Sotonizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Izokrenuti pentagram

Sotonizam je širok pojam koji se odnosi na grupu društvenih pokreta koji obuhvaćaju različita ideološka i filozofska uvjerenja. Njihove zajedničke značajke uključuju simboličnu povezanost sa ili divljenje prema liku Sotone i Prometeja, koji po njihovom mišljenju, oslobađaju likove. Procjenjuje se da je 1990. godine bilo oko 50.000 sotonista, danas ih ima preko 100.000.

Osobito nakon Europske prosvjete, neki radovi, kao što su Paradise Lost, preuzeti su od romantičara i opisani kao simbol biblijske Sotone (alegorija koja predstavlja krizu vjere, individualnosti, slobodne volje, mudrosti i prosvjetljenja). Nema baš puno radova koji prikazuju Sotonu kao junaka, ali postoje; George Bernard Shaw i Mark Twain (Letters from the Earth) uključuju takve karakterizacije u svojim radovima puno prije nego što su vjerski sotonisti uzeli olovke u ruke. Od tada, Sotona i Sotonizam dobivaju novi smisao izvan Kršćanstva. Iako je javna praksa Sotonizma započela osnivanjem Sotonine Crkve 1966. godine, 1948. već je postojala grupa Ophite Cultus Satanas koju je osnovao Herbert Arthur Sloane u Ohiu. Međutim, originalna sotonska praksa je trebala biti neovisna.

Sotonističke skupine koje su se pojavile nakon 1960. godine su raznolike, ali dva glavna smjera su teistički Sotonizam i ateistički Sotonizam. Teistički sotonisti štuju Sotonu kao nadnaravno božanstvo, nemisleći o njemu kao o svemogućem biću, već kao o patrijarhu. Nasuprot tome, ateistički sotonisti Sotonu smatraju samo simbolom određenih ljudskih osobina.

Unatoč kritikama bezbrojnih drugih vjerskih skupina, postoje naznake da su sotonistička uvjerenja sada više društveno tolerirana. Suvremeni sotonizam je uglavnom američki fenomen, ideje se šire učincima globalizacije Interneta. Internet promiše svijest o drugim Sotonistima, a ujedno je i glavno bojno polje za definicije Sotonizma danas. Sotonizam je došao do istočne Europe 1990. godine, za vrijeme pada Sovjetsko Saveza, s naglaskom na Poljsku i Litvu, pretežito katoličke zemlje.

Sotonizam se razvio u kontekstu kršćanske vjere, kao reakcija na neka kršćanska načela. Lik Sotone cijenjen od strane Sotonista, je uglavnom smatran kao prototipski anti-Kršćanski lik. Bilo je nekih sotonista koji zapravo iskazuju poštovanje prema Islamskom konceptu Sotone, koji je poznat kao Iblis (arapski: إبليس ʾ Iblīs).

Teistički Sotonizam[uredi VE | uredi]

Teistički Sotonizam (poznat kao tradicionalni Sotonizam, spiritualni Sotonizam ili štovanje Vraga) je oblik Sotonizma s osnovnim vjerovanjem da je Sotona stvarno božanstvo ili sila koju trebamo štovati. Ostale karakteristike teističkog Sotonizma mogu biti vjerovanje u magiju, koja se provodi putem rituala.

Luciferianizam[uredi VE | uredi]

Luciferianizam može se shvatiti kao sustav vjerovanja ili intelektualnog uvjerenja koji štuje bitne i inherente karakteristike Lucifera. Luciferianizam se često poistovjećuje kao pomoćna vjera ili pokret Sotonizma, zbog povezivanja Lucifera sa Sotonom. Neki Luciferianisti prihvaćaju ovo povezivanje i prihvaćaju Lucifera kao dobru ili prosvijetljenu stranu Sotone. Drugi to osporavaju, iznoseći argument da je Lucifer više pozitivniji i manje agresivan lik od Sotone. Oni su inspirirani drevnim mitovima iz Egipta, Rima i Grčke, gnosticizma i tradicionalnog zapadnog okultizma.

Paladizam[uredi VE | uredi]

Paladisti su teističko sotonističko društvo ili članovi tog društva. Ime Paladista dolazi od Pallas, što znači mudrost i učenje.

Ophite Cultus Satanas[uredi VE | uredi]

Ophite Cultus Satanas je sotonistički kult koji je 1948. godine osnovao Herbert Arthur Sloane u Ohiu. Najveći utjecaj na grupu imao je gnostizicam, pogotovo onaj iz knjige Hans Jonasa "The Gnostic Religion". Oni štuju Satanas, to je njihovo ime za Sotonu. Satanas je definiran kao Zmija u Edenskom vrtu, koja je otrkila znanje pravog Boga Evi. Ophite je poveznica s drevnom gnostičkom sektom the Ophites, koji su štovali Zmiju.

Ateistički Sotonizam[uredi VE | uredi]

LaVeyan Sotonizam je filozofija (sljedbenici ovo ne smatraju religijom) koju je Anton Szandor LaVey osnova 1966. godine. Njegova učenja se temelje na individualizmu, epikurejizmu, i moralnom načelu "oko za oko". Za razliku od teističkih sotonista, LaVeyan Sotonisti vide Sotonu kao simbol čovjekove unutarnje naravi.

Prema religioustolerance.org, LaVeyan Sotonizam je "mala vjerska skupina koja nije povezana s drugim skupinama, i čiji članovi slobodno odgovorno zadovoljavaju svoje porive, koji iskazuju ljubaznost prema prijateljima i napadaju svoje neprijatelje". Njihova uvjerenja detaljno su ispisana u Sotonističkoj Bibliji koja je pod nadzorom Crkve Sotone.

Povijest[uredi VE | uredi]

Porijeklo sotonizma nije posve definirano. Prema nekim izvorima smatra se da je francuski časnik Gilles de Rais (1404.-1440.) jedan od prvih osnivača. Rais, koji je 1440. godine optužen i pogubljen zbog čarobnjaštva, kanibalizma i sadizma, i koji se prema nekim izvorima ubraja među tzv. "povijesne vampire", svakako je jedna od prvih osoba koje povijest bilježi kao primjer demonopoklonstva.[1]

Procvat sotonizma se javlja u Francuskoj za vrijeme kralja Luja XIV. (1638.-1715.). U Lingurgu su djelovali u drugoj polovici 18. stoljeća vrlo surova grupa sotonista (nazivali se "Jarci"), a koji su održavali obrede crnih misa, popraćene zločinima, mučenjima i silovanjima. Preko 400 pripadnika ove skupine bilo je uhvaćeno i obješeno, ali oni ipak nisu nestali sve do 1780. godine.

Prva knjiga o sotonizmu "Grimorij pape Honorija" tiskana je u 17. stoljeću, mada je najvjerojatnije puno starija. Radi se o priručniku u kojem su sakupljene upute za održavanje crnih misa pomoću kojih se priziva demon. Dolazi do velikog širenja sotonizma i održavanja crnih misa koje obično vode iskvareni svećenici koji na misama održavaju seksualno-magijske orgije. Takvi rituali bili su najčešće u Francuskoj i odvijali se pod pokroviteljstvom ljubavnice Luja XIV., madamme de Montespan (1641.-1707.), a održavala ih je okultistkinja La Voisin (o.1640.-1680.) i opat (fr. abbé) Etienne Guibourg (o.1610.-1686.).[2]

Štovanje đavla, ilustracija iz djela Compedium maleficarum, 1608.

Najpoznatiji sotonistički obredi održavali su se u 19. stoljeću u Francuskoj, a vodio ih je opat Boullan (1824.-1893.) koji je bio vođa ogranka karmelićanske crkve i navodno je prakticirao crnu magiju i žrtvovanja djece. Širenju novog vjerskog poretka stao je u kraj 1847. Papa koji je izopćio ovaj red i njegove sljedbenike. Osnivač ovog ogranka, Eugene Vintras, optužen je za izvođenje crnih misa koje je vodio gol, masturbirajući za vrijeme molitve za oltarom, te za homoseksualnost.

Boullan je skupa sa svojom ljubavnicom, časnom sestrom Adele Chevalier, pobjegao iz samostana, imali su dvoje djece, a Boullan se specijalizirao za istjerivanje demona metodama koje su uključivale i mješavinu ljudskog izmeta i hostije koju je opsjednuta osoba morala progutati. Na jednoj od crnih misa žrtvovao je i jedno od svoje djece. Vjerovao je da se prvobitni grijeh Adama i Eve može iskupiti samo upražnjavanjem seksa s inkubusima i sukubusima, odnosno seksualnim demonima. Stanislas de Guaita, inače pripadnik njegove grupe, autor je djela "Sotonin hram", a bio je u stalnom sukobu s Boullanom, a neki smatraju da je i odgovoran za njegovu smrt (Boullan je naime umro od srčanog udara).[3]

Nova era[uredi VE | uredi]

Najveći sotonistički pokret modernog doba započeo je šezdesetih godina dvadesetog stoljeća pod vodstvom Antona Szandora LaVeya (1930-1997.) koji je 1966. osnovao Sotonističku crkvu u San Franciscu i čije je djelovanje privuklo veliku pažnju javnosti. U mladosti je radio u cirkusu kao krotitelj lavova, a to ga je iskustvo kako je kasnije i sam tvrdio, poučilo o postojanju unutrašnjih moći i magije. Sljedeće zanimanje mu je bilo to što se pridružio putujućoj skupini u kojoj je radio kao pomoćnik mađioničara. Radio je zatim i kao fotograf za policiju, ali je uznemiren nasiljem koje je vidio napustio taj poziv i počeo svirati pianino po raznim noćnim klubovima. U to vrijeme počinje pohađati razne tečajeve o okultnom u kojima će naučiti mnogo o obredima koje su održavali templari, članovi Hellfire kluba, hermetisti, članovi Zlatne zore i Aleister Crowley (1875.-1947.); obredi su se LaVeyu izuzetno svidjeli pa ih je i sam počeo prakticirati.

Ubrzo razvija vlastiti sotonistički svjetonazor, prihvaćajući demona kao prirodnu silu i pravu ljudsku prirodu koja je požudna, sklona pretjeranom ponosu, hedonizmu i svojeglavosti, atributima zbog kojih se društvo razvija. Smatrao je da ne treba nijekati tjelesne potrebe, već ih slaviti, a sve one koji se protive takvom poretku treba prokleti. Na Valpurginu noć, 30. travnja 1966. godine, LaVey je obrijao glavu i proglasio se osnivačem Sotonističke crkve koja je vrlo brzo dobila veliki broj članova (na vrhuncu svog djelovanja čak 25.000), a njegova žena Dianne postala je visokom svećenicom Crkve.[4] S vremenom je odbacio crne mise vjerujući da su zastarjele, reorganizirajući metode i koristeći za rituale enokijanski magijski jezik koji je usvojio od Crowleya. Krajem 60-ih i početkom 1970-ih godina, LaVey se više-manje povlači iz vodstva crkve i počinje pisati, objavivši tako "The Satanic Bible" 1966. g., "The satanic Rituals" 1972., a treća je "The Complete Witch", prva knjiga ove vrste objavljena u Europi.

Sredinom sedamdesetih, Crkva gubi veliki broj članova koji osnivaju novi sotonistički ogranak, Setov hram. LaVeyova crkva doživljava svoj novi procvat 1980-ih, ali tada LaVey više nije bio aktivni član. Setov hram osnovan je takodjer u San Franciscu, a štovali su egipatskog boga Seta koga nisu smatrali demonom već samo prototipom po kojem je osmišljen lik Sotone.[5]

Prema njihovom vjerovanju, Set kroz stotine generacija pokušava pripremiti ljude za novi stupanj razvoja, a vrijeme za to je upravo stiglo. Prethodila su mu tri najvažnija događaja: prvi se dogodio 1904. kad je Crowley primio "Knjigu zakona", drugi kad je 1966. osnovana Sotonistička crkva i treći, posljednji, zbio se 1975. osnivanjem Setovog hrama. Po njima samo su članovi Setovog hrama trebali preživjeti tu promjenu poretka.

Najpoznatiji nedavni slučaj koji je uključivao svećenike, bio je slučaj Geralda Robinsona, katoličkog svećenika koji je ubio časnu sestru prilikom sotonskog rituala 1980. godine.[6] [7]

Sotonizam u literaturi[uredi VE | uredi]

Najpoznatiji predstavnik je francuski književnik Marquis Donatien Alfonse Francois de Sade (1740.– 1814.)

Sotonizam u glazbi[uredi VE | uredi]

Sotonizam je glavna tema glazbenog žanra black metal, a simboli antikršćanstva, Antikrista i sotonizma pojavljuju se i u death metalu. Obožavatelji u pravilu nisu sotonisti, a cilj umjetnika je u prvom redu stvaranje provokacije, često s komercijalnom namjerom.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Sotonizam, str. 16.
  2. Sotonizam, str. 17.
  3. Sotonizam, str. 19.
  4. Sotonizam, str. 20.
  5. Sotonizam, str. 23.
  6. Court Reinstates Lawsuit Involving Priests’ Satanic Rituals
  7. Priest Convicted In Nun's Slaying

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Sotonizam