Reparativna terapija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Reparativna terapija ili konverzijska terapija je naziv za skup metoda kojima dio psihološke i psihijatrijske struke pristupa fenomenu homoseksualnosti. Zagovornici konverzijske terapije tvrde da se njome može pomoći osobama sa istospolnim sklonostima koje nastoje umanjiti svoje homoseksualne želje i po mogućnosti ih zamijeniti heteroseksualnima.[1]

Razvoj psihoterapeutske metode[uredi VE | uredi]

Reparativna terapija polazi od djela začetnika psihoterapije Sigmunda Freuda, Carla Junga i Alfreda Adlera, koji su se u svojim djelima bavili homoseksualnošću sagledavajući je kao mentalni poremećaj. Reparativna terapija odbacuje osobito agresivne metode poput averzijske terapije.

Pravim začetnikom današnje konverzijske terapije smatra se Elizabeth Moberly, koja je njene osnove iznijela u svojem radu Homoseksualnost: nova kršćanska etika iz 1983. godine.[2]

Glavni promicatelj reparativne terapije je "Savez za terepeutski izvor i znanstveni integritet" (eng. Alliance for Therapeutic Choice and Scientific Integrity -ATCSI)[3]; koji je dugo djelovao pod imenom "Nacionalno udruženje za istraživanje i terapiju homoseksualnosti" (National Association for Research and Therapy of Homosexuality - NARTH): riječ je o udruženju čije vodstvo čine medicinski profesionalci[4], ali koje održava veze s nizom vjerskih zajednica koje žele svojim pripadnicima omogućiti liječenje homoseksualnosti. Staro ime koristi se kod NARTH Institute, koji je vezan uz ATCSI i bavi se isključivo stručnim aspektima reparativne terapije.[5]

Jedan od osnivača te asocijacije dr. Joseph Nicolosi u svojem djelu Reparativna terapija muške homoseksualnosti: Novi klinički pristup iz 1991. godine[6] iznosi mišljenje da je homoseksualnost često posljedica stanja koje on opisuje kao "deficit spolnog identiteta" ("gender-identity deficit"), kojega uzrokuje otuđenost od osoba istog spola i osjećaj odbačenosti od roditelja istog spola i vršnjaka istog spola. Kao rješenje, on predlaže terapiju usmjerenu na jačanje i produbljivanje prijateljskih i drugih ne-seksualnih odnosa s osobama istog spola.

Kenneth Zucker, dugogodišnji (od 2001. godine) glavni urednik "Archives of Sexual Behavior", vodećeg znanstvenog časopisa za istraživanje spolnosti, te vodeći stručnjak za poremećaj spolnog identiteta u djetinjstvu, koristi u terapiji tog oboljenja reparativne metode koje aktivisti iz reda LGBT zajednice (uključujući i znanstvenike koji su LGBT aktivisti) osuđuju, jer smatraju bilo kakvo reparativnu terapiju moralno neprihatljivom[7] - makar K. Zucker isključivo provodi terapiju kod djece sa dijagnosticiranim poremećajem spolnog identiteta, a povoljnim ishodom smatra i kada pacijent u odrasloj dobi umjesto transseksualnosti iskazuje homoseksualnu orijentaciju.

Novo svjetlo na mogućnosti promjene seksualne orijantacije baca studija Stevena E. Mocka i Richarda P. Eibacha iz 2011. godine provedena na 2.560 odraslih ispitanika iz svih dijelova SAD-a. Nakon proteka 10 godina drugačiju seksualnu orijentaciju je prijavilo oko 2% tih ispitanika. Pri tome se heteroseksualna orijentacija pokazuje najstabilnijom - promijenilo ju je 0,78% muškaraca i 1,36% žena. Kod žena su lezbijska i biseksualna orijentacija jednako nestabilne - 63,6% lezbijki i 64,7% biseksualki se drugačije izjasnilo nakon 10 godina. Muški homoseksualci su, prema ovoj studiji, ostali stabilniji u svojoj orijentaciji - promjena seksualne orijentacije je evidentirana kod 9,52% osoba koje su na početku desetogodišnjeg razdoblja iskazale homoseksualnu orijentaciju. Kod muških biseksualaca zabilježena je promjena seksualne orijentacije u 47% slučajeva. U pravilu se ove promjene seksualne orijentacije događaju bez pribjegavanja reparativnoj terapiji.[8]

Kontroverze[uredi VE | uredi]

Znatan dio pacijenata napusti reparativnu terapiju, te se u punoj mjeri vrati u život homoseksualne zajednice. Mnogi od takvih homoseksualaca su skloni gledati na vrijeme provedeno u konverzijskim terapijama kao na gubljenje vremena, ili gore. Stoga se konverzijsku terapiju smatra kontroverznom[9], dapače LGBT aktivisti - uključivo one koji su članovi psiholoških i psihijatrijskih udruženja - napadaju reparativnu terapiju kao pseudoznanost i šarlatanstvo.[10] Engleski psihoterapeut i seksualni terapeut Dominic Davies, na temelju iskustva iz 30 godina stručnog rada sa homoseksualcima[11] [12] govori 2012. godine: "Pristajući na rad s klijentom/icom u smanjivanju njegovih/njenih homoseksualnih osjećaja podržavate klijentovo mišljenje da je homoseksualnost pogrešna, da gej osobe ne mogu biti sretne i zdrave. Kada u takvom radu ne uspijete dobiti željeni rezultat, a to je smanjene homoseksualnih osjećaja kod klijenta/ice, to će vjerojatno rezultirati pojavom depresije, osjećaja bespomoćnosti, niskog samopoštovanja kod klijenta/ice. ... LGB osobe predstavljaju 'unosne krave muzare' za mnoge terapeute, zbog visoke stope psiholoških problema u odnosu na opću populaciju (King et al, 2003), te im stoga treba češća psihoterapija i puno više podrške." Davies, koji prakticira tzv. gej afirmativnu terapiju, smatra da homoseksualce treba ohrabrivati da slobodno prakticiraju homoseksualne odnose, te ih uvjerava da je grižnja savjesti koju osjećaju bezrazložna.

U Kaliforniji je 2012. godine donijet zakon "SB No. 1172", kojim se zabranjuje reparativna terapija[13]; ustavnost tog zakona se trenutačno (2014.) preispituje u postupku kod federalnog sudstva, slučaj Pickup v. Brown and Welch v. Brown.[14] Pobornici reparativne terapije ukazuju da se takvim zakonom ukida pravo izbora za punoljetne pacijente, a i djeca koja su žrtve spolnog zlostavljanja – u Hrvatskoj, slično podacima za druge industrijaliziranim zemljama oko 25% ženske djece i oko 11% muške djece doživi neki oblik seksualnog zlostavljanja do svoje 14. godine, u oba slučaja najčešće od zlostavljača koji su muškarci[15] - imala bi na rasplaganju samo gej afirmativnu terapiju. Znanstvena istraživanja ukazuju da su djeca koje su doživjela seksualno zlostavljanje često zbunjena u pitanju seksualne orijentacije, te si postavljaju pitanje jesu li možda ona homoseksualci ili lezbijke.[16] Inače psihoterapeuti koji provode reparativnu terapiju izvješćuju o osobito dobrim rezultatima baš u radu s mladim pacijentima[17].

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. [1] "Izjava američkog Katoličkog liječničkog društva 'Homoseksualnost i nada'", prijevod na hrvatski jezik verzije iz 2008. godine.
  2. [2] "Homosexuality: A New Christian Ethic", Elizabeth R. Moberly James Clarke & Co., 1. 1. 1983.”
  3. The Alliance for Therapeutic Choice and Scientific Integrity: "Alliance Mission Statement", posjećeno 27. veljače 2015.
  4. "The Alliance Officers and Board Members", posjećeno 27. veljače 2015.
  5. NARTH Institute, "Clinical Division Report", posjećeno 27. veljače 2015.
  6. [3] Nicolosi, Joseph (1991). Reparative Therapy of Male Homosexuality: A New Clinical Approach. Jason Aronson, Inc. ISBN 0-87668-545-9.
  7. [4] "National Gay and Lesbian Task Force, Statement by Rea Carey, Acting Executive Director" 28.5.2008. 2010
  8. "Stability and Change in Sexual Orientation Identity Over a 10-YearPeriod in Adulthood", Steven E. Mock • Richard P. Eibach, "Archives of Sexual Behavior", 6/2012, Vol, 41-3, str 641-648
  9. [5] "The Ex-Gay Survivor's Survey Results", prikaz Jallen Rix, Ed.D., ACS, pristupljeno 4.11.2013.
  10. [6] "The Pseudo-science of Sexual Orientation Conversion Therapy", Douglas C. Haldeman, Ph.D., "ANGLES The Policy Journal of the Institute for Gay and Lesbian Strategic Studies" December 1999 Vol. 4 No. 1
  11. "Reparativna terapija i pomoć pri promjeni seksualne orijentacije", Dominic Davies kod "Pink Therapy" (prijevod Marina Nekić) pristupljeno 11.10.2014.
  12. Dominic Davies Fellow BACP, MNCP Accred., pristupljeno 4.11.2013.
  13. "Law on sex orientation therapy for youths heads to court", Cheryl Wetzstein, The Washington Times, 15. travnja 2013. (Engleski)
  14. "Pickup v. Brown, 12-17681 and Welch v. Brown, 13-15023: SB 1172 - Sexual Orientation Change Efforts", United States Courts for the Ninth Circuit, posjećeno 27. veljače 2015. (Engleski)
  15. [7] „Incidencija zlostavljanosti u djetinjstvu na uzorku studenata zagrebačkih fakulteta“, Andrea Vranić i dr. , „Suvremena psihologija“, Vol.2. No.1. lipanj 2002
  16. [8] „Child Sexual Abuse“, Julia Whealin, PhD and Erin Barnett, PhD, „U.S. Department of Veterans Affairs“, pristupljeno 30.11.2013. (Engleski)
  17. [9] „Conversion Therapy Revisited: Parameters And Rationale For Ethical Care", Christopher H. Rosik, Ph.D, Clinical Psychologist, The Journal of Pastoral Care, Spring 2001, pp. 47-67. (Engleski)