Travanjski rat

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Travanjski rat
sukob: Drugi svjetski rat
Yu tank.jpg
Uništeni jugoslavenski tenk
Vrijeme 6. travnja 1941. - 17. travnja 1941.
Mjesto Kraljevina Jugoslavija
Ishod pobjeda Osovine:
  • raspad Kraljevine Jugoslavije
  • stvaranje Osovinskih marionetskih režima
  • otvaranje novih bojišnica
Sukobljene strane
Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg Jugoslavija Flag of German Reich (1935–1945).svg Treći Reich
Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg Italija
Flag of Hungary (1920–1946).svg Mađarska
Flag of Romania.svg Rumunjska
Flag of Bulgaria.svg Bugarska
Zapovjednici
Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg Milan Nedić
Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg Milorad Petrović
Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg Dušan Trifunović
Flag of German Reich (1935–1945).svg Maximilian von Weichs
Flag of German Reich (1935–1945).svg Wilhelm List
Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg Vittorio Ambrosio
Postrojbe
850.000 700.000
Gubitci
nepoznat točan broj Ukupno: 5234

Travanjski rat (ili Direktiva br. 25; Aprilski rat - naziv češći u literaturi) u historiografiji je naziv za rat vođen između 6. i 17. travnja 1941. između osovinskih sila (Njemačka, Italija, Mađarska i Bugarska) i Kraljevine Jugoslavije. Odluku o napadu na Jugoslaviju donio je Adolf Hitler 27. ožujka, nakon državnog udara u Beogradu.

Kratak opis ratnih zbivanja[uredi VE | uredi]

Vojska Kraljevine Jugoslavije bila pod zapovjedništvom pretežno srpskog časničkog kadra. Glavni stožer nastojao ponoviti taktiku iz 1. svjetskog rata kada je stvoren tzv. solunski front gdje je srbijanska vojska dobivala obilatu vojnu i logističku pomoć Antante. Zapadni dijelovi Kraljevine Jugoslavije trebali su biti žrtvovani. U travanjskom ratu takva taktika doživjela je potpuni neuspjeh.

Prvoga dana rata (6. travnja) zrakoplovi Luftwaffe žestoko su bombardirali Beograd, pri čemu je život izgubilo od 2000 do 4000 civila. Otpor Kraljevskog jugoslavenskog zrakoplovstva bio je prilično neučinkovit iako je u njegovu sastavu bilo i naprednih lovačkih zrakoplova poput britanskog Hurricanea ili njemačkog Messerschmitta Bf 109. Jugoslavenski piloti su bili toliko loše koordinirani da su počeli obarati jedni druge misleći da napadaju neprijateljske zrakoplove. Nekoliko jugoslavenskih bombardera izvršilo je napade na ciljeve u Austriji i Mađarskoj te na Zadar i Albaniju (koji su bili pod vlašću Talijana), ali takve sporadične akcije nisu značajnije utjecale na tijek ratnih zbivanja. Wehrmacht je s lakoćom osvojio prostor Makedonije brzim tenkovskim prodorom i time spriječio stvaranje nekog novog solunskog fronta. Njemački prodor zatim se usmjerio na sjever Grčke gdje su udružene njemačke, bugarske i talijanske snage krenule u konačno osvajanje te države. Prodor jugoslavenske vojske u Albaniju (koja se nalazila pod okupacijom fašističke Italije) nije omogućio izbijanje na Jadran, te je također bio neuspješan iako je zauzet dio sjeverne Albanije. U invaziji na Kraljevinu Jugoslaviju sudjelovale su oružane snage Italije i Mađarske. Rumunjska i Bugarska nisu izravno sudjelovale u napadu, ali su pružale logističku potporu ustupanjem baza i dopuštanjem razmještanja njemačkih postrojbi na svom teritoriju. Ratna mornarica Kraljevine Jugoslavije također nije niti pokušavala pružiti otpor Talijanima iako je imala na raspolaganju hidroavione, razarače, podmornice i niz manjih plovnih jedinica. Kad je pala jugoslavenska pomorska baza u Boki kotorskoj jedini čin otpora bilo je samouništenje u razarača Zagreba pri čemu je život izgubilo nekoliko pomorskih časnika. Nekoliko manjih plovnih jedinica (npr. podmornica Nebojša, torpedni čamci) uspjeli su pobjeći prije zarobljavanja te su se pridružili britanskim snagama.

Hrvati u Kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci držali su se prilično pasivno ili su otkazali poslušnost kad je proglašena NDH. Neki piloti Hrvati su prebjegli Nijemcima.[nedostaje izvor]

Za vrijeme rata, 10. travnja 1941., proglašena je u Zagrebu Nezavisna država Hrvatska.

Jugoslavenski vojnici predaju se njemačkoj vojsci

Rat je završen potpisivanjem kapitulacije 17. travnja. Kralj Petar II. Karađorđević i jugoslavenska vlada otišli su u emigraciju još 14. travnja. Njemačke vojne snage imale su veoma male gubitke: nešto manje od 200 ubijenih i nestalih, te 50 uništenih zrakoplova.

Posljedice rata: jugoslavenska vojska nije imala izgleda za pobjedu u neravnopravnom sukobu, no ipak brzina s kojom je Kraljevina Jugoslavija osvojena neugodno je iznenadila Veliku Britaniju koja je potaknula puč koji je isprovocirao napad Trećeg Reicha. Srpski generali pretpostavljali su da će im rat donijeti povlastice nakon pobjede Saveznika, no umjesto toga olakšao je dolazak komunista na vlast u Jugoslaviji.

Poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Sestrinski projekti
Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Travanjski rat