Četvrti lateranski sabor

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Četvrti lateranski sabor
Ekumenski sabori
Datum 1215.
Prihvaćaju ga Katolička Crkva
Prethodni sabor Treći lateranski sabor
Sljedeći sabor Prvi lionski sabor
Sazvao ga papa Inocent III.
Predsjedao papa Inocent III.
Sudionici 71 patrijarh i metropolit, 412 biskupa, 900 opata i priora
Teme rasprave Križarske države, investitura
Dokumenti i odluke 70 papinskih dekreta, definicija o pretvorbi, papin primat, život klera, ispovijed najmanje jednom godišnje, Peti križarski rat
Odbacuju ga protestanti
Portal: Kršćanstvo

Četvrti lateranski sabor sazvao je papa Inocent III. svojom bulom od 19. travnja 1213. godine. Sabor se okupio u studenome 1215.. Bio je to 12. opći ili ekumenski sabor, na kojem je sudjelovao 71 patrijarh i metropolit, 412 biskupa i 900 opata i priora.

Na saboru su također sudjelovali i predstavnici važnijih vladara: Henrika, latinskog cara Istoka, Fridrika II., cara Svetog Rimskog Carstva, te kraljeva Francuske, Engleske, Aragona, Jeruzalema i Cipra, i predstavnici lombardskih gradova. Na saboru je bio i predstavnik Hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II.

Svrha sabora[uredi VE | uredi]

Inocent III. naznačio je kao cilj sabora obranu katoličke vjere, pomoć križarskim državama u Palestini, te oslobađanje Crkve od laičke investiture i drugih utjecaja laičkih vlasti na crkveni život. Papa je na saboru predložio sedamdeset dekreta koji su razmatrani istovremeno sa raspravom o Petom križarskom ratu i o mjerama protiv heretika. U vrijeme sabora sv. Dominik i biskup Fulko iz Toulousea raspravljali su s papom o osnivanju Reda Propovjednika (dominikanci), što će ga 15 mjeseci kasnije potvrditi papa Honorije III.

Rajmund VI. Tuluški, njegov sin (kasnije Rajmond VII.), te Rajmond Ruđer iz Foixa sudjelovali su na saboru kako bi se obranili i očuvali od prijetnje konfiskacije svojih zemalja. Biskup Fulko i Gvido Montfortski bili su za konfiskaciju.

Ishod sabora[uredi VE | uredi]

Kanoni ovog sabora prihvaćeni su uz vrlo malo rasprave. Među njima, najznačajniji su sljedeći:

1. kanon: Ispovijest vjere u Boga svemogućeg, jednoga u tri istobitne osobe, Oca, Sina i Duha Svetoga; Oca koji ne proizlazi ni od koga, Sina koji izlazi od Oca i Duha Svetoga koji izlazi od Oca i Sina; u kontekstu euharistije spominje se nauk o transupstancijaciji, a potvrđeno je i uvjerenje da izvan Crkve nema spasenja (Extra Ecclesiam nulla salus)

2. kanon: Osuda Joakima iz Fiorea i Amalrika iz Bennesa zbog hereze, kao i Katara i Valdenza; obrana Petra Lombardskoga

3.-4. kanon: Odluka o načinju postupanja protiv heretika i njihovih zaštitnika, uključujući i odredbu da će »katolici koji su na se preuzeli križ iskorijenjivanja heretika uživati oproste i povlastice kakvi se dodjeljuju onima koji se bore za Svetu zemlju«

5. kanon: Proglašenje papina primata, a, nakon pape, po časti slijede ovi patrijarhati:

9. kanon: Odluke o slavljenju božanskog časoslova u različitim obredima i na različitim jezicima

13. kanon: Zabrana osnivanja novih redova

14.-16. kanon: Pravila o ponašanju klera, uključujući i odredbe protiv sljedećih nepravilnosti:

  • život izvan celibata
  • opijanje
  • lov
  • prisustvovanje histrionskim predstavama
  • obavljanje kirurških operacija
  • vođenje sudstva u kojem se netko predaje »Božjem sudu« ili dvoboju

21. kanon: Nazvan Omnis utriusque sexus; odredba da svaki kršćanin koji je dostigao godine punog razbora jednom godišnje mora pristupiti ispovijedi i pričesti

51. kanon: Zabrana tajnih vjenčanja

68. kanon: Odredba da Židovi i muslimani moraju nositi posebna odijela kako bi ih se razlikovalo od kršćana; nakana odluke bila je spriječiti međusobne spolne odnose

Sabor je potvrdio Fridrika II. za cara Svetog Rimskog Carstva. Usto, Toulous je dodijeljen Simonu Montfortskom, a Provansa Rajmonda VI. konfiscirana je, kako bi se kasnije predala njegovu sinu.

Sabor je jasno nabrojio svih sedam svetih sakramenata.

Četvrti lateranski sabor zaključio je svoj rad 14. prosinca 1215.

Vidi još[uredi VE | uredi]