Prijeđi na sadržaj

Avari

Izvor: Wikipedija
»Obri« preusmjerava ovamo. Za druga značenja, pogledajte Obri (razdvojba).
Razlikovati od pojma: Avarci.

Avari, poznati i pod imenom Obri,[1] nomadski je narod podrijetlom iz Azije. Imali svu svoju državu zvanu Avarski Kaganat.

Genetske analize očuvanih grobova muških pripadnika avarske elite otkrivaju da je riječ o pripadnicima populacije kakva postoji u Centralnoj Aziji, te je od suvremenih populacija najsličnija Ujgurima (današnji zapad Kine).[2] Zna se da je zajedno s Avarima u novu postojbinu u Panoniju došla značajna bugarska zajednica (Bugari su bili stepski narod azijskih obilježja i turkijskog jezika s ravnica uz južni tok Volge) koja se od njih nakon stotinjak godina odvojila, a zacijelo i stanovite zajednice europeidnih obilježja.[3]

Povijest

[uredi | uredi kôd]

Bizantski historičar s kraja 6. stoljeća Menandar Protektor opisuje da je Bajan, vođa mnogobrojnog i vojno jakog avarskog naroda - uz posredovanje naroda Alana koji je imao diplomatske odnose s Bizantom - stupio u pregovore s carem Justinijanom Velikim (483.-565.), nudeći mu vojni savez u zamjenu za novčanu naknadu i mogućnost da se naseli na nekom pogodnom teritoriju.[4] Naposljetku Avari pod Bajanom 567. godine prelaze Karpate i u savezu s Langobardima uništavaju Gepide, dotadašnje vladare Panonske nizine. Langobardi odmah potom potpuno napuštaju jugozapadne dijelove Panonske nizine (vodeći za sobom dio Slavena koji se bio naselio zajedno s Longobardima, a i dio starosjedilačkog stanovništva) jer su krenuli u uspješno zauzimanje Italije, pa Avari ostaju gospodarima cijele Karpatske kotline. Nastoje ovladati i važnim gradom Sirmijem, kojeg si je Bizant u vrijeme gepidskog poraza 567. godine uspijeva uzeti natrag nakon više od stoljeća[5] (Sirmij su najprije bili osvojili Ostrogoti u savezništvu s Hunima 441.[6], potom ga poslije odlaska Ostrogota u Italiju 473. god. drže Gepidi kao svoju prijestolnicu, zadržavši u njemu rimsko stanovništvo).[7]

Već 568. godine Bajan šalje jedan dio svoje vojske da opustoši Dalmaciju, a kada car Tiberije 581. ima problem s najezdom Slavena koji preko Dunava upadaju u Trakiju, predaje Avarima bez borbe Sirmij. 597. godine provaljuju Avari ponovo u Dalmaciju, 599.-600. u Trakiju, 603. Istru, 611. Furlaniju i Veneto - koje drže njihovi donedavni saveznici Longobardi. 613. godine napadaju Tiringiju gdje se sukobljavaju s Francima. Oko 626. god. Avari udruženi sa Slavenima napadaju Carigrad u isto vrijeme kada se perzijska vojska utaborila kod Halkedona, preko puta Carigrada na azijskoj strani Bospora. Avari vladaju raznim slavenskim narodima; oni bliže zapadu se uz podršku Franaka oslobađaju od avarske dominacije osnivajući Samov savez, a imaju sa Slavenima problema Avari i na drugim dijelovima pod svojom dominacijom - tako izgleda i sa Srbima i Hrvatima. Tešku nevolju imaju sa sebi savezničkim stepskim narodom Bugarima, s kojima Avari zajedno obitavaju u Panonskoj nizini kao srcu svoje države: oko 635. godine bugarski kan Kubrat vlada područjem zapadno od Karpata, te Bugari istodobno napuštaju Panoniju. Izgleda da od bugarskog osamostaljivanja Avari kontroliraju tek Panoniju i dio rubnih područja. Međutim su prisutni krajem 7. stoljeća u nizinama oko današnjeg Beča, a Karantanci im se naposljetku odupiru tako da - kao novi kršćani - prihvaćaju bavarsko, i time posredno franačko vrhovništvo.[8]

Avari u Panoniji uspijevaju sačuvati još dva naredna stoljeća svoju moć, sve do 796. godine kada Karlo Veliki u vrijeme Franačko-avarskih ratova (788.-803.) zauzima centar njihove države između Dunava i Tise. U vojnim sukobima s Francima Avari gube i veliki dio zlatnih i drugih dragocjenosti koje su akumulirali - uglavnom pljačkom i od danka (Bizant je početkom 7. stoljeća davao Avarima danak od 1 tone zlata plativo bilo u zlatu, bilo u protuvrijednosti srebra i finih tkanina - za sigurnost svojih granica): bilježi se da je već u prvoj franačkoj provali izvršenoj 795. uz pomoć slavenskog vojvode Vojnomira zarobljeno u avarskom "Hringu" vrlo mnogo blaga, te da su dragocjenosti i oružje prevožene u prijestolnicu Aachen s 14 zaprega, svaka s po 4 vola (blago je potom podijeljeno crkvenim ustanovama i plemstvu, dajući dodatni motiv za vjernost franačkom vladaru i siloviti nastavak rata narednih godina).[9]

Izgleda da se nisu blisko povezali s narodima uz koje su živjeli - različito od Bugara s kojima su bili došli u Panoniju, i koji su se na području Makedonije i Trakije ubrzo nakon svojega dolaska 680. godine u većoj mjeri "udomaćili". Nakon Franačko-avarskih ratova dolazi avarsko društvo u tešku krizu: dvadesetak godina se Avari spominju kao franački vazali, a kada njihova područja istočno od Tise zauzima bugarski kan Krum (oko 802.-814.), neki su Avari tek pojedinci koji služe njegovu vojsku i više se ne spominju kao narod. [10]

Ustroj

[uredi | uredi kôd]

Na području Slavonije evidentirano je 30 avarskih nalazišta, a 15 u Središnjoj Hrvatskoj: od 14 županija koje pripadaju Kontinentalnoj Hrvatskoj u njih 11 su do sada pronađeni avarski ostatci. Najvažnija su grobišta u Vukovarsko-srijemskoj županiji: Nuštar (s 201 avarskim grobom), Otok (22 groba), Privlaka (230 grobova), Stari Jankovci (88 grobova) i Šarengrad (46 grobova).[11]

Kako je razvidno na arheološkom nalazištu uz Dunav kod Šarengrada, koje potječe iz druge polovice 7. stoljeća, tadašnji su Avari živjeli u pravokutnim, djelomično ukopanim nastambama s kamenim ili glinenim pećima, ili otvorenim jamama za vatrišta u sredini kuće. Iz stanja zuba i kostura razvidno je da su bili izloženi učestalom fiziološkom stresu, koji se može pripisati neadekvatnoj prehrani i bolestima. Od 43 groba, ima 7 grobova avarskih ratnika pokopanih sa svojim konjem i oružjem; koje se sastoji od željeznih paloša (jednosjekli mač), koplja, sjekira i strjelica, sve od željeza. Konjska oprema također sadrži željezne elemente: avarska konjska oprema je bila superiorna tadašnjoj europskoj, osobito zbog korištenja stremena na sedlu koji su omogućavali jahaču da se podigne sa sedla i koristi obje ruke u borbi.[12]

O religiji Avara nema nekih osobitih tragova, ali se pretpostavlja da je bila šamanističkog tipa. Zna se da su, kao i Slaveni, gradili utvrđene okruge ili kotare, od dvostrukog kruga pobodenih stabala između kojih je nasuta zemlja; takvi okruzi za zaštitu ljudi i stoke u slučaju opasnosti su imali promjer od više stotina metara, u nekim slučajevima i nekoliko kilometara. Njihov jedini imenom poznati vođa - kagan - je onaj koji je predvodio njihov dolazak u Panoniju, Bajan. U avarskom kaganatu su najviši stalež činili sami Avari, koji su davali ratnu konjicu i upravu. Slaveni su bili drugi i izgleda od Avara znatno brojniji sloj i davali su u ratu pješaštvo: oni su funkcionirali kao saveznici Avara - a opstati će na područjima koje su osvojili Avari i nakon što avarska država bude uništena. Treći stalež činilo je pokoreno lokalno stanovništvo koje se uglavnom bavilo poljoprivredom, a četvrti najniži sloj su činili zarobljenici i robovi dovođeni iz pohoda - nema međutim naznaka da su Avari mnogo koristili robove.[13]

Groblje u Nuštru potječe iz 8. stoljeća i svjedoči o zajednici koja je živjela mirnim sjedilačkim životom na marginama avarske države, te se uglavnom bavila poljoprivredom i tkanjem: nije ondje pronađen niti jedan komad oružja izuzev nekoliko vrhova strijela. U ženskim grobovima se uglavnom nađu metalni dijelovi vretena, u nekoliko slučajeva šivaće igle. U Otoku i Privlaci se dijelovi vretena rijetko nalaze, ali ima u grobovima mnogo oružja.[14]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Evgenij Kvatèrnik. Istočno pitanje i Hrvati: Historično-pràvna razprava., Zagreb : Štamparna Dragutina Albrechta, 1868., str. 77.
    »Ako je velika ona pobjeda Hrvatah na sjeveru, u Velikoj Hrvatskoj nad Obri stečena, imala za posljedicu onaj veliki povjestni posljedak (resultat), da je neizravno zasjekla i u sudbinu istočnoga pitanja tim: što se je na temelju one pobjede Heraklij potaknuta vidio prizvati se na pomoć toga pobjedonosnoga naroda proti tomu istomu svojemu krutomu nepriatelju, Obru: to je dolazak istih tih Hrvatah na jugo-istok Europe, odazvavših se pozivu Heraklija, kao i višegodišnje bojevanje njihovo u Dalmaciji, i izravni, kamo li odlučniji, posljedak u riešenje istoga pitanja imalo.«
    (Kvaternik, 1868., 77.)
  2. "Inner Asian maternal genetic origin of the Avar period nomadic elite in the 7th century AD Carpathian Basin", Veronika Csáky i dr., "bioRxiv", Sept. 2018.
  3. "Avari: osvrt na njihovu etnogenezu i povijest", Emil Heršak, Ana Silić, "Migracijske i etničke teme 18 (2002), 2–3: 197–224". Str. 215, 216.
  4. "The History of Menandar the Guardsman" (Introductory Essay, Text, Translation, and Historiographical Notes), R. C. Blockley, Liverpool 1985. (engleski, knjiga, 313 stranica) Str. 4, 10, 18, 47-53
  5. "AVARI, JUŽNA PANONIJA I PAD SIRMIJA", Hrvoje Gračanin, "Scrinia Slavonica" 9 (2009), 7-56. str. 8, 9, 10
  6. "Sirmium (Sremska Mitrovica)", Livius.org (created 2012, last modified 18 Aug 2020) Pristupljeno 18. kolovoza 2025.
  7. "THE GEPIDS, THE HERULI, THE LOMBARDS AND SOUTH PANNONIA", Hrvoje Gračanin, SCRINIA SLAVONICA : Annual of the Department for the History of Slavonia, Srijem and Baranja of the Croatian Institute of History, Vol. 7 No. 1, 2007.
  8. Emil Heršak, Str. 212, 213, 214.
  9. "The Gold of the Avars. Three Case Studies", Falko Daim, "Atti del Convegno internazionale di studi Fondazioni e rituali funerari delle aristocrazie germaniche nel contesto mediterraneo Cimitile-Santa Maria Capua Vetere, 18-19 giugno 2015" urednici Carlo Ebanista i Marcello Rotili, (engleski), 407-422. Str. 408., 417
  10. Emil Heršak, op. cit. Str. 215, 216, 219
  11. "Analiza uzoraka naseljenosti u avarskom periodu u Kontinentalnoj Hrvatskoj", Lorena Jurakić, 2021. (Diplomski rad, PMF Zagreb), Str. 44, 48.
  12. Lorena Jurakić, op. cit., str. 40-44
  13. Lorena Jurakić, loc. cit.
  14. Lorena Jurakić, op. cit., str. 51-52

Vidi još

[uredi | uredi kôd]