Šuša

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Šuša
Şuşa / Շուշի
Panorama Šuše 2015. god.
Panorama Šuše 2015. god.
Zastava Šuše
Zastava
Grb Šuše
Grb
Koordinate: 39°45.5′N 46°44.9′E / 39.7583°N 46.7483°E / 39.7583; 46.7483Koordinate: 39°45.5′N 46°44.9′E / 39.7583°N 46.7483°E / 39.7583; 46.7483
Država Flag of Azerbaijan.svg Azerbajdžan (de jure)
Flag of Artsakh.svg Gorski Karabah (de facto)*
Rajon
Pokrajina*
Šušinski rajon
Pokrajina Šuši*
Vlast Izvršno vijeće
 - Vrsta Uprava
 - Gradonačelnik Bayram Safarov (u progonu)
Karen Avagimyan (de facto)*
Površina
 - Ukupna 5,5 km²
Visina 1.420 m
Najveća visina 1.800 m
Najmanja visina 1.400 m
Stanovništvo (2015.[1])
 - Grad 4.446
 - Gustoća 808,36 stanovnika/km²
Vremenska zona UTC+4 (UTC+4)
Poštanski broj AZ5500
Pozivni broj +994 26
Službena stranica www.shusha-ih.gov.az
Zemljovid
Šuša na karti Azerbajdžan
Šuša
Šuša

Šuša (azerski: Şuşa, ruski: Шуша) ili Šuši (armenski: Շուշի), je grad na južnom Kavkazu koji je pod upravom republike Gorski Karabah od 1992. godine (Rat u Gorskom Karabahu). De jure grad pripada azerbajdžanskom Šušinskom rajonu. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda i Opća skupština Ujedinjenih naroda uglavnom priznaju teritorijalni integritet Azerbajdžana i zahtjevaju povlačenje armenske vojske. Prema procjeni iz 2015. god. grad je imao oko 4.446 stanovnika[1]

Razglednica Šuše: Ghazanchetsots katedrala i Yukhari Govhar Agha džamija, Utvrda Šuša i Nacionalna galerija, Povijesni muzej i Centralni park, panorama Šuše i Natavanska kuća.

Današnju Šušu je 1747. god. osnovao Panah Ali Kan, kan Karabaškog kanata, kao svoju prijestolnicu. Utvrđeni centar grada s kanovom palačom, trgovima, crkvama, džamijama i mauzolejima je predložen za upis na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji 2001. godine[2].

Povijest[uredi VE | uredi]

Crkva Svete Bogorodice Kanach Zham, otvorena 1818.

Smješteno na nadmorskoj visini od 1.400 do 1.800 metara u planinama Karabakh, Šuša je bila jedan od dva glavna armenska grada u Zakavkazju i središte samoupravne armenske kneževine od srednjeg vijeka do 1750-ih. Evanđelje iz Šušija je napisao kaligraf Ter-Manuel 1428. god., a čuva se u Erevanskom Matenadaranu (institutu za stare rukopise Mesrop Mašoc)[3]. Stara utvrda je odigrala ključnu ulogu u kampanji armenskog zapovjednika Avana Juzbašija protiv osmanskih snaga 1720-ih i 1730-ih, tijekom turske invazije na Južni Kavkaz[4].

Ruševine armenskih četvrti Šuše nakon što ih je poharala Azerbajdžanska vojska u ožujku 1920. god.
Restaurirani tenk T-72 Gagik Avsharyan stoji kao spomen na obilježavanje „oslobođenja Šušija 1992.”.

Današnju Šušu je 1747. god. osnovao Panah Ali Kan, kan Karabaškog kanata, kao svoju prijestolnicu, po njemu nazvanu Panahabad. Tijekom vlasti kanova grad je rastao, usprkos sukobu s Kadžarima koji su ga opsjedali 1756. i 1759. god. Prema riječima putnika koji su posjetili Šušu krajem 18. i početkom 19. stoljeća, grad je imao oko 2.000 kuća i oko 10.000 stanovnika. Tijekom vremena, postao je grad i dom mnogih azerbajdžanskih intelektualaca, pjesnika, pisaca i posebno glazbenika (kao što su ašik svirači, svirači komuza, te mugam pjevači)[5].

Rusko-perzijski ratovi (1804.-1813.) i „Gulistanski sporazum” doveo je gotovo cijeli današnji Azerbajdžan u posjed Ruskog Carstva, pa tako i Šuša, te je kanat ukinut 1822. god., a uspostavljena je ruski okrug Šuša u Elizavetpoljskoj guberniji. Počevši od 1830-ih, grad je bio podijeljen na dva dijela: muslimani koji su govorili turski jezik živjeli su u istočnim, donjim, četvrtima, dok su se armenski kršćani smjestili u relativno nove, zapadne, gornje dijelove grada. Stanovništvo se prije svega bavilo trgovinom, konjima, tkanjem te proizvodnjom vina i votke. Šuša je također bila i najveći centar proizvodnje svile na Kavkazu. U 19. stoljeću Šuša je bila jedan od većih gradova na Kavkazu, veći i prosperitetniji od Bakua ili Erevana. Imala je 10 karavansaraja, a bila je poznata po svojoj trgovini svilom, asfaltiranim cestama, tepisima jarkih boja, velikim kamenim kućama i finim konjima[6].

Tijekom moderne povijesti grad je uglavnom podržavao mješovito armensko-azerbajdžansko stanovništvo. Nakon „masakra u Šuši” 1920. godine koji su počinile azerbejdžanske snage i njihove turske pristaše, armenska polovica stanovništva grada je uglavnom ubijena ili protjerana, a grad je sveden na grad s dominantnim azerbejdžanskim stanovništvom. Za vrijeme sovjetske vladavine Azerbajdžana, Šuša je bilo planinsko odmaralište. Nakon zauzimanja Šuše 1992. godine od strane armenskih snaga, stanovništvo se ponovno dramatično smanjilo i sada je gotovo isključivo armensko[7].

Znamenitosti[uredi VE | uredi]

Zidine Utvrde grada Šuše.
Palača Huršidbane Natavan, kćerke posljednjeg vladara Karabaškog kanata, koncem 19. st.

Zbog povijesnih specifičnosti Šuša sadrži i armenske i azerbejdžanske kulturne spomenike, a okolna područja uključuju i mnoga drevna armenska sela.

Bogat stari grad Šuša sastoji se od ulica i trgova, zidina tvrđave, palače Panah Ali kana, crkve, mauzoleji, česme i kuće gradske aristokracije. On je vrijedan model azerbajdžanske arhitekture 18.-19. stoljeća. Šuša je 1977. godine proglašena povijesnim i arhitektonskim rezervatom Azerbajdžanske republike[2].

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Povijesna populacija i etnički sastav Šuše
Godina Armenci Azeri Drugi ukupno
1851.[8]
15.194
1886.[8]
15.188
56,7%
11.595
43,3%
23
0,1%
26.806
1897.[9]
14.420
55,7%
10.778
41,6%
683
2,6%
25.881
1916.[10]
23.396
53,3%
19.121
43,6%
1.352
3,1%
43.869
Ožujak 1920.: Masakr i protjerivanje armenskog stanovništva od strane Azerbajdžana
1926.[11]
93
1,8%
4.900
96,4%
111
2,2%
5.104
1939.[12]
1.476
27,2%
3.701
68,2%
247
4,5%
5.424
1959.[13]
1.428
23,3%
4.453
72,8%
236
3,9%
6.117
1970.[14]
1.540
17,7%
6.974
80,2%
179
2,1%
8.693
1979.[15]
1.409
13,1%
9.216
85,5%
159
1,5%
10.784
Rujan 1988.: Sukob u Gorskom Karabahu i protjerivanje armenskog stanovništva[16]
1989.[17]
98%[17]
15.039
Svibanj 1992.: Armensko osvajanje i izbacivanje azerbajdžanskog stanovništva
2005.[18]
3.105
100%
3.105
2009.[19]
3.900
100%
3.900
2015.[20]
4.446
100%
4.446

Nakon što su Armenske snage 1992. zauzele Šušu, azerbejdžansko stanovništvo grada je pobjeglo, a sadašnje stanovništvo čini oko 4.500 Armenaca, uglavnom izbjeglica iz Bakua i drugih dijelova Karabaha i Azerbajdžana. Kao rezultat rata danas u Šuši nema Azerbejdžanaca[21].

Gradovi prijatelji[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Šuša
  1. 1,0 1,1 Vahe Sarukhanyan, [Շուշին փորձում է կրկին կրթական կենտրոն դառնալ. Hetq], 15. kolovoza 2015. (arm.) Pristupljeno 12. srpnja 2019.
  2. 2,0 2,1 Susha historical and architectural reserve, službene stranice UNESCO-a, 24. listopada 2001. (engl.) Pristupljeno 12. srpnja 2019.
  3. L. S. Khachikyan, Spomenici u armenskim rukopisima iz 15 c., I dio (1401–1450), Akademija znanosti Armenijskog SSR-a, 1955., str. 384., arhivirano 13. prosinca 2014. na Wayback Machine (arm.) Pristupljeno 12. srpnja 2019.
  4. George A. Bournoutian, Armenians and Russia, 1626-1796: A Documentary Record, Costa Mesa, CA: Mazda Publishers, 2001., str. 402.-413.
  5. Azerbaijan" (2007) In Encyclopædia Britannica, 3. veljače 2007. (engl.) Pristupljeno 12. srpnja 2019.
  6. Thomas de Waal, Black Garden: Armenia and Azerbaijan Through Peace and War, 10th Year Anniversary Edition, Revised and Updated, NYU Press, str. 201. ISBN 978-0814760321
  7. Levon Chorbajian, The Making of Nagorno-Karabagh: From Secession to Republic, New York: Palgrave MacMillan, 2001., str. 141. ISBN 0-333-77340-3
  8. 8,0 8,1 (rus.) НАСЕЛЕНИЕ НАГОРНОГО КАРАБАХА, 16. rujna 2011.
  9. (rus.) г. Шуша, Первая всеобщая перепись населения Российской Империи 1897 г. Демоскоп Weekly, 4. lipnja 2011.
  10. Kavkazski kalendar (Kavkazskij kalendar), 1917., str. 190. (rus.)
  11. NASELENIE NAGORNOGO KARABAHA, arhivirano 16. rujna 2011. (rus.)
  12. (rus.) ШУШИНСКИЙ РАЙОН (1939 г.), 28. ožujka 2012.
  13. (rus.) ШУШИНСКИЙ РАЙОН (1959 г.), 28. ožujka 2012.
  14. (rus.) ШУШИНСКИЙ РАЙОН (1970 г.), 28. ožujka 2012.
  15. (rus.) ШУШИНСКИЙ РАЙОН (1979 г.), 28. ožujka 2012.
  16. (2013) Black Garden: Armenia and Azerbaijan Through Peace and War, NYU Press ISBN 9780814785782
  17. 17,0 17,1 (rus.) Всесоюзная перепись населения 1989 г. Численность городского населения союзных республик, их территориальных единиц, городских поселений и городских районов по полу, 18. siječnja 2012.
  18. De facto i de Jure populacija sadministrativnom teritorijalnom raspodjelom i spolom, popis u GK, Nacionalna statistička služba republike Artsakh, 2005. (engl.)
  19. Statistical yearbook of NKR 2003–2009. Nacionalna statistička služba republike Artsakh pristupljeno 16. rujna 2011.
  20. Շուշին փորձում է կրկին կրթական կենտրոն դառնալ (hy). Hetq Online (2. lipnja 2015) pristupljeno 12. srpnja 2019.
  21. Ashot Beglarian, Karabakh: A Tale of Two Cities, Institute for War and Peace Reporting, 8. prosinca 2015. (engl.) Pristupljeno 12. srpnja 2019.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]