Aleksandar Vučić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Aleksandar Vučić
Aleksandar Vučić

7. Predsjednik Republike Srbije
trenutačno
u službi od
31. svibnja 2017.
Premijer(i) Ana Brnabić
Prethodnik Tomislav Nikolić
11. Predsjednik Vlade Republike Srbije
trajanje službe
27. travnja 2014. – 30. svibnja 2017.
Prethodnik  Ivica Dačić
Nasljednik Ana Brnabić
2. Predsjednik SNS-a
trenutačno
u službi od
29. rujna 2012.
Prethodnik  Tomislav Nikolić
Rođenje 5. ožujka 1970.

Aleksandar Vučić (Beograd, 5. ožujka 1970.) je srbijanski pravnik i političar, 7. predsjednik Republike Srbije.

Trenutačno je predsjednik Srpske napredne stranke, a prije toga je bio zamjenikom predsjednika Srpske napredne stranke, a još prije, dugogodišnji (1995. - 2009.) glavni tajnik Srpske radikalne stranke, glavnog suvremenog uporišta velikosrpske ideologije i Načertanija.

Podrijetlo[uredi VE | uredi]

Vučićeva se obitelj nakon Travanjskog rata preobratila na katoličanstvo, što je potvrđeno dokumentom koji je potpisao fra Mijo Filipović, svećenik iz Bugojna gdje je obitelj živjela. Prema tom dokumentu, o kojem je Ljubiša Petković pisao u knjizi "Haške muke", dana 19. rujna 1941. obitelji Kadijević, Lukić, Praljak i Vučić prešle su na katoličku vjeru. Dokument je potpisao Vučićev djed Anđelko, glava obitelji. Njegova supruga ubrzo se nakon toga reselila se u Vojvodinu, u Kikindu, gdje se i rodio otac Aleksandra Vučića, Anđelko Vučić. Tom spoznajom srušen je mit o 24 Vučićeva pretka ubijena u Jasenovcu. 1

Životopis[uredi VE | uredi]

Vučić je osnovnu i srednju školu završio u Zemunu, a zatim Pravni fakultet u Beogradu. Postao je član Srpske radikalne stranke 1993. godine, kada je izabran za zastupnika u srbijanskom parlamentu. 1995. godine postao je generalni tajnik SRS. Iste godine u ožujku posjetio je tada okupiranu Glinu gdje je tadašnju hrvatsku vlast nazvao ustaškom i zločinačkim režimom Franje Tuđmana.[1][2]

Predsjednik Aleksandar Vučić i američki državni tajnik Michael Richard Pompeo, 2019.

Vučić je za vrijeme Rata u Bosni i Hercegovini radio od 1992. do 1993. kao novinar za propagandistički televizijski kanal "Channel S" bosanskih Srba u Palama.[3]

U ožujku 1998. godine izabran je za ministra informiranja u novoj srbijanskoj vladi. Pod njegovim mandatom novinari koji su bili protivnici Miloševićevog režima kažnjavani su visokim novčanim kaznama i zabranama.

Na izborima za gradonačelnika Beograda, listopada 2004. godine, Vučić je u drugom krugu izgubio od kandidata Demokratske stranke Nenada Bogdanovića.

15. rujna 2008. godine, nakon sukoba Vojislava Šešelja i Tomislava Nikolića, Vučić podnosi ostavku na sve dužnosti u stranci i neko vrijeme je bio odsutan s političke scene. Početkom listopada iste godine, stao je na stranu Tomislava Nikolića. 21. listopada 2008., na osnivačkom kongresu SNS, izabran je za zamjenika predsjednika stranke.

U svibnju 2012. godine, Srpska napredna stranka formirala je novu srbijansku Vladu sa Socijalističkom partijom Srbije i Ujedinjenim Regionima Srbije, i Vučić je 27. srpnja izabran za prvog potpredsjednika Vlade i ministra obrane.

Nakon izvanrednih parlamentarnih izbora 16. ožujka 2014. nova Vlada je formirana 27. travnja 2014.[4] od strane koalicije SNS, SPS-PUPS-JS i SVM te je Aleksandar Vučić osvojivši najveći broj glasova na izborima postao novi predsjednik Vlade Republike Srbije.[5]

Kontroverze[uredi VE | uredi]

Vučić jasno poručuje da "ako mislite u Srbiji ili među Srbima propagirati Alojzija Stepinca kao sveca, ta propaganda neće proći."[6] U svojstvu premijera Republike Srbije, 2016. godine za blaženog Alojzija Stepinca iznosi ocjenu da je riječ o jednom "od ključnih ideologa najgore nacističke vlasti na evropskom tlu"[7] - tj. ustvrdio je da Katolička crkva štuje kao blaženika osobu koja je (prema Vučićevoj prosudbi) nacistički ideolog.

Nakon što je životno i politički stasao u najužem krugu uz Vojislava Šešelja, kao središnje figure suvremenog velikosrpstva, u doba kada je Aleksandar Vučić kao tajnik upravljao poslovanjem Srpske radikalne stranke, objavljene su u izdanju te stranke Šešeljeve knjige Ideologija srpskog nacionalizma i (2002. godine, 1024 stranice) i Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije (2007. godine, 1032 stranice), dakle djela koja predstavljaju glavne tekstove suvremene velikosrpske ideje. Aleksandar Vučić je bio godinama član izdavačkog savjeta časopisa Velika Srbija.[8]

A. Vučić povodom obljetnica Operacije Oluja godinama u Srbiji predvodi državne komemoracije na najvišoj razini, u kojima se ta oslobodilačka akcija hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga proglašava zločinom; te se redovno "uzgred" pokaže pretenzije za pripojenjem dijela Bosne i Hercegovine Republici Srbiji.[9]

Za vrijeme dok je Vučić bio ministar informiranja, te nakon što je zaprijetio uglednom oporbenom novinaru Slavku Ćuruviji, taj je novinar 1999. godine i ubijen od strane ubojica vezanih uz vrh srbijanske državne službe sigurnosti.[10] [11]

Istraga koja je ubojice utvrdila tek nakon 15 godina, nije povezala ubojstvo s Aleksandrom Vučićem.

Državne funkcije[uredi VE | uredi]

  • ministar informiranja Srbije (ožujak 1998. - listopad 2000.)
  • ministar obrane Srbije (srpanj 2012. - rujan 2013.)
  • prvi potpredsjednik Vlade (rujan 2013. - travanj 2014.)
  • Predsjednik Vlade Republike Srbije (travanj 2014. - svibanj 2017.)
  • Predsjednik Republike Srbije (31. svibnja 2017. - 2021.)

Bilješke[uredi VE | uredi]

1  O tome govori Ljubiša Petković u knjizi "Haške muke" sljedeće:[12]

"Nitko iz obitelji Vučić nije stradao u Jasenovcu. Posjedujem dokument od 19. rujna 1941. iz kojeg se vidi da su se Vučići izjašnjavali kao rimokatolička obitelj (obitelj). Obitelji Kadijević, Lukić, Praljak i Vučić prešle su iz pravoslavne u rimokatoličku vjeru u rujnu 1941. Glava obitelji je bio Anđelko Vučić, Aleksandrov djed. O Anđelkovoj supruzi nemam mnogo podataka, budući da je u relativno kratkom roku nakon pristupanja rimokatoličkoj vjeri, napustila Bugojno i preselila se u Vojvodinu, u Kikindu, gdje se i rodio otac Aleksandra Vučića, Anđelko Vučić. Anđelko stariji imao je četvero djece. Najstariji sin Antonije imao je nadimak Braco, drugi po starosti bio je Kojo, a najmlađi Anđelko. Uz tri sina imao je i kćerku čije ime nisam uspio saznati. Stari Anđelko je bio jedina žrtva Vučića u Drugom svjetskom ratu, ali ni on nije stradao od ustaša. Naime, djed Aleksandra Vučića preminuo je od zadobivenih ozljeda poslije jedne kafanske tuče u Banja Luci. On se bavio trgovinom, odnosno švercom…"

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]