Velika Kneževina Litva

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Lietuvos Didžioji Kunigaikštystė
Država
1253.1795.
Zastava Grb
Zastava Grb
Lokacija
Glavni grad Vilnius, Navahrudak
Jezik/ci staroukrajinski, latinski, poljski
Religija pravoslavlje, katoličanstvo
Vlada Monarhija
Povijest
 - uspostavljena 1253.
 - ukinuta 1795.
Valuta grivnja, zlota

Velika Kneževina Litva ili Velika Kneževina Litve, Rusi i Samogitije (litavski: Lietuvos Didžioji Kunigaikštystė, latinski: Magnus Ducatus Lituaniae, rusinski: Великое князство Литовское ukrajinski: Велике князівство Литовське, bjeloruski: Вялікае Княства Літоўскае, ruski: Великое князство Литовское, poljski: Wielkie Księstwo Litewskie) službeni je naziv srednjovjekovne multikulturalne države koja je u doba svoje najveće teritorijalne ekspanzije obuhvaćala ozemlje današnjih država Litve i Bjelorusije te dijelove Ukrajine, Ruske Federacije (odnosno nekadašnje Kijevske Rusi) i Poljske.

Država je u zapadnim povijesnim dokumentima najpoznatija kao Velika Kneževina Litva, premda joj je naziv potkraj 14. stoljeća proširen da bi glasio Velika Kneževina Litve, Rusi i Samogitije. Država je postojala od 1253. do 1791. godine, ali je pritom mijenjala svoje granice, ustrojstvo i službene nazive. Velika društveno-politička i religijska transformacija dogodila se 1569. stupanjem u državnu zajednicu s Kraljevinom Poljskom i formiranjem Poljsko-Litavske Unije.

Osnovne karakteristike[uredi VE | uredi]

Država je osnovana 1253. godine na prostoru današnje Litve, a krajem 14. stoljeća protezala se preko cijelog teritorija Litve, manjeg dijela Estonije i Latvije, zatim Bjelorusije, gotovo cijele Ukrajine, manjih dijelova zapadne Rusije i sjeveroistočne Moldove. Do stupanja u državnu uniju s Poljskom, Ukrajinci su u toj državi činili oko 80% populacije, Bjelorusi oko 10%, a svega 10% činili su Litavci, Samogiti i ostali narodi.[1]

Država je svojim proširenjem na prostore Bjelorusije i Ukrajine sredinom 14. stoljeća prihvatila i pravoslavnu religiju kao službenu.[2] Službeni jezik je također postao staroukrajinski,[3] zatim latinski i naposljetku poljski. Litavska elita u početku se proglasila i nasljednicom Kijevske Rusi, ali se nakon nekog vremena našla pred opasnošću od gubitka vlasti i autonomije jer se u državi našla brojna obrazovana ukrajinska i bjeloruska populacija. To je bio povod da Litavci razmišljaju o dinastijskoj i državničkoj uniji s Poljskim Kraljevstvom.

Stupanjem u dinastijsku uniju krajem 14. stoljeća, i potom državnu uniju 1569. s Poljskom, službena religija Litve i ostatka države postala je katolička, a brojni Ukrajinci i Bjelorusi odnosno Ruteni sve više su se suočavali s marginalizacijom u društveno-političkom i vjerskom životu. Unatoč unutarnjim društveno-političkim i vjerskim nesuglasicama, izrazito multikulturalna Poljsko-Litavska Unija u 16. i 17. stoljeću predstavljala je najveću i možda najmnogoljudniju europsku državu, izrazito bogatu u kulturno-političkom smislu upravo zahvaljući svojoj multikulturalnosti.[4]

Službeni nazivi države[uredi VE | uredi]

  • Litavski: Lietuvos Didžioji Kunigaikštystė
  • Ukrajinski: Велике Князівство Литовське, Руське і Жемайтійське
  • Rutenski, Staroukrajinski: Великое князство Литовское, Руское, Жомойтское и иных
  • Bjeloruski: Вялікае Княства Літоўскае, Рускае, Жамойцкае
  • Poljski: Wielkie Księstwo Litewskie
  • Latinski: Magnus Ducatus Lituaniae
  • Njemački: Großfürstentum Litauen
  • Ruski: Великое княжество Литовское, Русcкое, Жомойтское и иных

Vidi još[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Velika Kneževina Litva

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]