Iliri

Teritorij na kojemu su dominirali Iliri od 7. do 1. st. pr. Kr.

Oklopljeni pješak s "lončastim" šljemom s perjanicom sa halštatskog brončanog pojasa iz Vače, Slovenija, oko 400. pr. Kr.

Iliri je zbirno ime nadjenuto heterogenoj skupini plemena i plemenskih saveza tračko-ilirske grane indoeuropske etno-lingvističke porodice, poznatih u Starom vijeku na područjima od Panonske nizine pa do obala Jadranskog mora, južne Italije i Epira. Starije mišljenje Gustava Kossinne je bilo da su podrijetlom iz Lužice u Njemačkoj odakle bi došli na balkansko područje i izazvali seobu Grka oko 1300. pr. Kr. Taj proces njihova doseljenja je značio kraj za brončanodobne zajednice koje su prije njih živjele na tim prostorima (koje na području Istre nazivamo Gradinjci).

Noviju teoriju su razvili Alojz Benac i Borivoj Čović 1960-tih, čime su uglavnom diskreditirali prijašnja mišljenja o Ilirima kao pridošlicama. Po njihovu mišljenju, željeznodobne skupine na Balkanu poznate kao "Iliri" su uglavnom autohtone, a povremene seobe (poput Hallstattskih seoba, odnosno širenja La Tenske kulture popularno poznate kao Kelti u 4.-3. stoljeću pr. Kr.) nisu značajno izmijenile etnički supstrat domaćeg stanovništva koji je evoluirao kroz stadije koje Benac definira kao pred-Ilire, proto-Ilire i Ilire. Rimskim osvajanjima dolazi do selektivne globalizacije domorodaca i djelomičnog prihvaćanja zajedničkoga mediteranskog identiteta koji se vidi kroz djelomičnu romanizaciju autohtone populacije. Dolaskom Slavena u ove krajeve, vjerojatno bi se samo u planinskim krajevima sačuvalo stanovništvo izvornoga ilirskog iskona (što ne potvrđuje nova biogenetika koja pokazuje baš obratno). Ilirska plemena su počela uspostavljati kompleksnije proto-državne tvorevine pod mediteranskim (pretežno helenskim) utjecajima tek u kasno željezno doba. Iliri nisu živjeli u organiziranoj državi, nego u plemenskim zajednicama, a jedini izuzetak je razdoblje od 250. pr. Kr. - 167. pr. Kr., kroz koji period je postojalo Ilirsko kraljevstvo. Poznati su im kraljevi Agron, Epulon i kraljica Teuta.

Najraniji starogrčki pomorci do polovice 1. tisućljeća pr. Kr., pri plovidbi duž istočnojadranske obale zapisali su imena desetak najstarijih prapovijesnih plemena iz brončanog doba (Prediliri ili ranoilirska plemena), koja su u međuvremenu izumrla ili bila asimilirana među klasične Ilire, pa kasnije u doba rimskih osvajanja tu više nisu živjela: Fecusses, Rundictes, Hythmites, Bullini, Mannii, Hylaei, Ismenoi, itd.

Općenito, prvi povijesni podatci koje imamo o Ilirima su od starogrčkih zemljopisaca, koji su prvi put s njima došli u kontakt u 6. st. pr. Kr..

Ime

Ime Ilira znaci u prijevodu slobodan, a dovodi se u vezu i sa zmijom, što prvi opaža Otto Gruppe. Prema legendi Feničanin Kadmo naselio se među Enhelejce i oženio se Harmonijom koja mu je rodila sina Illyriosa kojega je odmah po rođenju obavila zmija i prenijela mu svoju magičnu snagu, pa će on postati ilirski rodonačelnik. Zmija koja je obavila Illyriosa dovodi se pak u vezu s hetitskom zmijom Ilurjankom (Hilluryankas), prikazanom na reljefima u Maloj Aziji. Ime Ilira i hetitske zmije svakako nije slučajno. Zmija je igrala važnu ulogu i u religioznom životu Ilira. Značajno je napomenuti da su ime "Iliri" (Illyrioi) koristili Heleni da bi opisali svoje nehelenske susjede na sjeverozapadu, (Illyrii proprie dicti) no tijekom II. i napose I. stoljeća pr. Kr. i posl. Kr. ilirsko ime su Rimljani postupno proširili i na ostale: (Liburni, Japodi, Panoni), što približno odgovara teritoriju Rimske provincije Ilirik (Illyricum). Na osnovu svjedočanstava antičkih pisaca, autohtonih imena ilirskih plemena iz rimskoga doba i arheoloških kultura željeznoga doba danas se razlikuju posebne šire etničke zajednice Ilira: Histri, Japodi, Liburni, Dalmati, Panoni.

Život i običaji

Iliri se danas smatraju prastanovnicima zapadno- i centralno-balkanskog područja. Iliri se nisu libili baviti nikakvim poslovima. Kod njih susrećemo i stočarstvo i poljoprivredu, i lov i ribolov, a bavili su se i gusarstvom, kao i rudarstvom. Poznavali su i metalurgiju. Iliri su bili vješti travari. Znali su proizvoditi razne vrste piva, a posebno su obožavali medovinu i na svojim terevenkama opijali bi se do besvijesti. Svoja tijela Iliri su tetovirali zašiljenim brončanim iglama. Optužuje ih se i za prinošenje ljudskih žrtava, a sumnja se da je među njima bilo i ljudožderstva kao i kod Skordiska, koji su se kasnije pomiješali s njima.

Naselja:

Monumentlane zidine Daorsona iz 3. st. pr. Kr., Ošanići kod Stoca, Bosna i Hercegovina.

Naselja Ilira razlikuju se od mjesta do mjesta. Njihova naselja, poznate kao gradine, podizana su na teško pristupačnim mjestima, obično na prirodnim uzvisinama. Svoje gradove opasivali bi obrambenim zidinama i kulama. Uz rijeke su Iliri podizali sojenička naselja. U kontinentalnim područjima gdje je klima oštra gradili su zemunice, dijelom ukopane u zemlju. Prema Strabonu, istočna plemena poznata kao Dardanci, zemunice su gradili ispod gnojnica (jer trulež gnoja stvara toplinu), navodeći usput da su se Dardanci prali svega dvaput u životu, na rođenju i prilikom vjenčanja.

Izgled i odjeća:

Ilirski plemić u ratnoj odori.

Na temelju očuvanih grobišta, Iliri su pripadali dolihokefalnom tipu, dok je brahicefalnih bilo jedino na području suvremene Albanije. Brade su rijetko kada brijali. Odjeća se sastojala od bijele košulje koja je visjela sve do koljena i opasane oko pojasa i ogrtača. Glave su pokrivali s nekoliko vrsta kapa, a na nogama su nosili kožne opanke.

Zanatstvo: Iliri su bili vješti mnogim poslovima pa tako i u izradi zlatnog, srebrnog i brončanog nakita: narukvice, fibule, privjesci, ogrlice, ukrasne kopče i aplike. Posuđe Ilira je od keramike, ali su proizvodili i metalno posuđe, oblici im bili situla (vjedro s poklopcem) i vjedro. Sjekire su im od kamena, bronce i željeza. Dlijeta su bila od bronce i željeza (dva tipa).

Poljoprivreda: Iliri su poznavali poljoprivredu i uzgoj pšenice, ječma, prosa, te mahunarke kao što su grašak, leća i bob. Plemena uz obalu uzgajala su i vinovu lozu, što su vjerojatno naučili od susjednih Grka. U obradi zemlje Iliri su se služili koštanim motikama napravljenim od jelenjeg roga. Tek su od Kelta dobili ralo, a ovo se odnosi i na škare. U Albaniji su ralo Iliri dobili od susjednih Grka, a ostali dolaskom Rimljana. Već u mlađem Željeznom dobu Iliri poznaju kramp, lopatu, grablje, srp, kosu i kosir, a veći dio tog oruđa je od željeza. Pri pečenju kruha Iliri su se služili pekama. Neki od njih već su imali peći od pečene gline za kuhanje i pečenje, ali je većina palila vatru na goloj zemlji u sredini sobe ili kutu prostorije, nasuprot vratima. Svoje žitarice mljeli su ručnim žrvnjevima, dok su neki od njih rotacijski žrvanj dobili od Grka, Kelta i Rimljana.

Stočarstvo i ribolov: Stočarstvo je također važno ilirsko zanimanje i to u svim krajevima, a u nekim i glavni izvor bogaćenja. Iliri su uzgajali svinje, ovce, koze, nešto manje goveda. Imali su i konje i pse. Lov nije bio najrazvijeniji, hvatali su jelene (zbog rogova), lisice, jazavce, medvjede, dabrove, kune radi krzna. U lovu su koristili strelice s metalnim vršcima, koplja i sulice. Glavno oružje lovca ipak je luk i strijela. Plemena Dalmacije poznavala su strelice s otrovnim vrškom i taj otrov nazivali su 'ninum', a dobivali su ga od otrova tamošnjih zmija. Ribolov također ima značajno mjesto na otocima i u krajevima uz obalu i uz rijeke . Ribolov je za Liburne i napose za Enhelejce bio glavno zanimanje. Ilirska udica je od bronce, imali su željezne osti i koštane harpune. Riječni i primorski Iliri u ribolovu su se služili i izdubenim čamcima (monoksil), a jedan otkriveni primjerak ima dužinu od 12,34 metra. Pomorski Liburni su imali raznolike i bolje građene ribarske brodove tipa lembul (leuti) i manje ribarske barke (paros). Uz obalu mora i na otocima Iliri su se još bavili skupljanjem školjaka (dagnje i priljepci). Meke dijelove ovi ljudi su jeli, dok bi ljuštura kod Histra služila kao amulet i ukras.

Rudarstvo: Rani Iliri su znali obrađivati bakar, zlato i srebro, a kasnije i željezo. Pri kopanju ruda služili su se pijucima i maljevima. Zdrobljena ruda talila se u posebno građenim pećima. Kalupi za lijevanje pretežno su bili kameni. Razvoju njihove metalurgije pridonijeli su i kasniji Kelti od 4. stoljeća pr. Kr., ali su po arheonalazima bar kod Japoda rudarstvo i metalurgija bili već ranije razvijeni od 8. stoljeća pr. Kr. Nakon Kelta i ostali Iliri raspolažu većim brojem alata.

U području Bosne Iliri su najviše obrađivali broncu. Srebro se obrađivalo tek na jugu njihova područja. Od 2. stoljeća nove ere stagnira proizvodnja zlata a sve se više proizvodi željezo.

Rudarstvu treba ovdje pridodati da su Iliri znali dobivati i sol iz slane vode. Slani izvori bili su glavni razlog vječnim ratovima između Autarijata i Ardijeja. Da su Iliri bili tehnički razvijeni govori činjenica da su znali proizvoditi i staklo, za čiju je proizvodnju potrebna temperatura oko 650°C. Iz staklene paste izrađivali su zrnca za ukrašavanje lukova na fibulama i izradu ogrlica, i to još u starijem željeznom dobu.

Gusarstvo i trgovina: Gusarstvo je za primorske Ilire bio jedan od oblika privređivanja, kao i kod kasnijih hrvatskih Kačića. Iliri su imali malene brze brodice pogodne za brze napade na trgovačke italske brodove, pa i na same grčke gradove. Ovaj posao Ilirima je donosio lijepu korist. Premda su bili gusari, Iliri su se morali baviti i trgovinom. Grcima su Iliri izvozili srebro, pšenicu (grčko tlo je vrlo nepogodno za poljoprivredu zbog sušne klime), kožu, ljekovitu peruniku i drugo. Od njih su najviše uvozili keramiku, oružje i nakit.

Novac: Novac je je uvijek vezan uz trgovinu, ali ga Iliri koriste tek od dolaska Rimljana. Prvi puta počinju ga kovati početkom 4. stoljeća prije Krista u južnoj Iliriji, u gradu Damastionu i taj novac je od srebra. U Albaniji novac se kuje od |3. stoljeća pr. Kr. Daorsi i Labeati novac kuju od 2. stoljeća pr. Kr., a Peonci od 4. stoljeća pr. Kr..

Društveno uređenje ilirskih plemena

Ilirske kraljevine Ilirija i Dardanija (3. stoljeće prije Krista)

Plemena Ilira bila su organizirana po rodovima (dekurijama) i bratstvima. Savez bratstava činio je pleme. Dekurija ili rod se većinom sastojao od 150-200 ljudi. Zemlja je bila vlasništvo bratstva i nije se dijelila obiteljima nego rodovima. Broj bratstava razlikovao se po veličini teritorija i broju članova plemena, a mogao je biti određen i organizacijskom strukturom plemena. Tako 12 bratstava nalazimo kod Liburna i Hythmita, ali i kod Peuceta iz južne Italije. Na čelu bratstva stoje 'princeps'i, u tom su svojstvu bili i članovi plemenskog vijeća. Na čelu ovog stajao je 'praepositus'. Neki Iliri, prema Teopompu i Agatarhidu iz Knida, među Ilirima je bilo i ropstva, spominju se Ardijejci i Dardanci. Kod nekih plemena spominju se i ostaci matrijarhata (Liburni). Žene Liburna mogle su se prije udaje podavati kome su htjele. Pseudo-Skilaks piše u 'Periplu' kako Liburnima vladaju žene.

Ilirska kraljevstva su se rasprostirala na malenim dijelovima teritorija koji je bio pod Ilirima, te se njihove granice, pa čak ni onih najpoznatijih, ne mogu jasno odrediti. Tek su Stari Rimljani zavladali cijelim teritorijem koji su naseljavali Iliri (Ilirik).

Zajednica Autarijata pod vodstvom Pleuriasa (330. pr. Kr.) se već smatra kraljevstvom u općem smislu Ali najznačajnija ilirska kraljevstva su ona kralja Bardilisa Dardanskog i Agrona Ardijejskog koji su stvorili posljednje i najpoznatije ilirsko kraljevstvo.

Rat i oružje

Halštatski brončani pojas s prikazom boja izmešu Kelta i Ilira iz Vače (Slovenija), oko 400. pr. Kr.

Rekonstrukcija helenističkog ilirskog štita Pelte.

Iliri su bili ratoborna etnoskupina i borbe su se vodile protiv susjeda, pa su plemena ratovala međusobno. Od njihovog oružja treba spomenuti zakrivljeni bodež ili kratki mač sica (izgovor sika), on se možda razvio od zakrivljenog brončanog noža. Tu su još 'sibyna' ili sigyna, dugo željezno koplje, duga bojna sjekira, luk i strijela i kao obrambeno oružje su štitovi, brončani oklop i zaštitne knemide ili 'potkoljenice', te više tipova kaciga.

Pomorstvo

Primorski i otočni Iliri bili su vješti pomorci i brodograditelji. Rimljani, a dijelom i Grci primili su od njih mnoge vještine brodograditeljstva. Brodice lembos i liburna (liburnica navis) su bili lagani, brzi i velikih manevarskih sposobnosti. Lembos se spominje kao monorema (brod sa jednim redom vesala) i bio je prihvacen u vecini helenističkih flota s odredjenim modifikacijama, dok je liburna uvijek spominjana kao birema (dvoveslarka) i s odredjenim modifikacijama, usvojena je u Rimske flote u razdoblju carstva. Najvještiji ilirski pomorci bili su uz Liburne još Ardijeji, Labeati, Daorsi i Picenti.

Pogrebni običaji

Većina plemena kod Ilira svoje pokojne pokapaju pod humkom zajedno s popudbinom, kao što su to radili Dezitijati. Mrtvaci su se ponekad spalili, pa je tek onda pepeo položen u grob. Humci su podizani od zemlje i kamena, a pri njegovom podizanju razbijala se lončarija. Tokom obrednog ukopa plesali su se i pogrebni plesovi. Neki Iliri mrtve su sahranjivali ispod kuće. Kod Liburna mrtvaci su se pokapali u skvrčenom položaju.

Religija

Kod Ilira je religija bila mnogobožačka. Na sjeveru prevladava kult Sunca, u srednjoj Dalmaciji kult Mjeseca i na jugu kult zmije. Imali su veliki broj bogova, od kojih su neki poznati samo lokalno. Kod Histra su poznati: Eia, Melesocus, Boria, Iria. Kod Liburna: Anzotica koja se podudara s rimskom Venerom, te božica Ica kojoj je podugnut spomenik u Plominu, pa još Iutossica, Latra i Sentona. Glavni bog Japoda bio je Bindus, zaštitnik izvora i voda, a povezuje se s rimskim Neptunom. Armatus je bio lokalni bog rata u Dalmaciji. Nadalje su ilirski bogovi: Terminus kao zaštitnik meda; Tadenus poistovjećen s Apolonom; Medaurus, zaštitnik grada Rhizon (danas Risan) bio je vjerojatno bog liječništva. Na jugu ilirskog područja poznat je božanski zmijski par Dracon i Draccena. Oko vrata Iliri su nosili amulete da bi se zaštitili od zlog pogleda i nesreća. Silvan se smatrao božanstvom livada, zaštitnikom pastira i stada, dok se Dijana smatrala božicom lova i divljači. Silvan se često na reljefima prikazivao kao antropomorfni lik božanstva koji je svirao frulu a oko njega su igrale u kolu tri ili četiri nimfe, broj nimfi je varirao od reljefa do reljefa. Nimfe su bile predstavljene kao oskudno odjevene mlade djevojke koje su igrale u kolu oko Silvana. U Ilirskoj mitologiji se navodi da su naseljavale planine i prostore oko potoka, i da su obitavale duboko u šumskim prostorima.

Ilirska plemena

U idućem popisu su nabrojena klasična plemena Ilira (u najširem smislu) koja su bila poznata u antičko doba Rimljana. Za ranija prapovijesna plemena kojih kod nas više nema u rimsko doba, treba pogledati pod Prediliri (prailirska plemena brončanog doba). Plemena označena zvjezdicom* mnogi noviji autori danas više ne ubrajaju u Ilire nego u drugačije susjedne etnoskupine.

Rasprostiranje Ilira.

Ilirski brončani šljem iz Argolisa (Grčka) iz 5. st. pr. Kr.

Ilirska kula Tor (Hvar) iz 3. st. pr. Kr.

Ostaci ilirskog naselja, Glavica (Stari Grad, Hvar).

• Abrei, Abroi (Abri)
• Albanoi (Albani)
• Amantini
• Andizetes (Andizeti)
• Ardiaei, Vardaei (Ardijejci)
• Ardiani
• Arrianes
• Atitani. Na Epiru.
• Autariatae (Autarijati)
• Breuci*
• Carni*
• Chelidonioi ( Helidonci)
• Colapiani (Kolapijani)
• Daesitiates Dezitijati
• Dalmatae (Dalmati), Delmati
• Daorsoi (Daorsi)
• Dardani (Dardanci)
• Daunii (Dauni)
• Deraemistae (Deremisti)
• Derentini
• Deuri
• Dindari
• Ditiones (Dicioni)
• Docleates (Dokleati)
• Encheleae (Enhelejci)
• Glinditiones (Glinditioni)
• Grabaei
• Histri* . Istra
• Iapodes, Iapudes, Iapydes, (Japodi), Japudi
• Iassi (Jasi)
• Iapyges (Japigi)
• Labeates (Labeati)
• Latobici
• Liburni*
• Maezaei (Mezeji)
• Melcumani (Melkumani)
• Messapii (Mesapi), (Mesapijci). U Apuliji.
• Naransii
• Oseriates (Oserijati)*
• Paeligni (Peligni)
• Paeones (Peonci)
• Parthini (Partini)
• Penestae (Penesti)
• Peucetii
• Picentes (Picenti)
• Pirustae (Pirusti)
• Plearaei (Plereji)
• Poediculi. Italija
• Sallentini (Salentini)
• Sardeaties (Sardeati)
• Scirtones (Scirtoni)
• Sesareti
• Taulanti

Literatura

• Enver Imamović: "Antički kultni i votivni spomenici na prostoru Bosne i Hercegovine", Kulturno naslijeđe, Sarajevo 1977.
• Aleksandar Stipčević: Iliri (povijest, život, kultura). Školska knjiga, Zagreb, 1989.
• Duje Rendić Miočević: Iliri i antički svijet, Književni krug, Split, 1989.
• A. Stipčević: Bibliographia Illyrica, I - III. Posebna izdanja Akademije BiH VI/3, XLII/8, LXXVI/12, Sarajevo 1967-1984.
• B. Čović: Od Butmira do Ilira. Veselin Masleša, Sarajevo 1976.
• M. Guštin, D. Božič, L. Bakarić: Kelti i njihovi suvremenici na tlu Jugoslavije. Narodni muzej Ljubljana i Arheološki muzej Zagreb, 1984.
• J. Wilkies: Iliri. Laus Izvori 3, Split 2001.

Vanjske poveznice

• The Illyrians
• The Illyrians: Cluster of Tribes
• "Zmija kao čuvar kuće"

• 

  Etnogeneza Ilira

• 

  Iliri u užem smislu

• 

  Ilirska kraljevina u doba kralja Agrona (prema grčkom gledištu o južnoj granici Ilirije)

• 

  Ilirska kraljevina u doba kraljice Teute (prema grčkom gledištu o južnoj granici Ilirije)

• 

  Kneževina Demetrija Hvarskog (228-220. godine prije nove ere)

• 

  Ilirska kraljevina u doba kralja Gencija (181-168. godine prije nove ere)