Spartak

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Spartak, Denis Foyatier, 1830.

Spartak,' (latinski : Spartacus) bijaše ime zapisano krvlju u popriličnoj krvavoj ljudskoj povijesti.

Rođen 105 god. pr. Kr. u Trakiji, današnjoj grčkoj pokrajini (manji dio područja Trakije je u Bugarskoj) bijaše od početka svjedok patnji što ih proživljavaše njegovi sunarodnjaci pod vlašću Rima.

Kao mladić na silu je odveden u rimsku vojsku odakle dezertira i pridružuje se pobunjenim snagama Trakije. Nakon tri godine bezuspješne borbe sa rimskim legijama biva uhvaćen te poslan u kazneni logor (vjerojatno kamenolom ili rudnik) gdje radi tegobne poslove za Rimsko carstvo. Znatno fizički jači od ostalih zatvorenika brzo je privukao pažnju vlasnika gladijatorskih škola koji su obilazili takva zloglasna mjesta u potrazi za novim snažnim robovima koji su trebali zamijeniti gladijatore već islužene i izranjavane u mnogim borbama koje su se održavale gotovo svakoga tjedna. Tako je jedan od vlasnika gladijatorskih škola platio za Spartaka solidnu sumu novca upravitelju logora koji je mogao sa robovima što je htio i naumio jer su zapravo bili njegovo vlasništvo. Spartak koji je prodan vlasniku škole pokazao je svoje znanje u gladijatorskoj školi i ne samo u njoj već i u gladijatorskim borbama. Za tri mjeseca obuke postigao je mnogo, postao je najbolji gladijator ne samo u mjestu gdje je obučavao već i na dva turnira u Rimu koja su mu priskrbila "slavu" i slobodu. Vlasnik škole ustupio mu je mjesto učitelja gladijatora kao slobodnom građaninu Rima. Spartak to prihvaća ali ne prihvaća tretiranje ljudi (robova) kao divljih životinja i nadasve ne prihvaća robovlasnički sustav koji do svega zloga i nepravednoga dovodi.

Sa nekolicinom gladijatora 73 god. pr. Kr. podiže pobunu u školi koja će se razbuktati u pravi robovski ustanak koji će dovesti do novog masovnog krvoprolića kod Lukanije 71 god. pr. Kr. (Treći robovski rat)između robova i rimskih legija. Ustanak je trajao 2,5 godine i poprilično je razdrmao temelje Rimskog carstva. U početku neorganizirana skupina od 70 gladijatora koja se je utaborila podno Vezuva (odakle je pljačkala i kovala planove za što većom pobunom) postala je solidno organiziranom vojskom u nekoliko mjeseci od oko 40.000 ljudi, što robova što slobodnih rimskih građana, što muškaraca što žena, što mladih što starih. Većinu Spartakove vojske činili su robovi (Gali, Iliri, Grci itd.), a manji dio slobodni građani Rima nezadovoljni prilikama u carstvu (robovski sistem, porezi, novačenje, siromašan život itd.). Gladijatora u samoj vojsci pobunjenika bilo je vrlo malo, otprilike oko 2.000 i oni su jedini mogli dostojno se suprostaviti rimskim kohortama. Spartak je od početka bio njihov zapovjednik dok njegove zamjenike koje je sasvim sigurno imao povijest nije sa sigurnošću zabilježila. Spartak je i sa takvom vojskom porazio tri rimske legije domogavši se tako oružja i još većeg samopouzdanja. Kod Lukanije gdje će se kasnije odigrati presudna bitka pobijedio je popriličnu rimsku vojnu silu od 18.000 vojnika i to tako da ih je napao nespremne u rano jutro pregazivši ih bez milosti.

Nakon ovih uspjeha Spartakova se vojska razdijelila i to tako da su Gali odbili njegov naputak da svi zajedno napuste Rimsko carstvo te odu prvo u slobodni dio Trakije, a potom u područja Cicilije. Gali su izabrali ne potencijalnu slobodu, već pljačku i razaranje rimskih područja. Oko 20.000 robova napustilo je Spartaka i krenulo prema svojoj sudbini. Spartak se sa ostatkom koji je porastao tijekom vremena na otprilike oko 50.000 robova zaputio prema Brindisiju odakle je trebao sa brodovima odvest svoju vojsku robova k slobodi.

Rim se je digao na noge te ponudio Marku Liciniju Krasu, svom najutjecajnijem građaninu svu vlast i ostalu dobit ako riješi problem pobune robova. Krasu su na raspolaganje dane rimske legije koje su bile u srednjoj i sjevernoj Italiji (oko 80.000 vojnika). Kras je vojsku raspodjelio tako da je 20.000 vojnika poslao na Gale, a 50.000 vojnika na Spartaka kojem neće dozvoliti da umakne niti da pokuša napasti, tj. doći do Rima kojem je ostavio na raspolaganju za obranu dio vojske (10.000) koja mu je dana da njome zapovjeda. Kras je bio dovoljno mudar da zaključi kako sposobni Spartak može svoju vojsku udvostručiti te je shvatio da treba odmah djelovati. U pomoć je pozvao Lukula, zapovjednika rimskih pomorskih snaga u južnom djelu carstva koji je trebao odmah spriječiti mogući bijeg Spartaka sa robovima kojima je trebalo pomoći brodovlje cilicijskih gusara. Kras (senat) je pozvao i Gneja Pompeja "Velikog" iz Španjolske da sa svojim legijama dođe zadati smrtni udarac pobuni robova koji prijete samom opstanku Rima.

Pompej je takvu odluku prihvatio i bez pogovora sa svojim legijama (oko 21.000 vojnika) krenuo prema srednjoj Italiji. U prvoj Krasovoj akciji pobijeđeni su odmetnuti Gali. Rimska vojska koja je imala neznatne gubitke krvavo se i bez milosrđa u bitci koja to i nije bila ponijela prema robovima. Tu rimsku vojsku Kras je odmah rasporedio u okolicu Rima da ga brane ako bi Spartak uspio probiti njegovu liniju, tj. rimsku vojsku. Spartak je uočio što mu se sprema a to mu je bilo još i jasnije kada je vidio da je izigran od cilicijskih gusara koji su bili potplačeni od Rima sa zahtjevom da ne pomažu pobunjene robove.

Rim je u tu svrhu sklopio i mir sa gusarima na 12 mjeseci koji je bio povoljan za gusare, samo da riješi taj gorući problem. Spartak je najavio povlačenje prema Rimu s nakanom da ga osvoji. Znao je ipak da će se morati susresti sa Rimskom vojskom prije samog grada Rima pa je zbog toga krenuo odmah da bi došao što bliže prijestolnici. On, Lukula koji je plovio sa svojim legijama prema Brindisiju nije htio čekati već je ta tri dana do dolaska Lukulovih snaga želio utrošiti na put do odlučne bitke sa Krasom. Nažalost došlo je do daljnjeg raslojavanja robovske vojske pa je jedna veća grupa robova(10-15.000)odlučila odbiti put prema Rimu koji je trebao dovesti do novih borba sa Rimskom vojskom. Oni su se odlučili za pljačkanje okolnih posjeda i za oslobađanje ostalih robova. Nakon devet dana brzog i teškog hoda na kojem su odustali stariji i nemoćni robovi (takvih je bila 1/3), Spartak je stigao sa svojim snagama nadomak Lukanije (polja Lukanije, Lukanija - Rimska provincija). Samo nekoliko sati dijelilo ga je od odlučne bitke a to je bilo nedovoljno da raspodijeli svoje snage. Ipak, svoju vojsku robova raspodijelio je tako da streličari budu u prvim redovima (1.500), kopljanici (2.000) uz njih, potom pješaci (25.000) koji su trebali iznjeti glavni teret bitke i na kraju konjanici (5.000) koji su bili raspoređeni na bokovima. Kras je svoje legije postavio tradicionalno(15.000 konjanika, 30.000 pješaka, 5.000 konjanika njegova pratnja i udarna snaga)a na ruku mu je išao podatak da je Pompej za koji trenutak pred poprištem bitke. Spartak je znao za Pompeja no nije znao vremenski odrediti njegov dolazak pa je sve snage rasporedio naspram Krasa. Tijek bitke dao je nagovijestiti neizvjesnost jer su odlučni robovi krenuli silovito. Kras koji se osobno nije miješao u bitku gledao je sa zebnjom svoju pomalo već razbijenu pješadiju (oko 30.000) pa je poslao 15.000 konjanika da riješe bitku. Spartakova konjica bila bi nedovoljna za borbe s njima no ostalo je na nogama polovica robovskih pješaka pa je bitka bila još neizvjesnija. Nekoliko sati žestokih borbi bilo je nedovoljno za odluku pa je odlučilo ono najgore moguće za robove, dolazak Pompeja Velikog sa svojim legijama. Udarivši po boku robovske vojske unio je rasulo među pobunjenicima koji su shvatili i da im je sam vojskovođa robova Spartak podlegao koplju Pompejevog vojnika. Robovska vojska bila je pobijeđena, Spartak ubijen. Oko 55.000 robova bilo je ubijeno u tom ustanku. Na kraju bitke najgore su prošli zarobljeni robovi (6.000) koji su razapeti na cesti koja je vodila prema prijestolnici kao znak upozorenja svima koji se drznu dizati pobune protiv Rima. Onaj dio robova koji su se odijelili u Brindisiju od Spartaka završio je kao lak plijen za Lukula tako da ih se je većina predala bez otpora dok se je manji dio raspršio i nije predstavljao nikakvu prijetnju za Rim. U konačnici Spartak je ubijen, pobunjeni robovi pobijeni i razapeti, no ni Rimljani (vođe protiv robova) nisu bolje završili. Kras je poginuo u borbama protiv Parta (bio zarobljen i odsječena mu je glava), Pompej je ubijen u Egiptu kao prognanik od Cezara (odsječena mu glava), te mladi Cezar koji tada nije bio u prvom planu ali je bio prisutan (18 godina imao je tada, nekoliko godina kasnije "Trijumvirat" s Krasom i Pompejem) ubijen je u zavijeri protiv njegove politike. Samo Rimsko carstvo urušilo se je 500 godina kasnije u krvi i vatri ne samo od robova već i od barbarskih naroda koji su mu zabili posljednji čavao na lijesu koji si je Rim sam za sebe stoljećima pripremao.