Luj XIV., kralj Francuske

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Luj XIV.
Louis XIV of France.jpg
Kralj Francuske i Navarre
Vladavina 14. svibnja 1643.1. rujna 1715.
Krunidba 7. lipnja 1654.
Notre-Dame de Reims, Reims, Francuska
Prethodnik Luj XIII.
Nasljednik Luj XV.
Supruge Marija Terezija
Françoise d'Aubigné
Djeca
Louis de France
Anne-Élisabeth de France
Marie-Anne de France
Marie-Thérèse de France
Philippe-Charles de France
Louis-François de France
Puno ime
Louis-Dieudonné
Dinastija Burbonci
Otac Luj XIII.
Majka Ana Austrijska
Rođen 5. rujna 1638.
Preminuo 1. rujna 1715.
Pokop Saint-Denis, Francuska

Luj XIV. (Louis-Dieudonné) (Saint-Germaine-en-Laye, 5. rujna 1638. - Versailles, 1. rujna 1715.), francuski kralj od 1643-1715. godine.

Sin Luja XIII. i Ane Austrijske. Luj XIV. bio je kraljem Francuske i Navare pune 72 godine, od 14. svibnja 1643. do svoje smrti 1715. godine. Krunu je naslijedio kao 5-godišnjak, no vlast je zapravo preuzeo tek nakon smrti svojeg glavnog ministra kardinala Mazarina 1661. godine.

Djetinjstvo[uredi VE | uredi]

U vrijeme stupanja na prijestolje zbog malog broja godina postojala ja veoma velika opasnost da će mladi kralj postati razmaženi vladar tipa Henrika VI. kralja Engleske , ali sudbina je iznenada odlučila drukčije. Pobuna plemića udruženih s Parizom i nekoliko drugih gradova 1648 . godine rezultira čak i zarobljavanjem mladog kralja koji sljedećih nekoliko godina tijekom građasnkog rata upoznaje glad i bijedu iz prve ruke. Niti konačna pobjeda ostvarena od Mazarina pet godina kasnije nije postigla smirujući učinak na mladog kralja. Luj XIV. tu pobunu i bijedu koja uslijeđuje nikada nije zaboravio. Ona je bila jedan od razloga zbog kojih je dao sagraditi palaču Versailles u kojoj se stalno nastanio i time svoju prijestolnicu preselio iz Pariza.

Kretanje k vrhuncu moći[uredi VE | uredi]

1660. godine to jest godinu dana prije smrti Mazarina Luj XIV. donosi emotivno tešku odluku da oženi kćer španjolskog kralja kako bi se napokon završio rat protiv ove države koji traje još od 1635. godine. Ovaj kralj preuzima vlast u svoje ruke tek u svojoj 23. godini nakon smrti svog vjernog Mazarina . Očekivanja od toga do tada povučenog kralja nisu bila velika, ali za svih iznenađujuće promjene nastupaju odmah. Prva stvarno nezavisna odluka Luja XIV. postaje da će on direktno upravljati državom, a ne kao njegov otac koji je tu vlast prepustio premijeru. Sljedećih pet godina u Francuskoj prolaze da bi kralj učvrstio svoju vlast prije ispunjavanja svojih ambicija jer još prije formalnog preuzimanja vlasti on u svom dnevniku piše "Želim slavu prije svega, prije i samog života". Te ambicije se uskoro ispunjavaju u njegovim ratovima. U prvom od njih koji traje samo između 1667. - 1668. Francuska ponižava Španjolsku što izaziva priličnu zabrinutost u Europi. Rat koji sada nastupa je onaj protiv Nizozemske. Proći će cijelih šest godina prije nego što 1678. Nizozemska prizna svoj poraz.

Godine 1671. bio je jedini europski vladar koji se nije pobunio protiv smaknuća Petra Zrinskog i Frana Krste Frankapana i koji ih je zavarao svojom dvoličnom politikom.

Kralj Sunca[uredi VE | uredi]

Ovu drugu pobjedu cijela Francuska dočekuje s oduševljenjem. Grad Pariz daruje Luju nadimak Veliki. Razlog za to oduševljenje se nalazi u stjecanju statusa najveće europske velesile, pošto niti ulazak u rat Svetog Rimskog Carstva i Španjolske tokom ovog drugog rata nije spasio Nizozemce od poraza. Tokom svog tog narodnog oduševljenja koje traje prilično dugo 1682 . godine kralj premješta svoje sjedište iz Pariza u Versailles. Osamdesete godine sedamnaestog stoljeća je vrijeme kada svi žele biti viđeni s kraljem. Francuski plemići toga doba bore se za čast da nose svijeću pred Lujem kada on odlazi na noćni počinak. Zajedno s mržnjom prema Parizu koji ga je bio zarobio, ovo prisustvo plemića u skupom sjaju Versaillesa postaje osnovni razlog za njegovu gradnju. Svi prisutni tamo troše enormne svote novca na razne luksuzne stvari kako bi mogli što bolje izgledati na dvoru. Tim potezom oni su ostajali bez potrebnih prihoda za organiziranje protudržavnih buna i zavjera. U tom razdoblju vrhunca svoje moći Luj XIV. ukida prava hugenota i počinje ih nemilosrdno proganjati. Iako taj potez ima očite nehumane posljedice on ima i jednu dobru u tome što su tražeći svoj vjerski mir mnogi od njih izabrali naseljavanje dotada praznih francuskih kolonija.

Propadanje[uredi VE | uredi]

Početak kraja razdoblja omiljenosti i snage, dolazi potpunom nepažnjom kralja koji prestaje pratiti događaje u Europi. Na nizozemsku invaziju Engleske 1688. godine Francuska odgovara objavom novog rata. Dokaz te ludosti je protivnička koalicija u kojoj se nalaze Nizozemska, Engleska, Sveto Rimsko Carstvo, Španjolska i Švedska. Rezultat je mogao biti samo poraz, koji se potvrđuje mirovnim sporazumom iz 1697. godine. Realni rezultat toga mira je bio ništavan pošto su svi njegovi potpisnici znali za nove napetosti koje će izbiti u trenutku smrti španjolskog kralja bez djece. U trenutku dok je taj kralj umirao sklapa se dogovor o naslijeđivanju Španjolske kojim bi francuski prijestolonasljednik dobio Italiju, a austrijski Španjolsku. Na vijest o smrti španjolskog kralja 1. studenog 1700. Luj XIV odbacuje taj plan pozivajući se na samrtnu želju kralja koji sve svoje posjede prepušta unuku Kralja sunca pod uvjetom da ne dođe do unije s Francuskom. Rat za španjolsko naslijeđe trajat će više od deset godina. Mirovni sporazum kojim završava ovaj rat 1714. godine označava poraz Francuske pošto se s njim potvrđuje stanje iz sporazuma o naslijeđivanju iz 1700. godine koje je tada Luj XIV odbio.

Kraj[uredi VE | uredi]

Za samog Luja XIV. bi bilo mnogo bolje da je umro pet godina ranije nego što se to u stvarnosti dogodilo. Tijekom tih posljednjih godina života umire mu jedini sin, dva od tri unuka i 2 od 3 praunuka. To razdoblje mu je bilo samo hod iz jedne u drugu noćnu moru. Jedini živi unuk iz prvog braka mu je onaj koji ga po mirovnom sporazumu ne smije naslijediti. U svom testamentu on proglašava svog preživjelog praunuka preboležljivim i nesposobnim za vladanje. Kako bi osigurao vlast u Francuskoj svojim potomcima, a ne onima svojega brata on oduzima buduće regenstvo dinastiji Orleans i postavlja na tu poziciju svoga sina iz drugog "tajnog" braka, to jest Luja Augusta vojvodu od Maina. Kako bi ta dinastijska promjena postala svima očita tjedan dana prije smrti Luja XIV. naređuje da ga na vojnoj paradi zamjeni "novopriznati" (samo za javnost) sin.

Ta u to doba neprihvatljiva odluka je bila prije svega motivirana tadašnjim zakonima o nasljeđivanju krune pošto je regent uvijek bio najbliži rođak, a time ujedno i prestolonasljednik djeteta kralja (s izuzetkom kada je regent bila majka).

Na svojoj samrtnoj postelji Luj XIV. izgovara "možda sam previše volio rat". Omražen u narodu on umire od gangrene 1. rujna, 1715. godine. Tijekom sprovoda u bazilici Saint Denis narod je priredio proslavu.

Osobna i državna ostavština[uredi VE | uredi]

Kada razmišljamo o Luju XIV. prvo što nam pada na pamet je sjaj njegovog Versaillesa, sjaj cijelog jednog luksuznog stila. Nikad nam ne pada na pamet desetljećima duga mržnja stanovništva koju je on stvorio. Njega i njegov sjaj Voltaire je uspoređivao s Augustom zaboravljajući realne činjenice stvorenog ratnog siromaštva. Osim luksuznog stila Versaillesa ostavština Luja XIV. je bila i pravna promjena koja na kraju uništava francusku monarhiju. August je na samrtnoj postelji svog jedinog unuka osudio na smrt kako bi spriječio probleme oko naslijeđivanja. Luj XIV. je stao na pola puta. Svrgnuo je zakonitog regenta upitnom metodom, ali ga je ostavio na životu. Tim načinom je stvorio nered oko naslijeđivanja koji će platiti Luj XVI.

U XIV. stoljeću stanovnici Francuske su sami sebe dijelili prema pokrajinama. U XVI. stoljeću tu podjelu je zamjenila ona na katolike i hugenote. U doba smrti Luja XIV. nakon njegove dugogodišnje apsolutističke vladavine koja različito ocjenjuje ostaje činjenica da po prvi put postoji francuska nacija bez svojih internih podjela.