Načertanije

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search

Načertanije (srp. Nacrt) je program nacionalne politike srpske kneževine, knjižica (nešto preko 5.000 riječi) tadašnjeg ministra unutarnjih poslova i poslije dugogodišnjeg ministra vanjskih poslova Srbije Ilije Garašanina izdana kao tajni državni dokument 1844[1]. To je ujedno i prvi Politički program Velike Srbije.

Osnovni cilj - obnova srpskog carstva[uredi VE | uredi]

Kao politički program Velike Srbije u Načertaniju se odbacuje zajednička država svih Južnih Slavena, a cilj je obnova srpskog carstva na podlozi državnog i povijesnog prava te srednjovjekovne tradicije: "Iz ovog poznanja proističe čerta i temelj srpske politike, da se ona ne ograničava na sadašnje njene granice, no da teži sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružavaju"[2].

Ilija Garašanin "Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva." ("Načertanije", 1844.) "Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri." ("Načertanije", 1844.) "Osim toga mogla bi se kao treći stepen štampati kratka i obšta narodna historija Bosne u kojoj ne bi se smjela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj vjeri prešavših Bošnjaka." ("Načertanije", 1844.)

Nacrt buduće srpske države[uredi VE | uredi]

Kneževina Srbija u Garašaninovo vrijeme.

Ilija Garašanin je pravio nacrt o budućoj srpskoj državi koja bi najprije obuhvaćala:

  • Kneževinu Srbiju
  • Bosnu, Hercegovinu,
  • Crnu Goru,
  • Sjevernu Albaniju.

Borba za ujedinjenje ovih oblasti bila bi vođena postepenim otkidanjem otomanskih teritorija, u procesu nezaustavljivog propadanja carstva.

Zahov plan[uredi VE | uredi]

Garašanin je za Načertanija koristio plan Čeha, Zaha Františeka, koji je došao na Balkan kao zagovornik ideje o ujedinjenju slavenskih naroda. Zahov plan je predviđao oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slavena, koji bi potom pomogli oslobođenju Poljske od austrijske i ruske vlasti.

Zamjena pridjeva jugoslavenski[uredi VE | uredi]

Garašanin je sustavno izostavljao pridjev „jugoslavenski“ koji se nalazio u Zahovom planu, mijenjajući ga sa „srpski“.[1] Također, Zahov zaključak da Srbija mora postati „jezgro budućeg Južnoslavenskog carstva“ Garašanin mijenja sa „budućeg Srpskog carstva“.

Hrvati kao pokatoličeni Srbi[uredi VE | uredi]

Za razliku od Garašanina, Zah je naglašavao da Srbija ne može biti uspješna dok ne uključi Hrvate i prizna ih kao jednake, što je Garašanin izostavio iz svog programa.[1] Garašanin je izbrisao čitavo Zahovo poglavlje o odnosu s Hrvatima, koje naglašava da su oni „jedan i isti narod“ koji govori isti jezik pisan s dva pisma. Neki srpski povjesničari smatraju da je Garašanin iz Načertanija izostavio Hrvate iz podozrenja na poljske namjere da preko njih prošire utjecaj Katoličke crkve na južnoslavenski svijet.

Provođenje u djelo[uredi VE | uredi]

Zemljovid srpskog stanovništva francuskog pisca H. Thiersa

Iako tajni dokument, Garašaninovo Načertanije je bilo službeni program dvije srpske vlade - kneza Aleksandra Karađorđevića i kneza Mihaila Obrenovića. František Zah postaje ministar obrane Srbije, a kasnije general i načelnik srpskog generalštaba.[3] Utemeljujući novu vanjsku politiku, Srbija napušta isključivu orijentaciju prema Rusiji, velikoj sili koja je bila neposredno zainteresirana za Balkan.[4]

Garašanin je za vrijeme kneza Aleksandra Karađorđevića bio pristaša borbe za velikosrpsku državu. Kasnije, kao ministar vanjskih poslova kneza Mihaila (1860.—1868.), Garašanin je evoluirao prema jugoslavenskom rješenju, uspostavljajući veze s jugoslavenskim pokretom u Hrvatskoj (biskupom Strossmayerom) i bugarskim revolucionarnim organizacijama. Knez Mihailo Obrenović je s bugarskim emigrantima u Bukureštu 14. siječnja 1867. zaključio Bukureštanski ugovor o zajedničkoj državi Srba i Bugara.

Austrija je saznala za Garašaninovo "Načertanije", te ga 1883. godine tajno nabavila i arhivirala.

Poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 Načertanije, Encyclopedia of Eastern Europe
  2. Izvori velikosrpske agresije, Brandt, Čović, Letica, Pavić, Tomac, Valentić, Žuljić; August Cesarec i Školska knjiga, Zagreb 1991. g. ISBN 86-393-0255-3
  3. Đeneral František Aleksander Zah
  4. ″Načertanije″. Spoljna politika ustavobranitelja.
  5. [1] Jakov Sirotković: Memorandum SANU iz 1995. godine: (kritički osvrt na knjigu Koste Mihailovića i Vasilija Krestića "Memorandum SANU", odgovori na kritike, izdanje SANU, Beograd 1995.), Predavanja održana u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, sv. 69./izdavač: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Birotisak, Zagreb, 1996., ISBN 9531540748
  • Damir Agičić, Tajna politika Srbije u XIX. stoljeću, Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb 1994.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]