Branko Zebec
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Branko Zebec (Zagreb, 17. svibnja 1929. - 26. rujna 1988.), hrvatski nogometaš, kasnije nogometni trener.
Sadržaj |
[uredi] Karijera
[uredi] Igrač
Za juniorsku momčad Građanskog igrao je od 1943. pa do gašenja kluba 1945., nakon čega igra za nekoliko amaterskih zagrebačkih klubova, najprije Poštar, zatim igra za Lokomotivu nakon spajanja ta dva kluba, potom Milicioner (kasnije nazvan "Borac"), a 1951. ga je angažirao Partizan (Beograd) za koji igra do kraja 1958., u tom periodu Klub osvaja tri jugoslavenska Kupa i jednom Prvenstvo Jugoslavije. Dvije sezone igra u Crvenoj zvezdi (Beograd) gdje je bio kapetan nakon čega odlazi u njemački prvoligaški klub Alemanniu Aachen na tri sezone, zaključno sa 1965. godinom kada i završava igračku karijeru. S Alemanniom nije imao većih uspjeha osim 1. i 2. mjesta zapadne regionalne lige.
[uredi] Reprezentacija
Igrajući 65 puta za reprezentaciju Jugoslavije postigao je 17 zgoditaka te osvojio srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. kada su izgubili u finalu od tada nastale "čudesne" reprezentacije Mađarske. Igrao je na Svjetskom prvenstvu 1954. u Švicarskoj. Tada je reprezentacija stigla do četvrtfinala u kojem je izgubila od kasnije prvakinje Njemačke. Na slijedećem je Svjetskom prvenstvu 1958. u Švedskoj bio kapetan i s reprezentacijom opet stigao do četvrtfinala kada su još jednom bili zaustavljeni od Njemačke. Na Europskom prvenstvu 1960. godine reprezentacija je izgubila u finalu od Sovjetskog Saveza. Igrao je za reprezentaciju FIFA-e protiv Engleske 1953. na Wembleyu povodom proslave 90. godišnjice engleskog nogometnog saveza.
Bio je na glasu kao vrlo brz igrač, afirmirao se kao napadač, a u kasnijem dijelu karijere igrao je u veznom redu. Najbolje utakmice u karijeri odigrao je na položaju lijevog krila i centra. U više navrata je uvršten među najbolje hrvatske nogometaše svih vremena.
[uredi] Trener
Završio je Visoku sportsku školu u Kölnu. Prvi trenerski angažman imao je u rodnom Zagrebu, u Dinamu. Doveo je Dinamo do finala Kupa velesajamskih gradova 1967., u finalu je momčad vodio Ivica Horvat, taj uspijeh mu je ujedno otvorio vrata za povratak u Bundesligu, ovaj put kao trener. Osvojio je prvenstvo Njemačke s FC Bayernom 1969. na što je taj klub čekao 37 godina, a iste je godine osvojio i Njemački Kup (Deutscher Pokalsieger), što je prva "dvostruka kruna" za jedan klub u povijesti Bundeslige. 1969. s Bayernom je osvojio Kup pobjednika kupova. Njemačko prvenstvo osvojio je i s HSV-om 1979. S istim je klubom 1980. godine završio na drugom mjestu u Ligi prvaka (u finalu je izgubio 0-1 od Nottingham Foresta) a te je godine HSV bio drugi u Bundesligi. S Hajdukom iz Splita osvojio je Kup 1973. i došao do polufinala Kupa pobjednika kupova gdje ga je porazio Leeds United.
Vodio je još i VfB Stuttgart 1970.-1972., Eintracht Braunschweig 1974.-1978., taj je klub poveo do 1 bod zaostatka za osvajanjem prvenstva 1977., Borussiju iz Dortmunda 1982. i 1983., trenirao je i Eintracht Frankfurt 1983. i 1984. te još jednom Dinamo prije povlačenja u mirovinu.
Slovi za jednog od najboljih trenera klubova Njemačke lige.
Dugotrajan rad u jednoj od najjačih nogometnih liga na svijetu uzeo je i svoj danak; problemi s alkoholizmom počeli su početkom osamdesetih godina što je konačno bilo i uzrokom razmjerno ranog Zebecova povlačenja u mirovinu 1985. godine sa svega 56 godina te dovelo do smrti koja je potresla svijet nogometa.
Preminuo je u 60. godini života u Zagrebu.
[uredi] Izvori
|
|||||
