao izgovor za otkazivanje izbora i još jedan coup d'état kojim je 1937. uvedena potpuna diktatura,[96][97] i u skladu s time brutalna represija opozicije s logorima za političke zatvorenike u udaljenim područjima zemlje, opće raširena tortura od strane vladinih snaga i cenzura tiska.[98][99]

Brazil je ostao neutralan tijekom prvih godina drugog svjetskog rata, dok vlada nije 1942. objavila rat silama Osovine.[100] Vargas je tada njemačke, japanske i talijanske imigrante prisilno smjestio u koncentracione logore,[101] i 1944. poslao trupe na ratište u Italiji.[102][103] Sa savezničkom pobjedom 1945. i krajem nacističko-fašističkih režima u Europi, Vargasova je pozicija postala neodrživa te je ubrzo bio svrgnut u vojnim udarom.[104] Ponovo je uspostavljena demokracija i general Eurico Gaspar Dutra izabran je 1946. za predsjednika.[105] Vargas se, demokratski izabran, na vlast vratio 1951., ali nije bio sposoban vladati demokratski, niti se nositi s aktivnom opozicijom, te je 1954. izvršio samoubojstvo.[106][107]

Suvremeno doba[uredi VE | uredi]

Prijenos vlasti s Fernanda Henriquea Cardosa na Luiza Inácia Lulu da Silvu 2003.

Nekoliko kratkih privremenih vlada uslijedilo je nakon Vargasovog samoubojstva.[108] Juscelino Kubitschek postao je predsjednik 1956., te je zauzeo pomirljivi stav prema političkoj opoziciji koji mu je omogućio da vlada bez većih kriza.[109] Ekonomija i industrijski sektor znatno su porasli,[110] ali najveće je postignuće bila izgradnja novog glavnog grada Brasílije, inaugurirane 1960.[111] Njegov nasljednik bio je Jânio Quadros, koji je ostavku podnio 1961., manje od godinu dana po preuzimanju dužnosti.[112] Njegov potpredsjednik João Goulart, preuzeo je vlast ali je izazvao snažni politički otpor[113] te je zbačen travnja 1964., državnim udarom koji je rezultirao vojnim režimom.[114]

To je trebao biti samo prelazni režim[115] ali postupno je evolvirao u potpunu diktaturu s proglašenjem petog institucionalnog zakona 1968.[116] Represija nad protivnicima diktature, uključujući urbane gerile,[117] bila je oštra, ali ne i brutalna kao u drugim zemljama Latinske Amerike.[118] Radi izvanrednog ekonomskog rasta, poznatog kao "ekonomsko čudo", režim je dosegao najvišu razinu popularnosti u godinama represije.[119]

General Ernesto Geisel postao je predsjednik 1974., te je započeo svoj projekt redemokratizacije procesom za kojeg je rekao da će biti "spor, postepen i siguran."[120][121] Geisel je okončao vojnu nedisciplinu,[122] torturu političkih zatvorenika, cenzuru tiska,[123] i nakon ukidanja petog institucionalnog zakona, konačno i samu diktaturu.[116] Ipak, vojni je režim nastavljen pod njegovim izabranim nasljednikom generalom Joãom Figueiredom radi dovršenja tranzicije u potpunu demokraciju.[124] Puna civilna vlast uspostavljena je 1985. kada je predsjednik postao José Sarney,[125] ali pri kraju svog mandata postao je izuzetno nepopularan radi neobuzdane ekonomske krize i neobično visoke inflacije.[126] Sarneyeva neuspješna vladavina omogućila je 1989. izbor skoro nepoznatog Fernanda Collora, koji je 1992. smijenjen od strane Nacionalnog kongresa.[127] Collora je naslijedio njegov potpredsjenik Itamar Franco, koji je Fernanda Henriquea Cardosa imenovao ministrom financija.

Cardoso je izradio vrlo uspješni Plano Real ("kraljevski" ili "realni" plan)[128] koji je brazilskoj ekonomiji donio stabilnost, [129] te je izabran za predsjednika 1994. i ponovo 1998.[130] Mirni prijenos vlasti na Luiza Inácia Lulu da Silvu, izabranog 2002. i ponovo 2006., označio je konačno ostvarenje dugoočekivane brazilske političke stabilnosti.[131] Za vrijeme mandata Inácia Lule, Brazil je postao jedna od novih svjetskih ekonomskih sila i najbrže rastućih gospodarstava. Godine 2011., vlast je preuzela aktualna predsjednica Dilma Rousseff.[132]

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Glavni članak: Zemljopis Brazila
Vidi još: Popis otoka u Brazilu, Popis država po površini
Topografska karta Brazila

Brazil zauzima veliko područje duž istočne obale Južne Amerike i uključuje većinu unutrašnjosti kontinenta, graničeći s Urugvajem na jugu, Argentinom i Paragvajem na jugozapadu, Bolivijom i Peruom za zapadu, Kolumbijom na sjeverozapadu, i Venezuelom, Surinamom, Gvajanom i francuskim prekomorskim departmanom Francuskom Gvajanom na sjeveru. Graniči sa svim južnoameričkim zemljama osim Ekvadora i Čilea. Obuhvaća također i nekoliko oceanskih arhipelaga, kao Fernando de Noronha, atol Rocas, São Pedro e São Paulo i Trindade i Martim Vaz.[6] Veličina teritorija, reljef, klima i prirodni resursi Brazil čine zemljopisno raznolikim. Uključujući svoje atlantske otoke, Brazil je smješten između širina 6°N i 34°S, i dužina 28°W i 74°W.

Brazil je nakon Rusije, Kanade, Kine i Sjedinjenih Država peta najveća zemlja na svijetu, i treća najveća u obije Amerike, s ukupnom površinom 8 514 876,599 km²,[133] uključujući i 55 455 km² vodenih površina.[6] Obuhvaća tri vremenske zone, od UTC-4 u zapadnim državama, do UTC-3 u istočnim državama (službeno vrijeme Brazila) i UTC-2 na atlantskim otocima.[3]

Brazilska topografija također je raznovrsna i uključuje brda, planine, ravnice i visočja. Većina terena leži između 200 m i 800 m nadmorske visine. Glavno brdovito područje obuhvaća većinu južne polovice zemlje. Sjeverozapadni dijelovi visoravni sastoje se od širokog, valovitog terena isprekidanog niskim, zaobljenim brdima. Jugoistočni dio više je neravan, sa složenim masama grebena i planinskih lanaca s vrhuncima do 1200 m. Lanci uključuju planine Mantiqueira, Espinhaço i Serra do Mar. Na sjeveru, Gvajansko visočje stvara veću razvodnicu koja razdvaja rijeke amazonskog slijeva od rijeka koje utječu u sustav Orinoca na sjeveru prema Venezueli. Najviša točka u Brazilu je Pico da Neblina s 2994 m, dok je najniža u Atlantskom oceanu.[6]

Brazil ima gusti i složeni riječni sustav, jedan od najvećih u svijetu, s osam većih slijeva koji svi utječu u Atlantik. Veće rijeke uključuju Amazonu (druga najduža na svijetu i prva po volumenu vode), Paranu i njen veći pritok Iguaçu (koja uključuje i vodopade Iguazú), Rio Negro, São Francisco, Xingu, Madeiru i Tapajós. Amazona izvire u peruanskim Andama pod imenom Marañón, a kao rijeka Ucayali teče prema istoku. Prima veliki broj pritoka (duže su Madeira i Purus), te se daljni tok odvija estuarijem i završava ulijevanjem u Atlantski ocean. Istjek iznosi 180 000 u sekundi, dužina toka sa izvornim rijekama je 6180 km, a plovna dužina je od 4100 km. Slijev Amazone obuhvaća površinu od oko 7 milijuna km².

Klima[uredi VE | uredi]

Snijeg u São Joaquimu, Santa Catarina 2010. (jug) [[Slika:|170px|Snijeg u São Joaquimu, Santa Catarina 2010. (jug) ]]
Snijeg u São Joaquimu, Santa Catarina 2010. (jug)
Tropska klima u Cabedelu, Paraiba (sjeveroistok).

Klima Brazila obuhvaća širok raspon vremenskih prilika na velikom području i raznolikoj topografiji, ali većina zemlje ima tropsku klimu.[6] Prema Köppenovoj klasifikaciji klime Brazil karakterizira pet glavnih klimatskih podvrsta: ekvatorska, tropska, polusuha, brdska tropska, umjerena, i suptropska klima. Različiti klimatski uvjeti uzrokuju prirodne okoliše u rasponu od ekvatorskih kišnih šuma na sjeveru i polusuhih pustinja na sjeveroistoku do crnogoričnih šuma na jugu i tropskih savana u središnjem Brazilu.[134] Mnoge regije imaju vrlo različite mikroklime.[135]

Ekvatorska klima karakterizira većinu sjevernog Brazila. Ne postoji prava suha sezona, ali postoje neke varijacije u obimu padalina tijekom godine.[134] Prosječna je temperatura 25 °C,[135] s većim temperaturnim varijacijama između dana i noći u odnosu na varijacije između sezona. U središnjem Brazilu oborine su više sezonski raspoređene, što je karakteristično za klimu savane. Ta je regija velika kao i bazen Amazone ali s vrlo različitom klimom jer se nalazi južnije i na većoj nadmorskoj visini.[134] U unutrašnjosti sjeveroistoka, sezonske su oborine još ekstremnije. Polusuha klimatska regija uglavnom prima manje od 800 mm kiše,[136] koja većinom pada tijekom perioda od tri do pet mjeseci godišnje[137] a povremeno i manje, stvarajući duge periode suše. Grande Seca (velika suša) 1877.–1878., najgora suša ikada zabilježena u Brazilu,[138] prouzročila je približno pola milijuna umrlih.[139] Razorna je bila i suša iz 1915.[140] Južno od Bahie, kraj São Paula, mijenja se sezonska raspodjela oborina, s kišom koja pada tijekom cijele godine.[134] Jug uživa umjerene uvjete, s hladnim zimama i prosječnim godišnjim temperaturama ne iznad 18 °C.[135] Zimski su mrazevi uobičajeni, s povremenim snijegom u višim područjima.[134]

Bioraznolikost i okoliš[uredi VE | uredi]

Plavo-žuta ara, endemska vrsta Brazila, zemlje s jednom od najraznolikijih fauna ptica i vodozemaca u svijetu[141][142] Plavo-žuta ara, endemska vrsta Brazila, zemlje s jednom od najraznolikijih fauna ptica i vodozemaca u svijetu[141][142]
Plavo-žuta ara, endemska vrsta Brazila, zemlje s jednom od najraznolikijih fauna ptica i vodozemaca u svijetu[141][142]
Amazonska prašuma, najveća tropska šuma na svijetu

Veliki teritorij Brazila obuvaća nekoliko različitih ekosistema, kao Amazonsku prašumu, područje s najvećom bioraznolikošću na svijetu,[143] atlantsku šumu i Cerrado. Na jugu, crnogorične šume Araucarije rastu u umjerenim uvjetima.

Bogati svijet divljih životinja Brazila odražava raznovrsnost prirodnih staništa. Međutim, većina ostaje uvelike nedokumentirana te se redovno otkrivaju nove vrste. Znanstvenici procjenjuju da je ukupan broj biljnih i životinjskih vrsta u Brazilu blizu 4 milijuna. Veći sisavci uključuju pume, jaguare, ozelote, rijetke kolumbijske divlje pse, lisice, pekarije, tapire, mravojede, ljenivce, oposume, i pasance. Jeleni su česti na jugu, dok se mnoge vrste majmuna novog svijeta mogu naći u sjevernim kišnim šumama[144]

Prirodno nasljeđe Brazila ozbiljno je ugroženo stočarstvom i poljoprivredom, sječom drveta, rudarstvom, naseljavanjem, iskorištavanjem nafte i plina, prevelikim izlovom ribe, trgovinom divljih životinja, branama i infrastrukturom, zagađenjem vode, klimatskim promjenama, požarima i invazivnim vrstama.[143] U mnogim područjima zemlje, prirodni je okoliš ugrožen razvojem.[145] Izgradnja cesta otvorila je prethodno udaljene krajeve poljoprivredi i naseljavanju, brane su potopile doline i staništa divljih životinja, dok su rudnici nagdrili i zagadili pejzaže.[146] Za amazonsku regiju, planira se najmanje 70 brana, uključujući i kontroverznu hidroelektranu Belo Monte.[147] Briga za okoliš porasla je kao odgovor na globalni interes za probleme okoliša.

Demografija[uredi VE | uredi]

Glavni članak: Demografija Brazila
Vidi još: Brazilci, Razvoj stanovništva u Brazilu, Etničke grupe Brazila

Stanovništvo Brazila 2008., prema Brazilskom institutu za zemljopis i statistiku (Instituto Brasileiro de Geografia e Estatística), bilo je oko 190 milijuna stanovnika[148] (22,31 na kvadratni kilometar), s omjerom muškarci-žene od 0,95:1[149] i 83,75% gradskog stanovništva.[150] Populacija je veoma koncentrirana u jugoistočnoj (79,8 milijuna stanovnika) i sjeveroistočnoj (53,5 milijuna stanovnika) regiji, dok dvije najveće regije, srednjezapadna i sjeverna, koje obuhvaćaju 64,12% ukupnog nacionalnog teritorija, ukupno imaju samo 29,1 milijun stanovnika. Iako je natalitet doživio blagi pad, radi pada mortaliteta stanovništvo je znatno poraslo između 1940. i 1970. Godišnji prirast stanovništva 1940-ih bio je 2,4%, 3,0% 1950-ih i 2,9% 1960-ih, dok se očekivani životni vijek povećao s 44 na 54 godine[151] i na 72,6 godine 2007.[152] Prirast je stalno opadao od 1960-ih, s 3,04% godišnje između 1950. i 1960. na 1,05% 2008., te se kao zaokruženje demografske tranzicije očekuje pad na negatvnu vrijednost od –0,29% do 2050.[153] [154]

Urbanizacija[uredi VE | uredi]

Vidi još: Popis gradova u Brazilu

Najveća su metropolitanska područja São Paulo, Rio de Janeiro, i Belo Horizonte — sva u jugoistočnoj regiji — s 19,5, 11,5, i 5,1 milijuna stanovnika.[155] Skoro svi glavni gradovi država najveći su gradovi u svojoj državi, osim Vitórie, glavnog grada države Espírito Santo, i Florianópolisa, glavnog grada Santa Catarine. Postoje također i druge metropolitanske zone u državama São Paulo (Campinas, Santos i Vale do Paraíba), Minas Gerais (Vale do Aço), Rio Grande do Sul (Porto Alegre), i Santa Catarina (Vale do Itajaí).

Najveći gradovi[uredi VE | uredi]

  1. São Paulo
    São Paulo (São Paulo), 11 244 369 stanovnika, 19 672 582 metropolitanska zona, 760 m nm. Najveći grad na južnoj hemisferi i 6. najveći grad na svijetu. Metropolitanska zona druga je najmnogoljudnija u obije Amerike i među 5 najvećih metropolitanskih zona na svijetu.[156] Smješten je na rijeci Tietê 70 km od lučkog grada Santosa, na visoravni u sklopu Serre do Mar. Osnovali su ga 1554. Jezuiti. Tijekom 17. i 18. stoljeća bio je polazna točka kolonijalne ekspanzije u unutrašnjost zemlje. Stjecanjem nezavisnosti São Paulo je 1823. dobio naslov carskog grada (Imperial Cidade) kojeg je dodijelio Pedro I. Nagli razvoj krajem 19. stoljeća privukao je brojne imigrante. U novije vrijeme grad napušta industriju i okreće se trgovini, tehnologiji i uslugama. Urbanistički izvanredno moderan grad, São Paulo jedno je od najvažnijih financijskih i trgovačkih središta u Latinskoj Americi. Smatra se 10. najbogatijim gradom na svijetu,[157] obuhvaća 12,26% brazilskog BDP-a i 36% ukupne proizvodnje i usluga države São Paulo.[158] Među brojnim kulturnim i znanstevnim institucijama ističu se muzej Museu de Arte de São Paulo i sveučilište Universidade de São Paulo.
  2. Rio de Janeiro
    Rio de Janeiro (Rio de Janeiro), 6 323 037 stanovnika, 14 387 000 metropolitanska zona, 0 m nm. Treća najveća metropolitanska zona i aglomeracija Južne Amerike,[159][160] 6. najveći grad u obije Amerike, i 26. najveći grad na svijetu.[161] Glavni grad Brazila od 1822. do 1960. Osnovali su ga 1555. francuski kolonisti na mjestu koje je Ferdinand Magellan posjetio već 1519., ali nakon nekoliko godina Francuze su protjerali Portugalci i ponovo osnovali grad pod nazivom São Sebastião do Rio de Janeiro. Do početka 18. stoljeća grad su često napadali pirati. U 17. stoljeću izvozna luka za zlato i dijamante iz unutrašnjosti. Od 1763. sjedište kolonijalne uprave, od 1808. glavni grad portugalskog imperija. Početkom 20. stoljeća započinje veliko širenje grada na okolna područja. Financijsko, industrijsko, trgovačko i turističko središte, sjedište nekoliko većih brazilskih tvrtki, kao naftne kompanije Petrobras i medijskog koglomerata Organizações Globo. Niz znamenitosti, među najznačajnijima Kip Krista Iskupitelja na brdu Corcovado, stadion Maracanã, plaža Copacabana i Brazilski nacionalni muzej.
  3. Salvador
    Salvador (Bahia), 2 676 606 stanovnika, 3 866 004 metropolitanska zona, 8 m nm. Najveći grad na sjeveroistočnoj obali Brazila, nalazi se na malom poluotoku koje odvaja zaljev Baía de Todos os Santos od Atlantskog oceana. Osnovan 1549., jedan je od najstarijih gradova u novom svijetu, posebno istaknut svojom očuvanom kolonijalnom arhitekturom. Salvador, radi svog geografskog položaja, postao je glavna brazilska luka i glavni grad kolonijalnog Brazila, centar šećerne industrije i trgovine robljem. Bio je 1624. i u rukama Nizozemaca, međutim, već sljedeće godine, dolazi opet pod portugalsku vlast. U 18. stoljeću jedan od najvećih gradova u obije Amerike. Glavni grad kolonijanog Brazila do 1763. Ekonomija se većinom bazira na turizmu, izvoznoj luci za proizvode iz unutrašnjosti i petrokemiji, te iskorištavanju naftnih izvora. Značajno kulturno središte.
  4. Brasília
    Brasília (Distrito federal), 2 606 885 stanovnika, 2 851 549 metropolitanska zona, 1172 m nm. Glavni grad Brazila. Smješten je u saveznom distriktu Distrito federal na središnjoj, 1000 metara visokoj visoravni Planalto cental, unutar savezne države Goias. Udaljen je 207 km od Goianie, 1531 km od Salvadora i 930 km od Rio de Janeira. Iako je ideja o preseljenju prijestolnice u unutrašnjost postojala već od 1891., Brasilia je osnovana 1956. na poticaj tadašnjeg brazilskog predsjednika Juscelina Kubitscheka koji je htio rasteretiti prenapučene obalne krajeve zemlje, i stanovništvo privući u unutrašnjost. Grad je izgrađen do 1960., te je 21. travnja iste godine inauguriran kao nova prijestolnica. Grad su prema tadašnjim najmodernijim estetskim i konstrukcijskim dostignućima projektirali urbanist Lucio Costa, arhitekt Oscar Niemeyer, i pejzažni arhitekt Roberto Burle Marx. Među znamenitostima, uglavnom Niemeyerovim projektima, ističu se Palača nacionalnog kongresa, Katedrala, te predsjednička palača Palacio Alvorada. UNESCO je Brasiliju proglasio mjestom svjetskog nasljeđa.
  5. Fortaleza (Ceará), 2 447 409 stanovnika, 3 602 319 metropolitanska zona, 21 m nm. Tekstilna, kožna, prehrambena i petrokemijska industija, sjedište nekoliko banaka. Kupališni i turistički centar. Dva državna sveučilišta, Federalno (UFC) i Državno (UECE), te niz drugih obrazovnih unstitucija. Među znamenitostima: Statua Iraceme, katedrala, svjetionik Mucuripe i dr.
  6. Belo Horizonte (Minas Gerais), 2 375 444 stanovnika, 5 397 438 metropolitanska zona, 852 m nm. Središte bogate poljoprivredne i rudarske regije, metalurška industrija, željezare i čeličane, prerada minerala, razvijeni uslužni, informatički i biotehnološki sektori, kongresni turizam. Sedam instituta visokog obrazovanja, uključujući Savezni univerzitet Minas Geraisa (UFMG) i Katoličko sveučilište (PUC-MG). Stadion Mineirão, jedan od najvećih na svijetu.
  7. Manaus (Amazonas), 1 738 641 stanovnika, 2 042 185 metropolitanska zona, 92 m nm. Smješten rijeci Rio Negro, glavni komercijalni i kulturni centar gornje Amazone i važna riječna luka. Industija kaučuka, drvna i drvoprerađivačka, petrokemijska, elektronička industrija, pivovare, slobodna ekonomska zona. Sjedište nekoliko sveučilišta, Saveznog univerziteta Amazone, Državnog univerziteta Amazone i dr. Čuveno kazalište Teatro Amazonas.
  8. Curitiba (Paraná), 1 746 896 stanovnika, 3 168 980 metropolitanska zona, 934 m nm. Automobilska , informatička i petrokemijska industrija. Turističko središte. Više univerziteta, Savezno sveučilište Parane (UFPR), Tehnološko savezno sveučilište Parane (UTFPR) i dr. Poznat u cijelom svijetu po naprednom urbanističkom planiranju[162][163][164][165] i vrhunskoj organzaciji gradskog prijevoza.[166][167]
  9. Recife (Pernambuco), 1 536 934 stanovnika, 4 136 506 metropolitanska zona, 10 m nm. Jedan od najstarijih gradova u Brazilu, smješten na ušću rijeka Rio Beberibe i Rio Capibaribe u Atlantski ocean. Važna trgovačka luka i prometno središte, pivovare, prehrambena, elektronska, tekstilna i informatička industrija, sajamsko i kongresno središte, turizam. Brojni instituti visokog obrazovanja, dva državna univerziteta, poljoprivredno sveučilište, katoličko sveučilište i dr. Crkve i povijesni spomenici iz 17. i 18. stoljeća.
  10. Porto Alegre (Rio Grande do Sul), 1 436 123 stanovnika, 4 063 886 metropolitanska zona, 10 m nm. Trgovačko središte, izvozna luka za proizvode iz unutrašnjosti, petrokemijska, automobilska, informatička, prerađivačka i tekstilna industrija, brodogradnja. Brojni javni i privatni univerziteti, savezno (UFRGS) i državno (UERGS) sveučilište države Rio Grande do Sul, katoličko sveučilište (PUCRS) i dr.
  11. Belém (Pará), 1 437 600 stanovnika, 2 249 405 metropolitanska zona, 10 m nm. Smješten na delti Amazone. Trgovačka luka, turizam, prehrambena, metalurška, riboprerađivačka, drvoprerađivačka i kemijska industrija. Državni (UEPA) i savezni (UFPA) univerzitet države Pará, i druge obrazovne institucije.
  12. Goiânia (Goiás), 1 301 892 stanovnika, 2 102 097 metropolitanska zona, 749 m nm. Administrativno središte, agroindustrija, razvijeni uslužni i prodajni sektori. Sjedište nekoliko sveučilišta. Istaknuta Art deco arhitektura iz 1940-ih i 1950-ih.
  13. Guarulhos (São Paulo), 1 222 357 stanovnika, 759 m nm. Smješten u metropolitanskoj zoni grada São Paula. Trgovačko i industrijsko središte.
  14. Campinas (São Paulo), 1 080 999 stanovnika, 2 633 523 metropolitanska zona, 685 m nm. 10. najbogatiji grad u Brazilu, središte poljoprivredne regije, visokotehnološka industrija, petrokemijski kompleks, tekstilna, automobilska, telekomunikacijska, informatičko-elektronička i farmaceutska industrija. Više istraživačkih centara i laboratorija, Istaknuti istraživački univerzitet (Unicamp) i brojne druge obrazovne institucije. Kulturno središte.
  15. São Luís (Maranhão), 1 011 943 stanovnika, 1 227 659 metropolitanska zona, 4 m nm. Turističko središte.
  16. São Gonçalo (Rio de Janeiro), 991 382 stanovnika, 19 m nm. Grad u metropolitanskoj regiji Rio de Janeira. Učiteljski koledž, industrijsko središte.
  17. Maceió (Alagoas), 922 458 stanovnika, 7 m nm. Kemijska industrija, proizvodnja etanola, šećerane, turističko središte. Mnoge obrazovne institucije.
  18. Duque de Caxias (Rio de Janeiro), 864 392 stanovnika, 7 m nm. Smješten 20 km sjeverno od Rio de Janeira, dio šireg gradskog područja. Kemijska, petrokemijska, metalurška i tekstilna industrija, proizvodnja odjeće, namještaja i plastike. Federalni univerzitet Rio de Janeira i druge obrazovne institucije. Barokna crkva iz 1720.
  19. Teresina (Piauí), 893 246 stanovnika. Tekstilna, farmaceutska i kemijska industrija, proizvodnja namještaja. Dva sveučilišta i druge obrazovne institucije.
  20. Natal (Rio Grande do Norte), 806 203 stanovnika, 1 263 547 metropolitanska zona, 30 m nm. Turističko središte, naftna industrija, ribarstvo.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

boja/rasa (2008.)
bijela 48,43%
smeđa (miješana) 43,80%
crna 6,84%
azijska 0,58%
američko indijanska 0,28%

Prema nacionalnom istraživanju po uzorku kućanstava (PNAD) iz 2008., 48,43% stanovništva (oko 92 milijuna) izjasnilo se kao bijelo, 43,80% (oko 83 milijuna) kao smeđe (miješano), 6,84% (oko 13 milijuna) kao crno, 0,58% (oko 1,1 milijun) kao azijsko i 0,28% (oko 536 000) kao američki indijanci, dok se 0,07% (oko 130 000) nije izjasnilo o rasi.[168] Godine 2007., Nacionalna indijanska fondacija izvjestila je o postojanju 67 različitih nekontaktiranih plemena, više u odnosu na 40 iz 2005. Vjeruje se da Brazil ima najveći broj nekontaktiranih naroda u svijetu.[169]

Guajajara Indijanci, majka i dijete.

Većina Brazilaca potječe od indijanaca, portugalskih naseljenika i afričkih robova.[170] Od dolaska Portugalaca 1500., bilo je znatnog miješanja između te tri grupe. Smeđe stanovništvo (miješani Brazilci službeno se nazivaju pardo)[171][172] je široka kategorija koja uključuje Cabolcoe (potomke bijelaca i indijanaca), Mulate (potomke bijelaca i crnaca) i Cafuze (potomke crnaca i indijanaca).[170][171][172][173][174][175] Cabocloi čine većinu stanovništva u sjevernoj, sjeveroistočnoj i srednjezapadnoj regiji.[176] Veće stanovništo Mulata živi na istočnoj obali sjeveroistočne regije od Bahie do Paraíbe[175][177] i također u sjevernom Maranhãou,[178][179] južnom Minas Geraisu[180] i istočnom Rio de Janeiru.[175][180] Od 19. stoljeća, Brazil je svoje granice otvorio imigraciji. Oko pet milijuna ljudi iz preko 60 zemalja uselilo se u Brazil između 1808. i 1972., najviše iz Portugala, Italije, Španjolske, Njemačke, Japana i Srednjeg istoka.[181]

Brazilski indijanci[uredi VE | uredi]

Pogledajte: Brazilski indijanci - popis po državama. Na području Brazila nalaze se brojni rezervati za Indijance.

Jezici[uredi VE | uredi]

Glavni članci: Jezici Brazila, Portugalski jezik, Brazilski portugalski
Muzej portugalskog jezika u São Paulu.

Portugalski je službeni jezik, dok jezik kojim Brazilci govore je dijalekt/vernakular kojeg lingvisti nazivaju brazilski portugalski.[7] Portugalski je u stvarnosti jedini jezik korišten u medijima, za poslovne i administrativne svrhe. Iznimke su São Gabriel da Cachoeira, gdje zajedno s Portugalskim status službenog jezika ima i indijanski jezik Nheengatu,[182] i Pomerode, gdje njemački također ima status službenog jezika.[183] Brazil je jedina zemlja portugalskog govornog područja u Americi, što jezik čini važnim dijelom brazilskog nacionalnog identiteta i naglašava različitost nacionalne kulture u odnosu na hispanofonske susjede.[184]

Pod utjecajem indijanskih i afričkih jezika, brazilski portugalski imao je svoj vlastiti razvoj.[185] Radi toga, ponešto je različit, posebno u u fonologiji, u odnosu na jezik Portugala i drugih luzofonskih zemalja, usporedivo s razlikama između američkog i britanskog engleskog jezika.[185] Godine 2008., Zajednica država portugalskog govornog područja (CPLP), koja uključuje predstavnike svih zemalja s portugalskim kao službenim jezikom, postigla je sporazum o reformi portugalskog u jedan međunarodni jezik, umjesto aktualna dva različita dijalekta istog jezika. Sve države CPLP-a moraju primjeniti potrebne promjene do 2014.[186]

Lokalni indijanski jezici većinom se koriste u sjevernom dijelu zemlje, iako je i tamo portugalski vrlo zastupljen. Razni imigrantski jezici uglavnom se koriste u južnom dijelu Brazila, a njihovi su govornici najčešće dvojezično ruralno stanovništvo. Od ovih jezika su najvažniji Brazilski-njemački dijalekti, kao Riograndenser Hunsrückisch i Pomoranski jezik, i varijanta talijanskog jezika, koja se temelji na venecijanskom jeziku.[187][188] U São Paulu se u imigrantskim četvrtima (kao Liberdade) često može čuti i japanski jezik. Brazil je prva zemlja Južne Amerike koja je u srednje škole uvela mogućnost učenja Esperanta.[189]

Religija[uredi VE | uredi]

Religija u Brazilu (popis 2000.)[190]
religija postotak
Katolicizam
  
73.8%
Protestantizam
  
15.4%
bez religije
  
7.4%
Spiritizam
  
1.3%
ostalo
  
2.1%

Ustav iz 1988. garantira slobodu vjeroispovjesti, odvojenost crkve i države i službeno sekularnu državu.[191] Zakon zabranjuje bilo kakve vjerske netrpeljivosti, međutim, Rimokatolička Crkva uživa povlašteni status i tretman.[192]

Katolicizam je prevladavajuća vjera. Brazil ima najveće katoličko stanovništvo u svijetu.[193] Prema popisu iz 2000. (nacionalno istraživanje po uzorku kućanstava nije istraživalo religiju), u Brazilu je 73,57% Rimokatolika, 5,41% Protestanata, 1,33% Spiritista, 1,22% ostalih Kršćana, 0,31% afro-brazilskih religija, 0,13% Budista, 0,05% Judaista, 0,02% Muslimana, 0,01% indijanskih religija, 0,59% ostalih religija, neizjašnjenih ili neodređenih, dok 7,35% nema religije.[190]

Politika[uredi VE | uredi]

Glavni članak: Politika Brazila
Nacionalni kongres u glavnom gradu Brasíliji

Brazilska federacija "nerazdvojna je unija" tri različita politička entiteta: država, gradova i saveznog distrikta.[9] Unija države, saveznog distrikta i gradova, "sfere su vlasti". Federacija je postavljena na pet temeljnih načela:[9] suverenitet, državljanstvo, dostojanstvo ljudskih bića, socijalne vrijednosti rada i slobode poduzetništva, i politički pluralizam. Klasična trodioba vlasti (izvršna, zakonodavna, i sudska prema sustavu provjera i ravnoteže), formalno je ustanovljena ustavom.[9] Izvršna i zakonodavna organizirane su samostalno u sve tri sfere vlasti, dok je sudstvo organizirano samo u sferama ferderacije i država/saveznog distrikta.

Svi članovi izvršne i zakonodavne vlasti izravno su izabrani.[194][195] Suci i drugi sudski službenici imenovani su nakon prolaska pristupnih ispita.[194] Glasanje je obavezno za pismene osobe između 18 i 70 godina starosti i prepušteno slobodnom izboru za nepismene i osobe između 16 i 18 godina starosti ili starije od 70.[9] Zajedno s nekoliko manjih stranaka, ističu se 4 glavne stranke: Radnička stranka (PT), Brazilska socijaldemokratska stranka (PSDB), Stranka Brazilskog demokratskog pokreta (PMDB) i Demokrati (DEM). Ostale su značajne parlamentarne stranke Napredna stranka (PP), Brazilska radnička stranka (PTB), Liberalna stranka (PL), Brazilska socijalistička stranka (PSB), Narodna socijalistička stranka (PPS), Demokratska radnička stranka (PDT) i Koministička partija Brazila (PCdoB).[196] U kongresu je zastupljeno 15 političkih stranaka. Promjena stranke uobičajena je među političarima, te se radi toga broj mjesta u kongresu redovno mjenja. Skoro sve vladine i admnistrativne funkcije vrše tijela i agencije povezana s izvršnom vlasti.

Palácio do Planalto, sjedište izvršne vlasti

Oblik vlasti je demokratska republika s predsjedničkim sustavom.[9] Predsjednik je šef države i šef vlade federacije, te se bira na mandat od 4 godine,[9] s mogućnošću reizbora za drugi uzastopni mandat. Predsjednik imenuje državne ministre.[9] Zakonodavni domovi svakog političkog entiteta glavni su izvor zakonodavstva u Brazilu. Nacionalni kongres dvodomno savezno zakonodavno tijelo, sastoji se od zastupničkog doma i saveznog senata. Aktualna predsjednica Dilma Rousseff, dužnost je preuzela 1. siječnja 2011.[197]

Pravni sustav[uredi VE | uredi]

Vrhovni savezni sud na Praça dos Três Poderes u Brasiliji.

Brazilsko je pravo temeljeno na rimsko-germanskim tradicijima[198] te koncepti civilnog prava prevladavaju na praksom običajnog prava. Većina brazilskih zakona je kodificirana, iako ne-kodificirani statuti također predstavljaju značajan komplementarni dio. Sudske odluke donesene na osnovu interpretativnih smjernica rijetko se primjenjuju na druge specifične slučajeve. Doktrinarni radovi i radovi akademskih pravnika imaju snažan utjecaj u stvaranju prava i zakonskim slučajevima.

Pravni sustav temeljen je na saveznom ustavu, donesenom 5. listopada 1988., koji je temeljni zakon Brazila. Sve ostalo zakonodavstvo i sudske odluke moraju biti u skladu s pravilima ustava.[199] Do travnja 2007., usvojena su 53 amandmana. Savezne države imaju svoje ustave koji nesmiju biti u suprotnosti sa saveznim ustavom.[200] Gradovi i savezni distrikt imaju "formalne zakone" (leis orgânicas) koji djeluju na sličan način kao i ustavi. Zakonodavni entiteti glavni su izvor statuta, iako u određenim slučajevima pravosudna i izvršna tijela mogu donijeti pravne norme.[9] Nadležnošću upravljaju pravosudni entiteti, iako u rijetkim situacijama savezni ustav omogućava saveznom senatu donošenje pravnih presuda.[9] Postoje i specijalizirani vojni sudovi, sudovi rada i izborni sudovi.[9] Najviši sud je Vrhovni savezni sud.

Sustav je posljednjih desetljeća bio kritiziran radi sporih donošenja konačnih presuda. Žalbeni postupci mogu potrajati i nekoliko godina, i u nekim slučajevima prije konačne presude protekne i više od desetljeća.[201] Ipak, Vrhovni savezni sud bio je prvi sud koji je svoja zasjedanja prenosio na televiziji i objavio na YouTubeu.[202][203] U novije vrijeme, od prosinca 2009., Vrhovni je sud objavio na Twitteru dnevni raspored ministara, informacije o dnevnim aktivnostima suda i najznačajnijim presudama.[204]

Unatoč recentnim poboljšanjima, Brazil i dalje ima visoku stopu kriminala u raznim statistikama. Prema novom izvještaju Ujedinjenih naroda, više od 500 000 ljudi ubijeno je u Brazilu vatrenim oružjem između 1979. i 2003.[205] Godine 2010, u brazilskim zatvorima bilo je 473 600 ljudi.[206]

Međunarodni odnosi[uredi VE | uredi]

Palača Itamaraty, sjedište ministarstva vanjskih poslova

Iako ga neki socijalni i ekonomski problemi sprečavaju u dostizanju statusa djelotvorne svjetske sile,[207] Brazil je politički i ekonomski lider u Latinskoj Americi.[208][209] Taj status, međutim, djelomično je osporavan od strane drugih zemalja, kao Argentina i Meksiko, koji se protive brazilskom cilju stalnog mjesta, kao predstavnika regije, u vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. Između drugog svjetskog rata i 1990-ih, demokratske i vojne vlade nastojale su provođenjem nezavisne vanjske i industrijske politike proširiti utjecaj Brazil u svijetu. Trenutno, država ima cilj jačanja veza s drugim zemljama u Južnoj Americi i nastavak multilateralne diplomacije kroz Ujedinjene narode i Organizaciju američkih država.[210]

Aktualna brazilska vanjska politika temeljena je na poziciji regionalne sile u Latinskoj Americi, lidera među zemljama u razvoju, i velesile u nastajanju.[211] Općenito, trenutna brazilska vanjska politika odražava multilateralizam, mirno rješavanje sukoba, i nemješanje u poslove drugih zemalja.[212] Brazilski ustav također određuje da zemlja mora težiti ekonomskoj, političkoj, socijalnoj i kulturnoj integraciji nacija Latinske Amerike.[9][213][214][215]

Oružane snage[uredi VE | uredi]

Glavni članak: Oružane snage Brazila
Nosač aviona São Paulo

Oružane snage Brazila sastoje se od vojske, ratne mornarice i ratnog zrakoplovstva.[9] Oružane snage Brazila najveća su vojna snaga u Latinskoj Americi, druga najveća u obije Amerike, i jedna od deset najjačih vojski u svijetu.[216] Vojna policija i vojne vatrogasne jedinice, ustavom su definirani kao rezervne i pomoćne vojne snage,[9] ali pod kontrolom guvernera svake pojedine države.[9]

Ratno zrakoplovstvo, zrakoplovni je ogranak brazilskih oružanih snaga. S oko 700 zrakoplova[217] i oko 67 000 aktivnog osoblja u službi,[218] najveće je ratno zrakoplovstvo u Latinskoj Americi. Ratna mornarica odgovorna je za mornaričke operacije i čuvanje brazilskih teritorijalnih voda. Najstariji je rod brazilskih oružanih snaga i raspolaže najvećom mornaričkom pješadijom u Latinskoj Americi, oko 15 000 ljudi,[219] s Comandos Anfíbios (COMANF) kao glavnom jedinicom.[220] Mornarica također raspolaže elitnom grupom specijaliziranom za preotimanje brodova i mornaričkih instalacija, Grupacijom borbenih ronilaca (GRUMEC), jedinicom posebno obučenom za zaštitu naftnih platformi duž brazilske obale.[221] Jedina je ratna mornarica u Latinskoj Americi koja raspolaže s nosačem aviona, NAe São Paulo,[222] i jedna od deset svjetskih mornarica s takvim brodom u službi.[223]

C-130 Hercules brazilskog ratnog zrakoplovstva ispušta padobrance

Brazilska vojska odgovorna je za kopnene vojne operacije. Uz snagu od 290 000 vojnika, najveća je vojska Latinske Amerike. Također, raspolaže najvećim brojem oklopnih vozila u Južnoj Americi, uz oklopna vozila za transport vojnika i glavne borbene tenkove.[223] Raspolaže i velikom elitnom jedinicom specijaliziranom za nekonvencionalne zadatke, Brigadom za specijalne operacije (Brigada de Operações Especiais - Bda Op Esp), jedinstvenom u Latinskoj Americi,[224][225][226] snagom brze strateške akcije (Força de Ação Rápida Estratégica, FAR), formirane od vrhunskih elitnih jedinica, elitnim jedinicama specijaliziranim za borbu u karakterističnim biomima brazilskog teritorija kao Pantanal,[227] caatinga,[228][229] planine[229] i džungla. Jedinice za borbu u džungli imaju međunarodni renome kao najbolje jedinice na svijetu za borbu u takvom okolišu.[229] Brazilska je vojska s ukupno oko 1,6 milijuna vojnika i rezervista jedna od najvećih u svijetu.[230]

Administrativna podjela[uredi VE | uredi]

Glavni članci: Države Brazila, Popis gradova u Brazilu
Vidi još: Regije Brazila


Brazil je federacija sastavljena od 26 država, jednog saveznog distrikta (koji sadrži glavni grad, Brasíliu) i gradova.[9] Države imaju samostalnu administraciju, ubiru vlastite poreze i primaju udio poreza koji ubire savezna vlada. Unatoč tome, države nemaju veliku autonomiju u donošenju vlastitih zakona. Krivične i civilne zakone može donijeti samo dvodomni savezni kongres i jedinstveni su u cijeloj zemlji.[9] Izvršnu vlast država provode guverneri birani na mandat od 4 godine. Sudsku vlast vrše državni sudovi prvog i drugog stupnja.[9] Federalni distrikt ima iste karakteristike kao i savezne države i gradovi. Za razliku od država članica, ne može biti podijeljen na općine, ali može ubirati poreze kao savezna država i kao grad.[9]

Gradovi, najmajnje federalne jedinice, raspolažu određenom autonomijom. Svaki grad ima svoj temeljni zakon koji definira vlastitu političku organizaciju, ali ograničen je saveznim ustavom.[9] Diljem zemlje postoji oko 5565 gradova, neki sa stanovništvom većim od mnogih zemalja (Sao Paulo s oko 11 milijuna), drugi s manje od 1000 ljudi, neki s površinom većom od mnogih zemalja u svijetu (Altamira, Para, je skoro dva puta veći od Portugala), a drugi s manje od četiri kvadratne milje.

Brazilske su države grupirane u pet geografskih regija: Sjevernu, Sjeveroistočnu, Srednjezapadnu, Jugoistočnu i Južnu regiju. Ova podjela ima pravni karakter i u svom izvornom obliku predložio ju je 1969. Brazilski Institut za geografiju i statistiku (IBGE). Osim teritorijalne podjele, IBGE je uzeo u obzir samo prirodne značajke, kao što su klima, topografija, vegetacija i hidrografija, te su regije ponekad poznate kao "Prirodne regije Brazila".[231] Premda određene zakonom, brazilske regije isključivo su zemljopisna podjela, nemaju političko ili administrativno značenje niti bilo kakav posebni oblik vlade. Korisne su uglavnom za statističke svrhe i određivanje primjene saveznih sredstava za razvojne projekte.

Brazilski Antartik[uredi VE | uredi]

Estação Antártica Comandante Ferraz

Brazil ima poluslužbene teritorijalne pretenzije prema dijelu područja Antarktike. Zahtjev je prva formalizirala geografkinja Therezinha de Castro kroz Teoriju suočavanja[232] (Teoria da Defrontação)[233] koja postavlja da države na južnoj hemisferi imaju pravo na dio teritorija antarktičkog kontinenta, u skladu sa usporedvim meridijanima svojih primorja na istoku i zapadu i primorja Antarktike.[234]

Godine 1986. Brazil je osnovao stanicu "Comandante Ferraz" koja služi kao baza za znastvena istraživanja. Objekti baze mogu primiti 46 ljudi.[235]

Isključivi gospodarski pojas[uredi VE | uredi]

Brazilski isključivi gospodarski pojas, također zvan plava Amazona ili brazilske teritorijalne vode, područje je od približno 3,5 milijuna km² koje bi se u skladu s brazilskim zahtjevom pred Komisijom Ujedinjenih naroda za granice, moglo proširiti na 4,4 milijuna km².[236][237]

Ekonomija[uredi VE | uredi]

Glavni članak: Ekonomija Brazila
BM&FBovespa u Sao Paulu, najveća burza vrijednosnica u obije Amerike i druga najveća na svijetu prema tržišnoj vrijednosti.[238]

Brazil je prema Međunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj banci najveća nacionalna ekonomija u Latinskoj Americi, osma najveća svjetska ekonomija po tržišnim tečajevima i sedma najveća u paritetu kupovne moći.[239][240][241] Aktualni je BDP (PKM) po glavi stanovnika 10 200 $, prema podacima svjetske banke 64. najveći BDP na svijetu. Brazil raspolaže velikim i razvijenim poljoprivrednim, rudarskim, proizvodnim i uslužnim sektorima, kao i velikom radnom snagom.[242] Izvoz je u velikom porastu i stvara novu generaciju poslovnih magnata.[243] Glavni izvozni proizvodi uključuju avione, električnu opremu, automobile, etanol, tekstile, obuću, željeznu rudu, čelik, kavu, narančin sok, soje i usoljenu govedinu.[244] Brazil pojačava svoju prisutnost na međunarodnim financijskim i robnim tržištima, i ubraja se u grupu četiri nove ekonomske sile nazvane BRIC.[245] Brazil raspolaže velikim mineralnim bogatstvom. Znatna su nalazišta boksita, željeza, mangana, nikla, fosfata, platine, uranija, grafita, te zlata i dijamanata za industrijske potrebe (brazilski topaz- cijenjeni dragi kamen zlatnožute boje).

Naftna platforma državne kompanije Petrobras. Od 2006. zemlja zadovoljava vlastitu potrošnju nafte.[246]

Brazil je svoju valutu, real, 1994. vezao za američki dolar. Ipak, nakon istočnoazijske financijske krize, ruske krize 1998.,[247] i niza negativnih financijskih događaja koji su uslijedili, Centralna brazilska banka privremeno je promijenila svoju monetarnu politiku u shemu upravljanog plivajućeg tečaja za vrijeme valutne krize, do definitivne promjene tečajnog režima u slobodno plivajući siječnja 1999.[248] Brazil je sredinom 2002. primio paket pomoći Međunarodnog monetarnog fonda od 30,4 milijardi $,[249] tada rekordan iznos. Brazilska centralna banka dug je MMF-u vratila 2005., iako to nije bilo predviđeno do 2006.[250] Jedno od pitanja kojim se Centralna banka nedavno bavila bio je višak spekulativnog kratkoročnog priljeva kapitala u zemlju, što je možda u tom razdoblju pridonjelo padu vrijednosti američkog dolara u odnosu na real.[251] Ipak, direktne strane investicije u dugoročne, manje spekulativne investicije u proizvodnji, procjenjuju se na 193,8 milijardi USD za 2007.[252] Kontrola inflacije trenutno je značajni dio uloge centralne banke u utvrđivanju kratkoročnih kamatnih stopa kao mjere monetarne politike.[253]

Najpoznatije su brazilske kompanije: Brazil Foods, Perdigao, Sadia i JBS (prehrambena industrija), Embraer (zrakoplovna industrija) Havaianas i Calçados Azaléia (obuća), Petrobras (naftna industrija), Companhia Vale do Rio Doce (rudarstvo), Marcopolo i Busscar (karoserije), Gerdau (čeličane) i Organizações Globo (komunikacije i masovni mediji). Mnogi ekonomisti Brazil smatraju zemljom s ogromnim razvojnim potencijalom. Neki ekonomski analitičari, kao Peter Gutmann, tvrde da će 2050. Brazil postići životni standard zemalja Eurozone iz 2005.[254] Prema podacima Goldman Sachsa, Brazil će 2050. dostići BDP od 11 366 000 milijuna USD i 49 759 USD po stanovniku, kao četvrta najveća ekonomija na svijetu.[255]

Komponente[uredi VE | uredi]

Kombajn na jednoj brazilskoj plantaži pamuka. Brazil je treći svjetski izvoznik poljoprivrednih proizvoda.[256]

Raznovrsna brazilska ekonomija,[257] obuhvaća poljoprivredu, industriju, i mnoge usluge.[243][258][259][260] Nedavni ekonomski rast djelomično je uvjetovan globalnim rastom cijena roba s izvozom u rasponu od govedine do soje.[259][260] Kao svjetska sila u poljoprivredi i prirodnim resursima, Brazil je doživio ogroman gospodarski rast u protekla tri desetljeća.[261] Nedavna otkrića velikih nalazišta nafte, jamče povoljnu perspektivu daljneg razvoja brazilske ekonomije.[262][263][264]

Poljoprivreda i srodni sektori kao šumarstvo i ribarstvo činili su 2007. 6,1% bruto domaćeg proizvoda,[265] rezultat koji agroindustriju postavlja na istaknuto mjesto u brazilskoj trgovinskoj bilanci, unatoč trgovačkim barijerama i politici subvencija koje primjenjuju razvijene zemlje.[266]

Putnički mlažnjak Embraer ERJ-135. Brazil je treći najveći proizvođač aviona u svijetu.

Prema izvještaju SZO-a objavljenom 2010., Brazil je treći najveći izvoznik poljoprivrednih proizvoda u svijetu, odmah iza Sjedinjenih Država i Europske unije.[256]

Industrija, od automobilske, čeličana i petrokemijske do informatičke, zrakoplovne i trajnih proizvoda za široku potrošnju, čini 30,8% BDP-a.[265] Industrija je koncentrirana u metropolitanskim regijama São Paula, Rio de Janeira, Curitibe, Campinasa, Porto Alegrea, Belo Horizontea, Manausa, Salvadora, Recifea i Fortaleze.[267] Zemlja obuhvaća tri petine industrijske proizvodnje Južne Amerike i sudjeluje u raznim ekonomskim organizacijama, kao Mercosul, G-22 i Grupa Cairns.

Brazil redovno trguje s više od stotinu zemalja. Glavni su vanjskotrgovinski partneri: Europska unija (26%), Mercosur i Latinska Amerika (25%), Azija (17%) i SAD (15%). Jedan je od najdinamičnijih sektora ove razmjene je agroekonomija, koja Brazil održava među naproduktivnijim zemljama.

Turizam[uredi VE | uredi]

Turizam je značajan ekonomski sektor u više regija. S pet milijuna stranih posjetitelja 2008.,[268][269] Brazil je glavna destinacija na južnoameričkom turističkom tržištu i zauzima drugo mjesto po broju stranih turista u Latinskoj Americi.[269][270]

Potrošnja stranih turista u Brazilu dosegla je 5,8 milijardi američkih dolara 2008, 16,8% više nego 2007.[271] Zemlja obuhvaća 3,4% međunarodnih turističkih putovanja na američkom kontinentu (2008.).[269] Godine 2005., izvozom dobara i usluga turizam je ostvario 3,2% nacionalnog dohotka, te je zaslužan za 7% izravnih i neizravnih radnih mjesta u brazilskom gospodarstvu.[272] Procjenjuje se da je 2006. u sektoru bilo zaposleno 1,87 milijuna ljudi, sa 768 000 formalnih radnih mjesta (41%) i 1,1 milijuna neformalnih zanimanja (59%).[273] Domaći turizam predstavlja temeljni dio sektora, s 51 milijun putovanja u 2005.

Vodopadi Iguazú, u Nacionalnom parku Iguaçu, Paraná

Infrastruktura[uredi VE | uredi]

Obrazovanje[uredi VE | uredi]

Universidade Federal do Paraná, jedna od najstarijih institucija visokog obrazovanja u Brazilu, osnovana 1912.

Savezni ustav i zakon o direktivama i osnovama nacionalnog obrazovanja (LDB) određuju da savezna vlada, države, savezni distrikt i gradovi moraju organizirati i upravljati svojim sustavima obrazovanja. Svaki od tih javnih obrazovnih sustava odgovoran je za vlastito održavanje i financiranje. Novi ustav namjenjuje obrazovanju 25% državnog budžeta i 18% saveznih i komunalnih poreza.[9][274]

Obrazovanje je podijeljeno na tri razine, s nekoliko stupnjeva u svakom odjelu. Temeljno obrazovanje (prva razina obrazovanja, uključujući i temeljno obrazovanje I i II) je besplatno za sve i obavezno za djecu u dobi od 6-14. Srednje obrazovanje (druga razina obrazovanja) je također besplatno, ali nije obavezno. Visoko obrazovanje (uključujući i diplomske stupnjeve) je besplatno na državnim sveučilištima. U Brazilu djeluje oko 750 instituta visokog obrazovanja.[275] Najprestižniji su Sveučilište u Sao Paulu, Sveučilište u Campinasu i Federalno sveučilište u Rio de Janeiru.[276]

Znanost i tehnologija[uredi VE | uredi]

Glavni članak: Znanost i tehnologija Brazila
Brazilski nacionalni laboratorij sinhrotronskog zračenja u Campinasu.

Tehnološka istraživanja u Brazilu uglavnom se provode u javnim sveučilištima i istraživačkim institutima, s više od 73% izdvajanja za temeljna istraživanja iz vladinih izvora.[277] Fondacija Oswaldo Cruz, Institut Butantan, Zrakoplovno-svemirski tehnički centar, Brazilska poljoprivredna istraživačka korporacija i Nacionalni istitut svemirskih istraživanja, neka su od naijstaknutijih brazilskih tehnoloških središta.

Brazilska svemirska agencija, raspolaže najnaprednijim svemirskim programom u Latinskoj Americi, s vlastitim lansirnim raketama, kozmodromom i izradom satelita,[278] Uranij obogaćen u tvornici nuklearnog goriva Resende, zadovoljava energetske potrebe zemlje i tekuće planove izrade prve brazilske nuklearne podmornice.[279] Brazil je jedna od tri latinskoameričke zemlje[280] s operativnim sinhrotronskim laboratorijem, istraživačkim postrojenjem za fiziku, kemiju, znanost materijala i istraživanja živih organizama.[281]

Promet[uredi VE | uredi]

Autocesta BR-116 kraj Fortaleze.

Brazil raspolaže velikom i raznovrsnom prometnom mrežom. Ceste, glavni nosač teretnog i putničkog prometa, 2002. godine obuhvaćale su ukupno 1,98 milijuna km. Asfaltiranih cesta 1967. je bilo 35 496 km, što je do 2002. povećano na 184 140 km.[282]

Brazil ima oko 4000 aerodroma, (od toga 34 međunarodna i 2464 regionalna[283]) drugi najveći broj u svijetu nakon Sjedinjenih Država,[284] s 721 asfaltiranom ili betonskom pistom. Međunarodna zračna luka Guarulhos kraj São Paula, najveći je i najprometniji aerodrom, s velikom većinom domaćeg komercijalnog prometa i linijama za sve veće gradove širom svijeta.

Aerodrom Recife

Zemlja raspolaže velikom željezničkom mrežom od 28 857 km, desetom najvećom u svijetu. Aktualna brazilska vlada, za razliku od prošlosti, nastoji razviti ovaj oblik prijevoza, te je u projektu željeznica velikih brzina Rio-São Paulo. Većina željezničkog sustava pripada Federalnoj željezničkoj korporaciji u većinskom državnom vlasništvu. Postoji i sedam linija koje je vlada privatizirala 1997. Metro u Sao Paulu bio je prvi podzemni tranzitni sustav u Brazilu. Metro sustave također imaju i Rio de Janeiro, Porto Alegre, Recife, Belo Horizonte, Brasília, Teresina, Fortaleza, i Salvador.

Obalna plovidba povezuje udaljene i izolirane dijelove zemlje. Bolivija i Paragvaj imaju slobodne luke u Santosu. Od 36 velikih morskih luka, najznačajnije su Santos, Itajaí, Rio Grande, Paranaguá, Rio de Janeiro, Sepetiba, Vitória, Suape, Manaus i São Francisco do Sul.[285]

Energetika[uredi VE | uredi]

Brana Itaipu, najveća svjetska hidroelektrana prema proizvodnji energije i druga najveća po instaliranom kapacitetu (14 000 MW)

Brazil je deseta zemlja u svijetu po potrošnji energije, i treća najveća na zapadnoj hemisferi nakon Sjedinjenih Država i Kanade.[286] Većina energije dolazi iz obnovljivih izvora, posebno hidroelektrana i etanola, dok su neobnovljivi izvori energije uglavnom nafta i prirodni plin.[287]

Brazil raspolaže drugim po veličini naftnim rezervama u Južnoj Americi i jedna je od zemalja koje su posljednjih godina najviše povećale proizvodnju.[288] Brazil je jedna od vodećih zemalja svijeta po proizvodnji hidroelektrične energije. Od 90 000 megavata ukupnog kapaciteta proizvodnje električne energije, hidroenergija obuhvaća 66 000 megavata (74%). [289] Hidroelektrana Itaipu na rijeci Parani, izgrađena zajedno s Paragvajem, druga je najveća hidroelektrana na svijetu po instaliranom kapacitetu (14 000 MW) i prva po proizvodnji energije. Nuklearna energija donosi oko 3% ukupne proizvodnje energije.[290] Reaktor Angra I, kapaciteta 657 MW, u funkciji je od 1982., Angra II, kapaceteta 1350 MW od 2000., a planira se i Angra III, kapaciteta 1350 MW.

Ministarstvo rudnika i energije, Nacionalni savjet za energetsku politiku, Nacionalna agencija za naftu, prirodni plin i biogoriva i Nacionalna agencija za električnu energiju, vladine su agencije odgovorne za energetsku politiku.[291][292]

Komunikacije[uredi VE | uredi]

Osnivanje državne tvrke Impressão Régia, danas Imprensa Nacional, 13. svibnja 1808., označilo je službeni početak masovnih medija u Brazilu. Gazeta do Rio de Janeiro, prvi nacionalni dnevni list,[293] počeo je izlaziti 10. rujna 1808. Danas su najznačajnijii dnevni listovi Folha de S. Paulo, O Globo i O Estado de S. Paulo i magazini izdavačkih kuća Abril i Globo.[294]

Radio se prvi puta pojavljuje 7. rujna 1922.[295] kada je emitiran govor predsjednika Pessoe, ali doba komercijalnog radija započinje 1930-ih. Pojava radio-sapunica 1940-ih označila je "zlatno doba" brazilskog radija, s utjecajem na društvo sličnim današnjem utjecaju televizije. U Brazilu emitira oko 2600 FM radio stanica, dok 87,8% kućanstava posjeduje ukupno 71 milijun radio prijemnika.

18. rujna 1950. osnovana je Rede Tupi, prva televizijska stanica u zemlji.[296] Razvoj televizije doveo je do stvaranja velikih televizijskih mreža, kao Record, SBT, Bandeirantes i posebno Rede Globo, najveće komercijalne televizijske kompanije u Latinskoj Americi i treće najveće na svijetu, koja je kroz svoju povijest vršila i znatan politički utjecaj.[297] Danas, televizija je značajan faktor u brazilskom društvu i suvremenoj popularnoj kulturi, s 269 televizijskih kanala (2003.) i televizijskim prijemnicima u 90,3% kućanstava.

Broj telefonskih aparata u fiksnoj mreži je 39 milijuna (2005.) dok je mobilnih telefona 200 milijuna (2010.). Vodeći pružatelji usluga mobilne telefonije su Vivo (100% u vlasništvu Telefónice), Claro (100% u vlasništvu América Móvil) i TIM (100% vlasništvo Telecom Italia).[298]

Prema procjeni iz 2010., oko 76 milijuna ljudi ima pristup internetu[299] dok je prema podacima iz 2008. broj kompjutora oko 60 milijuna.[300]

Kultura[uredi VE | uredi]

Glavni članak: Kultura Brazila

Jezgra kulture Brazila radi snažnih kolonijalnih veza s Portugalskih imperijem porijeklo vuče iz portugalske kulture. Između ostaloga, Portugalci su uveli Katolicizam i kolonijalne arhitektonske stilove. Također, kultura je i pod jakim utjecajem afričkih, indijanskih i drugih europskih neportugalskih kultura i tradicija, posebno talijanskih i njemačkih. Indijanske kulture utjecale su na jezik i kulinarstvo, dok su afrikanci utjecali na jezik, kulinarstvo, glazbu, plesove i religiju.[301]

Machado de Assis, pjesnik i romanopisac čiji se rad proteže na gotovo sve književne žanrove, općenito se smatra najvećim brazilskim piscem.[302]

Brazilska umjetnost od 16. se stoljeća razvila u razne stilove, od Baroka (dominantni stil u Brazilu do početka 19. stoljeća)[303][304] do Romantizma, Modernizma, Ekspresionizma, Kubizma, Nadrealizma i apstraktne umjetnosti. Počeci brazilske kinematografije datiraju u doba rađanja medija krajem 19. stoljeća, te je u posljednjih nekoliko godina stekla novu razinu međunarodnog priznanja.

Glazba[uredi VE | uredi]

Brazilska glazba obuhvaća različite regionalne stilove pod utjecajem afričkih, europskih i indijanskih izraza. Razvila se u originalne stilove, uključujući sambu, brazilsku pop glazbu, choro, sertanejo, brega, forró, frevo, maracatu, brazilski rock i axé. Bossa nova je vrsta popularne glazbe nastale u Brazilu krajem 1950-ih koja je kasnije zahvaljujući američkim (uglavnom Jazz) glazbenicima dostigla međunarodnu popularnost. Odlikuje se laganim ritmom, impresionističkim harmonijama i finim melodijama. Osnovali su je brazilski kompozitor Antonio Carlos Jobim i pjevač-gitarist João Gilberto.

Književnost[uredi VE | uredi]

Počeci brazilske književnosti sežu u 16. stoljeće, sa zapisima prvih portugalskih istraživača, kao što su Pêro Vaz de Caminha, ispunjeni opisima faune, flore i domorodaca koji su zadivili europljane pristigle u Brazil. Istaknuta su djela romanopisaca Romantizma Joaquima Manuela de Maceda i Joséa de Alencara. Tijekom svoje duge karijere, Alencar je indijansko stanovništvo prikazivao kao junake u romanima O Guarany, Iracema i Ubirajara.[305]

Folklor[uredi VE | uredi]

Brazilski karneval je godišnji festival koji se održava 46 dana prije Uskrsa. Obim manifestacija i kostimi variraju između različitih brazilskih regija. U jugoistočnim gradovima Rio de Janeiru i São Paulu, škole sambe prevode goleme spektakularne organizirane povorke. U sjeveroistočnim gradovima Salvadoru, Porto Seguru i Recifeu organizirane grupe prolaze ulicama u slobodnoj interakciji s publikom. Premda izvorno temeljen na europskoj tradiciji paganskih saturnalija prilagođenih kršćanstvu, karneval je pod velikim utjecajem afričke kulture. Također na sjeveroistoku, kaneval u Olindi ističe jedinstvene karaktreristike, djelomično nadahnute venecijanskim karnevalom pomješanim s lokalnim folklorom. Karneval je najpoznatiji blagdan u Brazilu te je postao događaj golemih proporcija. Zemlja se tijekom intenzivnih, danonoćnih proslava potpuno zaustavlja na tjedan dana, uglavnom u obalnim gradovima. 70% turista Brazil posjeti za vrijeme karnevala.

Kulinarstvo[uredi VE | uredi]

Feijoada, jelo od crnog graha, svinjetine, riže, kupusa, brašna Manioke i naranče

Brazilska se kuhinja znatno razlikuje po regijama, odražavajući mješavinu useljeničkog i autohtonog stanovništva, te je nacionalna kuhinja stvorena u znaku očuvanja regionalnih razlika. Primjeri su Feijoada, koja se smatra nacionalnim jelom,[306] i regionalna jela kao vatapá, moqueca, polenta i acarajé.[307]

Brigadeiro, (čokoladne kugle), cocada (kokosov slatkiš) i beijinho (kokosne kugle s marmeladom od guave poznate kao goiabada), neki su od brazilskih slatkiša. Od kikirikija se izrađuju paçoca, rapadura i pé-de-moleque. Lokalno voće kao acai, cupuacu, mango, papaja, kakaovac, kažuja, guava, naranča, marakuja, ananas comosus i spondias prerađuju se u voćne sokove i koriste za izradu čokolada i sladoleda.[308] Popularna su jela pastel (tjestenina), coxinha (pileći kroket), pão de queijo (kolač od sira i brašno od manioke / tapioca), pamonha (kukuruz i mliječno tijesto), esfirra (libanonsko tijesto), kibbeh (arapsko jelo), empanada (tjestenina) i empada, male slane pite ispunjene škampima.

Svakodnevna jela sastoje se većinom od riže i graha s govedinom i salatom,[309] često pomiješano s brašnom manioke (farofa). Pomfrit, pržene manioke, pržene banane, prženo meso i prženi sir vrlo se često jedu za ručak i poslužuju u većini restorana.[310] Nacionalno je piće kava, dok je cachaça izvorni brazilski liker koji se destilira od šećerne trske, glavni sastojak nacionalnog koktela caipirinhe.

Šport[uredi VE | uredi]

Brazilska nogometna reprezentacija 1970.

Nogomet je najpopularniji sport u Brazilu. Brazilska nogometna reprezentacija je prema službenom rangiranju FIFA-e među najboljima u svijetu, i s 5 osvojenih naslova svjetskih prvaka najtrofejnija.[311] Košarka, odbojka, automobilizam, i borilačke vještine također privlače veliku publiku. Brazilska odbojkaška reprezentacija trenutno drži naslove prvaka Svjetske lige, Svjetskog Grand Champions kupa, svjetskog prvenstva i Svjetskog kupa. Drugi sportovi sa sve brojnijim poklonicima su tenis, rukomet, plivanje i gimnastika.

Varijacije nekih sportova porijeklom su iz Brazila: beach football,[312] futsal (dvoranski nogomet)[313] i footvolley pojavili su se kao varijacije nogometa. U borilačkim vještinama, brazilci su razvili capoeiru,[314] vale tudo,[315] i brazilski džiju-džicu.[316] Brazil je jedna od najuspješnijih nacija u automobilizmu, te su brazilski vozači do sada osvojili 8 naslova svjetskih prvaka u Formuli 1,[317][318][319] 6 pobjeda na 500 milja Indianapolisa[320] te naslove i pobjede u brojnim drugim kategorijama i prvenstvima.

Brazil je bio domaćim mnogim istaknutim međunarodnim sportskim događajima, uključujući Svjetsko prvenstvo u nogometu 1950.[321] koje će se u Brazilu održati i 2014.[322] Automobilistička staza u São Paulu, Autódromo José Carlos Pace, domaćin je godišnje Velike nagrade Brazila.[323] São Paulo je organizirao IV. Pan Američke igre 1963., a Rio de Janeiro XV. Pan Američke igre 2007. Godine 2009., Rio de Janeiro je odabran kao domaćin Olimpijskih igara 2016., prvih koje će se održati u Južnoj Americi.[324][325]

Vidi još[uredi VE | uredi]

Bibliografija[uredi VE | uredi]

  • Alves, Maria Helena Moreira (1985). State and Opposition in Military Brazil. Austin, TX: University of Texas Press.
  • Amann, Edmund (1990). The Illusion of Stability: The Brazilian Economy under Cardoso. World Development (pp. 1805–1819).
  • Azevedo, Aroldo. O Brasil e suas regiões. São Paulo: Companhia Editora Nacional, 1971. (port.)
  • Barman, Roderick J. Citizen Emperor: Pedro II and the Making of Brazil, 1825–1891. Stanford: Stanford University Press, 1999. ISBN 0-8047-3510-7 engl. {{{1}}}
  • Bellos, Alex (2003). Futebol: The Brazilian Way of Life. London: Bloomsbury Publishing plc.
  • Bethell, Leslie (1991). Colonial Brazil. Cambridge: CUP.
  • Boxer, Charles R. O império marítimo português 1415–1825. São Paulo: Companhia das Letras, 2002. ISBN 8535902929 (port.)
  • Bueno, Eduardo. Brasil: uma História. São Paulo: Ática, 2003. (port.) ISBN 8508082134
  • Calmon, Pedro. História da Civilização Brasileira. Brasília: Senado Federal, 2002. (port.)
  • Carvalho, José Murilo de. D. Pedro II. São Paulo: Companhia das Letras, 2007. (port.)
  • Coelho, Marcos Amorim. Geografia do Brasil. 4th ed. São Paulo: Moderna, 1996. (port.)
  • Costa, João Cruz (1964). A History of Ideas in Brazil. Los Angeles, CA: University of California Press.
  • Diégues, Fernando. A revolução brasílica. Rio de Janeiro: Objetiva, 2004. (port.)
  • Enciclopédia Barsa. Volume 4: Batráquio – Camarão, Filipe. Rio de Janeiro: Encyclopædia Britannica do Brasil, 1987. (port.)
  • Fausto, Boris (1999). A Concise History of Brazil. Cambridge: CUP.
  • Fausto, Boris and Devoto, Fernando J. Brasil e Argentina: Um ensaio de história comparada (1850–2002), 2nd ed. São Paulo: Editoria 34, 2005. ISBN 8573263083(port.)
  • Furtado, Celso. The Economic Growth of Brazil: A Survey from Colonial to Modern Times. Berkeley, CA: University of California Press.
  • Gaspari, Elio. A ditadura envergonhada. São Paulo: Companhia das Letras, 2002. ISBN 8535902775 (port.)
  • Janotti, Aldo. O Marquês de Paraná: inícios de uma carreira política num momento crítico da história da nacionalidade. Belo Horizonte: Itatiaia, 1990. (port.)
  • Leal, Victor Nunes (1977). Coronelismo: The Municipality and Representative Government in Brazil. Cambridge: CUP.
  • Lyra, Heitor. História de Dom Pedro II (1825–1891): Ascenção (1825–1870). v.1. Belo Horizonte: Itatiaia, 1977. (port.)
  • Lyra, Heitor. História de Dom Pedro II (1825–1891): Declínio (1880–1891). v.3. Belo Horizonte: Itatiaia, 1977. (port.)
  • Lustosa, Isabel. D. Pedro I: um herói sem nenhum caráter. São Paulo: Companhia das letras, 2006. ISBN 8535908072 (port.)
  • Malathronas, John (2003). Brazil: Life, Blood, Soul. Chichester: Summersdale.
  • Martinez-Lara, Javier (1995). Building Democracy in Brazil: The Politics of Constitutional Change. Macmillan.
  • Moreira, Igor A. G. O Espaço Geográfico, geografia geral e do Brasil. 18. Ed. São Paulo: Ática, 1981. (port.)
  • Munro, Dana Gardner. The Latin American Republics; A History. New York: D. Appleton, 1942. {{en}
  • Prado Júnior, Caio (1967). The Colonial Background of Modern Brazil. Los Angeles, CA: University of California Press.
  • Schneider, Ronald (1995). Brazil: Culture and Politics in a New Economic Powerhouse. Boulder Westview.
  • Schwarcz, Lilia Moritz. As barbas do Imperador: D. Pedro II, um monarca nos trópicos. 2nd ed. São Paulo: Companhia das Letras, 1998. ISBN 8571648379 (port.)
  • Skidmore, Thomas E. (1974). Black Into White: Race and Nationality in Brazilian Thought. Oxford: Oxford University Press.
  • Skidmore, Thomas E. Uma História do Brasil. 4th ed. São Paulo: Paz e Terra, 2003. (port.) ISBN 8521903138
  • Souza, Adriana Barreto de. Duque de Caxias: o homem por trás do monumento. Rio de Janeiro: Civilização Brasileira, 2008. (port.) ISBN 9788520008645
  • Vainfas, Ronaldo. Dicionário do Brasil Imperial. Rio de Janeiro: Objetiva, 2002. ISBN 8573024410 (port.)
  • Vesentini, José William. Brasil, sociedade e espaço – Geografia do Brasil. 7th Ed. São Paulo: Ática, 1988. (port.)
  • Vianna, Hélio. História do Brasil: período colonial, monarquia e república, 15th ed. São Paulo: Melhoramentos, 1994. (port.)
  • Wagley, Charles (1963). An Introduction to Brazil. New York, New York: Columbia University Press.
  • "Background Note: Brazil". US Department of State.
  • The World Almanac and Book of Facts: Brazil. New York, NY: World Almanac Books. 2006.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. IBGE. Censo 2010: população do Brasil é de 190.732.694 pessoas.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Report for Selected Countries and Subjects. International Monetary Fund.
  3. 3,0 3,1 3,2 Hora Legal Brasileira. Observatório Nacional. pristupljeno 2009-02-21
  4. national website.
  5. Mugnier, Clifford (January 2009). "Grids & Datums – Federative Republic of Brazil".
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 6,5 6,6 6,7 6,8 Geography of Brazil. Central Intelligence Agency (2008). pristupljeno 2008-06-03
  7. 7,0 7,1 People of Brazil. Central Intelligence Agency (2008). pristupljeno 2008-06-03
  8. 8,0 8,1 Introduction of Brazil. Central Intelligence Agency (2008). pristupljeno 2008-06-03
  9. 9,00 9,01 9,02 9,03 9,04 9,05 9,06 9,07 9,08 9,09 9,10 9,11 9,12 9,13 9,14 9,15 9,16 9,17 9,18 9,19 9,20 9,21 Brazilian Federal Constitution (Portuguese). Presidency of the Republic (1988). pristupljeno 2008-06-03 Brazilian Federal Constitution. v-brazil.com (2007). pristupljeno 2008-06-03 “Unofficial translate”
  10. Territorial units of the municipality level (Portuguese). Brazilian Institute of Geography and Statistics (2008). pristupljeno 2008-06-03
  11. "World Development Indicators database" (PDF file), World Bank, 7 October 2009.
  12. CIA – The World Factbook – Country Comparisons – GDP (purchasing power parity). Cia.gov. pristupljeno 25 January 2011
  13. Clendenning, Alan. "Booming Brazil could be world power soon", USA Today – The Associated Press, 2008-04-17, str. 2., pristupljeno 2008-12-12
  14. 14,0 14,1 (port.) Eduardo Bueno, Brasil: uma História (São Paulo: Ática, 2003; ISBN 8508082134), p.36.
  15. CNRTL - Centre National de Ressources Textuelles et Lexicales (fr.)
  16. Michaelis - Moderno Dicionário da Língua Portuguesa (port.)
  17. iDicionário Aulete (port.)
  18. (port.) "República Federativa do Brasil". Consulted on October 9, 2010.
  19. [Tolkien, J. R. R., On Fairy Stories, (London: George Allen & Unwin, 1964) p. 13. ],- Tolkien refers to the theory as well established in his 1947 essay.
  20. Boxer, p. 98.
  21. 21,0 21,1 Boxer, p. 100.
  22. Boxer, pp. 100–101.
  23. 23,0 23,1 Skidmore, p. 27.
  24. Boxer, p. 101.
  25. Boxer, p. 108
  26. 26,0 26,1 Boxer, p. 102.
  27. Skidmore, pp. 30, 32.
  28. Skidmore, p. 36.
  29. Skidmore, pp. 32–33.
  30. Boxer, p. 110
  31. Skidmore, p. 34.
  32. Bueno, pp. 80–81.
  33. Facsimiles of multiple original documents relating about the events in Brazil in the 17th century that led to a Dutch influence and their final defeat
  34. Calmon, p. 294.
  35. Bueno, p. 86.
  36. Boxer, p. 164.
  37. Boxer, pp. 168, 170.
  38. Boxer, p. 169.
  39. Boxer, p. 207.
  40. 40,0 40,1 Boxer, p. 213.
  41. Bueno, p. 145.
  42. Calmon (2002), p. 191.
  43. Barman (1999), pp.18, 27
  44. Lustosa, pp. 109–110
  45. Lustosa, pp. 117–119
  46. Lustosa, pp. 150–153
  47. Vianna, p. 418
  48. Hendrik Kraay apud Lorenzo Aldé, Revista de História da Biblioteca Nacional, issue 50, year 5 (Rio de Janeiro: SABIN, 2009), p. 20
  49. Sérgio Buarque de Holanda, O Brasil Monárquico: o processo de emancipação, 4th ed. (São Paulo: Difusão Européia do Livro, 1976), p. 403
  50. Diégues 2004, pp. 168, 164, 178
  51. Diégues 2004, pp. 179–180
  52. Lustosa, p. 208
  53. Vianna, p. 140
  54. José Murilo de Carvalho, A Monarquia brasileira (Rio de Janeiro: Ao Livro Técnico, 1993), p. 23
  55. Calmon (2002), p. 189
  56. Vainfas, p. 170
  57. Lyra (v.1), p. 17
  58. Carvalho 2007, p. 21
  59. Miriam Dohlnikoff, Pacto imperial: origens do federalismo no Brasil do século XIX (São Paulo: Globo, 2005), p. 206
  60. Carvalho (2007), p. 43
  61. Souza, p. 326
  62. Janotti, pp. 171–172
  63. Munro, p. 273
  64. Lyra (v.1), pp. 164, 225, 272
  65. Carvalho (2007), pp. 9, 222
  66. Lyra (v.1), p. 166
  67. Lyra (v.3), p. 62
  68. Vainfas, p. 18
  69. 69,0 69,1 Munro, p. 280
  70. George Ermakoff, Rio de Janeiro – 1840–1900 – Uma crônica fotográfica (Rio de Janeiro: G. Ermakoff Casa Editorial, 2006), p. 189
  71. Schwarcz, p. 444
  72. Vainfas, p. 201
  73. Barman (1999), p. 399
  74. Barman (1999), p. 130
  75. Lyra (v.3), p. 126
  76. Barman (1999), p. 361
  77. Ricardo Salles, Nostalgia Imperial (Rio de Janeiro: Topbooks, 1996), p. 194 – However, the monarchist reaction after the fall of the empire and the subsequent exile of the Imperial Family "was not small and even less was its repression".
  78. Lyra (v.3), p. 99
  79. Schwarcz, pp. 450, 457
  80. 80,0 80,1 Barman (1999), p. 403
  81. Barman 1999, Ibidem Page404 1st paragraph”
  82. Barman 1999, Ibidem Page405 2nd paragraph
  83. Woodward; James P. ”A Place in Politics: São Paulo, Brazil, from Seigneurial Republicanism to Regionalist Revolt” Duke University Press Books 2009 ISBN 0822343290 Chapter 3
  84. Scheina, Robert L. Latin America's Wars Vol.II: The Age of the Professional Soldier, 1900-2001. Potomac Books, 2003 ISBN 1574884522 Part 4; Chapter 5 - World War I and Brazil, 1917-18
  85. Levine; Robert M. ”Vale of Tears: Revisiting the Canudos' Massacre in Northeastern Brazil, 1893-1897” University of California Press 1995 ISBN 0520203437
  86. Sevcenko; Nicolau ”A Revolta da Vacina” (port.) Cosac Naify 2010 ISBN 9788575038680
  87. Barman, Roderick J. ”Millenarian Vision, Capitalist Reality: Brazil's Contestado Rebellion, 1912-1916” Canadian Journal of History December 1, 1995 University of Saskatchewan Vol30 Nr3 Pg542
  88. E. Bradford Burns; “A History of Brazil” Columbia University Press 1993 ISBN 9780231079556 from 2nd paragraph of p242 to p245
  89. Roland, Maria Inês; “A Revolta da Chibata” (port.) Saraiva 2000 ISBN 8502030957
  90. Woodward 2009, Ibidem Chapter 4
  91. Skidmore, p. 154
  92. Skidmore, pp. 155–156
  93. Bueno, pp. 328 and 331
  94. Bradford Burns 1993, Ibidem p352
  95. Fausto (2005), p. 249
  96. Fausto (2005), p. 267
  97. Skidmore, p. 162
  98. Bueno, p. 336
  99. Skidmore, p. 164
  100. Fausto (2005), p. 272
  101. Dietrich, Ana Maria in História Viva magazine, issue 67, year VI, 2009, p. 61
  102. Bueno, pp. 343–344
  103. Skidmore, p. 173
  104. Fausto (2005), p. 281
  105. Skidmore, pp. 182–183
  106. Bueno, pp. 346–347
  107. Skidmore, pp. 188–194
  108. Skidmore, p. 201
  109. Skidmore, pp. 202–203
  110. Skidmore, p. 204
  111. Skidmore, pp. 204–205
  112. Skidmore, pp. 209–210
  113. Skidmore, p. 210
  114. Fausto (2005), p. 397
  115. Gaspari, A Ditadura Envergonhada, pp. 141–142.
  116. 116,0 116,1 Gaspari, A Ditadura Envergonhada, p. 35.
  117. Elio Gaspari, A ditadura escancarada (São Paulo: Companhia das Letras, 2002), p. 193.
  118. Skidmore, p. 239
  119. Fausto (2005), p. 422
  120. Bueno, p. 379.
  121. Fausto (2005), p. 455.
  122. Gaspari, A Ditadura Envergonhada, pp. 34–35.
  123. Gaspari, A Ditadura Envergonhada, pp. 35–36.
  124. Bueno, p. 382.
  125. Fausto (2005), p. 460.
  126. Fausto (2005), pp. 464–465.
  127. Fausto (2005), pp. 465, 475.
  128. Naziv aktualne brazilske valute (real) dolazi od Realne jedinice vrijednosti (prijelazna valuta) kao i od starije valute koja je korištena do 1942. Na portugalskom "real" znači "kraljevski", jer je bila izvorno portugalska valuta, tada monarhija. (Skidmore, p. 311).
  129. Fausto (2005), p. 482.
  130. Fausto (2005), p. 474.
  131. Fausto (2005), p. 502.
  132. http://articles.cnn.com/2010-10-31/world/brazil.elections_1_voting-machines-president-luiz-inacio-manaus?_s=PM:WORLD
  133. Official Area (In Portuguese) IBGE: Instituto Brasileiro de Geografia e Estatística. Retrieved 2010-01-08.
  134. 134,0 134,1 134,2 134,3 134,4 Brazil. Country Guide. BBC Weather. pristupljeno 2008-06-11
  135. 135,0 135,1 135,2 Temperature in Brazil. Brazil Travel. pristupljeno 2008-06-11
  136. Annual averages of Mandacaru Agro-meteorological station (port.). Empresa Brasileira de Pesquisa Agropecuária.
  137. CPD: South America, Site SA19, Caatinga of North-eastern Brazil, Brazil. Botany.si.edu. pristupljeno 2009-10-29
  138. "Drought, Smallpox, and Emergence of Leishmania braziliensis in Northeastern Brazil". Centers for Disease Control and Prevention (CDC).
  139. "Ó Gráda, C.: Famine: A Short History". Princeton University Press.
  140. "Inland fishery enhancements". FAO.
  141. Conservação de anfíbios no Brasil.
  142. Conservação de aves no Brasil.
  143. 143,0 143,1 One fifth of the world's freshwater. Amazon. World Wide Fund for Nature (2007-08-06). pristupljeno 2008-06-12
  144. "Atlantic Forest, Brazil", Map: Biodiversity hotspots, BBC News, 2004-10-01, pristupljeno 2008-06-12
  145. Under threat. Greenpeace. pristupljeno 2008-06-12
  146. Amazon destruction. Greenpeace.
  147. "Brazil grants environmental licence for Belo Monte dam". BBC News. February 2, 2010.
  148. 2008 PNAD, IBGE. "População residente por situação, sexo e grupos de idade"
  149. 2008 PNAD, IBGE. "População residente por situação, sexo e grupos de idade"
  150. 2008 PNAD, IBGE. "População residente por situação, sexo e grupos de idade."
  151. José Alberto Magno de Carvalho, "Crescimento populacional e estrutura demográfica no Brasil" Belo Horizonte: UFMG/Cedeplar, 2004 (PDF file), p.  5.
  152. Instituto Brasileiro de Geografia e Estatística. IBGE (1999-11-29). pristupljeno 2010-01-25
  153. Projeусo da Populaусo do Brasil. IBGE. pristupljeno 2010-01-25
  154. Magno de Carvalho, "Crescimento populacional e estrutura demográfica no Brasil", pp. 7–8.
  155. 2008 PNAD, IBGE. "População residente por situação, sexo e grupos de idade".
  156. Sao Paulo beats more than 20 million inhabitants
  157. Richest cities 2009. PricewaterhouseCoopers. pristupljeno 2009-11-09
  158. Instituto Brasileiro de Geografia e Estatística. IBGE (2006). pristupljeno 2009-07-21
  159. R.L. Forstall, R.P. Greene, and J.B. Pick, "Which are the largest? Why published populations for major world urban areas vary so greatly", City Futures Conference, (University of Illinois at Chicago, July 2004) – Table 5 (p.34)
  160. City Population agglomeration list. City Population. Retrieved 30 July 2009.
  161. Rio 2016. Rio 2016. pristupljeno 2010-03-14
  162. Globe Award 2010: The Brazilian city Curitiba awarded the Globe Sustainable City Award 2010 - Globe Forum. Ekonominyheter.se. pristupljeno 7 March 2011
  163. Curitiba busca recuperação de biodiversidade local Terra - Ambiente. Noticias.terra.com.br. pristupljeno 22 July 2009
  164. Irazábal, Clara Elena (2002) Curitiba and Portland: Architecture, City Making, and Urban Governance in the Era of Globalization, PhD Dissertation in Architecture, University of California, Berkeley, p.112
  165. A TRAJETÓRIA DO DISCURSO AMBIENTAL EM CURITIBA (1960-2000). SciELO, Scientific Electronic Library Online.
  166. Jonas Rabinovitch and Josef Leitman, "Urban Planning in Curitiba," Scientific American, vol. 274, no. 3 (March 1996), pp. 46-53
  167. CNN Transcript - Special Event: The People's Planet - December 24, 2000. Transcripts.cnn.com (24 December 2000). pristupljeno 22 July 2009
  168. 2008 PNAD, IBGE."População residente por cor ou raça, situação e sexo".
  169. "In Amazonia, Defending the Hidden Tribes", The Washington Post, 8 July 2007.
  170. 170,0 170,1 Enciclopédia Barsa vol. 4, p. 230.
  171. 171,0 171,1 Coelho (1996), p. 268.
  172. 172,0 172,1 Vesentini (1988), p. 117.
  173. Adas, Melhem. Panorama geográfico do Brasil, 4th ed (São Paulo: Moderna, 2004), p. 268
  174. Azevedo (1971), pp. 2–3.
  175. 175,0 175,1 175,2 Moreira (1981), p. 108.
  176. Enciclopédia Barsa, vol. 4, pp. 254–55, 258, 265.
  177. Azevedo (1971), pp. 74–75.
  178. Enciclopédia Barsa, vol. 10 (Rio de Janeiro: Encyclopaedia Britannica do Brasil, 1987), p. 355.
  179. Azevedo (1971), p. 74.
  180. 180,0 180,1 Azevedo (1971), p. 161.
  181. Maria Stella Ferreira-Levy, "O papel da migração internacional na evolução da população brasileira (1872 a 1972), Revista de Saúde Pública Volume 8, suplemento. June 1974.) (1974). Table 2, p.  74. (port.) Available here [1] at scielo.br as a PDF file.
  182. Rohter, Larry. "Language Born of Colonialism Thrives Again in Amazon", New York Times, 2005-08-28, pristupljeno 2008-07-14
  183. Pomerode institui língua alemã como co-oficial no Município..
  184. Portuguese language and the Brazilian singularity.
  185. 185,0 185,1 Languages of Brazil. Ethnologue. pristupljeno 2008-06-09
  186. Nash, Elizabeth. "Portugal pays lip service to Brazil's supremacy", The Independent, 2008-05-02, pristupljeno 2008-06-09
  187. O alemão lusitano do Sul do Brasil. DW-World.de.
  188. O talian.
  189. Esperanto approved by Brazilian government as optional high school subject, mandatory if justified by demand. Page F30 (2009-09-19). pristupljeno 2010-10-30
  190. 190,0 190,1 IBGE, População residente, por sexo e situação do domicílio, segundo a religião, Censo Demográfico 2000. Acessado em 13 de dezembro de 2007
  191. Brasil: Estado laico e a inconstitucionalidade da existência de símbolos religiosos em prédios públicos.
  192. Senado aprova acordo com o Vaticano
  193. Brazil. U.S. Department of State (2005-11-08). pristupljeno 2008-06-08
  194. 194,0 194,1 Embassy of Brazil — Ottawa. pristupljeno 2007-07-19 “Political Institutions — The Executive”
  195. City Mayors. pristupljeno 2007-07-19 “Brazil federal, state and local government”
  196. Government – Brazil. Southtravels.com (1988-10-05). pristupljeno 2010-03-17
  197. "Leftist Lula wins Brazil election" BBC News. Accessed 17 May 2007
  198. "The Brazilian Legal System", Organization of American States. Accessed 17 May 2007.
  199. José Afonso da Silva, Curso de Direito Constitucional Positivo (Malheiros, 2004; ISBN 85-7420-559-1), p.  46.
  200. Silva, Curso de Direito Constitucional Positivo, p.  592.
  201. Miguel Glugoski and Odete Medauar, "Nossos direitos nas suas mãos", University of São Paulo Journal, 24–30 November 2003. Retrieved 17 May 2007.
  202. Diego Abreu, "Primeira Corte do mundo a ter canal de vídeo no YouTube é o STF", G1. (port.) Accessed October 12, 2009.
  203. "STF: Primeira corte do mundo no Youtube". ESMA-PB. (port.) Accessed October 12, 2009.
  204. "Página do STF no Twitter está no ar" (12/01/009). STF Official Website. (port.) Consulted on December 5, 2009.
  205. Kingstone, Steve. "UN highlights Brazil gun crisis", BBC News, 2005-06-27, pristupljeno 2010-04-30
  206. Number of people incarcerated in Brazil - 2010
  207. Zibechi, Raúl "Difficult Path" Funder's Network on Trade and Globalization. Acessado em 22 June 2007.
  208. Lima, Maria Regina Soares; Hirst, Mônica. "Brazil as a regional power" Blackwell Synergy Journal. Acessado em 22 June 2007.
  209. Bandeira, Luiz Alberto Moniz. "Brazil as a regional power" Sage Journals Online. Acessado em 22 de junho de 2007.
  210. Universia Knowledge at Wharton website, "Can Brazil Play a Leadership Role in the Current Round of Global Trade Talks?". Wharton School, Pennsylvania. Acessado em 22 June 2007.
  211. US-Brazil relations.
  212. Georges D. Landau, "The Decisionmaking Process in Foreign Policy: The Case of Brazil," Center for Strategic and International Studies: Washington DC: March 2003
  213. Raúl Zibechi, "Brazil and the Difficult Path to Multilateralism". IRC Americas. Retrieved on August 16, 2007.
  214. Maria Regina Soares De Lima and Monica Hirst, "Brazil as an intermediate state and regional power: action, choice and responsibilities", International Affairs 82 (1), 21–40. Retrieved on August 16, 2007.
  215. Luiz Alberto Moniz Bandeira, "Brazil as a Regional Power and Its Relations with the United States", Universidade de Brasília. Retrieved on August 16, 2007.
  216. "GlobalFirepower" Acessado em 23/12/2010.
  217. Sala de imprensa – FAB em números (Portuguese). Força Aérea Brasileira. pristupljeno 2007-12-12
  218. Sala de imprensa - FAB em números. Força Aérea Brasileira. Acessado em 16 de agosto de 2007.
  219. [2] Comando Geral do Corpo de Fuzileiros Navais - Sítio Acessado em 27/06/2010
  220. [3] Comando da Força de Fuzileiros da Esquadra - Sítio acessado em 27/06/2010
  221. [4] Sítio Tropas elite - Acessado em 27/06/2010
  222. Perguntas (Portuguese). Marinha do Brasil. pristupljeno 2007-08-16
  223. 223,0 223,1 [5] Milytary Power - Sítio acessado em 27/06/2010
  224. [6] Sítio oficial da Brigada de Operações Especiais
  225. [7] Defesanet - Sítio acessado em 27/06/2010
  226. [8] Sítio Tropas Elite - Acessado em 27/06/2010
  227. [9] Sítio oficial do 17º Batalhão de Fronteira
  228. [10] Sítio oficial do 72º Batalhão de Infantaria Motorizado
  229. 229,0 229,1 229,2 [11] Military Power - Sítio acessado em 27/06/2010
  230. The World Factbook - CIA. Acessado em 26 Março 2010.
  231. IBGE 7 a 12
  232. Defrontação - također: kopiranja, ili odražavanja
  233. Antártida, A Geografia do Continente Gelado e as Operações Brasileiras Page white acrobat.png(PDF). Departamento de Geografia - FFLCH - USP.
  234. O Tratado da Antártica: Perspectivas Territorialista e Internacionalista.
  235. A Estação Comandante Ferraz.
  236. Direitos Brasileiros de Zona Econômica Exclusiva e de Plataforma Continental em Torno do Arquipélago de São Pedro e São Paulo, por Joanisval Brito Gonçalves
  237. UN Continental Shelf and UNCLOS Article 76: Brazilian Submission
  238. http://g1.globo.com/economia-e-negocios/noticia/2010/09/bovespa-se-tornou-2-maior-do-mundo-em-valor-de-mercado.html
  239. Brazil.
  240. Report for Selected Countries and Subjects (PPP).
  241. Report for Selected Countries and Subjects.
  242. Economy of Brazil. Central Intelligence Agency (2008). pristupljeno 2008-06-03
  243. 243,0 243,1 Phillips, Tom. "The country of the future finally arrives", The Guardian, 2008-05-10, pristupljeno 2008-06-06
  244. "The economy of heat", The Economist, 2007-04-12, pristupljeno 2008-06-06
  245. O'Neill, Jim. BRICs. Goldman Sachs. pristupljeno 2008-06-06
  246. "Lula anuncia auto-suficiência do Brasil em petróleo amanhã", Folha de S. Paulo, 2006-04-20, pristupljeno 2009-05-26
  247. Baig, Taimur (2000). The Russian default and the contagion to Brazil (PDF). International Monetary Fund. pristupljeno 2008-06-06
  248. Fraga, Arminio (2000). Monetary Policy During the Transition to a Floating Exchange Rate: Brazil's Recent Experience. International Monetary Fund. pristupljeno 2008-06-06
  249. Wheatley, Jonathan. "Brazil: When an IMF Bailout Is Not Enough", Business Week, 2002-09-02, pristupljeno 2008-06-06
  250. "Brazil to pay off IMF debts early", BBC News, 2005-12-14, pristupljeno 2008-06-06
  251. Economic Quarterly (PDF) 171. Institute of Applied Economic Research (2007-03-01). pristupljeno 2008-06-06
  252. Capital Flows to Emerging Markets Set at Close to Record Levels. The Institute of International Finance.
  253. IPCA, IPC-FIPE and IPC-BR: Methodological and Empirical Differences (PDF). Central Bank of Brazil (2004). pristupljeno 2008-06-06
  254. BBCBrasil.com, Brasil terá padrão de vida 'europeu' em 2050, diz estudo, visitado em 8 de fevereiro de 2007
  255. Goldman Sachs, Global Economics Paper No: 153, visitado em 31 de agosto de 2009
  256. 256,0 256,1 "Brasil supera Canadá e se torna o terceiro maior exportador agrícola", O Estado de S. Paulo, 2010-03-07, pristupljeno 2010-03-07
  257. "Brazil's shares at all-time high", BBC News, 2008-04-30, pristupljeno 2008-06-09
  258. Alves, Fabio. "Brazilian Debt Raised to Investment Grade by S&P", Reuters, 2008-04-30, pristupljeno 2008-06-09
  259. 259,0 259,1 Warner, Jeremy. "Jeremy Warner's Outlook: Brazil secures investment grade", The Independent, 2008-05-02, pristupljeno 2008-06-09
  260. 260,0 260,1 Colitt, Raymond. "Sleeping giant Brazil wakes, but could stumble", Reuters, 2008-05-13, pristupljeno 2008-06-09
  261. Moffett, Matt. "Brazil Joins Front Rank Of New Economic Powers", The Wall Street Journal, 2008-05-13, pristupljeno 2008-06-09
  262. "An economic superpower, and now oil too", The Economist, 2008-04-17, pristupljeno 2008-06-09
  263. Schneyer, Joshua. "Brazil, the New Oil Superpower", Business Week, 2007-11-09, pristupljeno 2008-06-09
  264. "More bounty", The Economist, 2008-04-17, pristupljeno 2008-06-09
  265. 265,0 265,1 Field Listing — GDP — composition by sector.
  266. Agropecuária.
  267. Economia: O novo mapa da indústria brasileira
  268. Anuário Estatístico de Turismo 2009. Veja tabelas 1.1 e 3.8
  269. 269,0 269,1 269,2 UNWTO Tourism Highlights, 2009 Edition.
  270. UNWTO Datos Esenciales del Turismo, Edición 2007.
  271. Gasto de turistas estrangeiros registra recorde em 2008. Dados do Banco Central
  272. El Turismo en América Latina y el Caribe y la experiencia del BID.
  273. Distribução Espacial da Ocupação no Setor de Turismo: Brasil e Regiões.
  274. Educação.
  275. Llista de instituições de ensino superior do Brasil. Wikipedia.
  276. Ranking of the best Brazilian universities and research institutions in 2009. Social Capital Gateway.
  277. Brazilian Government. Skills training for growth. pristupljeno 2007-08-10
  278. Brazil — The Space Program. country-data.com (April 1997). pristupljeno 2008-05-24
  279. "Confirmed: Agreement with France Includes the Brazilian Nuclear Submarine", Nonproliferation for Global Security Foundation, 2008-12-23, pristupljeno 2008-12-23
  280. Rheinische Friedrich-Wilhelms-Universität. Elsa.physik.uni-bonn.de (2008-08-18). pristupljeno 2010-10-30
  281. LNLS Laboratório Nacional de Luz Síncrotron - O que é o LNLS
  282. Road system in Brazil. Nationsencyclopedia.com. pristupljeno 2010-10-30
  283. INFRAERO - Aeroportos Brasileiros
  284. "Ociosidade atinge 70% dos principais aeroportos", globo.com, 12 August 2007. (port.)
  285. "Mercado Brasileiro Terminais de Contêineres
  286. The World Factbook.
  287. REFLEXÕES SOBRE A HISTÓRIA DA MATRIZ ENERGÉTICA BRASILEIRA E SUA IMPORTÂNCIA PARA A DEFINIÇÃO DE NOVAS ESTRATÉGIAS PARA O GÁS. BGF. pristupljeno 9 de junho de 2008
  288. Oil reserves in Brazil
  289. Hydroelectric power in Brazil
  290. Nuclear Power in Brazil.
  291. Focus on Brazil (PDF). World Energy Outlook. International Energy Agency (2006). pristupljeno 2008-12-14
  292. Project Closing Report. Natural Gas Centre of Excellence Project. Narrative. Centro de Tecnologias do Gás & Energias Renováveis.
  293. Primeira página da primeira edição da Gazeta do Rio de Janeiro.
  294. Maiores jornais do Brasil - Associação Nacional de Jornais
  295. História do Rádio no Brasil.
  296. HISTÓRIA DA TELEVISÃO BRASILEIRA.
  297. Organizações Globo. InaGlobal.
  298. Participação das empresas. ANATEL.
  299. Internet Usage Statistics. International Telecommunications Unit: World Internet Users. ITU. pristupljeno 2011-01-10
  300. Broj računala u Brazilu, Globo.com
  301. Freyre, Gilberto. "The Afro-Brazilian experiment: African influence on Brazilian culture", UNESCO, pristupljeno 2008-06-08
  302. Candido; Antonio. (1970) Vários escritos. São Paulo: Duas Cidades. p.18
  303. Leandro Karnal, Teatro da fé: Formas de representação religiosa no Brasil e no México do século XVI (São Paulo, Editora Hucitec, 1998; available here [12].
  304. "The Brazilian Baroque", Encyclopaedia Itaú Cultural
  305. "Brazilian Literature: An Introduction". Embassy of Brasil - Ottawa. Visited on November 2, 2009.
  306. Roger, "Feijoada: The Brazilian national dish" braziltravelguide.com.
  307. CASCUDO, Luis da Câmara. História da Alimentação no Brasil. São Paulo/Belo Horizonte: Editora USP/Itatiaia, l983.
  308. FREYRE, Gilberto. Açúcar. Uma Sociologia do Doce, com Receitas de Bolos e Doces do Nordeste do Brasil. São Paulo, Companhia das Letras, 1997.
  309. BARBOSA, Lívia. Feijão com arroz e arroz com feijão: o Brasil no prato dos brasileiros. Horiz. antropol. [online]. 2007, vol.13, n.28 [cited 2011-03-09], pp. 87-116 . Available from: <http://www.scielo.br/scielo.php?script=sci_arttext&pid=S0104-71832007000200005&lng=en&nrm=iso>. ISSN 0104-7183. doi: 10.1590/S0104-71832007000200005.
  310. Ferraccioli, Patrícia; Silveira, Eliane Augusta da.(2010) Cultural feeding influence on palative memories in the usual brazilian cuisine. Rev. enferm. UERJ;18(2):198-203, abr.-jun. 2010. [13]
  311. Football in Brazil. Goal Programme. International Federation of Association Football (2008-04-15). pristupljeno 2008-06-06
  312. Beach Soccer. International Federation of Association Football. pristupljeno 2008-06-06
  313. Futsal. International Federation of Association Football. pristupljeno 2008-06-06
  314. The art of capoeira. BBC (2006-09-20). pristupljeno 2008-06-06
  315. Brazilian Vale Tudo. I.V.C. pristupljeno 2008-06-06
  316. Brazilian Jiu-Jitsu Official Website. International Brazilian Jiu-Jitsu Federation. pristupljeno 2008-06-06
  317. Donaldson, Gerald. Emerson Fittipaldi. Hall of Fame. The Official Formula 1 Website. pristupljeno 2008-06-06
  318. Donaldson, Gerald. Nelson Piquet. Hall of Fame. The Official Formula 1 Website. pristupljeno 2008-06-06
  319. Donaldson, Gerald. Ayrton Senna. Hall of Fame. The Official Formula 1 Website. pristupljeno 2008-06-06
  320. INDIANAPOLIS 500 RACE WINNERS Page white acrobat.png(PDF). indianapolismotorspeedway.com.
  321. 1950 FIFA World Cup Brazil. Previous FIFA World Cups. International Federation of Association Football. pristupljeno 2008-06-06
  322. 2014 FIFA World Cup Brazil. International Federation of Association Football. pristupljeno 2008-06-06
  323. Formula 1 Grande Premio do Brasil 2008. The Official Formula 1 Website. pristupljeno 2008-06-06
  324. "Olympics 2016: Tearful Pele and weeping Lula greet historic win for Rio", The Guardian, 2 October 2009.
  325. Rio de Janeiro 2016. International Olympic Committee.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Brazil.
Logotip Wječnika
Potraži Brazil u
Wječniku, slobodnom rječniku.