Vojislav Šešelj

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Vojislav Šešelj tijekom suđenja u Haagu

Vojislav Šešelj (Sarajevo, 11. listopada 1954.), srpski političar, ratni huškač, predsjednik Srpske radikalne stranke i četnički vojvoda.

Šešelj je Istaknuti širitelj kroatofobije - te je raspirivanju mržnje prema Hrvatima posvetio, između ostalog, veliki dio knjige "Ideologija srpskog nacionalizma" iz 2002. godine,[1] te čitavo "kapitalno" djelo (preko 1000 stranica) "Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije" iz 2007. godine.

2003. godine je izručen Haškom tribunalu, gdje mu se od tada bez prekida sudi za ratne zločine počinjene početkom 1990.- ih godina. U rujnu 2014. godine je radi liječenja od karcinoma otpušten iz pritvora; Šešelj taj otpust koristi radi provociranja javnosti radikalnim i šovinističkim izjavama, na način na koji je koristio i pravo da iznosi svoju obranu na dugogodišnjem suđenju u Haagu.[2]

Životopis[uredi VE | uredi]

Nakon što je 1976. godine diplomirao i već naredne godine magistrirao (na temu "Marksistički koncept naoružanog naroda") na Sveučilištu u Sarajevu, u studenom 1979. godine doktorira na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu s disertacijom "Politička suština militarizma i fašizma". Kako je već sa 17 godina postao članom Saveza komunista, mogao je na Fakultetu političkih nauka Sveučilišta u Sarajevu raditi kao asistent profesora na predmetu "Teorija o ratu" (1981. - 1984).[3]

Političku karijeru započeo je ranih osamdesetih godina kao disident, tj. oporba komunističkom režimu. U to vrijeme bio je primljen u Društvo filozofa i sociologa SR Hrvatske u Zagrebu.Tada je (1984.) uhićen i osuđen na osam godina zatvora. Branitelj mu je bio hrvatski odvjetnik i kasniji predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks. Kazna mu je smanjena pa je 1986. godine izašao na slobodu i otišao u Beograd. Dok se nalazio u Srbiji nastupao je s krajnje desnih, antikomunističkih i nacionalističkih pozicija. Godine 1989., od četničkoga zapovjednika iz Drugoga svjetskog rata Momčila Đujića, Vojislavu Šešelju dodijeljen je naslov četničkoga vojvode, taj mu je naslov bio oduzet nakon rata zbog političkog paktiranja s ljevičarskom Socijalističkom partijom Srbije Slobodana Miloševića. Iste te 1989. godine u Münchenu održao je govor u kojemu je predložio premještanje glavnog grada SR Srbije i SFRJ na Kosovo s ciljem ponovnog posrbljenja te tadašnje pokrajine.

Zajedno sa svojim kumom Vukom Draškovićem, 1989. godine, Šešelj je osnovao stranku pod imenom Srpska narodna obnova. Međutim, kumovi su se uskoro posvađali pa se i stranka raspala. Naredne 1990. godine, Šešelj je pokušao osnovati Srpski četnički pokret koji je ubrzo zabranjen. Tako je i sam Šešelj vrlo brzo uhićen, a 9. prosinca te godine (na prvim višestranačkim izborima u Srbiji) bio je jedan od predsjedničkih kandidata i osvojio je blizu sto tisuća glasova.

Dana 23. veljače 1991. godine Šešelj je osnovao Srpsku radikalnu stranku. Sredinom iste godine, uspjeva ući u Skupštinu Srbije ispred izborne jedinice Rakovica: njegov politički program je tada i kasnije bio nedvosmisleno velikosrpski.

Svoj ratni pohod na Hrvatsku počeo je porukama o "budućoj zapadnoj granici Velike Srbije" na crti Karlobag-Karlovac-Virovitica. Nakon govora, djelovao je po mitinzima, gdje je sudjelovao u podstrekivanju mjesnih hrvatskih Srba na rat i mržnju prema Hrvatima. Tako je na mitingu u Baranji, u Jagodnjaku, govorio "svakog tko kaže da to nije srpska zemlja treba ubiti kao kera".[nedostaje izvor] U Srijemskoj Kamenici se angažirao u istjerivanju medicinskog osoblja i pacijenata hrvatske nacionalnosti iz tamošnjeg Kliničkog centra (zloglasni upad u vojnoj uniformi).

Bivši čelnik srbijanskog KOS-a, Aleksandar Vasiljević, je Šešeljeve postrojbe označio kao izvršitelje zločina na Ovčari, koji se dogodio U noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Svibnja 1992. godine, na prvim izborima za Skupštinu SR Jugoslavije (koje je srpska oporba bojkotirala), njegova Srpska radikalna stranka osvojila je drugo mjesto i Šešelj je postao jednim od značajnijih političkih faktora u zemlji. Njegovim zalaganjem, oboren je prvi premijer SRJ Milan Panić (prosinca 1992.), a lipnja 1993. godine uspio je 'srušiti' tadašnjeg predsjednika SRJ Dobricu Ćosića. Tako se pokazao kao izuzetno vjeran pomagač srpskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću. No, rujna te godine, dolazi do raskida suradnje između Miloševića i Šešelja. SRS otkazuje povjerenje Miloševićevoj manjinskoj Vladi Srbije, zbog čega dolazi do izvanrednih parlamentarnih izbora. Radikali tako bilježe pad popularnosti, a tijekom 1994. i 1995. godine Šešelj je dva puta boravio u zatvoru zbog čestih optužbi i napada na Miloševića.

Za predsjednika Općine Zemun izabran je 1996. godine (nakon općinskih izbora) kojeg je pretvorio u švercersku tržnicu. Za njegova mandata počeli su izgoni Hrvata iz stanova. I one koji su ih branili po dužnosti, odvjetnike izgnanih hrvatskih obitelji, šešeljevci su premlaćivali.

U jesen 1997. godine, na izborima za predsjednika Srbije, pobijedio je u drugom krugu kandidata Miloševićevog SPS-a Zorana Lilića ali mu pobjeda nije priznata jer, navodno, nije izašao dovoljan broj glasača na birališta. U prosincu iste godine, na ponovno organiziranim izborima, izgubio je od novog Miloševićevog kandidata - Milana Milutinovića.

Međutim, sve mu to nije smetalo 24. ožujka 1998.. godine ući u koalicijsku Vladu Srbije sa Socijalističkom partijom Srbije i Jugoslovenskom levicom. Tada je izabran za potpredsjednika te Vlade, koja je u listopadu te godine donijela zakon o informiranju koji je oštro kažnjavao sve novine koje su pisale protiv Miloševićevog režima.

Nakon što je Milošević u lipnju 1999. godine prihvatio plan Ahtisari-Černomirdin, koji je značio potpuno povlačenje jugoslavenskih i srpskih vojno-policijskih snaga s Kosova, Šešelj je odlučio izaći iz Vlade Srbije. No, vrlo brzo se u Vladu vratio, zbog "nacionalnih interesa". Sve to je, međutim, doprinijelo padu rejtinga radikala.

24. rujna 2000. godine, Šešeljevi radikali uvjerljivo su izgubili na izborima za Skupštinu SR Jugoslavije. Tri mjeseca kasnije, 23. prosinca, na izvanrednim izborima za Skupštinu Srbije, osvojili su svega 23 zastupnička mjesta.

U rujnu 2002. godine, za vrijeme vladavine Zorana Đinđića, Šešelj se kandidirao za predsjednika Srbije i malo popravlja rejting SRS.

Suđenje u Haagu[uredi VE | uredi]

Zbog aktivnosti tijekom rata na području bivše Jugoslavije od tužiteljstva Međunarodnoga suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, u siječnju 2003. godine optužen je za počinjena kaznena djela. 24. veljače 2003. godine dragovoljno odlazi u pritvor u Haag.

Optužnica ga tereti za zločine u Hrvatskoj (Voćin, vukovarska bolnica), BiH te za progone i likvidacije Hrvata iz Vojvodine (posebice Srijema, poznati slučaj Hrtkovaca, koje je u svom zatiranju hrvatstva preimenovao u "Srbislavce"), odnosno za ratni zločin i etničko čišćenje.

Suđenje mu je počelo 7. studenoga 2007. godine.

Početkom rujna 2008. godine, razišao se sa svojim najbližim suradnikom i zamjenikom predsjednika SRS - Tomislavom Nikolićem. Šešelj je tražio da radikali glasuju protiv Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Srbije i Europske unije, dok je Nikolić bio da se glasuje za. 6. rujna, Nikolić podnosi ostavku na dužnosti u stranci i najavljuje osnivanje nove, dok ga Šešelj označuje "izdajnikom" i optužuje da su ga "zavrbovale strane obaveštajne službe". Istodobno, Šešelj je ovlastio Dragana Todorovića da vodi stranku u njegovom odsustvu. Šešelj i dalje ima utjecaja na srpsku političku scenu, a njegova Srpska radikalna stranka je, nakon odlaska Tomislava Nikolića, izgubila dobar dio svojih dotadašnjih birača.

Tijekom pritvora u Haagu Šešelj je objavio mnoštvo knjiga, među kojima je i 1.032 stranice velika knjiga Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije iz 2007. godine. U njoj je tvrdnja da su svi samozvani Hrvati štokavci zapravo Srbi.

Zbog lošega zdravstvenog stanja (rak debelog crijeva) Haški sud odlučio je pustiti Šešelja na privremenu slobodu. Vratio se u Beograd 12. studenoga 2014. godine.[4]

Zanimljivost[uredi VE | uredi]

  • Šešelj podrijetlo vuče iz mjesta hercegovačkog sela Orahov Do, sela odakle dolaze svi ostali Šešelji. Ironično pripadnici roda Šešelj u Istočnoj Hercegovini - kojih ima i Srba i (nešto više) Hrvata, pripovijedaju da su svojedobno jedan katolik Šešelj odselio u Dubrovnik kako bi izbjegao kaznu za ubojstvo "Turčina" Omera, te su od njegova tri sina dvojica otišli za njim, a jedan je ostao obrađivati zemlju pravoslavnog manastira u Zavali i kasnije postao pravoslavac: taj je Šešelj predak svih Srba koji nose to prezime.[5] Izgleda da se taj prelazak na pravoslavlje dogodio početkom 18. stoljeća.[6]

Državne funkcije[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. "Ideologija srpskog nacionalizma", Vojislav Šešelj, u izdanju "Velika Srbija", Beograd 2002.
  2. "Šešelj: Ne vraćam se u Hag, neka me hapse", "Politika" (Beograd), 30. ožujka 2015.
  3. Stranica poslanika Vojislava Šešelja kod "Otvoreni parlament", pristupljeno 20. svibnja 2015. Beograd
  4. Vesna Gubo, "'Sud me brutalno izbacio iz tamnice, htjeli su me se riješiti'", www.24sata.hr, objavljeno i pristupljeno 12. studenoga 2014.
  5. Saša Ljubičić, Šešelji - isti rod, u dva naroda i dvije vjere, Slobodna Dalmacija, 20. prosinca 2014., pristupljeno 16. siječnja 2015.
  6. "Toponimija sela Orahovi Do u Popovu", Domagoj Vidović, Rasprave: Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Vol.37 No.2 Travanj 2012.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]