Aleksa Đukanović

Aleksa Đukanović

Ovaj članak ili odjeljak izgleda kao rad obožavatelja. (Rasprava)Molimo vašu pomoć kod poboljšavanja ovog članka, uklanjanjem osobnih pohvala i subjektivnih tumačenja, nebitnih popisa ili zbirki poveznica koje su od male ili nepostojeće važnosti. (pomoć)

Aleksa Đukanović, 2023. godine u Zemunu.

Aleksa Đukanović (Beograd, SR Jugoslavija, 4. siječnja 1998.) srbijanski je književnik, književni kritičar, urednik, publicist i društveno angažirani umjetnik, koji je, pored ostalog, znatan dio svojih pripovijedaka i novela napisao na hrvatskom književnom jeziku. Dvostruki je laureat »Prosvjetine« nagrade, koju je dobio dva puta zaredom: 2021. i 2022. godine.

Životopis

Srednju pravnu školu »Dimitrije Davidović« pohađao je u Zemunu, a osnovne i specijalizirane studije iz oblasti pravnih i ekonomskih znanosti i javnog sustava diplomirao je u Beogradu na državnoj »Akademiji poslovnih i umjetničkih studija« 2022. godine.

Prozu i kritiku publicira u beogradskom »NIN-u«, »Politici«, »Večernjim novostima«, »Danasu«, »Književnim novinama«, »Savremeniku«, »Književnim vertikalama«, novosadskoj »Zlatnoj gredi«, somborskim »Dometima«, vrbaskom »Tragu«, knjaževačkom »Istoku«, negotinskoj »Buktinji«, kruševačkoj »Bagdali«, mostarskim »Stranama.ba«, banjalučkom »SRP-u«, zagrebačkom »Radio Gornjem Gradu« i istarskom »Booke.hr«.

Autor je petnaest knjiga pripovjedačke proze, romana, pjesama, eseja, dnevničkih zapisa te književne kritike.

Za kraći roman Pali inkvizitor bosanskohercegovačka SPKD »Prosvjeta« dodijelila mu je Književnu nagradu »Zvonimir Šubić« za prozu za 2021. godinu, a sljedeće, 2022. godine po drugi je put postao laureat Prosvjetine nagrade »Boško Milovanović«, ovoga puta za publicistiku (za esej Četrdeset pet Golužinih godina o noveli Smrt gospodina Goluže Branimira Šćepanovića, koji je publiciran u Kulturnom dodatku beogradske »Politike«).

Član je Društva književnika Vojvodine. Počasni je i doživotni član Kuće kulture »Naaman« u Libanonu.

Bio je urednik u književnim časopisima Sizif i Književni esnaf.

Objavljuje prozu i poeziju od 2019. godine. Svoja djela piše na svim varijetetima iz skupine BHSC jezika.

Djela (izbor)

Naslovnica prvog izdanja studije Ideološki habitus Ive Andrića, 2024.

• Europa in extremis, lirika i eseji (2021.)
• Pali inkvizitor, fantastična novela (2021.)
• Novele, sve novele (2023.)
• Štrausov solilokvij, zbirka od dvanaest pripovijedaka (2024.)
• Poslednji dan dobrog gospodina Cilića, roman (2024.)
• Ideološki habitus Ive Andrića, studija (2024.)

Naslovnica prvog izdanja romana Poslednji dan dobrog gospodina Cilića, 2024.

Naslovnica prvog izdanja zbirke priča Štrausov solilokvij, 2024.

Nagrade (izbor)

• Nagrada IK Portalibris za prozu (2020.)
• Prosvjetina nagrada za prozu (2021.)
• Pohvala beogradske Zadužbine Dositeja Obradovića za esejistiku, 2021.
• Prosvjetina nagrada za publicistiku (2022.)
• Godišnje priznanje udruženih izdavača IK Književni esnaf i KR Kordun (2022.)
• Književna nagrada Tragom Nastasijevića za prozu (2022.)
• Priznanje KZJ (2022.)
• Književna nagrada Pesnička hrisovulja za poeziju (2023.)
• Plaketa Saveza književnika (2023.)
• Specijalna memorijalna Krležina gramata za književnost (2023.)
• Priznanje KRK za književnu kritiku (2023.)
• Zlatno pero KRK za najčitanijeg autora (2023.)
• USKOR-ovo priznanje (2023.)
• Međunarodna književna nagrada Naji Naaman (2023.)
• Gramata Srpske duhovne akademije (2024.)
• Povelja književnog časopisa i umjetničke akademije Istok za esejistiku (2024.)

Književno stvaralaštvo i kritika

Đukanović pripovijeda - strukturno u postmodernističkoj, a poetički - u europsko-impresionističkoj književnoj tradiciji XIX i XX stoljeća, čime piše amalgamiranu prozu nalik baroknoj, miješajući također u svojim djelima jezike i dijalekte iz mnogih govora BHSC skupine jezika. Motivi njegovih djela najčešće su povjesni događaji sa kritičkim esejiziranim opservacijama i osvrtom na suvremene trenutke. Đukanovićeve rečenice duge su i barokne, prepune simbolike i erudicijskog izraza, a jezik mu je raskošan, barokni, rableovski. Glavni utjecaji na prozu Alekse Đukanovića obuhvaćaju pisce i filozofe srednje Europe, počevši prvotno od Miroslava Krleže, Georga Trakla, preko Schopenhauera, skupa sa Kafkom, Albertom Camusom, Brechtom i Heinrichom Mannom.

Književna kritika u regiji i u jugoistočnoj Europi ocijenila je iznimnu vrijednost Đukanovćeve proze. Velimir Visković usporedio ga je s Miroslavom Krležom, a Đukanovićevu prozu osobito hvale i cijene književnik-prevoditelj Žarko Radaković, utemeljitelj signalizma Miroljub Todorović te sveučilišni profesor, književnik i najglasovitiji proučavatelj znanstvene fantastike na Balkanu i jugoistočnoj Europi Zoran Živković, kao i književni kritičar beogradskih »Večernjih novosti« Dragan Bogutović, i niz drugih glasovitih pisaca, književnih kritičara i teoretičara u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u regiji.^{[nedostaje izvor]}

Kritičarski rad

U djelima Alekse Đukanovića (u pripovijedačkoj prozi, esejima, dnevnicima, kritici), pored brojnih i često stilistički-kombinirajućih prisutnih kroatizama u jeziku, snažno je prisutna i kroatistika u cjelini, bilo u temama bilo u stilu. Đukanović je znatan dio svojih eseja, kritika i dnevnika (u kojima dominiraju autorove monološke esejizirane opservacije na razne teme), pored mnogih srbijanskih i europskih stvaralaca, posvijetio i brojnim hrvatskim autorima o kojima je književno i historijski-znanstveno pisao. Višestruko je pisao o velikom hrvatskom i europskom književniku Miroslavu Krleži, uvijek mu se vraćajući kao jednom od najvećih osobnih uzora. Također pisao je i o: Janku Poliću Kamovu, Viktoru Novaku, Slavku Kolaru, Ivi Andriću, Ivanu Goranu Kovačiću, Velimiru Viskoviću, Predragu Matvejeviću, Anti Zemljaru, Anti Starčeviću te o Stipi Šuvaru, Franji Tuđmanu i inima.

Citati

• „Cjelokupna povijest ljudskoga roda zapravo je samo povijest ljudskoga propadanja: od postanka svijeta, od Adama i Edena do danas, ljudski rod neprestano i neumitno propada iz tisućljeća u tisućljeće, iz stoljeća u stoljeće, iz godine u godinu, iz dana u dan - jedna za drugom, zaostale i retrogradne civilizacije i kulture, po pravilu, pokapaju i zamjenjuju naprednije. Od praoca Abrahama, pa sve do danas: veliku Asiriju nakon Velikog potopa naslijedio je rasipni Babilon, nakon pada Babilona, ​​na njegovim se pustim temeljima izdižu njegovi praporci - poganska Perzija, sodomska Helada i faraonski Egipat. Te je civilizacije srušio još primitivniji pljačkaški kolos: Rim, a temelje Rima uništio je rimski blud. Još gori barbari sa sjevera Europe i Azije: Goti, Avari, Huni i ini dotukli su rimski polulipsali Imperij. A Bizant – ostatke ostataka Rima, spalili su još gore, zaostalije i primitivnije azijske horde Seldžuka i Osmanlija uz vjernu pomoć Srba, Bugara i novoeuropskih križara. Osmansko carstvo srušeno je krajem XIX. stoljeća također od još jedne niže moralne kulture: od nove, mlade, promiskuitetne, bezbožne i darvinističke Europe, koja se danas, nakon toliko stoljeća svoje, ipak, blistave kulture, također ruši, raspada i dekomponira – u tko zna već što?“ (Novela „Deveti krug“, iz knjige Novele, 2023.)
• „Najveći postotak ljudi svoje ideološke, političke, umjetničke, kulturne i bilo koje druge stavove i promišljanja oblikuje – ne na temelju svog objektivnog i neutralnog razboritog promišljanja o zadanoj temi, već na temelju svog osobnog, intimnog, duboko privatnog životnog iskustva koje najčešće da gotovo i nema veze s temama i pojavama na kojima se temelje takvi definirani stavovi. Tako kroz povijest niču pokvarene, amoralne i posve nehumane političke ideologije, društveni pokreti i državni sustavi. Zašto? Jer u ponašanju i razmišljanju većine ljudi prevladavaju oni identifikacijski psihološki momenti i stavovi koji se temeljene na tzv. osobnom emocionalnom iskustvu (ili iskustvu vlastitog pretka, bliskog rođaka, prijatelja, uzora, autoriteta), koje je slijepo, subjektivno i površno, i bez bitnog moždanog i moralnog filtera: je li to iskustvo bilo moralno-egzistencijalno ispravno i istinito ili pak nije?“ (Iz studije Ideološki habitus Ive Andrića - jedan mogući pogled na Andrićev ideološko-politički svetonazor, 2024.)
• „Čovjek je sve izmislio i spravio, i atomsko oružje, i svemirska vozila, i kondome, i trgovinu slonovačom i naftom, a još u kolijevci je otkrio čar svjetlucavog zlata i kako druge ljude najučinkovitije i najtiše eliminirati - a onda je odlučio samo sebi ugoditi - i tu je došao njegov kraj. Efekt staklenika: zadovoljstvo za sebe - kaos za druge. Ptica je simbol duše, smisao života i nije toliko važan; jer ga u konačnici nema; puno je lakše čitati veliku poeziju, puno je lakše čitati dobre romane; lakrdija, kič i šund otupljuju, otežavaju, obesmišljavaju; budući da je krajnja posljedica ulaska izlazak, trenutno zadržavanje samo je trenutna posljedica ulaska koji je također trenutan - jer sve se vrti u krug. Dakle, sve je glupo i komplicirano, bez objašnjenja i konačnog smisla, samo animalni trzaji i damrovi, pa čemu onda mozak? Povrh sve te ljudske stvarnosti, ukinuti potpuno i do kraja Boga, svu umjetnost, ideje, ideologije, religije, znanost, pa što će ostati(?), i to je kraj čovjeka kakvog ga do sada poznajemo - i početak onog Darvinovog čovjekolikog majmuna, s tim da će ovaj novi više sličiti na svinju nego na majmuna.“ (Iz knjige Lirika-Eseji-Dnevnici, 2023.)