Sergej Mašera

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Sergej Mašera
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 11. svibnja 1912.
Mjesto rođenja Gorica, Austro-Ugarska
Datum smrti 17. travnja 1941.
Mjesto smrti Boka kotorska, Kraljevina Jugoslavija
Nacionalnost Slovenac
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi 1932.-1941.
Čin poručnik bojnog broda II. klase
Ratovi Travanjski rat
Vojska Vojska kraljevine Jugoslavije
Rod vojske Mornarica
Odlikovanja orden narodnog heroja

Sergej Mašera (11. svibnja 1912., Gorica, Austro-Ugarska - 17. travnja 1941., Boka kotorska, Kraljevina Jugoslavija) bio je mornarički poručnik Kraljevske jugoslavenske vojske, koji je za Travanjskog rata zajedno sa svojim kolegom Milanom Spasićem potopio razarač Zagreb da ne padne u ruke talijanskoj mornarici i pritom zajedno sa Spasićem poginuo.


Životopis[uredi VE | uredi]

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, njegova obitelj je zbog političkih razloga pobjegla iz Italije i nastanila se isprva u Koruškoj te potom u Ljubljani, tu je završio osnovnu i srednju školu. Nakon toga upisao se u VII klasu Pomorske vojne akademije, koja je tada bila u Dubrovniku i trajala tri godine. Po završetku Akademije - 1932. stekao je čin poručnika korvete.

U trenutku izbijanja kratkotrajnog Travanjskog rata 1941. godine Mašera је bio poručnik bojnog broda II. klase na razaraču Zagreb, stacioniranom u Dobroti (Boka kotorska), prvi časnik zadužen za brodsko topništvo. Razarač Zagreb je uz razarače Beograd i Dubrovnik bio tada najmoderniji brod tadašnje jugoslavenske mornarice, te je stoga bio cilj zračnog napada pet talijanskih bombardera već 6. travnja, ali kako je napad izvršen s velike visine - nije pretrpio nikakva oštećenja. Talijanski zrakoplovi, bombardirali su Boku i 13. travnja, ali ni tad nisu oštetili Zagreb. No već 15. travnja demoralizirana i razbijena vojska Kraljevine Jugoslavije zatražila je primirje, te je posadama brodova stacioniranim u Boki kotorskoj naloženo da ne otvaraju vatru na osovinske snage, te da brodove i opremu mirno predaju osovinskim snagama. Dapače naređeno im je da ništa ne uništavaju. Veći dio mornara iskrcan je na kopno, a 17. travnja u Boku kotorsku počele su ulaziti talijanske snage, tad je i preostalim članovima posade razarača Zagreb (oko 14 h) naređeno da napuste brod.

No Mašera je zajedno sa svojim školskim kolegom poručnikom Spasićem odlučio da brod nikako ne preda Talijanima i odbio je naredbu svog prepostavljenog zapovjednika kapetana bojnog broda Nikole Krizomalija da se ukrca u čamac i ostao je na brodu. Oni su ga nešto kasnije minirali običnim štapinima i potopili, ali uz najveću moguću žrtvu - vlastiti život. Nakon dvije eksplozije - razarač Zagreb teško oštećen potonuo je na plitko dno. Tijelo Sergeja Mašere nije pronađeno (za razliku od Milana Spasića), ali je i on sahranjen 19. travnja 1941. na mornaričkom groblju u Savini pokraj Herceg Novog, na posljednji ispraćaj došli su brojni stanovnici, ali i odred talijanske vojske, - koji su bili impresionirani herojstvom Sergeja Mašere i Milana Spasića te su ih ispratili uz uobičajene vojne počasti. 24. travnja, sedam dana poslije eksplozije - pronađen je u moru samo torzo Mašere.[1]

Mašera i Spasić nakon smrti[uredi VE | uredi]

Njihovo žrtvovanje, taj iz današnje perspektive pomalo romantičarski čin, nalik na antičke junake poput Leonide, mladih jugoslavenskih časnika, izazvao je i veliku pozornost britanskih tiskanih medija - koji su puno pisali o tom činu. Britanci su već 1942. u krugu svojih vojarni na Malti podigli spomen ploču posvećenu Mašeri i Spasiću.[2]Britanski publicist David Divine, je u svojoj knjizi “Navies in Exile“ (London : John Murray, 1944.) posebno istakao podvig Spasića i Mašere. Oni i njihov čin su već za Drugog svjetskog rata divinizirani ali gotovo isključivo po Zapadnoj Europi. U FNR Jugoslaviji o tom činu se prvih poratnih godina - uopće nije ništa govorilo, pisalo (a ni znalo) - oni se valjda nisu uklapali u ideološki obrazac da su jedino komunisti imali ispravnu koncepciju i dovoljno patriotizma da pruže otpor okupatorima. Spasić i Mašera se valjda nisu uklapali u taj kalup - jer kako objasniti da su časnici kraljevske vojske (kralj Petar II. je upravo tih godina optuživan za kolaboraciju s okupatorima preko četnika) bili u stanju napraviti takav čin. O njima se počelo pistati tek 1960-ih nakon demokratizacije zemlje nakon Privredne reforme 1964.. Francuzi su snimili 1968. igrani film Flammes sur l'Adriatique (Plamen nad Jadranom), posvećen tom događaju po scenariju Meše Selimovića u režiji Alexandra Astruca i Stjepana Čikeša.[3] [4]

Na valu tih procesa su proglašeni narodnim herojima SFR Jugoslavije ukazom predsjednika Tita 10. rujna 1973. godine, povodom 30 obljetnice osnutka JRM. [5] Nakon toga Spasić i Mašera dobili su po neku ulicu u većim jugoslavenskim gradovima, u novozagrebačkom naselju Siget do 1990-ih postojala je ulica Mašerin prilaz, a u Tivtu im je podignut spomenik u gradskom parku. Od 1967. Pomorski muzej u Piranu nosi ime Sergej Mašera. Danas se po njihovim imenima zove hostel i đački dom pored Kotora.[6]

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Narodni heroji Jugoslavije, Mladost Beograd, 1975. godina
  • Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb 1980. godina
  • Tomislav Grgurević: Podvig Spasića i Mašere, 1983. Centar za kulturu, informisanje i dokumentaciju, Tivat.

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]