Aldo Manuzio

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Aldo Manuzio (Aldus Manutius) (Bassiano, 1449./1450. - 6. veljače 1515.) pionir je tiska.

Život prije tiska[uredi VE | uredi]

Rodio se u Bassianu gdje je proveo djetinjstvo. Učio je latinski i grčki. 1482. otišao je u Mirandolu sa svojim starim prijateljem i kolegom Giovannijem Picom gdje su ostali dvije godine, a on je proučavao grčku književnost. Prije nego što se Pico preselio u Firencu, osigurao je Manuziju mjesto učitelja njegovim nećacima Albertu i Lionellu. Albert i Lionello Pio bili su prinčevi Carpija u Modenni. Alberto ga je opskrbio novcem kojim je otvorio svoju tiskaru te mu je također dodijelio posjed u Carpiju.

Počeci tiska[uredi VE | uredi]

Manuzio je htio sačuvati starogrčku književnost od budućih gubitaka tako što bi ih iznova tiskao. Prije njega, četiri su talijanska grada imala čast tiskati grčka djela: Milano - djela Lascarisa, Ezopa, Teokrita, grčkog brevijara i Izokrata, između 1476. i 1493; Venecija - djela ChrysolorasovaErotemata1484. i 1490.; Vicenza - ponovni tisak Lascarisovih gramatika i „Erotemate”; Firenca - Alopin prijevod Homera. Od tih djela, samo su tri bila klasici - Teokrit, Izokrat i Homer. Manuzio je izabravio Veneciju koja mu je najviše odgovarala za rad. Tamo se smjestio 1490. te je uskoro tiskao djela „Galeomyomachia”, „Hero i Leander” te grčki brevijar. Manuzio ih je nazivao pretečama grčke knjižnice.

Tiskara[uredi VE | uredi]

U Veneciji je Manuzio skupio mnoštvo grčkih naučnika i tiskarskih slagača. Koristio se grčkim jezikom, upute slagačima i knjigovescima davao je na grčkome, a i same je predgovore pisao na tom jeziku. Grci s Krete uspoređivali su rukopise, čitali probne otiske te stvarali primjere kaligrafije za odljev grčkog tiska. Ne brojeći obrtnike koji su radili fizičke poslove, Manuzio je zapošljavao oko trideset grčkih pomoćnika. Njegova industrija i snaga neprekidno su se razvijale. 1495. izdao je prvi svezak svojih izdanja Aristotela. Sljedeća je četiri sveska izdao 1497. i 1498. godine. 1498. tiskao je devet Aristofanovih komedija. 1502. tiskao je djela Tukidida, Sofokla i Herodota. 1503. tiskao je Ksenofontovu „Heleniku” te Euripidova djela, a Demostenova je završio naredne godine. Moguće je da je u to vrijeme jeromonah Makarije učio od njega te je potom osnovao vlastitu tiskaru Obod u Cetinju i tiskao prvu knjigu na srpskom i rumunjskom.

Manuzio je 1502. osnovao Novu akademiju za heleniste čija su pravila bila, naravno, na grčkome jeziku. Članovi te akademije morali su govoriti grčki, titule su bile grčke, a imena im bjehu helenizirana.

Zbog Drugog talijanskog rata koji je tada kočio Veneciju, Manuzijevi su se radovi morali odgoditi. 1508. nastavio je s izdanjima manje važnih grčkih govornika, a 1509. tiskao je manje poznata Plutarhova djela. Zbog novih ratnih zbivanja, tiskanje je odgođeno, ali je nastavljeno 1513. s novim izdanjem Platonovih djela koja je u predgovoru posvetio papi Lavu X. Naredne je godine tiskao Pindara, Ateneja i Hesychiusa djela. U kasnijim godinama svoga života počeo je tiskati Septuagintu, grčki prijevod Biblije, koji je objavljen poslije njegove smrti 1518.

Njegovi su nastavljači kasnije tiskali djela Pauzanija, Straba, Eshila, Galena, Hipokrata i Longina. Osim grčke književnosti, Manuzio je tiskao i i djela na talijanskome i latinskome jeziku - Petrarcine pjesme, Danteovu „Božanstvenu komediju”, Sannazarovu „Arcadiju”, Kvintilijanova djela, Erazmovo djelo „Adagia” (Izreke) i brojna druga koja su tiskana između 1495. i 1514. Sva su ta djela nosila poseban znak tiskare s njegovim imenom, sidro s dupinom i inicijalima (na slici).

Inovacije[uredi VE | uredi]

Manuzio je prvi koristio kurzivni stil tiska za čije je korištenje dobio dopuštenje i patent njegova tvorca Francesca Griffa. Kurzivni tekst nije koristio za naglašavanje ili isticanje, ta su mu uska i stisnuta slova koristila za tiskanje malenih, džepnih knjiga. Vjeruje se da je prvi tiskar koji je koristio točku sa zarezom ( ; ).

1501. tiskao je VergilijevuOperu” u Veneciji. Htio je stvoriti džepne knjige, tzv octavo knjige koje bi se lako mogle prenositi. U njoj je također predstavio kurzivni tekst koji je omogućio više riječi na stranici, manje stranica i jeftiniji tisak. Ovo je izdanje tiskano u 1000 primjeraka, a ne u uobičajenih 200 - 500.

Prvotisci[uredi VE | uredi]