Mladen Juran

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Mladen Juran (8. svibnja 1942.), autor prvih filmova samostalne Hrvatske selekcioniranih za festivale "A" kategorije , s nominacijama za Melies d'Or i Golden Ombu, kandidaturom za Oscara, te s ranim debitiranjem u francuskoj kinematografiji. Hrvatski redatelj i scenarist, ponekad producent i glumac.

Osobito se ističu Zlatne medalje za kratki igrani film "Transatlantic" i dugometražni dokumentarni "Živuće fotografije" - Festival jugoslavenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma Beograd 1982. i 1983.; selekcija za službeni program "A" festivala Moskva 1999. i nominacija za nagradu Golden Ombu na "A" festivalu u Mar del Plati 1999. za dugometražni "Transatlantic" , kao i 4 Zlatne arene - Pula festival 1998., te hrvatska kandidatura za nominaciju za nagradu Oscar - Academy Award 1998. Također se ističe i ugledna nominacija za nagradu Melies d'Or za najbolji europski film fantastike za film "Potonulo groblje" - Svjetski festival festivala fantastike Bruxelles 2003.

Životopis[uredi VE | uredi]

Juran je rođen u Zagrebu. Gimnaziju je završio u Splitu, 1960. Nakon diplomiranja na Ekonomskom fakultetu, 1964., odlazi u Pariz gdje diplomira na Studiju dramskih umjetnosti Charles Dullin u Théâtre National Populaire, 1968. Za vrijeme studija nastupa kao glumac i asistira (Histoire du Cinema Francais, izdanje povodom 100. obljetnice francuske kinematografije, Maurice Bessy, Raymond Chirat, Andre Bernard - Skraćeni prikaz od 1966. – 1970.,M. Juran- strana 320 - Pygmalion, 1992.)redateljima Michael Cacoyannisu (kazalište T.N.P. – «Les Troyennes» J.P. Sartrea, 1965.), Abel Ganceu (tv serijal «Valmy» -O.R.T.F., 1967.) i Med Hondou (film «Soleil 0», 1969 – u selekciji festivala Cannes, New York, Locarno, Berlin, 1970.), te stažira kod slavnog Lee Strasberga, direktora Actor’s Studija iz New Yorka.

Nakon povratka u Hrvatsku, Juran započinje karijeru na državnoj televiziji. Od 1973. stvorio je više od 200 filmova i televizijskih serija različitih vrsta i žanrova (Zadnja pošta Zagreb, Zagrebulje, Pozdrav iz Zagreba, Zagrebački panopticum, Prizori iz prošlog stoljeća, Dan šarenih oblaka rođenih iz mora – James Joyce u Puli, Hrvati i Amerika itd), počesto uz scenarističku suradnju knjževnika Zvonimira Milčeca: od pogleda na kozmopolitski rodni grad Zagreb u kontekstu fenomena grada, "najvećeg ljudskog pronalaska", pulsiranju gradskog života hrvatske metropole, sve do - posebnog doprinosa na medijskom oživljavanju zatomnjenih i pomalo ugašenih gradskih senzibiliteta njegovog djetinstva i pritajenih nekonformističkih pojava u knjževnosti, povijesti, filmu, jazzu i rocku, "vanjskim simptomima načina življenja fantastike svakodnevnice". Snimao je prepoznatljivim rukopisom, jedino realno mogućim obzirom na vrijeme i kontrolu tabu tema, u stilu "commedia dell'arte all'improvviso", adaptirajući pisane ili životne storije Zagreba i Hrvatske (počesto sa slavnim glumačkim imenima kao što su Ena Begović, Relja Bašić, Božidar Orešković, Željko Vukmirica, Ivo Gregurević, Sven Lasta, Tomislav Martić, Filip Šovagović, Slavko Juraga, Boris Svrtan, Mladen Crnobrnja) - osebujnim prožimanjem snimljenih kadrova fikcije i dokumentarne autentične-arhivske filmske građe.

Filmovi[uredi VE | uredi]

Juran realizira 1988. svoj prvi cjelovečernji igrani film Trideset konja po scenariju Ive Brešana, a prema noveli Vjekoslava Kaleba, britku komediju s nizom popularnih glumaca (Boris Dvornik, Josip Genda, Sven Lasta, Milena Dravić, Milan Štrljić) koja denuncira pljačku nacionalizacije. “Brešan je u skladu sa «zahvalnim» prvim posleratnim godinama i humorističkim ambicijama napravio laku priču o razvlašćenima i povlašćenima, pri čemu je reditelj Mladen Juran najviše vodio računa o karakterizaciji likova. Upravo u likovima, odnosno glumcima, bilo je i najviše draži.» - V. Lazarević - "Naravno, samo naivan čovek bi pomislio da su to bile zgode koje nisu imale nikakve posledice, već samo uzrok.”, tako je o filmu pisao tadašnji hrabri tisak, a posljedice su bile tipične za totalitarni sustav - zatajivanje filma.

Tijekom domovinskog rata, 1993., nastaje I dok je srca, bit će i Kroacije - A.G. MatoŠ, po vlastitom scenariju, retrospekcija uzbudljive životne avanture, morala, politike, kulture, ljubavi i britkih misli govore glamurozno, intrigantno i zahtjevno o nama danas više nego ikada. Još jedne “Zgode s posledicama”, 1994., sa istovjetnim posljedicama, u liku Kositrenog srca, po scenariju Nenada Marjanovića Zulima, psihološke ratne drame dvojice protagonista rock generacije: Vidre (Slavko Juraga), invalida domovinskog rata i Žaca (Filip Šovagović), uspješnog poslovnog čovjeka u punini ikonografije Profitera.

Juranov kratki igrani film Transatlantic, 1981. – «Nadrealističan prikaz tragične sudbine hrvatskog iseljenika» - pisao je Dražen Movre. Branko Belan, jedan od najvećih filmskih autoriteta u Juranu je nalazio «Osjećaj za značenja: izvrsnu atmosferu, inteligentno i moderno shvaćanje sintagme» - Miro Modrinić « Juran je rekonstruirao jednu sudbinu naše ekonomske emigracije s mnogo topline, u lijepo oslikanoj atmosferi stare Austrije o kojoj naš film nije dosad rekao gotovo ništa» - Milutin Čolić «Film sumorne atmosfere i smirene a jake emocije...» – Ivan Starčević «... možete jednoglasno sa mnom zaključiti da je jugoslavenska kinematografija (Transatlantic je trebao biti dugometražni film) u Mladenu Juranu dobila režisera velike senzibilnosti i vizualne kulture...». Bio je to izuzetno uspješan film, nagrađen Zlatnom medaljom na festivalu u Beogradu 1982., prodavan u distribucijama u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, po anketi filmskih kritičara od 1988. godine jedan od ponajboljih hrvatskih i jugoslavenskih kratkih igranih filmova uopće. I prije i nakon što je realizirao taj emigrantski kratki film u originalnoj glumačkoj performansi danas kultnih umjetnika konceptualista (Dalibor Martinis i Vladimir Dodig Trokut), u kombinaciji s glumačkom legendom Svenom Lastom - Juran je pokušavao napraviti cjelovečernji igrani film s istom tabu temom emigracije, no tu će ideju ostvariti tek nakon pada komunizma.

U samostalnoj Hrvatskoj, 1998., Juran konačno realizira cjelovečernji Transatlantic, po vlastitom scenariju i u suradnji Mate Matišića i Božidara Violića, koji potvrđuje «vizuelnu kulturu, osjećaj za uvjerljivu sumornu atmosferu, metafizički doživljaj prostora, snagu slike i moć čistog filma, osebujnu kompoziciju kadra, stil dostojan sjećanja na Sergija Leonea, bogatog intelektualnog i umjetničkog nasljedstva...» - filmski kritičari: Ivan Starčević, Janko Heidl, Rodrigo Carlos Sabio, Magella Blinksell... (...) „…kao da se nadovezuje na tradiciju hrvatskog romana, na onu u kojoj se realističke komponente prepliću s romantičarskim, atraktivnim (npr. Šenoa, Kovačić, Aralica), s tematikom koja se u nas iznova aktualizira i koja ima vrlo suvremene «reference» - iz recenzije prof dr sc Ante Peterlića. Cjelovečernji Transatlantic, ponovno s glumačkim performansama spomenutih konceptualista i nizom izvanrednih glumaca (od australske dive Melite Jurišić, Filipa Šovagovića, Borisa Dvornika, Alena Liverića, Relje Bašića, Ive Gregurevića, Matije Prskalo - do gostujućeg off glasa jednog Martina Sheena), svjetski je prihvaćen kao rijetko koji hrvatski film, dobitnik 4 Zlatne arene na festivalu u Puli 1998. i nagrade Kodak , rekordno gledan na Hrvatskoj televiziji (do 2014. sveukupno preko 4 milijuna gledatelja!) i videu, selekcioniran kao prvi film samostalne Hrvatske u službenoj konkurenciji jednog od sedam priznatih svjetskih festivala "A" kategorije - nominacija Golden Ombu, Mar del Plata 1999. gdje ga je na samom otvorenju festivala i u festivalskoj distribuciji u Argentini gledalo preko 30.000 gledatelja - selekcioniran za službeni program još jednog festivala "A" kategorije - Moskva 1999. Uspješno je bio predstavljen kao hrvatski kandididat za Oscara - za najbolji strani film za 1998., po prikazivanju u kinima Los Angelesa i, prema reakcijama akademičara, slavnih filmaša Hollywooda i hrvatskog iseljeništva, stekao dobru poziciju za nominaciju za najveću filmsku nagradu, te sjajne komplimente svojim "superiornim izgledom".

Cjelovečernji igrani film Potonulo groblje, 2002. - po romanu Gorana Tribusona, nadrealistički je prikaz, ovaj put ratne katastrofe u Hrvatskoj devedesetih: "Horror Mladena Jurana Potonulo groblje koji je osvojio Sci-Fi festival u Bruxellesu portretira sredovječnog čovjeka koji se vraća u svoj grad dugo godina poslije lutanja Europom u potrazi za unutarnjim mirom (...) ...razvoj drame, nadograđen elementima trilera i povremenim komičnim ili grotesknim situacijama. Redatelj vodi film izvanrednim osjećajem za ritam, rafiniranim okom za detalj, stvarajući istinske karaktere. Unatoč provokativnoj temi radi se o neospornoj kvaliteti. " - Andre Deutsch, Variety, 2004. «Radi se o vrlo ambicioznom projektu, zatim o vrlo originalnom projektu jer se priča ne kreće u krugu tehnoloških (npr. elektronskih) dometa kao današnja fantastika, jer je to fantastika «duševnoga» i, napokon, jer je originalna, čak vrlo originalna, predstavlja doprinos trendu fantastičkoga u razmjerima znatno širima od Hrvatske.» - iz recenzije prof dr sc Ante Peterlića. O filmu «osebujne atmosfere, stravičnog ugođaja, u miljeu emigranata povratnika u katastrofičnoj domovinskoj, post totalitalističnoj situaciji devedestih, modernom i demonskom vremenu svakojakih katarza - u stilu ponajboljih američkih noir filmova» - pisali su filmski kritičari Mate Ćurić, Bruno Kragić, Frank Lafond... Uz tankoćutnu interpretaciju Svena Medvešeka i Barbare Nole, te scenarističku i glumačku suradnju oskarevca Jiri Menzela, film je bio nominiran za Melies d'Or Award - najbolji europski film fantastike - Bruxelles 2003.

Vjeran ponajviše temama korijena i emigracije , Mladen Juran je, još 1982., realizirao cjelovečernji dokumentarac o pionirskoj povijesti hrvatske kinematografije Živuće fotografije, s tada nikad viđenim prvim filmskim snimkama Hrvatske, izdvojen od uvaženih teoretičara filma (prof dr sc Peterlić, dr sc Kukuljica) kao "izuzetan kulturni iskorak koji je stvorio svijest o povijesti hrvatske kinematografije, a zbog inovativnosti bio višestruko nagrađivan, zaslužan za uspostavu nove perspektive o povijesti filma u Hrvatskoj i utjecaju obrazovanja budućih hrvatskih filmskih autora i filmske znanosti.", Zlatna medalja, Beograd, 1984. Projekt bez presedana, jer će četvrt stoljeća kasnije, 2006. i 2008., dobiti nastavke trilogije Živuće fotografije 2 i 3.

Kazalištu se Juran vraća, 1996./1997. Pjesnikovom kobi, dramom identiteta o pjesniku Petru Preradoviću, austrijskom časniku koji je zaboravio maternji jezik i bavio se spiritualizmom.

Mladen Juran, zajedno sa sinom multimedijskim umjetnikom Igorom Juranom, utemeljitelj je umjetničke organizacije Adriatic Art Media Film (2011.) koja producira njihove filmove (dr Andrija Štampar, vizionar, te Jutarnji program i Quest to Nord) i filmove pretežito mlađih, afirmiranih autora, sufinanciranih od Havc-a.

Nagrade[uredi VE | uredi]

  • Zlatna medalja, Beograd 1982.

Transatlantic , kratki igrani

  • Zlatna medalja, Beograd 1983.

Živuće fotografije – slike iz prošlosti filma u Hrvatskoj, dugometražni dokumentarni

  • Diploma, Beograd 1985.
  • Plaketa Sveučilišta u Zagrebu

Škola narodnog zdravlja – naša nepoznata filmska industrija, dugometražni dokumentarni

  • I. nagrada publike, Dani JRT-a u Skoplju 1985.

srednjometražni glazbeni igrani film «Stari album L.P.-ija“

  • 4 Zlatne arene Pula film festival, 1998.
  • Nagrada Kodak, 1998.
  • Hrvatski kandidat za nominaciju za nagradu Oscar, Academy Award", 1998.
  • Službeni program Moscow international film festival, (“A” festival), 1999.
  • Nominacija za Golden Ombu", Službena konkurencija 15 Festival Internacional de Cine , Mar del Plata (prvi film u samostalnoj Hrvatskoj u službenoj konkurenciji svjetskog «A» festivala), 1999.,Službena konkurencija festivala u Montevideu, 2000.

Transatlantic, dugometražni igrani

  • Nominacija za nagradu Melies d'Or za najbolji europski film fantastike,(6 kandidata), 2003. Službena konkurencija International Festival of Fantasy film, Bruxelles (finalni festival festivala fantastike) , 2003.
  • Službena konkurencija Cinenygma International Film Festival, Luxembourg, 2003.

Potonulo groblje, dugometražni igrani

  • Zlatna plaketa s kadenom Mare Nostrum Croaticum,

„za izuzetan doprinos hrvatskoj kulturi“, 2012.

  • Nominacija za The Golden Gazelle, 2013.g., Abu Dhabi International Environmental Film Festival za cjelovečernji dokumentarni film “Dr. Andrija Štampar, vizionar"

Filmografija[uredi VE | uredi]

Dugometražni igrani filmovi[uredi VE | uredi]

  • Trideset konja (1987.)
  • I dok je srca, bit će i Kroacije - A.G. Matoš (1993.)
  • Kositreno srce (1994.)
  • Transatlantic (1998.)
  • Potonulo groblje (2002.)

Kratkometražni igrani filmovi[uredi VE | uredi]

  • Brijačnica (1974.)
  • Do kraja i natrag (1975.)
  • Transatlantic (1981.)
  • Napad na Narodnu banku u Rijeci, 1909. (2009.)

Dokumentarni filmovi[uredi VE | uredi]

  • Uzlet (1976.)
  • Strah u dolini potoka Bliznec (1978.)
  • Ne gledaj gore (1979.)
  • Trilogija Živuće fotografije 1,2,3 (1982., 2006. i 2008.)
  • Škola narodnog zdravlja Andrija Štampar – naša nepoznata filmska industrija (1984.)
  • Između života i smrti (1989.)
  • Prvi su krenuli dokumentaristi (1990.)
  • Tribute to America (2007.)
  • Dr Andrija Štampar, vizionar (2012.)

TV-filmovi i serijali[uredi VE | uredi]

  • Kratki igrani film Brijačnica (1974.)
  • Dokumentarni serijal Zadnja pošta Zagreb (1976.- 1979.)
  • Igrani film priča iz Maksimirske šume (1978.)
  • Dokumentarni glazbeni serijal Zagrebulje (1979. – 1980.)
  • Dokumentarni serijal Mala kinoteka (1980.)
  • Dokumentarni film Dan šarenih oblaka rođenih iz mora – James Joyce u Puli (1983.)
  • Dokumentarni serijal Prizori iz prošlog stoljeća (1984.)
  • Glazbeni igrani film Stari album L.P-ija (1985.)
  • Igrano dokumentarni serijal Pozdrav iz Zagreba (1987. – 1988.)
  • Umjetnička večer Ranko Marinković (1987.)
  • Igrani film Trideset konja 1987.)
  • Igrano dokumentarni serijal Zagrebački panopticum (1989.)
  • Dokumentarni serijal Hrvatski sabori – iskon i zakon (1990.)
  • Dokumentarni serijal Istra po Matiji (1990.)
  • Dokumentarni serijal Lov na torpiljarku ( 1991.)
  • Dokumentarni serijal Iseljena Hrvatska (1991. – 1992.)
  • Dokumentarni film Istra, ruža hrvatska (1992.)
  • Dokumentarni film Hrvati i Amerika (1992.)
  • Dokumentarni film Moja priča o Hrvatskoj (1992.)
  • Dramski serijal Hrvatska lirika egzila (1993.)
  • Igrani film I dok je srca, bit će i Kroacije - A.G. Matoš (1993.)
  • Igrani film Kositreno srce (1994.)
  • Dramski kolaž Pismo francuskim prijateljima (1994.)
  • Srednjemetražni igrani film Zora dalmatinska (1994. – 1995.)
  • Dramski mini serijal u 3 nastavka Transatlantic (1999.)
  • Dramski mini serijal u 2 nastavka Potonulo groblje (2003.)

Kazalište[uredi VE | uredi]

  • Pjesnikova kob, predstava pretpremijerno izvedena u rujnu 1996. u Zadru na zadarskom kazališnom ljetu, a premjerno na sceni Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci u studenom 1996. te je u istom kazalištu u sezoni 1996./1997. održano dvadesetak repriza

Glumačke uloge[uredi VE | uredi]

  • Les Troyennes kao Grk (Redatelj Michael Cacoyannis, kazalište T.N.P., Paris,1966.)
  • Serijal Quand la Liberte venait du ciel, nastavak Les fiances de Romanville kao Časnik-ljubavnik (Redatelj Albert Riera, O.R.T.F.,1966.)
  • Soleil O kao Švedski sindikalist (Redatelj Med Hondo, 1969.)
  • Gott mit uns (Dio e con noi) kao Captain Carlaile (Redatelj Giuliano Montaldo, 1969.)
  • Transatlantic kao US Granični službenik na Ellis Islandu (Redatelj Mladen Juran, 1998.)

Izvori[uredi VE | uredi]

 Juran] (hrv.)
  • www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=29545
  • </ref> www.kinoeye.org/03/10/lafond10.phpKinoeye 2003., Frank Lafond
  • </ref> books.google.hr/books?id=m... Histoire du Cinema Francais, L'edition du
 centanaire,Maurice Bessy, Raymond Chirat, Andre Bernard - Skraćeni prikaz  od 1966. – 1970.,
 strana 320 - Pygmalion, 1992.
  • </ref> Variety International Film Guide 2004, Andre Deutsch,
stranice 116 i 117

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]