Arsen Dedić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Arsen Dedić

DedicArsen.JPG

Rodno ime Arsen Dedić
Poznat/a i kao Igor Krimov
Luka Juras
Rođen/a 28. srpnja 1938.
Žanr/ovi šansona
Zanimanje skladatelj, pjesnik, flautist, tekstopisac, aranžer, dirigent i glazbeni producent
Instrument klavir, gitara, flauta
Djelatno razdoblje 1963. - danas
Nagrade
Dobitnik diskografske nagrade Porin
Dobitnik književne nagrade Kiklop 2004. i 2009.
Značajni instrumenti
flauta, glasovir, gitara

Arsen Dedić (Šibenik, 28. srpnja 1938.), hrvatski književnik, prevoditelj, pjesnik i kantautor. Autor je i izvođač brojnih šansona te pobjednik mnogih festivala. Napisao je, skladao i izveo mnoge dojmljive i misaone pjesme te je svojim izvornim stilom stekao mnoge poklonike. Smatra se jednim od osnivača žanra šansone u Hrvatskoj. Uz glazbu, objavio je više zbirki lirike. Prevodio je i obrađivao poznate šansonijere i autore, među njima Gina Paolija, Sergia Endriga i Jacquesa Brela, koji je ostavio dubok utjecaj na njegovu karijeru. Osnovno određenje mu je glazba, ali spajajući je s poetskim prirodno je stigao do vlastitog kantautorskog govora, koji ga je najviše i obilježio. Javlja se kao skladatelj, interpret, pjesnik, producent, dirigent, svirač. Uglazbio je stihove Krleže, Cesarića i Goloba. Njegove pjesme su prevođene i obrađivane od strane mnogih izvođača, a za mnoge je pisao (Gabi Novak, klape, Ibrica Jusić). Veliki dio njegovog opusa čini primijenjena glazba za TV, film i kazalište. Član je Hrvatskog društva skladatelja kao i Hrvatskog društva pisaca.

Djetinjstvo i mladost[uredi VE | uredi]

Arsen Dedić rodio se 28. srpnja 1938. u Šibeniku kao drugo dijete Jovana i Veronike rođ. Mišković. S očeve stane obitelji svi su bili pravoslavni vjernici, dok je majka bila Hrvatica iz Rupa pokraj Skradina te je prešla na pravoslavlje tek prilikom udaje za Arsenovog oca.[1] Dedić se rodio kao drugo dijete u siromašnoj, težačkoj obitelji te mu je majka bila nepismena, iznimno pobožna domaćica, koju je on kasnije opismenio.[2] Premda mu je majka htjela nadjenuti ime Igor, na nagovor svećenika dala mu je ime Arsen.[1] Otac Jovan bio je zidar i dobrovoljni vatrogasac, a bio je i glazbeno nadaren te je u Šibenskoj narodnoj (limenoj) glazbi svirao više instrumenata.[3] U limenu glazbu otac Jovan uvodi od malena Arsenovog brata Milutina (r. 1935.), a od njegove trinaeste godine i Arsena, koji svira flautu. S glazbom Arsen svira prilikom svečanosti i koncerata, ali često i tijekom sprovoda. Dio djetinjstva Arsen je proveo u majčinim rodnim Rupama, dok je kao dijete odrastao u šibenskoj težačkoj četvrti, u ulici Nikole Tesle u kojoj su neko vrijeme živjeli i Vice Vukov (r. 1936.) i Mišo Kovač (r. 1941.).[4] Djetinjstvo u Šibeniku, njegovi motivi i ljudi te mediteranski ugođaj obilježili su velik dio Dedićevog opusa.[5] Arsen je pohađao šibensku gimnaziju, gdje je bio jedan od najboljih učenika, te usporedno i srednju glazbenu školu.[1] Svoju sklonost glazbi pokazao je i osnivanjem klape tijekom gimnazijskog školovanja.[6]

Glazbena karijera[uredi VE | uredi]

Početci karijere[uredi VE | uredi]

Nakon mature, 1957. odlazi u Zagreb kod ujaka. Na Sveučilištu u Zagrebu upisuje pravo s namjerom stjecanja "solidnog zvanja", no ubrzo ga sve više počinje privlačiti umjetnost, od kiparstva do slikarstva. Kako je u početku stanovao u Muzičkom internatu u Jurišićevoj 31a, sa sedam drugih studenata prava u sobi, od kojih su svi svirali instrumente, ostaje vezan za glazbu. Usporedno s prve dvije godine prava ponovno pohađa i završava zadnja dva razreda srednje glazbene škole (iako ih je već položio u Šibeniku). Počinje pisati i pjesme. Njegov cimer, Mario Boljuni, svirao je glasovir te je već imao svoj orkestar s kojim je nastupao na plsenjacima na Ribnjaku.[7] Tako je angažirao i Arsena kao vokalista. Pjevao je Domenica Modugna, The Platterse, Paula Anku i ostale tada popularne izvođače. Istodobno se zanima za poeziju. U zagrebačkom časopisu Prisutnosti Dedić je 1958. objavio dvije pjesme pod zajedničkim naslovom Čuda. Zbog pjesama religijskih motiva, "Gospodinu Isukrstu" i "Svetom Nikolu" je doveden pred povjerenstvo i otpušten kao stalni vanjski honorarni suradnik s Radija Zagreb.[3][8] Pogođen zabranom, provodi vrijeme na selu u okolici Zagreba. Nakon toga ostavlja se pisanja pjesama te započinje razdoblje autorske šutnje. Ostavši bez prihoda, kao student okreće se pisanju aranžmana, prepisivanju nota i sličnim poslovima.

Tijekom studija prava počinje pjevati i u akademskom zboru "Ivan Goran Kovačić". Sklonost glazbi naposljetku je ipak prevagnula te nakon položene tri godine prava prekida studij 1959. Iste godine upisuje se na Muzičku akademiju. Za festival "Zagreb '59" Mario Boljuni je poslao skladbu "Mornarev cha-cha-cha" te je zamolio Arsena za pisanje stihova, na što je on i pristao pod pseudonimom Igor Krimov.[7] Kako nije imao ni prikladne odjeće ni novca za ulaznice, festivalu nije ni prisustvovao. Skladba je osvojila nagradu, a Arsenu kao autoru teksta pripalo je 15.000 dinara, za studenta priličan iznos. Ubrzo počinje pisati još tekstova za skladbe Boljunija, od kojih "Poslije ljubavi" na festivalu Sarajevo '60. dobiva nagradu za najbolji tekst. S Boljunijem osniva 1960. vokalni kvartet "Prima". Iako i sam pomalo sklada, usredotočava se na pisanje i aranžiranje za druge, među kojima su i Alfi Kabiljo i Nikica Kalogjera. Sastav "Prima" prolazi na audiciji za mlade pjevače Televizije Zagreb "Prvi put pred mikrofonom" te dobiva osigurane nastupe i honorar. To utječe na Arsena i ostale, koji glazbu počinju shvaćati sve ozbiljnije i sve profesionalnije, posvećujući joj sve više vremena. S ljubljanskim ansamblom objavljuje dva singla, prepjeve skladbi Let's twist again (Chubby Checker) i Nata per me (Adriano Celentano). 1961., čuvši Gina Paolija, pronalazi se u novom izrazu. Nastavlja s objavljivanjem pjesama u splitskom časopisu "Vidici" i časopisu "Polet", što primjećuje Zlatko Tomičić. Dediću pristupa Dubravko Horvatić uime Antuna Šoljana, tražeći pjesme za novi Šoljanov časopis, Književnik, na što Arsen pristaje.[3] Krajem 1961. ženi se Sandrom Matoš, nećakinjom A. G. Matoša, s kojom u studenom 1962. dobiva kći Sandru.

Nastupa i kao flautist u zagrebačkim jazz sastavima. Slijedom nesuglasica, sastav Prima se raspada, a kako se u to doba razišao i sastav koji je vodio Hrvoje Hegedušić, Arsen pristupa Hegedušiću te osnivaju "Zagrebački vokalni kvartet". Povremeno nastupa i kao pjevač kvarteta "Melos", za koji se sve više vezuje, pogotovo slijedom razlaza s prijašnjom grupom. Na festivalu "Zagreb '62" izvode skladbu "Negdje" Nikice Kalogjere. No, kako su članovi Melosa mogli sudjelovati s različitim intenzitetom te se nisu željeli baviti glazbom profesionalno, prijateljski se razilaze 1962. Slijedom toga, Dedić započinje karijeru kao vokalni solist. Sve više shvaća da šlageri ne zadovoljavaju njegov izričaj te se okreće francuskoj šansoni te genoveškoj školi talijanske glazbe. Sljedeće godine (1963.) na zagrebačkom festivalu pojavljuju se kao vokalni solisti Dedić i Zvonko Špišić, čime se postupno rađa novi pravac hrvatske zabavne glazbe - šansona. Izvodi skladbe "Milioner", "Jesenji dažd" te "Bolero noći". Uskoro ga pozivaju na Beogradsko proljeće te splitske "Melodije Jadrana '63.", gdje se upoznaje sa Zdenkom Runjićem i izvodi njegovog Čovjeka od soli te svoju prvu cjelovitu, autorsku skladbu, "Onaj dan", za koju biva nagrađen. Nakon toga sklada i "Večer sa Ksenijom" na nagovor Boška Petrovića, za flautu i Zagrebački jazz kvartet. Nakon 1963. počinje pisati pjesme bez pseudonima (Vratija se Šime, Maškare, Vino i gitare i dr.)

1964.-1969.[uredi VE | uredi]

Tijekom odsluženja vojnog roka u Lici upoznaje Radu Šerbedžiju, tada mladog glumca amatera, te razrađuje neke skladbe. Odlazi na turneju s vojnim sastavima po zemljama istočnog bloka i SSSR-u. Nakon otpusta iz vojske, 1964. na Splitskom festivalu izvodi pjesmu koju je napisao tijekom boravka u vojsci, Kuću pored mora. Skladba je jedva ušla na splitski festival, budući da je bila odbijena na opatijskom, zagrebačkom i beogradskom festivalu. Osvaja prvu nagradu žirija, drugu publike i nagradu za najbolji tekst. Budući da je dotad uglavnom pisao i skladao za druge, bio je potpuno iznenađenje. Postaje senzacija i automatski prepoznat i potvrđen kao kantautor i šansonijer, otvarajući potpuno novi žanr hrvatske glazbe.[9] Iste godine u sklopu Zagrebačkog festivala okuplja se skupina od desetak skladatelja i književnika pod nazivom Studio 64 s ciljem promidžbe šansone. Slijedom toga Dedić piše i sklada Moderato cantabile, koju prvi put izvodi izvan konkurencije na Zagrebfestu iste godine, u sklopu koncerta Studija 64, što u potpunosti određuje njegov kantautorski put te ga svrstava među utemeljitelje Zagrebačke škole šansone. Preko noći je postao zvijezda, lik s javne scene. Iste godine diplomira flautu na Muzičkoj akademiji, a piše i skladbe Čovjek kao ja i Želim zadržati ljeto. Jugoton mu objavljuje prve singl ploče. Početkom 1965. razvodi se od supruge nakon tri i pol godine braka. Na Zagrebfestu sudjeluje s pjesmom Čovjek kao ja te na TV Zagreb upoznaje Sergija Endriga, s kojim započinje dugogodišnje prijateljstvo i suradnju.[10] Raskida suradnju s televizijom kako bi imao više slobode i perspektive te konačno postaje slobodni umjetnik i izvođač.[10] Iste godine nastupa na splitskom festivalu sa svojom skladbom Stara cura, koja biva pogrešno shvaćena: umjesto ode usamljenoj Šibenčanki, publika je shvaća kao ruganje i napad na starije žene i usidjelice te Dedić doživljava neugodnosti.[7] Nakon izvedbe odlazi kod rodbine u Dubrovnik na neko vrijeme, gdje je pratio napade na sebe zbog pjesme.[7] Za isti festival 1966. piše skladbu Moj brat, koja osvaja treću nagradu publike, dok su je i žiri i struka odbacili, navodeći beznačajnost i trivijalnost teksta.[7] Zbog takvog prijema i neslaganja s politikom festivala, postupno se udaljava od festivala sljedećih godina. Izvan festivala objavljuje Čovjek i pas, Sanjam te, Pjevam da mi prođe vrijeme i druge pjesme. 1967. održava zajednički koncert sa Sergiom Endrigom u Parizu.[10] Iste godine u Opatiji nastupa na festivalu s pjesmom Ni ti ni ja, a na festivalu Pjesma ljeta s pjesmom Ako si pošla spat. Na Splitu '68 ipak nastupa s pjesmom To je moj svijet.

1969.-1980.[uredi VE | uredi]

1969. objavljuje svoj prvi studijski album Čovjek kao ja, koji osvaja naslov zlatne ploče i prodaje se u 60.000 primjeraka. Na festivalima izvodi svoje nove skladbe, Ono sve što znaš o meni, Vraćam se, Prazna obećanja, Sve bilo je muzika, Ne plači, Djevojka za jedan dan. Izlazak njegove zbirke pjesama "Brod u boci" 1971. u biblioteci Griot, u nakladi Croatia concerta Zvonimira Goloba, bio je šok i novo iznenađenje za publiku i kritiku.[3] Knjiga se ukupno prodala u osam izdanja i više od 80.000 primjeraka. Objavljena na Golobov nagovor, zbirku je Golob popratio komentarom da je "zahvaljujući Arsenu zabavna glazba primila velik broj novih slušatelja iz redova intelektualaca."[3] 1971. objavljuje i album Arsen 2. 1973. rodio mu se sin Matija, nakon čega se vjenčao s Gabi Novak, s kojom je bio u vezi još za vrijeme prvog braka, dok im je kum bio talijanski kantautor Gino Paoli.[11] Tijekom 1970-ih postaje suzdržaniji, sklon ironiji i satiri te nalazi nadahnuće u svakodnevnom svijetu. Uslijedili su dvostruki album Homo volans (1973.), Porodično stablo, Otisak autora, Pjesme sa šlagom (1976.) Sve više piše i za druge te za Gabi Novak, a počinje i uglazbljivati pjesnike (albumi Dedić-Golob, 1977. i Pjevam pjesnike, 1980.) Sedamdesetih dolazi do izražaja njegova sklonost scenskoj glazbi te piše glazbu za kazalište, film i televiziju. Autorska pjesma ostaje njegov osnovni izraz, ali pisao je i pjesme za djecu, pjesme za dalmatinske klape, glazbu za reklamne spotove.

Slijede "Zamišljeno pristanište" (s Matijom Skurjenijem), "Narodne pjesme", "Poesia e canto, La sfinge" (Napulj), "Zagreb i ja se volimo tajno", "Hotel Balkan", "Pjesnikov bratić", "101 pjesma" (Sarajevo), "Pjesnik opće prakse", "Kiša – Rain" (dvojezično: hrvatsko-engleski), "Slatka smrt", "Stihovi", "Čagalj", "Hladni rat", "Zabranjena knjiga", "Padova", "Brzim preko Bosne" (Sarajevo). Objavio je dvije grafičko-poetske mape: Trebotić i Vejzović. Pisao je često i za djecu. Također i snimao. Nagrađivan. Pisao je za dalmatinske klape. Pisao je stihove i glazbu i za velik broj komercijalnih, propagandnih poruka.

1980.-1990.[uredi VE | uredi]

Kasna karijera[uredi VE | uredi]

Film i televizija[uredi VE | uredi]

U početku svoje karijere pojavljuje se i kao glumac u filmovima, ali su to bile manje uloge, poput uloge pjevača u filmu "Višnja na Tašmajdanu". Više puta je nagrađivan za scensku glazbu. Dva puta je dobio Zlatnu arenu za svoja filmska i glazbena dostignuća.[12] Poznatiji filmovi su mu Glembajevi, Živa istina, Vlak u snijegu, Donator, Fergismajniht, Pont-Neuf. Radio je i za animirani film, kao i za filmove kraćeg metra (“Rabuzin”, “Meštrović”). Također nagrađivan.

Veliki dio njegovog opusa čini glazba za televiziju. Glazbu za prvu TV dramu (“Mediteranska klima”) skladao je 1966. godine. Slijede velike serije kao “U registraturi”, “Prosjaci i sinovi”, “Jedrima oko svijeta”, “Zlatna nit”,[13] “Vrijeme za bajku”, “Zagrljaj” ...

Kazalište[uredi VE | uredi]

Od početka sedamdesetih piše za kazalište. Oko stotinu naslova (Shakespeare, Držić, Weiss, Begović, Brešan, Ostrovski, Turgenjev, Marinković, Kozarac, Ödön von Horváth, Goldoni, Cesarec...). Skladao je musical “Lady Šram” (libretist Nino Škrabe). Surađivao je s avangardnim teatrom Arbos u Salzburgu, napisao glazbu za plesni teatar u Düsseldorfu. Od osnutka je član Glumačke družine Histrion, s kojom ga vežu i prijateljstvo i suradnja. Autor je glazbe za gotovo sve histrionske predstave.

Prijevodi[uredi VE | uredi]

Neka njegova djela je u njenoj antologiji Zywe zradla iz 1996. sa hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.

Nagrade[uredi VE | uredi]

Dobitnik je velikog broja nagrada na području popularne glazbe. Uz ostale nagrade treba istaknuti Vjesnikovu Nagradu Slavenski, nagradu Premio Tenco, te Premio Brel i Porin, za životno djelo.[14]

Odlikovan je Redom zasluga za narod srebrnog vijenca u SFRJ, a predsjednik Tuđman ga je 1995. odlikovao Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za njegov kulturni rad.

Diskografija[uredi VE | uredi]

Studijski albumi[uredi VE | uredi]

  • Čovjek kao ja (1969.)
  • Arsen 2 (1971.)
  • Homo Volans (dvostruki album) (1973.)
  • Vraćam se (1975.)
  • Porodično stablo (1976.)
  • Otisak autora (1976.)
  • Pjesme sa šlagom (1976.)
  • Dedić-Golob (1977.)
  • Rimska ploča (1980.)
  • Pjevam pjesnike (1980.)
  • Naručene pjesme (1980.)
  • Gabi i Arsen (1980.)
  • Carevo novo ruho (1981.)
  • Arsen pjeva djeci (1982.)
  • Provincija (1984.)
  • Anticasanova (1985.)
  • Kantautor (dvostruki album) (1985.)
  • Moje popevke (1986.)
  • Kino Sloboda (1987.)
  • Hrabri ljudi (Gabi i Arsen) (1988.)
  • Glazba za film i TV (1989.)
  • Svjedoci priče (1989.)
  • Tihi obrt (1993.)
  • Ministarstvo straha (1997.)
  • Herbar (1999.)
  • Kinoteka (2002.)
  • Na zlu putu (2004.)
  • Rebus (2008.)

Albumi uživo[uredi VE | uredi]

  • Arsen & Bora Čorba Unplugged '87 (1987.)

Kompilacije i box-setovi[uredi VE | uredi]

  • Arsen (1973.)
  • Kuća pored mora (instrumentali) (1978.)
  • Arsenal (1981.)
  • Najbolje od Arsena (1990.)
  • Retrospektiva (1993.)
  • Imena žena (2003.)
  • Jezik Ljubavi (2005.)
  • The Platinum Collection (2006.)
  • Dobrotvorov dom - Antologija (2009.)

Literatura[uredi VE | uredi]

Daljnje čitanje[uredi VE | uredi]

  • Grgić Maroević, Iva. (2009.) "Šansona u prepjevu. Arsen Dedić i talijanski kantautori", u Pjev i prepjev, ur. I. Grgić Maroević i S. Muhamedagić, DHKP, Zagreb, str. 65-73.
  • Knežević, Sanja. "Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva: modusi postmodernističke poetike" / doktorska disertacija. Zagreb: Filozofski fakultet, 19. 12. 2012., Voditelj: prof. dr. sc. Dubravka Oraić-Tolić.
  • Mandić, Igor: Arsen [monografija], Zagreb: Znanje, 1983.

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]