Ottmar Hitzfeld

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ottmar Hitzfeld
Otmar hitzfeld in bulgaria.jpg
Osobne informacije
Puno ime Ottmar Hitzfeld
Nadimak der General
Rođen 12. siječnja 1949.
Pozicija napadač
Mlađi uzrasti
1960. - 1967. TuS Stetten
Igračka karijera*
Godina Klub Nast. (gol.)
1967. - 1971.
1971. - 1975.
1975. - 1978.
1978. - 1980.
1980. - 1983.
FV Lörrach
Basel
Stuttgart
Lugano
Luzern

0092 00(66)
0080 00(38)
0055 00(35)
0072 00(30)
Reprezentativna karijera
1972. Flag of Germany.svg Njemačka 0006 000(5)
Trenerska karijera
1983. - 1984.
1984. - 1988.
1988. - 1991.
1991. - 1997.
1998. - 2004.
2007. - 2008.
2008. - 2014.
Zug
Aarau
Grasshopper
Borussia Dortmund
Bayern München
Bayern München
Flag of Switzerland.svg Švicarska
Bilješke

* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
broje se samo za ligu iz koje je klub.

* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
zadnji su put ažurirani 2. srpnja 2014.

Portal o životopisima
Portal o športu

Ottmar Hitzfeld ( Lörrach, Baden-Württemberg, 12. siječnja 1949.) njemački je bivši nogometaš i umirovljeni nogometni trener,[1] s nadimkom der General ("general").[2]

Sa ukupno 18 velikih naslova, većinski osvojenih sa Grasshopperom, B. Dortmund i Bayern Münchenom, Hitzfeld je najuspješniji njemački trener, ali i jedan od najistaknutijih u povijesti nogometa. Dvaput je odabran za "Svjetskog trenera godine". Uz to, Ottmar Hitzfeld je uz Ernst Happela i Joséa Mourinha, jedini trener koji je Kup/Ligu prvaka osvojio s dva različita kluba.

Klupska karijera[uredi VE | uredi]

Ottmar Hitzfeld je igrao nogomet kasnih 1960-ih u TuS Stettenu i FV Lörrachu, njemačkim niželigašima, dok ga nije primjetio veliki švicarski FC Basel, kojem se pridružio 1971. godine.[3] S njim je 1973. i 1975. osvojio švicarsko prvenstvo, a u sljedećoj sezoni je postao najbolji strijelac lige.[1] 1975. godine, osvojio je kup sa Baselom.[4]

Sačivao je status amatera, da bi mogao nastupiti na Olimpijskim igrama 1972. u Münchenu. Na Igrama je, između ostalih, igrao sa Uli Hoeneßom, kasnije igračem Bayern Münchena i generalnim menadžerom, koji ga je 1990-ih zaposlio kao trenera kluba. Jedan od najzabilježenijih događaja na turniru, bio je prvi nogometni susret reprezentacija Istočne i Zapadne Njemačke. Zapadna Njemačka je poražena rezultatom 2:3, i nije uspjela doći do polufinala. Hitzfeld je zabio jedan od pet golova na toj utakmici.

1975. godine, 26-godišnji Hitzfeld je otišao u tadašnjeg drugoligaša VfB Stuttgarta. Nakon dvije godine, u kojim je postigao 33 gola u 55 ligraških utakmica[5] - u jednoj utakmici je čak šest pogodaka potigao, što je i dalje rekord - momčad je prošla u prvu ligu (Bundesligu). U prvoj ligi, klub je završio na sjajnom čtvrtom mjestu. Hitzfeld je postigao pet pogodaka u 22 utakmica.[5]

Nakon tri godine u Stuttgartu, Hitzfeld se vratio u svoj od tada drugi dom, Švicarsku. Tamo je igrao od 1978. do 1980. u FC Luganu i FC Luzernu, gdje je i 1983. godine završio svoju igračku krijeru, sa 34 godine.

Trenerska karijera[uredi VE | uredi]

Švicarska[uredi VE | uredi]

Ottmar Hitzfeld je svoju prvu trenersku poziciju dobio u švicarskom FC Zugu, gdje je ostao godinu dana. 1984. otišao je u FC Aarau, kojeg je četri godine trenirao. U njemu je osvojio svoj prvi trenerski naslov, švicarski kup 1988. Do tada, privukao je veliki švicarski klub Grasshopper iz Züricha. Od 1988. do 1991., osvojio je četiri trofeja s klubom, uključujući opet i švicarski kup.[6] Sljedeće godine, osvojio je i prvenstvo i kup, a Grasshopper je napustio obranom naslova 1991. godine.[7]

Dortmund[uredi VE | uredi]

1991. godine, Hitzfeld je dobio ponudu od Bundesligaša Borussije Dortmund, koji je te godine završio kao deseti. U prvoj godini u Dortmundu, on i pomoćnik Michael Henke, s kojim će surađivati sljedećih 13 godina, odveli su klub do drugog mjesta u ligi, i prošli u Kup UEFA. Sljedeće sezone, Borussia je dosegla finale Kupa UEFA, ali je u obadvije urtakmice izgubila od Juventus. 1995. godine, Hitzfeld je osvojio svoje prvo njemačko prvenstvo sa Dortmundom, koji je zadnji trofej osvojio 1989. godine. Obranili su naslov 1995./96., no pravi trijumf je uslijedio sljedeće godine: 1997., Dortmund završio kao trećeplasirani u ligi, ali je dosegao finale UEFA Lige prvaka, sa novim susretom protiv Juventusa. Ovog je puta Borussia pobijedila, rezultatom 3:1 na Olympiastadionu München protiv jake talijanske momčadi, između ostalih sa Zidaneom, Deschampsom, i Vierijem amongst others.

Za svoj uspjeh, Hitzfeld je nagrađen prvom nagradom "Svjetskog trenera godine",[2] ali zbog neslaganja s klubom, otišao je iz Dortmunda, a nasljedio ga je Nevio Scala, koji je klub odveo do osvajanja Interkontinentalnog kupa.

Bayern München[uredi VE | uredi]

1998. godine, Ottmar Hitzfeld je dobio posao u najuspješnijem njemačkom nogometnom klubu, Bayernu iz Münchena. U prvoj godini u Bayernu, odveo je momčad do novog naslova prvaka u rekordnom vremenu. Međutim, momčad je izgubila u finalu DFB-Pokala od Werder Bremena na jedanaesterce. Najpoznatiji događaj u sezoni je bio njihov poraz u finalu UEFA Lige prvaka 1999.. Finale je zapamćeno po dramatičnom preokretu Manchester Uniteda u sudačkoj nadoknadi. Bayern je cijelu utakmicu vodio 1:0, ali je Manchester postigao dva pogotka u sudačkoj nadoknadi, što je Bayern osudilo na nevjerojatan poraz.

Slljedeće sezone, Bayern je osvojio domaći kup i prvenstvo. Sljedeću su sezonu jedva osvojili. U zadnjem kolu, Hitzfeldova momčad je trebala pobjedu Unterhachinga protiv Leverkusena da bi osigurala naslov. Pobjedili su i u finalu kupa protiv Werdera, momčad koja je Bayern pobijedila u prošlom finalu. U Ligi prvaka, Bayern je zaustavljen u četvrtfinalu, izgubivši od kasnijeg pobjednika, Real Madrida.

Hitzfeld za vrijeme drugog trenerskog mandata u FC Bayernu, 2007. godine

Sezone 2000./01., Hitzfeld je odveo Bayern do trećeg uzastopnog osvajanja Bundeslige, ali i do osvajanja Lige prvaka, pobijedivši Manchester United i Real Madrida u na putu do finala. U finalu, klub iz Münchena je ovog puta pobijedio, i to na jedanaesterce protiv španjolske Valencije. Ovaj naslov je Hitzfelda učinio jedinim trenerom nakon Ernst Happela, koji je Ligu prvaka osvojio sa dva različita kluba. Opet je osvojio nagradu "Svjetskog trenera godine",[7] ali je ovog puta i dalje ostao u klubu, osvojivši Interkontinentalni kup. U finalu pobijedili su Bocu Juniors, golom Samuela Kuffoura u produžetcima, što je bio još jedan razlog za slavlje der generala i njegove momčadi.

U sezoni 2002./03., Bayern je opet dominirao njemačkim nogometom, osiguravši naslov četiri kola prije kraja. Sa 3:1 pobjedom protiv Kaiserslauterna, Hitzfeldova momčad je osvojila i kup. Kad je uslijedila sezona slabije igre i bez naslova, klub je otpustio 55-godišnjeg trenera.

Ottmar Hitzfeld je dobio ponudu za preuzimanje vodstva njemačke reprezentacije, ali ju je odbio zbog odmora.[8] 1. veljače 2007., zbog otkaza Felixa Magatha, vrato se u Bayern München. Nade da će uspjeti odvesti Bayern do novog osvajanja Bundeslige,[9] nisu se ostvarile. Bayern je zasjeo na četvrto mjesto, i nije se kvalificirao u UEFA Ligu prvaka, nakon više od desetljeća.

Multimilijunska vrijednost mnogih pojačanja prije nove sezone, pomogla su Hitzfeldu do nove dominnacije u Njemačkoj, osvojivši DFB-Ligapokal, DFB-Pokal, i Bundesligu 2007./08.. Nakon raznovrsnih utakmica u Kupu UEFA 2007./08, izgubili su u četvrfinalu visokim rezultatom od 4:0 protiv kasnijih pobjednika Zenit Sankt Peterburga. Tijekom sezone, Hitzfeld je dobio otkaz, a nasljedio ga je Jürgen Klinsmann.

Švicarska reprezentacija[uredi VE | uredi]

Hitzfeld je postao izbornik Švicarske nogometne reprezentacije na ljeto 2008. godine na kojoj se zadržao sve do 2014. kada je otišao u mirovinu.[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Ottmar Hitzfeld
  1. 1,0 1,1 1,2 Ottmar Hitzfeld. weltfussball.de (2008.). pristupljeno 17. kolovoza 2008. (njem.)
  2. 2,0 2,1 Ottmar Hitzfeld, General a.D.. bundesliga.de (17. svibnja 2008.). pristupljeno 17. kolovoza 2008. (njem.)
  3. Ottmar Hitzfeld. transfermarkt.de (srpanj 2008.). pristupljeno 17. kolovoza 2008.
  4. 1973/74 bis 1982/83. Službena stranica FC Basela (2008.). pristupljeno 17. kolovoza 2008.
  5. 5,0 5,1 Ottmar Hitzfeld. fussballdaten.de (2008.). pristupljeno 17. kolovoza 2008. (njem.)
  6. Nationale Erfolge (2008.). pristupljeno 17. kolovoza 2008. (njem.)
  7. 7,0 7,1 Ottmar Hitzfeld. WorldSoccer (2. rujna 2003.). pristupljeno 17. kolovoza 2008.
  8. {{cite web | title = Ottmar Hitzfeld odbija punudu za izbornika Njemačke | publisher = German News | accessdate = 17. kolovoza 2008. | date = 1. travnja [[2004.] | url = http://www.germnews.de/dn/2004/07/01}}
  9. Hitzfeldov povratak vraća snove o slavi (1. veljače 2007.). pristupljeno 18. kolovoza 2008.