Samostan Gorica

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Prikaz crkve i samostana u Gorici, uz prizor fra Eugena Matića († 1917.) i mučeništa fra Lovre Karaule († 1875.) na Hrvatskom katoličkom kalendaru u Bosni i Hercegovini za mjesec srpanj, 1930. godina

Samostan Gorica je franjevački samostan, u sklopu kojeg se nalazi crkva sv. Petra i Pavla, koji se nalazi pokraj Livna u Bosni i Hercegovini

Crkva[uredi VE | uredi]

U tursko vrijeme kršćanima nije bilo dopušteno graditi ni najskromnije vjerske zgrade. Teko polovicom 19. stoljeća i turska je vlast bila prisiljena olabaviti to svoje kruto držanje i napokon dopustiti da i kršćani mogu podići koju crkvu. Među prvima koji su tu promjenu iskoristili bio je zauzeti franjevac fra Lovro Karaula. On je 1852. g. isposlovao u tu svrhu bujruntiju a onda, na temelju nje, i ferman 1853 g. U međuvremenu franjevci su marljivo pripremali građu.

Narodna predaja o Gorici[uredi VE | uredi]

Crkva sv. Petra i Pavla sa samostanom na Gorici

S koljena na koljeno, sve do naših dana, očuvala se u narodu predaja o gradnji crkve i samostana na Gorici, dijelu sela Brina kraj Livna. Ovo je prva i najveća crkva koja je izgrađena za turske vladavine na našim prostorima. "Mnogi su u to vrime išli kod turski vladara izmolit dozvolu za gradnju crkve. Svi su bili ismijavani; vraćali su se bez uspjeha. Turci su strogo zabranjivali graditi i najskromniju crkvicu. Naročito su im smetala crkvena zvona; "da ne bi budila narod rano jutri." Tako se zaputi Sultanu u Carigrad (Istanbul) i fra Lovro Karaula. Ko i ostale, ismijavaše ga na dvoru. Pošto je fra Lovro bio posebno uporan Sultan se odluči š njime još više poigrat. I dadne Sultan fra Lovri ferman (odobrenje) na kome je stajalo da, kad već oće makar malu crkvicu, smi napravit crkvu kolika je volunjska (volovska) koža i stavit zvono, ali ono malo, što se š njime zvoni kod pričesti. Ali po povratku u Livno fra Lovro se zgodno siti, isiče volovsku kožu u oputu (tanku nit), i opaše pozamašan prostor š njom. Na to se odma skupe turci. Kad su tili zabranit gradnju fra Lovro im pokaza defter. Pisalo je da se smi gradit crkva kolika je volunjska koža i da se na nju smi stavit zvono. Sultanova se naredba morala poštivat i jedan turčin prvi uze kramp i poče kopat temelj."

Povijest gradnje[uredi VE | uredi]

Samostan i crkva na Gorici 1879.

Plan za crkvu napravio je splitski graditelj Franjo Moise. Pola stoljeća poslije njega, taj njegov plan bitno je nadopunio ugledni hrvatski arhitekt Josip pl. Vancaš, čije je djelo i sarajevska katedrala i brojne druge crkve i palače po Bosni, Hrvatskoj i Italiji. Gradnja crkve je započeta postavljanjem temeljnog kamena 1854. g. a zgrada je došla pod krov pet godina poslije 1859.g. Prve dvije godine gradnju je vodio Trogiranin Ante Ciciliani, a zamijenio ga je Špiro Marić s otoka Visa. Iako je bila sasvim "gola", u njoj su za nevolju, počeli obavljati službu Božju već 1860. g. Najveće graditeljsko obogaćenje crkve bio je južni zvonik, izgrađen 1887-1888. g. i veliko zvono (teško 1024 kg). Nakon toga obavljena je posveta crkve 1891. g. Napokon 1903. g. odlučeno je crkvi dati njezin konačni oblik, te u tu svrhu su se obratili Josipu pl. Vancašu. Njegov program je bio: izgraditi iznad postojećih nosača svodove od armiranog betona, prikladno popločati crkvu, izvesti zidne i stropne dekoracije i podići drugi, sjeverni zvonik. Radove je vodio Franjo Holz; sjeverni zvonik, simetričan južnom, izveo je Petar Bradarić; ukrašavanje crkve prema Vancaševim nacrtima obavila je bečka tvrtka Wayss, a slike naslikao Marko Antonini. Sve se to obavilo tijekom 1905-1906. g. Tako je crkva 28. listopada 1906. g. svečano otvorena i predata na uporabu.

Samostan[uredi VE | uredi]

Crkva sv. Petra i Pavla sa samostanom na Gorici

Gradnja Samostana je započela zajedno s gradnjom crkve g. 1854. Najprije je podignut zapadni dio, onaj koji gleda prema gradu. Useljen je 1858. g. Nakon pet godina (1863.) podigli su prizemlje južnog dijela a nešto kasnije i njegov kat. Treća, istočna strana zgrade ostala je dugo neizgrađena: na njezinu mjestu su bile neugledne gospodarske zgradice. Od 1984-1985. g. izgrađen je i taj, istočni, dio, prema nacrtu arhitekta Zlatka Ugljena. Uz osnovnu zadaću - da bude boravište redovničke zajednice - samostan je imao i različite prateće funkcije. U vrijeme turske vladavine, jedno se vrijeme u samostanu držala i nastava za pučkoškolce, zatim u periodu od 1889. do 1909. tu je bila smještena i škola za bogoslove (buduće svećenike). Tridesetih godina dvadesetog stoljeća tu je bio i novocijat za pripravnike Franjevačkog reda. Samostan na Gorici raspolaže sa značajnim kulturnim blagom, koje je od osobite važnosti za ovaj kraj ali i općenito za Bosnu i za hrvatski narod. To je blago smješteno u više zbirki: arheološkoj, etnografskoj i sakralnoj, zatim u knjižnici i galeriji slika, koja u najvećoj mjeri predstavlja slikarstvo Gabrijela Jurkića, koji je u ovom samostanu proveo posljednjih dvadesetak godina svog života.

Muzej[uredi VE | uredi]

Franjevački muzej[1] i galerija[2] Gorica - Livno, službeno je utemeljen 2. listopada 1995. godine, s ciljem da sustavno sakuplja, čuva, stručno zaštiti i znanstveno obradi, te prezentira muzejski materijal s područja Hercegbosanske županije i šire. FMGG kao nasljednik Franjevačke zbirke na Gorici ima svoje korijene u 19. st. u djelatnosti livanjskih franjevaca koji su obilazili arheološka nalazišta i skupljali starine, te nastojali oko osnutka muzeja u samostanu. O tome svjedoči pisani dokument iz 1896. kojim se moli Zemaljska vlada u Sarajevu za dozvolu da se može u javnoj samostanskoj prostoriji držati starinsko oružje. Kroz kasnija desetljeća u livanjsku muzejsku zbirku donose se brojni nalazi iz svih razdoblja livanjske prošlosti. Nekad mala samostanska zbirka prerasla je u suvremeno osmišljen muzej, danas FMGG, koji po svom sadržaju i obimu odražava na ovim prostorima kontinuitet povijesnih zbivanja: od Kelta i Ilira preko Rimljana, te Hrvata od doseljenja do najnovijeg vremena. Muzej je još u fazi oblikovanja, ali se predstavlja javnosti kao osnova za nove istraživačke korake.