Šapur I.

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Dodaj "monarh".
(Primjeri uporabe predloška)

Šapur I. (ili Sapor), veliki kralj Perzije (240./242. - 270./272.). Konsolidirao je i proširio Novoperzijsko Carstvo Sasanida koje je osnovao njegov otac Ardašir I.

Rat protiv Rima[uredi | uredi kôd]

Šapur je još za života svoga oca postao njegovim suvladarom. Nastavio je poslije njegove smrti rat protiv Rimskoga Carstva. Perzijske su trupe osvojile Mezopotamiju i prodrle duboko u Siriju. Tamo ih je međutim kod Resaine godine 243. porazio Timesitej, šogor tadašnjega rimskog cara Gordijana III. (238. – 244.) nakon čega su se prema rimskim izvorima Perzijanci brzo povukli. Gordijan je ubrzo ubijen, a novi je car Filip Arapin (244. – 249.) sklopio s Perzijancima za njih prilično povoljan mir.

No perzijski izvori (trojezični Šapurov natpis na stijeni), ali i kasniji bizantski izvori izvješćuju o tome nešto drugačije. Prema njima su Rimljani teško poraženi u bitci kod Misika, a Gordijan nije ubijen nego je poginuo u toj bitki. Povijesna znanost danas je sklonija tom gledištu pri čemu valja napomenuti da Gordijan nije poginuo u bitci nego je umro na povratku, vjerojatno od ozljede.

Kameni reljef koji pokazuje pobjednika Šapura I. na konju i poraženog rimskog cara Valerijana koji kleči pred njim.

Nakon smrti cara Decija godine 251. u Carstvu su izbili nemiri što je Šapur iskoristio za novi vojni pohod protiv Rima. Perzijanci su provalili u rimske provincije Siriju, Kapadokiju i Armeniju te do 260. osvojili ili opljačkali mnoge tamošnje gradove, među ostalima i Antiohiju. Novi car Valerijan krenuo je s jakom vojskom protiv Perzijanaca, ali ga je godine 260. u bitki Edese Šapurova vojska teško porazila pri čemu je sam Valerijan doživotno pao u perzijsko zarobljeništvo što je za Rimljane bilo osobito sramotno. Šapur je te svoje vojne uspjehe dao ovjekovječiti u više reljefa te u trojezičnom natpisu kod Nakš-e Rustama, takozvanom res gestae divi Saporis.

U trećem vojnom pohodu, kad smo krenuli protiv Karrhaia i Edese marširao je protiv nas car Valerijan i s njim je bila vojska od 70 000 ljudi. I s druge strane Karrhaia i Edese odvijala se s carem Valerijanom velika bitka za Nas, i Mi smo vlastitim rukama zarobili cara Valerijana, prefekte pretorijanaca i senatore i časnike, sve koji su vodili vojsku, sve njih Mi smo uhvatili (vlastitim) rukama i deportirali ih u Persis. (prevedeno prema njemačkoj wikipediji [1]. Citat je inače uzet iz Engelbert Winter/Beate Dignas, Rom und das Perserreich, Berlin 2001, S. 98.).

Šapuru I. ipak nije uspjelo prodrijeti do Sredozemnoga mora, ako je to uopće bio njegov plan vjerojatno i zato što je njegove snage vezao rimski saveznik vladara Palmire, Septimije Odenat. Šapur je očito samo htio protjerati Rimljane iz Mezopotamije i Armenije. Perzija se u ovim ratovima dokazala kao itekako opasan rimski protivnik.

Unutarnja i vjerska politika[uredi | uredi kôd]

Šapur je bio sposoban i pravedan vladar. Podupirao je urbanizaciju i poboljšao upravu Carstva. Sam se zvao „Kralj kraljeva Irana i Neirana” čime je izrazio svoju moć i vlast. U doba njegov vladavine u Perziji nastaje Manihejizam i kralj je tu vjeru podupirao. Osnivač te religije Mani zato mu je posvetio spis Šabuhragan.

Na Šapurovu vjersku politiku kao i njegovih sinova utjecao je i reformator zoroastrizma Kartir koji je od različitih kultova stvorio jednu jedinstvenu religiju, podupiaro misionarsku djelatnosti i kasnije pozvao na progon drugih religija. No Šapur je ostao tolerantan tako da za njegove vladavine zoroastrizam nije bio državna religija.

Šapura povijest u svakom slučaju pamti kao sposobnog, uspješnog i tolerantnog vladara. S pravom ga se smatra jednim od najznačajnijih perzijskih vladara iz dinastije Sasanida.

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Wilhelm Enßlin: Zu den Kriegen des Sassaniden Schapur I. München 1949 (SBAW, 1947, Heft 5).
  • Philip Huyse: Die dreisprachige Inschrift Šabuhrs I. an der Ka'ba-i Zardušt (ŠKZ). 2 Bände, London 1999.
  • Erich Kettenhofen: Die römisch-persischen Kriege des 3. Jahrhunderts n.Chr. Wiesbaden 1982.
  • Andreas Luther: Die Einnahme von Birtha Asporaku durch Sapor I. U: Göttinger Forum für Altertumswissenschaft 2 (1999), str. 77. – 84.
  • Karin Mosig-Walburg: Römer und Perser vom 3. Jahrhundert bis zum Jahr 363 n. Chr. Computus, Gutenberg 2009.
  • G. Reza Garosi: Die Kolossal-Statue Šāpūrs I. im Kontext der sasanidischen Plastik. Verlag Philipp von Zabern, Mainz 2009. ISBN 978-3805341127.
  • Klaus Schippmann: Grundzüge der Geschichte des sasanidischen Reiches. Darmstadt 1990.
  • Josef Wiesehöfer: Das Reich der Sāsāniden. U: Klaus-Peter Johne (Hrsg.): Die Zeit der Soldatenkaiser. 2 Bde., Akademie Verlag, Berlin 2008, str. 531. i. d.
  • Engelbert Winter, Beate Dignas: Rom und das Perserreich. Zwei Weltmächte zwischen Konfrontation und Koexistenz. Berlin 2001 (Studienbücher Geschichte und Kultur der Alten Welt).