Janko Polić Kamov

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Janko Polić Kamov
Janko polic kamov.jpg
Janko Polić Kamov
Puno ime Janko Mate Vinko Polić
Rođenje 17. studenoga 1886.
Rijeka, Hrvatska
Smrt 8. kolovoza 1910.
Barcelona, Španjolska
Period pisanja hrvatska moderna

Janko Polić Kamov (Rijeka, 17. studenoga 1886. - Barcelona, 8. kolovoza 1910.[1]), bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač i dramatičar.

Životopis[uredi VE | uredi]

Janko Polić Kamov rođen je u Rijeci 1886. godine u uglednoj i imućnoj obitelji Ante i Gemme Polić. Otac mu Ante (1838.–1905.), s Hvara je doselio u Senj gdje je stekao trgovačku naobrazbu, a zatim je preselio u Rijeku te baveći se trgovinom stekao znatan imutak i ugled. Osim toga bio je javni i kulturni djelatnik: imao je bogatu biblioteku, prijateljevao je s Brnčićem, Derenčinom, Starčevićem i Supilom, dopisivao se sa Strossmayerom i Kranjčevićem. Bio je suvlasnikom najveće trgovačke kuće u Rijeci Polich, Minach et Comp i glavni oslonac Stranke prava.[2] U Zagrebu je 1903. godine s Politeom izdavao glasilo Čiste stranke prava Prava hrvatska misao: smotra za politiku i knjigu.[3]

Janko je 1893. godine krenuo u osnovnu školu, a 1897. godine u gimnaziju. Kao šestogodišnjak čitao je Smičiklasa, s osam je godina zajedno s braćom izdavao kućni književni list Sokol te izvodio kućni teatar, a pisao je i pjesme o Majci Božjoj i samokresu u Harambašićevu stilu. U prvim je razredima gimnazije bio radikalan nacionalist, popriličan vjerski fanatik i kulturni tradicionalist. U trećem je razredu izbačen iz gimnazije pošto je profesoru grčkoga jezika pljunuo u lice jer je dobio pozitivnu ocjenu, po njegovu mišljenju nezasluženu, samo zato što je pripadao bogatoj obitelji. Tih gimnazijskih dana osniva s kolegama Josipom Baričevićem, Mijom Radoševićem, Josipom Morettijem Zajcom i Matom Malinarom revolucionarno-anarhističku skupinuu Cefas, koja je ujedno bila i literarno i političko udruženje, s namjerom da nabave oružje, podignu bunu i revoluciju te dinamitom i bombama dignu u zrak čitavu Hrvatsku.

"U nekrologu Kamovu, 1910. Radošević će napisati: »Janko preuzimlje akciju organizatora, političara, on će tobože pomoću veza svoga oca naći doticaja s američkim Hrvatima. Tamo bismo imali nabaviti oružja, a onda podići bunu, revoluciju, dignuti dinamitom i bombom čitavu Hrvatsku u jedan revolucijonarni, krvavi kaos. Pritisak khuenovštine i žandarska gimnazijska disciplina odrazila se eto u njegovoj duši u kvaternikovskom svijetlu bune, rušenja — ta ga je presija označila kao energiju, hiperenergiju, nesalomljiva dječaka vratolomne i buntovne akcije. Kvaternik nam je bio ideal, a Grženićeva čižma svetinja. Oslobođenje Hrvatske život, a naš život sitnica, nevrijedna, majušna stvarca.«"[4]

Cefas se ubrzo nakon osnivanja raspao.[4] Na očevu je intervenciju primljen u senjsku Ožegovićianu, konvikt koji je mlade odgajao u ultraklerikalnom duhu, što je na Janka djelovalo kontraproduktivno, te potpiruje dodatno njegovu anarhističko-slobodarsku buntovnu narav.

1902. godine nakon očeva financijskog sloma obitelj seli u Zagreb.[2] Izbačen iz senjske gimnazije Janko upisuje Klasičnu gimnaziju, ali je napušta već 1903. godine pošto biva osuđen na tri mjeseca zatvora zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama. Tu upoznaje i nastavlja prijateljevati sa Stjepanom Radićem. 1904. godine iznenada je nestao s nekom putujućom družinom te putovao Dalmacijom, Bosnom, Crnom Gorom i Slavonijom. U družini je bio šaptač i sporedni glumac, a na turneji su mu alkohol, kavane, jeftini hoteli i neuredan način života narušili zdravlje. 1905. godine vraća se u Zagreb. Pijanči, uči, čita i počinje s književnim radom (piše Psovku, Ištipanu hartiju, Na rođenoj grudi i Tragediju mozgova). Nakon osnutka tjednika Pokret sudjeluje u njemu do smrti kao vanjski suradnik. Iste godine počinje njegovo putovanje po inozemstvu. Najprije u Veneciji posjećuje brata Milutina, priznatog i genijalnog glazbenika koji je polazio tamošnju akademiju, a zatim nastavlja posjećivati kazališta, biblioteke i galerije živeći na neredovitom honoraru Pokreta i pomoći brata Vladimira. No dopisništvom se ne zadovoljava jer nije kreativno. Na putovanju Gornjom Italijom impresioniraju ga tvornice, elektrika i seljaci-nadničari na latifundijama. Uskoro doživljava prvo odbijanje kritike i urednika, ali ne klone. Dapače uzima kao dodatak ime Kamov prema biblijskom Kamu. 1907. godine boravi u Rimu, Torinu, Genovi, Firenzi i Marseilleu, a za ljetnih mjeseci u Puntu na Krku. Oduševljen je inozemstvom: operom i koncertima u Marseilleu te galerijom u Trstu. Piše dramu Čovječanstvo i proučava psihologiju i sociologiju. Žali se na bolest u plućima, očima, prstima, 1909. godine neko je vrijeme ležao u bolnici u Zagrebu. Godinu kasnije dovršava Mamino srce te putuje preko Genove za Marseille i Barcelonu. Španjolska ga privlači industrijom, trgovinom, političkim životom, kulturnim pluralizmom, kontrastima, nemirom i gibanjem masa, a Barcelona slikarstvom i književnom tradicijom. 10. kolovoza piše bratu da boluje na gastro-intestinale, a devet dana kasnije umire u bolnici Santa Cruz u Barceloni gdje je i pokopan na bezimenome bolničkom groblju.

Spomenik Janka Polića Kamova na mostu iznad Rječine, rad kipara Zvonimira Kamenara

Djela[uredi VE | uredi]

Janko Polić Kamov djeluje u razdoblju hrvatske moderne u kojem se hrvatska književnost napokon priključila europskoj. On ne pripada nijednoj od dviju dominantnih struja: artističkoj liniji, koja naglašava primat estetičkoga projekta ni s druge strane pristašama društveno-pragmatičnoga programatskog djelovanja s prosvjetiteljskim nakanama. Kamov stoji kao samosvojna, buntovna osobnost, te svojim djelom anticipira kasnije književne događaje koji će se zbiti i u Europi i u Hrvatskoj. Njegov je slučaj jedan od najkontroverznijih u novijoj hrvatskoj književnosti.

Poezija[uredi VE | uredi]

Janko Polić Kamov se može promatrati u temeljnoj dihotomiji priroda—kultura, kako ju je precizirao i u svom najboljen djelu, romanu Isušena kaljuža, i u pismima bratu Vladimiru. Takvim modelom on kuša detronizirati suvremene praktike života i kulture u svim posebnostima. U pjesničkom diskurzu Psovka (napisana 1905. godine),[5] zbirci pjesama objavljenoj 1907. godine,[6] progovara iz prirode, instinkta, iz same naravnosti predmeta, situacije, ljudskog stanja, odnosno prvobitnih obilježja liričnosti, a manje iz kulture u smislu esteticističkih normi Matoševa tipa. Njegov leksik i sintagme odražavaju drukčije motive i teme tj. drukčija tumačenja tih tema u odnosu na ono što je bilo uobičajeno u hrvatskoj moderni. U zbirci Ištipana hartija, 1907. godine vraća se uredenijim i pravilnijim formativnim oblicima, raznolikijim temama, vezanom stihu i pravilnijoj kompoziciji. U cjelini on ipak ostaje pjesnik bodlerijanske estetike ružnog, sirovih nagona i anarhističkog prosvjeda te je eminentno antiprosvjetiteljski i antiracionalistički postavljen pisac koji preferira individualno, tjelesno, osobno iskustvo.

  • Psovka, (1907.)[7]
  • Ištipana hartija (1907.)

Novelistika[uredi VE | uredi]

Novelistiku karakteriziraju feljtonski elementi i analitički komentari, ali u kasnijoj fazi uz elemente lakrdije, kako te novele sam naziva, susrećemo i hladnu analitiku, što ga je dovelo gotovo do modela groteske te antiiluzijski obojenoga izričaja. Kamov govori o tim novelama i sotijama kao o psihološkim karikaturama, odnosno žanru "satire ljudske duše", pa su im slobodna motivska asocijacija, stilska razuzdanost i hiperbolizacija primjerene. U njegovim je novelama naglasak na sitnim materijalnim faktima koji su kao psihološka činjenica veliki.

  • Knjiga lakrdija, zbirka novela, (1908.)[8]
  • Ćaskanja, (1914.)
    • Ecce Homo
    • Brada
    • Sloboda
    • Žalost
    • Katastrofa
    • Bitanga
    • Žena
    • Odijelo
    • Stjenica

Drame[uredi VE | uredi]

U dramama je Kamov progovorio najotvorenije u tradiciji radikalnoga europskog individualizma (Max Stirner, Friedrich Nietzsche, Henrik Ibsen). On blud i alkoholizam ne vidi samo u bordelima i krčmama, nego i u obitelji, u Hrvatskoj. Sve je to kužno, trulo, lažno i samourušavajuće. Pače se i iste fizičke radnje odigravaju u kući: pije se, loče, opija, razbija čaše, ubija se novorođenčad, otkrivaju incestuozne i homoseksualne želje.

  • Iznakaženi (nastala u dva dana, 17. i 18. prosinca 1904.)[9]
  • Tragedija mozgova (1907.)
  • Na rođenoj grudi (1907.)
  • Samostanske drame (1908.)
    • Orgije monaha
    • Djevica
  • Čovječanstvo (1908.)
  • Mamino srce (1910.)

Roman[uredi VE | uredi]

Roman Isušena kaljuža (pisan 1906.-1909.) svojevrsna je sinteza Kamovljevih književnih nastojanja i s obzirom na tehnologiju i glede tematizacije. Roman problematizira egzistencijalno, ontološko i povijesno iskustvo bića i njegovih "raspršenih" korespondencija u svijetu koji se sve više otuđuje, u svijetu u kojemu je poljuljana stara hijerarhija vrijednosti, u svijetu u kojemu atomizirana ličnost u svojemu suludom i destruktivnom činu nastoji uspostaviti zdraviju, drukčiju i novu scenu - i života i rada i književnosti (glavni je lik književnik). Roman se orijentira prema subjektivnom senzibilitetu dezintegrirane građanske ličnosti i freudovski decentriranoga ja, te donosi razlomljenu i kaotičnu sliku te osobnosti. S tim u vezi realističku i naturalističku tehniku pisanja zamjenjuje psihoanalitičko poniranje u podsvjesne antijunakove predjele. To je djelo u neku ruku anticipacija dostignuća Lawrencea, Joycea ili Prousta – iako ne tih razina umjetničkoga dosega. Možda je Céline po svom nihilizmu i mizantropskom radikalizmu najbliži Kamovu, koji je mnogim elementima anticipirao i u stanovitu smislu započeo avangardne procese koji su se u to vrijeme rađali u Europi. Janko Polić Kamov je prava hrvatska avangarda upravo prema školskim elementima avangardne paradigme: aktivizmu, antagonizmu, nihilizmu, agonizmu, osporavanju postojećih struktura, dehijerarhizaciji struktura, antiesteticizmu. U idejnom i koncepcijskom sloju Kamov je zacijelo revolucionaran, u hibridima, stilskoj "nečistoći", kao i općoj radikalnoj oprjeci spram ustaljenih estetskih kanona. Tako s njime u punom smislu riječi počinje hrvatska književna avangarda.

Posmrtno izdana djela[uredi VE | uredi]

  • Sabrana djela Janka Polića Kamova, sv. 1-4, (sv. 1: Pjesme, novele i lakrdije, 1956.; sv. 2: Isušena Kaljuža, 1957.; sv. 3: Drame, 1957.; sv. 4: Članci i feljtoni – pisma, 1958.), ur. Dragutin Tadijanović, "Otokar Keršovani", Rijeka, 1956.-1958.[9][10]

Spomen[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Janko Polić Kamov - životopis
  2. 2,0 2,1 Milovan Buchberger, Ususret 130. godišnjici rođenja Janka Polića Kamova (1886–1910). Kamov – otkriveno još jedno zrnce iz nepovrata, Vijenac, br. 581, 9. lipnja 2016., pristupljeno 18. studenoga 2017.
  3. (slov.) Perušek, Rajko. Prava hrvatska misao ... 1903, Ljubljanski zvon, dlib.si, (Google cache), pristupljeno 18. studenoga 2017.
  4. 4,0 4,1 Mladen Urem, Otkrića. Janko Polić Kamov i Dora Maar, Vijenac, br. 175, 16. studenoga 2000., pristupljeno 18. studenoga 2017.
  5. www.ffzg.unizg.hr – Janko Polić Kamov: PSOVKA, pristupljeno 6. svibnja 2015.
  6. Cvjetko Milanja, »Pobunjenik s razlogom«, Matica.hr / Vijenac br. 427, pristupljeno 6. svibnja 2015.
  7. Psovka, kamov.hr, pristupljeno 18. studenoga 2017.
  8. Knjiga lakrdija, kamov.hr, pristupljeno 18. studenoga 2017.
  9. 9,0 9,1 Darko Gašparović, Kamov i kazalište, Vijenac, br. 427, 15. srpnja 2010., pristupljeno 18. studenoga 2017.
  10. (engl.)/(hrv.) Janko Polić Kamov – sabrana djela, martinmayhew.com, 29. travnja 2016. pristupljeno 18. studenoga 2017.
  11. Mladen Urem, Tri ljubavi Janka Polića Kamova, Sušačka revija, br. 61, 2009., klub-susacana.hr, pristupljeno 18. studenoga 2017.
  12. Zagreb: u Jurišićevoj 18 postavljena spomen-ploča Kamovu, Totalportal.hr, ezadar.rtl.hr, 18. studenoga 2007., pristupljeno 18. studenoga 2017.
  13. Natječaj - Nagrada Janko Polić Kamov, hrvatskodrustvopisaca.hr, 12. srpnja 2017., pristupljeno 18. studenoga 2017.
  • Darko Gašparović, Kamov, Adamić, Rijeka, 2005.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Wikizvor
Wikizvor ima izvorna djela autora: Janko Polić Kamov
Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Janko Polić Kamov