Čedo Grbić
Čedo Grbić — Kedacije (Rajić, kod Novske, 8. travnja 1921. — Zagreb, 4. prosinca 1994.) bio je sudionik Narodnooslobodilačke borbe, društveno-politički radnik SR Hrvatske i narodni heroj Jugoslavije.
Rođen je 8. travnja 1921. godine u selu Rajić, kod Novske. Osnovnu školu završio je u rodnom selu, gimnaziju u Novoj Gradiški, a 1939. godine upisao se na Šumarski fakultet u Zagrebu. Godine 1937. primljen je u Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ).[1] Tijekom studija bio je dva puta uhićen zbog političke aktivnosti. Član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) postao je u svibnju 1941. godine.
Neposredno uoči napada na Jugoslaviju, po naredbi rukovodstva KPJ, otišao je iz Zagreba i vratio se u rodno selo, gdje je počeoraditi na pripremama za otpor okupatoru. Do odlaska u partizane, najviše je bio angažiran kao veza partijske organizacije u Okučanima i Novoj Gradiški. U rodnom selu formirao je jaku skojevsku grupu i pripremao oružanu akciju na općinu Rajić, koju je izvršila Psunjska partizanska grupa. To je bila jedna od prvih oružanih akcija protiv okupatorskih snaga u Slavoniji.
Početkom studenog 1941., nakon uspješnog napada na prugu Beograd–Zagreb kod sela Lađevac, Grbić je otišao u partizane. Kratko vrijeme je bio borac, zatim politički delegat voda, pa politički komesar čete i bataljuna Psunjskog odreda. Od mnogih akcija u kojima je sudjelovao tijekom 1942. godine, najznačajnija je bila borba na Gradini u travnju, kada je četa u kojoj je bio Čedo Grbić uspjela odbiti iznenadni napad ustaša. Sa Drugim bataljunom Psunjskog odreda sudjelovao je krajem ljeta 1942. u borbi za likvidaciju Španovice, najjačeg ustaškog uporišta u Slavoniji.
Formiranjem Prve slavonske partizanske brigade, postao je politički komesar Drugog bataljuna, a u veljači 1943. politički komesar brigade. Sa brigadom je sudjelovao, među ostalima, u borbi za oslobođenje Voćina, maršu brigade u Hrvatsko zagorje, oslobođenju Lepoglave 13. srpnja 1943., te izvlačenju brigade iz njemačko-ustaškog obruča na Kalniku.
U kolovozu 1943. bio je formiran Protučetnički bataljun sastavljen uglavnom od boraca srpske nacionalnosti, članova KPJ i SKOJ-a. Čedo je bio postavljen za političkog komesara tog bataljuna. Zadatak bataljuna bio je uništenje skupine četnika, koji su se iz Bosne prebacili u Slavoniju.[1] Bataljun je ubrzo vojnički razbio ove četnike, okupljene oko Okučana i Nove Gradiške. Značajnija akcija ovog bataljuna bilo je i oslobođenje 40 logoraša iz logora Jasenovac. Sredinom jeseni 1943. godine, bataljun je bio rasformiran.
Od kraja 1943. do travnja 1944. godine, bio je politički komesar 28. udarne divizije, a zatim kraće vrijeme sekretar Oblasnog komiteta SKOJ-a za Slavoniju. Krajem 1944. godine otišao je na rad u Odjeljenje za zaštitu naroda (OZN-a) za Hrvatsku.
Poslije rata, godine 1948., postao je pukovnik JA, 1952. je imenovan za političkog komesara korpusa, a krajem 1953.. demobiliziran je iz JNA.
Od kraja 1953. vršio je brojne državne i partijske dužnosti:
- član Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske
- predsjednik Privrednog vijeća Sabora SR Hrvatske
- sekretar Republičkog sekretarijata za privredu SR Hrvatske
- potpredsjednik Sabora SR Hrvatske (1967.—1974.)
- član Predsjedništva SR Hrvatske (1974.—1978.)
- predsjednik Ustavnog suda SR Hrvatske (1978.—1981.)
- član Centralnog komiteta SK Hrvatske od Četvrtog kongresa.
Tijekom Hrvatskog proljeća 1971., Grbić je, zajedno sa Jurom Bilićem, Dušanom Dragosavcem, Milutinom Baltićem i Emom Derossi-Bjelajac bio među dužnosnicima SKH čije je ostavke zahtijevao Savez studenata Hrvatske. Savez studenata ih je optuživao da se protive politici vođa SKH Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala odnosno da se zalažu za jaču centralizaciju Jugoslavije i smanjenje ovlasti republika.[2] Nakon sloma Hrvatskog proljeća, Grbić se zalagao za ostvarenje pojedinih ciljeva vodstva smijenjenog 1971. i protivio se revanšizmu nad njima. Bilo je opće poznato da se Grbić, iako pobornik ideja jugoslavizma, javno protivio procesima jače centralizacije države još od 1967. godine i zagovarao emancipaciju svih republika, dakako unutar okvira Jugoslavije.[1]
Objavio je više radova o društveno-političkom sustavu Jugoslavije.
Umro je 4. prosinca 1994. godine u Zagrebu. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Nositelj je Partizanske spomenice 1941. i više jugoslavenskih odlikovanja, među kojima su — Orden jugoslavenske zastave sa lentom, Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem, Orden za hrabrost i Orden partizanske zvijezde sa puškama. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 20. prosinca 1951. godine.[3]
- ↑ a b c Grbić 2012, str. 343–347.
- ↑ Ramet 2006, str. 256–257.
- ↑ Kokot 1986, str. 58.
- Jugoslovenski savremenci: Ko je ko u Jugoslaviji. „Hronometar“, Beograd 1970. godina.
- Vojna enciklopedija (knjiga treća). Beograd, 1972. godina.
- Narodni heroji Jugoslavije. Mladost. Beograd. 1975
- Enciklopedija Jugoslavije (knjiga četvrta). „Jugoslavenski leksikografski zavod“, Zagreb 1986. godina
- Grbić, Srđan. 2012. Čedo Grbić o hrvatskom proljeću: Prilog o ideologiji jednog vremena [Čedo Grbić on the Croatian Spring: Review of Ideology of a Period]. Jakovina, Tvrtko (ur.). Hrvatsko proljeće 40 godina poslije [Croatian Spring 40 Years Later]. Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo. Zagreb. ISBN 978-953-56875-1-1
- Kokot, Jovan. 1986. Iz borbenog puta 12. slavonske proleterske udarne brigade [From the Fighting History of the 12th Slavonian Proletarian Shock Brigade]. Časopis za suvremenu povijest. Croatian Institute of History. Zagreb. 18 (3). ISSN 0590-9597
- Ramet, Sabrina P. 2006. The Three Yugoslavias: State-building and Legitimation, 1918–2005. Indiana University Press. Bloomington. ISBN 978-0-253-34656-8